Archive for Forum radnika

Forum radnika: Anindol 2017.

U Anindolu smo 1. 8. 2017. polaganjem vijenaca i kratkim govorima obilježili 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, a na istom smo se mjestu i istim povodom okupili i 9. rujna 2017.

Nakon što je Partizanski zbor otpjevao hrvatsku himnu i Internacionalu, položeni su vijenci, a govore su održali predstavnici Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA), Saveza društava “Josip Broz Tito”, SDP-a, Socijalističke radničke partije (SRP), Radničke fronte  i Saveza komunista Hrvatske (SKH).

Svi su se govornici prisjetili slavne prošlosti, osvrnuli na mučnu sadašnjost i otvorili pitanje budućnosti. Kako se nositi s novim izazovima, kako na njih odgovoriti, kako djelovati?

Pravi se odgovori mogu naći samo ako se dobro prepoznaju i analiziraju uzroci i ako se u prošlosti pronađe nadahnuće za budućnost.

 

Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

Anindol, 2017.

Okupili smo se na mjestu na kojem je prije nešto više od 80 godina osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu, u noći između 1. i 2. kolovoza 1937., podnio Josip Broz Tito. Prisjećajući se narodnooslobodilačkog rata i pobjede nad fašizmom i nacizmom, o Komunističkoj partiji i Titu govorimo kao o simbolima antifašizma.

Govorimo i o sadašnjem vremenu u kojem vidimo novi uzlet fašistoidnih ideja, svugdje u svijetu. Radikalne nacionalističke stranke vode hajku protiv imigranata optužujući ih da će domaćim radnicima uzeti posao i srušiti cijenu radne snage. Za loše plaće, nezaposlenost, pad standarda… nisu krive pogubne ekonomske politike, nije krivo deregulirano tržište, nije kriv razulareni kapitalizam, krivce se traži u onima koji nisu naša nacija.

Kad se u Hrvatskoj nabrajaju krivci za sve veću bijedu u kojoj živimo i beznađe zbog kojih mladost iseljava, pored onih koji su druge nacije ili vjere, ima tu i udbaša, orjunaša, privatizacijskih pljačkaša…, ali i, gle čuda, “naslijeđenog socijalističkog mentaliteta”. Kakav misaoni salto mortale treba napraviti da bi se za bijedan život u kapitalizmu okrivio daleko pravedniji i humaniji socijalizam? Socijalizam u kojem se Hrvatska razvijala brže nego ikad u svojoj povijesti, kad je vanjski dug bio manji nego danas, kad je hrvatsko stanovništvo raslo, kad su industrijski giganti bili u hrvatskom vlasništvu, kad je nezaposlenost bila mala, kad je zaposlenje bilo sigurno, kad su socijalne razlike bile manje, kad su plaće bile realno veće nego danas, kad su zdravstvo i školovanje bili besplatni, kad su se radnicima dijelili društveni stanovi, kad se moglo jeftino ljetovati u radničkim odmaralištima, kad su žene išle u mirovinu s 55, a muškarci sa 60 godina… Sve su te činjenice nevažne, sve to treba iščupati iz svijesti naroda – jer nije bilo ostvareno u neovisnoj hrvatskoj državi.

Izvorni fašistički simbol je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, više njih zajedno je teško polomiti. Jedan čovjek je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas, kod nas. Na sve se gleda kroz prizmu nacionalnog jedinstva i nacionalnih interesa. Ponovo gledamo kako se nacija nasilu harmonizira. A svima koji ne vide tu harmoničnu idilu i postavljaju logična pitanja (zašto među pripadnicima iste nacije ima onih koji žive u dvorcima i onih koji kopaju po kantama za smeće?), njima se lijepe etikete “jugonostalgičara” i “mrzitelja svega što je hrvatsko”. U vremenu krize i rastućeg siromaštva, umjesto lijeka propisuje se opijenost nacionalnim. A nacionalno u isti koš stavi i Todorića i njegovog skladištara, iako jedan ima besramno mnogo, a drugi ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i s obzirom na moć i društveni utjecaj. Radnik će zbog najmanjeg duga biti pod ovrhom, a za vlasnika će se napisati Lex Agrokor…

Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma. Osnovna napetost u kapitalističkom društvu je napetost između rada i kapitala. Da bi prikrila tu temeljnu opreku i da bi razbila jedinstven nastup radničke klase, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam se u kapitalizmu ne događa slučajno, on je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da razbije jedinstvo radništva, da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što su razlike unutar nekog društva veće, to su veće i napetosti. Kako napetosti rastu tako se sve žešće govori o nacionalnom jedinstvu. U konačnici, do eskalacije ne dolazi tamo gdje bi trebalo – u području suprotstavljenih interesa rada i kapitala – nego tamo gdje je napetost premještena, u području nacionalizma. O nacionalnim se interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.

Kod nas je antifašizam došao u paketu sa socijalizmom. Svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički, jer fašizam je dijete kapitalizma. I zato, tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Svaka bi politička stranka morala precizno odrediti svoj identitet, jasno iskazati koga zastupa. Ne može se zastupati sve građanke i građane Republike Hrvatske, jer građanin je i Todorić i njegov skladištar, a interesi su im oprečni i svaki zakon kojim se nešto regulira, svaka mjera koja se izglasa, svaka odluka koja se donese – pogoduje ili jednom ili drugom. Ono što je jednom poželjno (poput fleksibilizacije i deregulacije tržišta rada), za drugog je pogubno.

Komunistička partija Hrvatske, kao dio KPJ, svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. Ona nije organizirala pokret otpora (koji želi pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje), nego je povela narodnooslobodilački rat. Istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvila nova vlast i stvorio novi društveni sustav – socijalizam.

Suočeni s današnjim fašistoidnim idejama i u naporima da im se odupremo moramo dati odgovore na ključna pitanja: zašto se te pogubne ideje ponovo javljaju, sada i ovdje, koje teške probleme prikrivaju, zamagljuju, lažno prikazuju kao ugroženost nacije. Ljevica mora dati jasan odgovor: nije ugrožena nacija, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, prisjetimo se da su se naši antifašisti, pored za oslobođenje zemlje, borili i za klasne promjene. Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

 

Forum radnika SRP-a

Vesna Konigsknecht

 

 

PRVI MAJ, MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA

image001

 

Prvog maja 1886. u Chicagu je oko 40.000 radnika prosvjedovalo protiv izrabljivanja i zahtijevalo dostojne uvjete rada i života. Policija je ubila šest i ranila oko 50 prosvjednika. Vođe štrajka su izvedeni pred sud, petero ih je osuđeno na smrt, trojica na dugogodišnju robiju. U spomen na ovo prolijevanje radničke krvi, prvi je maj postao Međunarodni praznik rada.

Kapitalizam je sustav koji počiva na izrabljivanju pa radnička borba traje i danas. Borba za društvo u kojem radnik može dostojanstveno živjeti od svog rada, borba za društvo koje slavi rad, borba

ZA VJEČAN PRVI MAJ.

 

Posjetite nas u Tratinskoj 27/1 (dežurstva srijedom od 17 do 19 sati), nazovite (tel. 5807-654 ili mob. 095 / 880-1632), javite nam se na e-mail (srptratinska@gmail.com), pratite nas i komentirajte na www.srp.hr ili preko Facebook stranice GO SRP Zagreb.

 

Svim radnicama i radnicima čestitamo Prvi maj, Međunarodni praznik rada!

 

 

Anketa o položaju žena

Brojna istraživanja provedena kako u Hrvatskoj tako i u svijetu pokazuju da žene i muškarci još uvijek nisu ravnopravni, ni na radnim mjestima, ni u društvu općenito, a pogotovo ne u obitelji, u podjeli kućanskih poslova. Želimo čuti mišljenje naših sugrađanki i sugrađana o položaju žena u Hrvatskoj danas. Dežuramo u Tratinskoj 27/1 (dvorišna zgrada), svakog radnog dana od 16 do 19 sati. Donesite ispunjenu anketu, sjest ćemo, porazgovarati, razmijeniti mišljenja i iskustva, vidjeti kako se stvari mogu promijeniti.

 

Anketa o položaju žena

 

 1. Da li su u Republici Hrvatskoj žene i muškarci ravnopravni pred zakonom?
a – da
b – ne

 

 6. Zašto su žene podzastupljene u političkom životu pa se njihov politički angažman potiče kvotama?
a – žene su manje sposobne
b – žene su opterećenije obiteljskim obavezama pa se ne stignu baviti političkim radom
c – nešto treće, što?____________________________

 

2. Što mislite, da li u praksi poslodavci kod zapošljavanje prednost daju
a – ženama
b – muškarcima
c – ne prave razliku
7. Sudeći prema primjerima iz vaše okoline, tko u obitelji obavlja većinu poslova vezanih uz djecu i dom?
a – žena
b – muškarac
c – žena i muškarac jednako
 
3. Tko je u praksi više izložen šikaniranju na poslu?
a – žene
b – muškarci
c – podjednako
8. Kako ćete Vi odgajati djecu s obzirom na tradicionalnu podjelu na muška i ženska zanimanja?
a – da kod izbora zanimanja poštuju tradiciju
b – da buduće zanimanje izaberu slobodno
 
4. Na tržištu rada uočava se podzastupljenost žena u nekim zanimanjima (obrtnička, tehnička, informatička)? Čime je uzrokovana podjela na pretežno ženska i pretežno muška zanimanja?
a – sposobnost
b – tradicija
c – nešto treće, što?____________________________
 
9. Kako ćete odgajati djecu s obzirom na podjelu poslova u obitelji između žene i muškarca?
a – poslovi vezani uz obitelj su više muška obaveza
b – poslovi vezani uz obitelj su više ženska obaveza
c- muškarac i žena poslove u obitelji trebaju ravnomjerno podijeliti
5. U Hrvatskoj ženske plaće za oko 10% zaostaju za muškim plaćama. Čime je to uzrokovano?
a – žene su manje sposobne
b – žene češće koriste bolovanje radi njege djece ili starijih članova obitelji
c – nešto treće, što?____________________________
 
10. Kako sredina reagira na neprihvatljivo ponašanje (npr. pijanstvo) s obzirom na spol?
a – jednako strogo
b – strože kada su u pitanju muškarci
c – strože kada su u pitanju žene

 

 

DRAGE SUGRAĐANKE, OD SRCA VAM ČESTITAMO 8. MART, DAN ŽENA – VAŠ SRP

ZAGREBAČKA GRADSKA ORGANIZACIJA SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE

 

 

 

Za preuzimanje ankete u .doc formatu: anketni listic 8. mart

 

Seminar u Ateni

Izlaganje SRP-a na seminaru o posebnostima rada komunističkih i radničkih partija među ženama (Atena, 10. i 11. studenog 2016.)

 

Sidrofises et sidrofi, drugarice i drugovi!

Pozdravljam vas u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u svoje osobno ime. Zahvaljujem Komunističkoj partiji Grčke i sekcijama za međunarodne odnose i ravnopravnost žena što su nam omogućili da sudjelujemo na ovom, nama vrlo zanimljivom, seminaru.

 

Posebnosti rada komunističkih i radničkih partija među ženama

Unatoč značajnom udjelu žena u procesu rada, one ne sudjeluju u jednakoj mjeri u sindikatima pa ni u komunističkim i radničkim partijama. Kako to promijeniti?

U nekom općem ideološkom određenju, rekli bismo da SRP nastupa s pozicija marksističkog feminizma shvaćajući da bez oslobođenja radničke klase nema stvarnog oslobođenja žena, ali i da oslobođenjem radničke klase ne dolazi do automatskog ostvarenja pune ravnopravnosti žena.

Nesrazmjer između udjela žena u radu i njihovog udjela u sindikalnim ili političkim organizacijama može se objašnjavati prirodom samog kapitalizma: kapital voli slabo plaćeni, a još više neplaćeni rad i zato zdušno podržava i održava podjelu na “muške” i “ženske” poslove. “Ženski” poslovi su u pravilu oni koji su slabije plaćeni i najveći dio onih koji su neplaćeni. Koristit ću termine iz teorije o društvenoj reprodukciji Lise Vogel: za procese dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje… sve ono što radnicima omogućuje da se svaki dan iznova vraćaju na posao), kao i za brigu o nemoćnima (onima koji su premladi, prestari ili prebolesni da bi mogli biti radna snaga) – za te su poslove, neplaćene poslove, još uvijek, najvećim dijelom zadužene žene. Ako se tome doda i treći proces, proces generacijske zamjene koji jedini zahtijeva podjelu rada prema spolu (samo žene rađaju djecu koja će kasnije zamijeniti svoje prethodnike u procesu rada) – koliko vremena ostaje ženama da se bave sindikalnim i političkim radom?

Pogledajmo malo detaljnije stanje u Hrvatskoj!

Borba za žensku ravnopravnost se u Hrvatskoj odvija na mnogim razinama. Za to se, za početak, deklarativno zalaže i sama država. U zakonodavnoj vlasti imamo Saborski odbor i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, u izvršnoj vlasti imamo Vladin ured za ravnopravnost, na lokalnoj razini imamo povjerenstva za ravnopravnost, itd. Brojne se organizacija civilnog društva bave pitanjem ravnopravnosti žena, sindikati imaju svoje ženske sekcije, političke stranke imaju svoje forume žena. Ukratko, imamo svega – osim ravnopravnosti!

Cijenimo rad i trud svih sudionika, shvaćamo važnost radionica i tribina, publikacija i javnih istupa, pisanja nadležnim institucijama, borbe za bolja zakonska rješenja – sve su to vrijedni doprinosi pokušajima da se poboljša položaj žena, da se poštuje ravnopravnost spolova. Pa zašto smo onda tako daleko od ravnopravnosti, puno dalje nego što smo bile u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji? Gdje zapinje? Zapne onda kad podbace istupi u medijima, dopisi i peticije… kad treba izvršiti pritisak, kad treba izaći na ulicu.

Proljetos je u Zagrebu, u organizaciji jedne građanske inicijative održano okupljanje pod nazivom “Hod za život”. Okupilo se 7.000 ljudi koji se protive pobačaju, odnosno koji se zalažu za zabranu pobačaja. Kontraprosvjed “Obrani pravo na izbor” je okupio svega 400 ljudi. Ponavljam: 7.000 ljudi traži zabranu pobačaja, 400 ljudi brani pravo na izbor.

Inicijativa “40 dana za život” organizira dva puta godišnje tijekom 40 dana svakodnevne molitvene skupove ispred bolnica u dvadesetak hrvatskih gradova. Pozivaju sve kršćane na angažman za zaštitu nerođene djece,  iscjeljenje žena koje su abortirale, obraćenje medicinskog osoblja koje vrši abortuse… u stvari, maltretiraju žene koje su se, iz bilo kojeg razloga, odlučile na pobačaj. Ovi ih molitelji-mučitelji dočekuju ispred bolnica s transparentima, plakatima, brošurama… dodatno im zagorčavaju život u za njih jako teškom trenutku. Dakle, dvaput godišnje, u serijama od po 40 dana, ta inicijativa okupi desetak “molitelja” dnevno. Za sve su to vrijeme organizirana samo dva kontraprosvjeda, s manje od 20 sudionika na svakom.

Ovakav nesrazmjer u brojkama proizlazi iz činjenice da iza ovih ultrakonzervativnih udruga i inicijativa čvrsto stoji Katolička crkva; snažno ih motivira (pozivajući se na Boga i Božje zapovijedi), opskrbljuje ih članstvom, daje im logističku podršku i – financira ih.

To je hrvatska realnost danas. Društvenom i političkom scenom dominira agresivna, konzervativna i klerikalna desnica. Ljevica postoji, ali je slaba, nedovoljno artikulirana, nema dovoljno financijskih sredstava i definitivno nije u stanju mobilizirati javnost. Ako tome dodamo i kronični nedostatak vremena žena od kojih se očekuje da budu uspješne poduzetnice, dobre domaćice, brižne majke i raspoložene partnerice – svašta se od nas očekuje – onda je situacija još tmurnija.

Morali smo zaključiti da velike akcije podbacuju, ljudi ih ne prepoznaju, nemaju vremena, ne odazovu se. U takvim okolnostima, ostaje nam samo rad na terenu, rad u bazi.

SRP je priredio jednu vrlo jednostavnu anketu o položaju žena danas u Hrvatskoj. Kao što cilj našeg Radničkog leksikona nije doprinos leksikografiji, nego je rad na Leksikonu povod za otvaranje dijaloga s radnicima, tako i ova anketa neće služiti prikupljanju i obradi podataka, ona je prvenstveno povod za razgovor. Građani će ispunjenu anketu moći donijeti na adresu u samom kvartu u kojem žive, a na kojoj ćemo mi osigurati dežurstva. Moći će s nama sjesti da razgovaramo o postavljenim pitanjima, odnosno o položaju žena danas u Hrvatskoj. Ne radi se o tribinama na kojima govore poznata lica, nego o razgovorima sa susjedima. Cilj je jasan. Podići svijest o dvostrukoj podčinjenosti žena, potaknuti na razmišljanje o uzrocima, ali i o mogućnostima otpora.

Anketu ćemo koristiti u predizbornoj kampanji za lokalne izbore koji se održavaju u svibnju 2017. Cilj nam je postići veću vidljivost i prisutnost SRP-a u lokalnim sredinama, iskazati našu zainteresiranost za probleme sugrađana, posebno sugrađanki s kojima živimo u istom kvartu.

S druge strane, anketu ćemo koristiti i u razgovorima s radnicima o Radničkom leksikonu, jer smatramo da borba za ravnopravnost žena mora biti dio borbe za radnička prava, ali i da borba za radnička prava mora uključivati borbu za prava žena.

Da pojasnimo. Nedavno je u Zagrebu održana tribina o jačanju konzervativizma i sve agresivnijem nasrtaju na ženska prava (najviše na pravo na pobačaj). Kao najzanimljiviji dio izdvajamo izlaganje jedne od uvodničarki koja je, između ostalog, utvrdila da je borba za ženska prava sastavni dio borbe za radnička prava, ali se isto tako zapitala zašto na prethodnoj tribini, o srozavanju radničkih prava u Hrvatskoj, nije bilo govora o zabrani pobačaja ili o bilo kojem drugom nasrtaju na ženska prava. Preciznije rečeno, kad govorimo o ženskim pravima, smještamo ih u kontekst radničkih prava, ali kad govorimo o radničkim pravima, onda nam prava žena nekako ispadnu iz fokusa.

To nas vraća na uvodno pitanje o slaboj zastupljenosti žena u sindikatima, ali i komunističkim i radničkim partijama. Borba protiv dvostruke opresije žena mora biti dio borbe za oslobođenje radničke klase. Ali, svaki put kad govorimo o borbi za radnička prava moramo postaviti i pitanje neplaćenog rada, jer taj neplaćeni rad omogućuje onaj plaćeni. Može li radnik raditi ako je gladan, ako mu djeca ili stari roditelji nisu zbrinuti? Sve dok procesi dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje…), kao i briga o nemoćnima (djeci, starima, bolesnima) leže u najvećem dijelu na ženskim plećima – žene neće imati vremena za sindikalne ili političke borbe. Da bi sudjelovanje žena u sindikatima i političkim organizacijama odgovaralo njihovoj zastupljenosti u sferi rada, neplaćeni poslovi moraju biti pravedno raspodijeljeni između muškaraca i žena.

Posebnost rada komunističkih i radničkih partija među ženama vidimo kao osvještavanje ovog problema. Nema “muških” i “ženskih” poslova. Neplaćeni “kućni rad”, kako ga kolokvijalno zovemo, mora biti, s jedne strane maksimalno socijaliziran i, s druge strane, ravnomjerno raspoređen između muškaraca i žena kako bi žene i muškarci mogli ravnomjerno sudjelovati u borbi za pravednije društveno uređenje.

 

Izlaganje pripremila:

Vesna Konigsknecht


Hit Counter by http://yizhantech.com/