SVETI USTAŠKI POKRET I POGANI ANTIFAŠIZAM

Malo koga u današnjoj Hrvatskoj smije ostavljati ravnodušnim povijesna istina da je ustaški pokret čedo tamnih vilajeta Kaptola, tim više što to vrh katoličke crkve, osokoljen prostorom koga je političkim promjenama devedesetih dobio, djelatno potvrđuje u gotovo svim tobože vjerskim, a sadržajno imanentno političkim istupima. Na tom tragu je svakako i Bozanićev teatralni nastup u Jasenovcu.
Za razliku od dobrog dijela političke i šire javnosti koja sa crkvom oportunira kao nekakvom moralnom vertikalom, i ne prepoznaje to njeno kleroustaško stajalište, mi vrh katoličke crkve vidimo kao samo jedan od inih struktura grijeha poprilično udaljene od svog kršćanskog poslanja, pa njihovo iskazivanje pijeteta prema Jasenovačkim žrtvama, ne smatramo relevantnim. Posve nam je jasno da Kaptol ne može iskreno suditi zlodjelima koja su produkt njegovog kleronacionalističkog duha. Umjesto kršćanskog pijeteta prema Jasenovačkim žrtvama, Bozanić je došao u Jasenovac, prije svega, da sudi komunistima, partizanima i Titu, dakle antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi, a ustaše je prigodom te osude naprosto morao izbaciti iz usta u koja mu ih javnost i povijest trajno nabija.
Pošto Kaptolu očigledno osuda ustaških zlodjela teško pada, slamku spasa traži u paralelama tobožnjih zločina i drugih, u ovom slučaju partizana. Kad već javno ne smije braniti ustaše, važno je barem blatiti partizane. Po njihovom uvjerenju, ustaški pokret samo je stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti počinio zločine, ali nije zločinački po svom karakteru. (A kako bi i bio zločinački kada je rađen na Kaptolu.) Zločinački, po svom karakteru, je komunizam, pa je to nužno i antifašizam jer su ga inspirirali i vodili komunisti. Kao krunsko svjedočanstvo tog zločina, mitologiziran je Blajburg, nažalost sa dosta uspjeha. Providnost katoličke crkve u Hrvata nam skrušeno sugerira da je 50 milijuna ljudi u drugom svjetskom ratu, kako oni na frontovima, tako i oni u spaljenim selima i bombardiranim gradovima, poginulo po pravilima ženevskih konvencija, a zločin su počinili samo komunisti na Blajburgu. Ali, prava je istina da je od svih groznih bitaka i ljudskih stradanja drugog svjetskog rata, u pamćenju našoj svetoj crkvi ostao samo Blajburg jer je na Blajburgu definitivno i nepovratno slomljena kičma njenog čeda, ustaškog pokreta, ali i nacifašističkog pokreta u cjelini, i ostala je žal što nije likvidiran komunizam, protiv koga je fašizam i bio uperen. Posrijedi nije pijetet prema žrtvama, nego žal za porazom. Evo još dokaza. Kaptol je jedina živa institucija hrvatskog društva koja NOB nikada nije prihvatila kao oslobođenje i pobjedu, nego kao poraz, pa i okupaciju. U svojoj slijepoj mržnji prema komunizmu, ona nikada nije shvatila da je NOB prije svega pobjeda naroda, bez obzira na veliku ulogu komunista koju su u njoj imali. Osim toga, pored Adolfa Hitlera osobno, Titovu glavu osobno traži samo Bozanić (u Jasenovcu), što po sebi potvrđuje krug njihovog pripadanja. I tu je bit problema na kojeg želimo ponovno ukazati hrvatskoj javnosti. Duh ustaštva permanentno živi u vrhu katoličke crkve i to više nije problem partizana i komunista, već je to civilizacijski problem i problem cjelokupnog hrvatskog naroda i drugih naroda koji u Hrvatskoj žive, ali i šire. Riječ je o svojevrsnom oštrenju noževa za neke nove progone, neka nova klanja i neke nove prelate logornike. Civilizacijski problem je i njihov bjesomučni antikomunizam s kojim se crkva legitimira kao glogov kolac u srcu osuvremenjivanja i postmodernog razvoja hrvatskog društva, a time, u krajnjoj konzekvenci i opstanka hrvatskog naroda. Mi ne možemo i nećemo prema tome ostati ravnodušni. Kasta političkih rentijera i tajkuna na vlasti, na ponašanje crkve ne reagira jer je ona zaokupljena svojom pohlepom i pljačkom naroda i dobro im dođe svaki antikomunizam, pa makar i profašistički, da se narod ne daj bože ne dosjeti jadu i svoj izlaz iz sveopćeg propadanja i ponižavanja ne prepozna u socijalizmu i komunistima.
Kao takav, Kaptol nema legitimaciju da sudi o sukobljenim stranama u drugom svjetskom ratu jer crkva nije bila po strani, nego na krivoj strani i tamo je ostala. Povijest drugog svjetskog rata odavno je napisana, pa Bozanićev tobožnji vapaj za istinom, kada bi i bio iskren, kasni više od pola stoljeća, pa utoliko zvuči glupo i nenaučno. Ćak što više, on vrijeđa osjećaje naroda jer baca ljagu na njegovu najveću civilizacijsku tekovinu, antifašističku i socijalnu borbu koja ga je po prvi puta dovela do najdužeg mira i sveopćeg napretka u svojoj povijesti. Bozanić ponovno razgaljuje stare podjele i mržnje koje su u poslijeratnom preobražaju po sebi bile prepuštene prevladavanju i postepeno su nestajale iz našeg svakodnevnog života. Jednom riječju, on narodu pravi zlo što nikako ne može biti misija istine na koju se poziva.
Nije na takvoj crkvi ni to da skida sintagmu tobožnje genocidnosti hrvatskog naroda jer to je hrvatski narod sa komunistima na čelu već učinio svojom antifašističkom borbom, zajedno na srpskim i drugim narodima na ovim prostorima i svojom spremnošću da gradi zajedničku federativnu zajednicu. Ako bi tome htio i on doprinijeti, onda bi to moglo biti samo nedvosmislenom osudom ustaškog pokreta kao takvog i distanciranje od pozicije Vatikana i Kaptola u drugom svjetskom ratu, a nikako od antifašizma i povijesne zasluge komunista.
Crkva nema legitimacije ni da sudi totalitarizmu kao političkoj ili filozofskoj koncepciji jer proglašavanje sebe jedinim poslanikom istine, totalitarizam je najgore moguće vrste. Kod crkve ne može biti ni D od demokracije sve dok ne bude spremna shvatiti da mogu postojati i drugačiji pogledi na svijet od njenih i umjesto lova vještica, ne otvori dijalog sa filozofijom, prije svega onom materijalističkom, pa i marksističkom.
Van svake je pameti i pristojnosti, njeno izjednačavanje fašizma i komunizma. O komunizmu se danas može govoriti samo kao o filozofskom pojmu, kao dovršenom humanizmu, što se naravno na današnjem stupnju razvoja ne može uspostaviti, pa nigdje i nije uspostavljen. To znači da komunizam nije ni mogao pokazati svoj karakter koga bismo danas mogli hvaliti ili kuditi. Djelatno, o komunizmu se može govoriti samo kao o težnji, kao o političkom pokretu. Ali i u tom smislu, on je pozitivna akcija za ukidanje otuđenog klasnog i nehumanog društva, a fašizam gruba reakcija za njegovim očuvanjem, što znači da je riječ o borbi suprotnosti, a nikako o istosti. Teško je povjerovati da Bozanić to ne zna.
Kako to da Bozanić zna odvojiti poslanstvo crkve od grijeha svojih vjernika, a to isto ne zna primijeniti na komunizam i njegove vjernike. U Jasenovcu je eskulpirao crkvu od zločina nekih njenih dostojanstvenika, a tobožnje zločine pojedinih pripadnika komunističkog pokreta, ukrcao komunizmu. On oslobađa Stepinca, a uvaljuje Tita. Baš milostivo i pravedno, vrijedno divljenja za jednog božjeg svjedoka.
Jasno nam je da Bozanić ratuje protiv komunističkog pokreta, pa u toj funkciji izmišlja njegove grijehe. Jasno nam je dakle, da Bozanić ratuje protiv komunizma kao dovršenog humanizma, baš zato što je dovršeni humanizam negacija svakog dogmatizma i totalitarizma, uključujući i onoga crkvenoga na kome njene strukture grade svoju svjetovnu moć i privilegije. Njihov modus vivendi je status quo, a svaka promjena sotona. Njihove simpatije su stoga na strani reakcije, a ne akcije. Tako je povijesno i sociološki, kaptolski antikomunizam - uvijek prohibirani fašizam, odnosno ustaštvo, bez da se to eksplicitno prizna.
Na kraju neizostavno treba naglasiti da Bozanićev klerikalizam i antikomunizam nije samo relativizacija zločina prošlosti, već i onih koji su se dogodili u ratovima devedesetih, i onih od kojih narod i sada trpi, i događaju se u sadašnjosti. Naprotiv, on pogoduje onima koji su uspostavili nepravedan poredak devedesetih, opljačkali i dalje pljačkaju hrvatski narod. Bozanić je dakle u istoj fronti borbe u osiromašenju i ponižavanju naroda, zajedno sa tajkunima.
Ako je držanje vrha katoličke crkve u nečemu pozitivno, onda je to doprinos svijesti o potrebi organiziranja snažnije fronte borbe protiv klerofašizacije i konzervativizma u Hrvatskoj. To stranke centra i desnice koje artikuliraju interese nove instant buržoazije i manipuliraju povijesno izgubljenim slojevima, neće učiniti, kao što to nisu učinile u prošlosti dok se zlo nije dogodilo. To mogu biti samo lijeve i socijalističke snage koje su u Hrvatskoj još uvijek prigušene, a u koje svakako spada i Socijalistička Radnička Partija i to Bozaniću jasno dajemo do znanja. Tek je borba protiv klerofašizma i konzervativizma, borba za istinsku demokraciju i slobodu, uključujući i vjersku, čiji smo mi poklonici.
Ivan Plješa, predsjednik SRP-a