Archive for Antifašizam

PETICIJA: Ne dozvolimo da falsifikator i negator genocida Jakov Sedlar dobije Nagradu grada Zagreba

 

http://www.portalnovosti.com/potpisite-peticiju-protiv-dodjele-nagrade-sedlaru

 

Antifašistički vijesnik pozvao je sve kojima je stalo do pijeteta prema žrtvama ustaškog režima, čiji će se proboj komemorirati 22. travnja, da potpišu peticiju protiv dodjele Nagrade grada Zagreba revizionističkom režiseru Jakovu Sedlaru.

Podsjetimo, zagrebački Odbor za javna priznanja predložio je Sedlara za nagradu u kategoriji filma i kazališta. U srijedu, 19. travnja Gradska skupština bi trebala obaviti formalnost i izglasati dobitnike nagrada koje je predložilo Odbor.U konkurenciji sa Sedlarom bile su filmske radnice poput višestruko nagrađivane redateljice Hane Jušić i glumice Ksenije Marinković, no Odbor je većinom glasova odabrao režisera kojeg je prošle godine obilježila afera s monstruoznim falsifikatom od filma ‘Jasenovac – istina’. Osim lažne naslovnice Vjesnika s kojom se film promovirao u traileru i koja je razotkrivena kao falsifikat već na dan premijere, cijeli film je naručena kompilacija laži. Lažna je fotografija četnika iz mjesta Jasenovac. Lažna je i fotografija nogometne momčadi logoraša. Premontiran je intervju logoraša Zdravka Macure. Laž je da je dirigent Milan Sachs pušten iz Jasenovca i da je poduzetnik Lazar Bačić pobjegao u Srbiju. Laž je cijeli Sedlarov film ‘Jasenovac – istina’. Zbog svega toga Sedlara je kazneno prijavila Antifašistička liga Republike Hrvatske, a u obrazloženju prijave navodi se da je Sedlar u filmu javno poricao i znatno umanjio kaznena djelo genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina, prvenstveno usmjerena prema srpskoj nacionalnoj manji, služeći se zamjenom teza, lažnim argumentima, krivotvorinama, prešućivanjem povijesnih činjenica, na način koji može potaknuti nasilje ili mržnju protiv tih skupina ili njihovih pripadnica i pripadnika.

Ovaj slučaj završio je i na dnevnom redu Časnog suda Društva hrvatskih filmskih redatelja na temelju više prijava. O sankcijama, pa i eventualnom izbacivanju Sedlara iz društva, trebalo bi se glasati uskoro.

Peticiju možete potpisati na sljedećem linku.

 

OBILJEŽENO FORMIRANJE PRVE NARODNE VLADE FEDERALNE HRVATSKE

Svečanim skupom danas je u Splitu  na Narodnom trgu (Pjaca) obilježena 72. godišnjica formiranja prve Narodne Vlade Federalne Hrvatske  polaganjem vijenaca na spomen ploču u auli nekadašnje gradske vijećnice.

Prisutnima se obratio predsjednik UABA-a Split Josip Milat, a u kratkom programu izveden je recital partizanskih pjesnika dok je klapa izvela nekoliko borbenih pjesama.

Cvijeće i vijence položile su boračke delegacije Splita, Splitsk- dalmatinske i Šibensko-kninske županije te Društva Josip Broz Tito-Split i Socijalističke radničke partije (SRP) Split.

Prva Narodna Vlada Federalne Hrvatske s predsjednikom Vladimirom Bakarićem osnovana je u Splitu na sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a, sastavljena od 11 ministara: četiri iz HSS-a koji se nisu kompromitirali, četiri iz KPJ,  predstavnika hrvatskih Srba i jedan neovisni ministar. U Vladi su bila i dvojica iz Splita, narodni heroji Anka Berus kao ministrica financija i Vicko Krstulović kao ministar unutarnjih poslova.

Split je odabran jer je bio antifašistički, revolucionaran i slobodarski grad. Dao je veliki doprinos narodnooslobodilačkoj borbi i konačnoj pobjedi nad fašizmom. Mali primorski grad s 40.000 žitelja se gotovo plebiscitarno priključio partizanskom pokretu: gotovo svaki treći se borio, a svaki deseti dao je i  svoj život. Tako je i predsjednik ZAVNOH-a, pjesnik-partizan Vladimir Nazor izrekao: „Suđeno je da ta naša Vlada nastane uslijed proljeća (…) u drevnom starom gradu Splitu (…) u gradu koji se uvijek opirao okupatorima i pokazao smjelost i odvažnost u najtežim trenucima našeg ustanka…“

U svojoj dugoj i burnoj povijesti ovaj datum, kao i dan oslobođenja Splita od fašističkih okupatora 25. 10. 1944., najznačajniji su datumi nakon 1882. kada je u Splitu osnovana Narodna vlast, čime je uklonjena dugogodišnja  talijanska dominacija gradom.

Nakon rata, grad se dostojno odužio svojim borcima dajući mnogim ulicama, ustanovama, školama, vrtićima i tvornicama imena po ličnostima i događajima iz tog perioda te podigao mnoga spomen obilježja.

Od samog nastanka, nova hrvatska državna politika svih dosadašnjih vlada, u većoj ili manjoj mjeri, je u stalnom  sukobu s vlastitim Ustavom, otvoreno  koketira s klerofašističkim elementima koje ne obuzdava u njihovoj revizionističkoj i rušilačkoj raboti prema svemu što podsjeća na partizane, NOB i samoupravni socijalizam, već se i sama aktivno uključila u negiranje, zatiranje i falsificiranje historijskih činjenica toga razdoblja putem mnogih kvaziznanstvenih rasprava, tribina, radio i tv-emisija, serija, novinskih napisa, školskih udžbenika i enciklopedija, dokazujući „svoju istinu“, često u svrhu rehabilitacije zločinačke politike i prakse tzv. NDH.

U postsocijalističkoj Hrvatskoj, posve nezasluženo, borci NOB-a postali su građani drugog reda na kojima država i agresivne profašističke grupe provode revanšističko nasilje: zastrašivanje, oduzimanje stečenih prava, umanjivanje mirovina, rušenje spomenika i uklanjanje svih obilježja poštovanja i zahvale; dakle uklanjanja imena ulica, trgova, škola, vrtića, ustanova, poduzeća i dr., njih 128!

Revizionistička „metla“ je Split sramnom odlukom Gradskog vijeća iz 1992. god. „očistila“ tako da je danas jedan od rijetkih gradova u nas koji nema niti jednu ulicu po ličnostima i događajima iz perioda rata i poraća, što je anticivilizacijski čin, unatoč činjenici da je mali Split dao 17 narodnih heroja.

 

Split, 15. 04. 2017.

 

Gradska organizacija SRP-a Split

Ranko Adorić, dipl.ing.

96. GODIŠNJICA LABINSKE REPUBLIKE

UZ 96. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO

LABINSKA  REPUBLIKA


1. II. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašisti su već bili otišli, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.

Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasillnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk koji je počeo 2. III. 1921. u 13 sati.

Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera. Trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom. U njemu je učestvovalo više od 2.000 ljudi, pripadnika najmanje sedam različitih nacionalnosti.

Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz sindikalne federacije nema pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donijela sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.

Za sljedeći dan, 3. III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista prilikom čega je bilo i povrijeđenih.

Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:

RUDARI !

Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran,  sa sjedištem u Firenci, Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.

Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.

Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj  Konzorcija je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!

Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala koje razvija  radnički svijet…

Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.

Osim napada fašista na Pipana i poziva Konzorcija iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.

Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade. Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.

Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.

Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su Crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, a u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.

Zadatak komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.

Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje, bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno revolucionarnog pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun.

7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu, već na početku vlasti nisu bile sklone takvom ishitrenom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost domicilnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno kombiniranim konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1.000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.

Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV.  u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dva rudara: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla usljed zlostavljanja.

Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. godine pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.

Iz optužnice je vidljivo da  su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.

Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.

Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio

štrajk koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

30. X. 1922. g. na vlast dolazi Musolini, Squadre d’azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.

27. IV. 1923. g. dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre.

Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U Crvenu federaciju, koju vodi Komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.

U izvještaju fašističke milicije od 9. VI1. 1925. godine navodi se: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.“

Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25%  povećanje plaće.

6. XI. donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan SPECIJALNI SUD ZA ZAŠTITU DRŽAVE koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: je li  LABINSKA REPUBLIKA imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod  je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U štampi ovaj se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA  ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.

Drugo pitanje koje se nameće: da li je ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, ne bi se to moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Treba imati na umu da se događaj o kojemu je riječ zbio za manje od četiri godine nakon uspjele Oktobarske revolucije u Rusiji i svega dvije godine nakon neuspjele Berlinske revolucije u Njemačkoj. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji.  U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.

U stvari, bila je to istinska prirodna emancipatorska želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli „tvornice radnicima“, drugim riječima: samoupravljanje.

To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz i korisno iskustvo u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji koja je ideju uspješno sprovela.

 

Vladimir Kapuralin


Hit Counter by http://yizhantech.com/