U manje od pola godine od pojave novog, dinamičnog virusa COVID-19, kolokvijalno nazvanog korona virus, iskristalizirale su se dvije globalne činjenice.

Prvo – nepripremljenost zdravstvenih sistema, organiziranih na kapitalističkim profitnim principima, i drugo – superiornost zdravstvenih sistema iz zemalja u kojima je na vlasti komunistička partija, u ovom slučaju to su Kina i Kuba, u kojima je svrha medicine briga o zdravlju stanovništva, i Ruska Federacija, koja, doduše, nije socijalistička, ali je zadržala oblik državnog upravljanja zdravstvom, uključujući kulturu socijalističkog naslijeđa. Zahvaljujući praksi socijalističkog naslijeđa je i obim pandemije na prostorima post-jugoslavenskih fragmenata malo slabijeg intenziteta.

Sve tri spomenute države duboko su stigmatizirane od strane imperijalnih centara moći. Kuba se nalazi već 58 godina pod embargom kojeg im je nametnuo SAD. Kina i Rusija su također pod američkim sankcijama, a oko ruskih granica grupira se NATO vojska, među kojima su i hrvatski vojnici.

U takvim uvjetima stigmatizacije, odbacivanja, optužbi za demokratski deficit pa i za podupiranje globalnog terorizma, te su tri države jedine uputile masovnu medicinsku pomoć i asistenciju na najugroženije područje pandemije u EU, a to je u ovom trenutku Italija. Uz napomenu da je Kina uspjela u kratkom vremenskom rasponu ukrotiti pandemiju kod sebe, zahvaljujući vlastitoj zdravstvenoj infrastrukturi i disciplini, dok su kubanski medicinski timovi prisutni na nekoliko žarišta.

Većina ostalih zemalja kapitalističkog EU tabora zapetljane su u vlastitu paučinu, introvertirane, sebične, bez naznaka evropske pripadnosti. Amerika svojoj poslušnici EU ne šalje potrebnu medicinsku pomoć. To čine, kako smo naveli, Kuba, Kina i Ruska Federacija. Amerika šalje dodatnih nekoliko desetaka hiljada svojih vojnika da bi se sa svojim evropskim podanicama, u koje spada i Hrvatska, na ruskoj granici igrali „kauboja i indijanaca“.

Kapitalistički protunarodni model ponašanja koristi nastalu situaciju za zadovoljavanje vlastite pohlepe, promptno podižući cijene medikamenata, zaštitne opreme, dezinficijenasa, osnovnih životnih namirnica. Istovremeno je krenulo otpuštanje radnika na čijem su radu kapitalisti godinama uvećavali svoje bogatstvo.

Zaključujemo da je osjećaj solidarnosti, zajedništva i usmjerenosti jednih na druge, prirodan odgovor na senzaciju tjeskobe, straha, nesigurnosti i neizvjesnosti, koja se oslobađa kod ljudi u trenutku ugroženosti, neophodan i dominantan za rješavanje velikih kriza, ali i za zadovoljavanje potreba čovječanstva, a to je jedna od osnova socijalističke misli i prakse, što dokazuje da socijalizam nije stvar prošlosti, nego rješenje opstanka.

član Predsjedništva SRP-a

Vladimir Kapuralin