Archive for Antifašizam

Noćni marš za 8. mart 2020.

U podne smo odale počast sestrama Baković, a navečer smo s tisućama marširale ulicama Zagreba, uz bubnjeve, zviždaljke, transparente, zastave… Neke od poruka s Noćnog marša:

„Feminizam koji danas slavimo bori se za sve žene i sve ugrožene, prokazuje različite vrste izrabljivanja u kapitalističkom sustavu, ne bježi od sistemske kritike, radi na političkom organiziranju žena, svjestan je ekoloških problema, antifašistički je i nepokolebljiv. Borimo se za djevojčice i djevojke, za penzionerke, borimo se za radnice, izbjeglice i migrantkinje, transrodne osobe, borimo se za beskućnice i za sve žene koje se danas ne mogu boriti za sebe.“

„Uz to što su žene potplaćene u svijetu rada, istraživanja pokazuju kako u 80 posto kućanstava većinu ili sve kućanske poslove obavljaju žene i to je jedna tema koju pokušavamo staviti kao agendu, da naš kućanski rad održava ovaj sustav,  a uopće nije prepoznat kao rad.“

Živio socijalistički feminizam, živio 8. mart!

sdr

sdr

sdr

sdr

dav

sdr

Pismo ANPI-u (Talijanskom savezu boraca)

Poštovani drugovi,

za žaljenje je, blago rečeno, vaš odnos i nedostatna reakcija na povijesni revizionizam, a posebno slab otpor korištenju Dana sjećanja u blaćenju jugoslavenskog i talijanskog otpora.

Za osudu je vaše uporno uskraćivanje javnog prostora kao i zabrana podržavanja vaših sekcija, udrugama koje žele govoriti o istinama, o fojbama i tzv egzodusu .

Da vas podsjetim…

Do 1943. godine u Istri su fašisti pjevali: „Se l’ Arena xe a Pola, la foiba xe a Pisin“ (Ako je Arena u Puli, foiba (jama) je u Pazinu …”, i dole u rupu. civile, jugoslavenske i talijanske antifašiste.

Nakon sloma fašizma, dva tri mjeseca kaosa, unakrsnih osveta, ukazivanje prstom na drugoga, nakon čega dolaze Nijemci da naprave „reda“. Od 1945. do 1947., Istrom su upravljali Saveznici. Tokom ovog razdoblja moglo se OPTIRATI, što znači birati, ostati ili emigrirati (sanjajući Ameriku ili Australiju). Iselile su se i mnoge slavenske obitelji s talijaniziranim prezimenima, poput Božac u Bosazzi, Fonović u Fonio, Lazarić u Lazzari itd. Dakle nisu prognani ako su imali dovoljno vremena da odluče prevesti i namještaj, koji je kasnije ostavljen u tršćanskim skladištima – magazinima.

ANGVD (Talijansko nacionalno udruženjeje Julijanaca, Istrana i Dalmatinaca) vrbovao je u svoje redove obrazovanije osobe, učlanivši se u to udruženje nudio im se posao i mjesto stanovanja. Tako je prošla i moja „šantula“ – kuma učiteljica sa suprugom.

Nasuprot tome, spomenut ću drugi primjer zato što je dobro poznato ime, Sergio Endrigo, koga sam imao čast osobno upoznati. Endrigo se nije nikada želio pridružiti ovom klatežu, da upotrebim izraz Sandra Pertinia, kojim ih je oslovio jednom prigodom u Trstu,

Zbog toga su Endriga posprdno, sarkastično, nazivali „crveni“.

Pjesma “1947” posvećena rodnom gradu Puli melankolična je pjesma kao i sve pjesme iseljenika.

U svojoj antifašističkoj aktivnosti imao sam čast upoznati partizane kao Giuseppe Marasa (odlikovan od predsjednika Tita), Ovidia Gardinia, Alfia Vitalia...

Vrlo dirljive i poticajne, bile su crtice koje mi je uputio Gardini:

„Dragi Ivane, hvala na pažnji i poštovanju i tvojim ličnim podsjećanjima kojima si htio naglasiti i uznositi vrijeme, odnose među ljudima i ljudskih života uopće, koji su obilježavali Jugoslaviju 70-ih i početkom 80-ih godina, kada je još brazda otpora i vrijednosti, usmjeravala jugoslavensku omladinu i društvo.

Ali bodri me činjenica da, i pored neizbježne gorčine zbog današnjih grozota, ostaje u tebi nada i vjera u jednu budućnost ponovne spoznaje vrijednosti sveopćeg i vječitog narodnog otpora, u obnovi mira, bratstva i jedinstva među svim jugoslavenskim narodima.

U tom smjeru si velikodušno opredijeljen i ti, kao i mi nekada, pravi „otporaši“ i to ohrabruje i daje snagu nama, starim partizanima, ponekad zbunjenima i omamljenima pred današnjim događajima, osjećajući se izdanima od povijesti i ljudi, izdani obezvrjeđenjem naše velikodušnosti, iznevjereni možda našom dobi i njenim slabostima više nego našim greškama, ali nikad izdani od našeg srca i savjesti…”

Idemo dalje!

 

Ivan Pavičevac (talijaniziran Giovanni), rođen u Puli, 1940. godine, član jedne od borbenijih sekcija ANPI-a iz Rima.

Konferencija protiv historijskog revizionizma Drugog svjetskog rata

Dana 6. 2. 2020. godine u Bologni u Italiji, u organizaciji Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia ONLUS, održana je konferencija protiv historijskog revizionizma Drugog svjetskog rata, te rezolucije EU kojom se izjednačavaju fašistički zločini i borba komunista za oslobođenje. Na konferenciji je učestvovao predstavnik Mladih socijalista Socijalističke radničke partije koji je govorio o historijskom revizionizmu u Hrvatskoj. S prostora bivše SFRJ učestvovali su još predstavnik SKOJ-a i predstavnici Komunista Srbije koji su također opisali razvoj historijskog revizionizma u Srbiji. Uvodnu riječ je imao drug Andrea Martocchia koji je govorio o zločinima talijanskih fašista tokom okupacije Jugoslavije kao i o zvjerstvima nacifašista u Italiji. Na konferenciji su učestvovali i talijanski historičari koji su posebno skrenuli pažnju na pokušaj da se talijanski fašisti predstave kao žrtve partizana i komunista.
Na kraju je, prvi put u Italiji, izvedena javna projekcija filma jugoslavenskog redatelja Lordana Zafranovića ”Okupacija u 26 slika”.
Povodom talijanskog “Dana sjećanja na talijanske žrtve istočne granice” 10. 2. 2020., održan je u Parmi skup na temu “Fojbe i fašizam 2020” na kojemu je prisustvovao predstavnik MS SRP. Taj skup je održan 15. put sa ciljem ukazivanja na falsificiranje historijskih činjenica i rehabilitacije talijanskog fašizma. Na skupu su govorili historičar Sandi Volk iz Trsta i Spartaco Capogreco sa Sveučilišta Kalabrije.
Na skupu je ustanovljeno kako u 16 godina od kada je u Italiji donesen zakon o “Danu sjećanja”, smanjio se broj sati historije u školama, a istodobno se potiče nacionalistička mitologija o “Slavokomunističkom genocidu Talijana na istočnoj granici”, te potreba da se nastavi borba za istinu o Drugom svjetskom ratu i bratstvu među narodima.
Koordinacija MS SRP

UZ 10. FEBRUAR, „DAN SJEĆANJA“

U talijanskom parlamentu je 30. III. 2004. godine, pod pritiskom desničarskih i podrškom partija lijevog centra, izglasan, i time ustanovljen, Il giorno del ricordo, „Dan sjećanja“, 10. februara. Tim činom se u Italiji ustoličila nova praksa kojom se pristup iseljavanju u Italiju većeg broja Talijana, ali i Slavena, s oslobođenih područja Istre, Dalmacije i otoka nakon II. svjetskog rata i pripajanja tih dijelova Jugoslaviji, izdvaja od dotadašnje percepcije i daje mu drugu dimenziju. U prošlosti bi se na talijanskoj strani problem aktualizirao kada bi se pojavila politička potreba za njim. Određivanjem 10. februara „Danom sjećanja“, povod je institucionaliziran i on više nije prepušten političkoj potrebi trenutka, već se on permanentno nudi kao argument, čime si je institut vlasti zadao obavezu i ona vlast koja ne bude posegnula za njim riskira da bude doživljena kao nepatriotska.

Pristup i argumentacija koja je korištena za taj projekt pristrana je, selektivna i jednostrana. U obzir uzima samo žrtve i stradanja pripadnika talijanske nacionalnosti u periodu nakon septembra 1943. godine, dok prešućuje žrtve slavenskog domicilnog stanovništva iz vremena prije i tokom II. svjetskog rata.

I prije donošenja spornog zakona, talijanska je strana događaje o kojima je riječ koristila propagandistički, pa i iredentistički, kvantitativno pretjeravajući po pitanju žrtava i događaja. S druge strane, nakon završetka rata, u uvjetima blokovske podjele i nastavka hladnog rata, iskoristila je za temeljito brisanje fizičkih tragova koncentracijskih logora na i oko istočne granice, pri čemu su i njeni ratni zločinci prošli nekažnjeno, za razliku od, recimo, njihovih kolega – izvjesnog broja nacističkih zločinaca. S druge strane, i jugoslavenska strana nije puno odnosno, bolje reći, rado govorila o odgovornosti s naše strane, što nije doprinijelo raščišćavanju problema.

Pojave poput „Dana sjećanja“ nisu put do istine. Danas, s vremenske distance od 70 i više godina od tih događaja, pristrani političari ne mogu riješit problem. Najpozvaniji za to su povjesničari obiju strana, a takvih ima – koji ne zlorabe svoju struku, već na osnovu postojeće arhivske i ostale građe utvrđuju istinu. Tome mogu doprinijeti i ostali istinoljubivi pojedinci koji se zanimaju za te događaje.

 

U Puli, 10. februara 2020.

 

Vladimir Kapuralin


Hit Counter by http://yizhantech.com/