O pojavama neofašizma

Uznemireni prečestim profašističkim izljevima u obliku nastupa raznih udruga političkih zatvorenika, ali nažalost i onih proizašlih iz najnovijeg rata, kao i nastupi raznih pojedinaca, sve se više aktualizira pitanje nije li Hrvatskoj poslije drugog svjetskog rata bio potreban poseban Zakon o deustašizaciji (kao recimo u Njemačkoj), bez obzira što je ustaštva na ovaj ili onaj način bilo sankcionirano. Sudeći po pojavama u posljednje vrijeme, odgovor bi mogao biti potvrdan. Jer kako drugačije tumačiti drskost skupina i pojedinaca koji su ideološki pripadali ustaštvu, neposredno učestvovali u tom pokretu i počinili teške zločine, koji su za njih i bili osuđivani, a danas u obliku tobože demokratskih formi organiziranja, pozivaju na red antifašiste i komuniste kao glavne organizatore antifašizma i njih prozivaju za zločine. Koliko bi trajalo nabrajanje tih primjera, a najnoviji su Vodice i Karlovačka knjiga, gdje se Francetić tretira nevinom žrtvom antifašizma. Treba konačno otvoreno reći i to da se razne udruge dragovoljaca i drugih učesnika rata devedesetih nastupaju profašistički, da se suprotstavljaju suđenjima za ratne zločine ignorirajući zakone i sudstvo države koju su tobože stvorili. Očigledno je da su oni u svojim mislima imali nešto drugačiju državu od ove koja se djelomično pod pritiskom domaće javnosti, a još i više svjetske, konačno iskobeljala i još se uvijek muči u svojoj konačnoj definiciji. Istina je i to da su za taj politički projekt dobili novac od ustaške emigracije, a najizrazitiji primjer za to je HOS kao čista ustaška vojska, koga je čak i Tuđman kao sveopći pomiritelj ustaša i partizana, morao eliminirati. Naravno ta eliminacija je bila formalna jer oni su nastavili svoj posao u Hrvatskoj vojsci i danas se javljaju čas kao uvrijeđene dive za neostvarene snove, a čas kao heroji kojima se ne materijaliziraju zasluge. No, to nije sve. Državna televizija i režimske novine revnosno prenose njihove konferencije i izjave bez potrebnih komentara. Režim, ne samo da ih nekritički propušta, nego naprotiv, od njih pravi antikomunističku frontu u jačanju svoje pozicije, što znači da ćemo ih i dalje gledati i slušati, Nije tu samo u pitanju kušnja povijesne istine, odnosno njena revizija, trovanje mladosti i nastavak zagađivanja života na ovim prostorima, već i mnogo više od toga - oštrenje noževa za neke nove konačne bitke i klanja. Izgleda ipak da je antifašistički pobjednik iza kojega je stajala većina hrvatskog naroda u namjeri da ta pobjeda bude još čišća i blistavija; podcijenio razmjere ustaštva u Hrvatskoj i na neki način gurnuo pod tepih, ma koliko hrvatskim fašistima obračun vlasti s njima izgledao okrutan. Obrnuto od onoga što hrvatski fašisti i njihovi recidivisti govore, upravo zbog očuvanja obraza nacije, dobili su preveliki popust, a ničim ga nisu zaslužili. Ovo što danas imamo je bumerang. Zato je danas neusporedivo važnije pitanje mogućih formi i oblika obračuna s uštaštvom i neooblicima kojima neraščišćena prošlost i proturječna tranzicijska sadašnjost pogoduje, od tobožnjeg pijeteta prema tobožnjim žrtvama, koje nam neporaženi fašizam podmeće kao kukavičje jaje. S obzirom da antifašisti i sudionici NOB-a i fizički nestaju, treba ozbiljno razmotriti nove oblike te borbe u kojoj trebaju učestvovati šire istinski demokratske snage.