Uz peticiju za referendum

Zahvaljujući prilikama u kojima živimo, u potpunosti je razumljiv interes u javnosti kojeg su polučile aktivnosti vezane uz potpisivanje peticije, kao uvjeta za raspisivanje referenduma, koji bi trebao zaustaviti ili usporiti daljnju eroziju radničkih socijalnih prava.
Mišljenja i stavovi o tim aktivnostima i postignutim rezultatima razlikuju se ovisno o interesima onih koji ih daju, odnosno od pozicije koju subjekt zauzima na društvenoj sceni. Za nas u SRP-u mjerodavan je naravno klasno-socijalni pristup.
S obzirom da u datom slučaju sindikalna aktivnost neizbiježno poprima i političku konotaciju, važno je definirati dosege i mogućnosti jednog i drugog subjekta.
Mogućnosti sindikata ograničene su zakonima zemlje u kojij djeluje, odnosno zakon je okvir unutar kojeg sindikat djeluje i limes kojemu teži. Politika je međutim ta koja kroz zakonodavna tijela te okvire suzuje ili širi. U tom kontekstu potrebno je i domišljati nužnost interakcije između klasno orijentiranih sindikata i političkih subijekata klasne profilacije. Klasno orijentirani sindikati svojom potporom snaže klasno profilirane partije, koje tako imaju veću mogućnost uticaja na donošenje zakona naklonjenih radu, tamo gdje ne postoje uvjeti za radikalnije revolucionarne poteze, kao u ovom trenutku u Evropi.
Kao ogledni primjer uspješne interakcije u praksi može poslužiti iskustvo iz Grčke, gdje klasno orijentirani sindikat PAME i Komunistička partija Grčke tvore jedan homogeni organizacijski lanac od ulice do parlamenta i obratno. Nažalost u Hrvatskoj smo još daleko od takvog načina promišljanja. Sindikati, njihova vodstva, civilne udruge, pa i sami radnici još uvijek zaziru od tješnjeg povezivanja sa Socijalističkom radničkom partijom, jedinom političkom subjektu autentične ljevice u Hrvatskoj, pribojavajući se valjda da to ne bi bilo oportuno za njihovu «domoljubnu» percepciju. To nevješto pokušavaju prikriti tobožnjim distanciranjem od politike, što nije slučaj kad su u pitanju etablirane stranke građamske provenijencije, koje su usto na strani kapitala, a ne rada. Jedna časna iznimka je Novi sindikat, na čelu sa gospodinom Mariom Ivekovićem, koji ne odbija suradnju sa SRP-om.
I pored toga nas u SRP-u raduje svaki pomak i svaki uspjeh sindikalne borbe. Uvjeren sam stoga da su naši članovi i simpatizeri masovno poduprli i proteklu peticiju, mnogi su se i aktivno uključili volontiranjem. To međutim ne derogira naš principijelan stav, da se ovim u biti partikularnim činom ne mogu riješiti sistemske devijacije u društvu koje je kapitalističko. Tih bi preko 800.000 potpisa imalo puno veći učinak kada bi bili dio organiziranog projekta rada. Ovako ovo ostaje satisfakcija za duboko razjedinjene i još bolje uhljebljene sindikalne vođe, što potvrđuju iznosi njihovih ukupnih primanja.

Vladimir Kapularin, predsjednik Regionalne organizacije SRP-a za Istru