|
Petak, 29. siječanj 2010.
HTV Prvi program: Lica nacije
Voditelj: izvjesni Bilić, hrvatski kvazidomoljub, bivši stipendist Titovog fonda. Po navici jaše na antikomunizmu
Gosti: izvjesni akademik Balenović i mr. Mršić, jedan od mnogobrojnih vrhunskih stručnjaka kojim propala hrvatska država obiluje
Ispranost mozgova, ili naprosto oportunizam i lijenost, kao da nemaju granica u ovom zasluženo napaćenom društvu. I voditelj i gosti se komforno kreću u vrlo uskom području poluspoznaja, strahova, fiksacija i frustracija bez ikakve zelje da pokušaju razumjeti cjelovitu sliku suvremenog svijeta. Zajednička im je mantra da se kapitalizam pokazao superiornim socijalizmu. Da podsjetim, po rečenoj gospodi kapitalizam je sustav tržišne ekonomije, nemiješanja države, slobode pojedinca i kapitala itd. Socijalizam je pak sustav u kome država diktira sve. Od ekonomije do položaja pojedinca u društvu. Treba samo napomenuti da pod pojedincem rečena gospoda podrazumijevaju sebe, tj. seljake kojima je socijalistička država omogućila da iz opanaka uskoče u bečke cipele i koja, avaj, želi to omogućiti i drugim seljacima. Tome su se oni prije dvadeset godina odlučno suprotstavili te srušili nedemokratski socijalizam.
Rečena gospoda, negdje duboko u svojim nespokojnim utrobama, razumiju da bi u pravom kapitalizmu ostali tamo gdje i pripadaju, u opancima, i da bi im se to s daljom ekspanzijom kapitalizma to sve jednako moglo dogoditi. Otuda strahovi. I otuda kataklizmička proročanstva.
Akademik Balenović, primjera radi, svoje temeljito nepoznavanje funkcioniranja suvremenog svijeta pokazuje kroz naklapanje o hrvatskom vanjskom dugu od 43 milijarde eura. Točno je da hrvatski građani troše nezarađeno, no konstatacija da isti troše tuđi kapital je vise nego netočna i naivna. Naime, novci koje banke šakom i kapom dijele kroz bankovne kredite nisu ničiji kapital kako to tvrdi smušeni akademik. Oni koji posjeduju te novce ne bi znali što bi s njime da se ne plasira kroz kredite. To je inflatorni novac kreiran, prvenstveno na Zapadu, kroz preskupe i višestruko precijenjene proizvode i usluge i koje i dalje egzistiraju u inflatornim cijenama proizvoda i usluga, te tako i dalje generiraju rast kreditne zaduženosti diljem svijeta. Dakle, to je novac kreiran, svjesno i umjetno, da bi se njime podredili pojedinci i narodi.
Mr. Mršić je još beznadniji slučaj. On govori o kraju dominacije korporacija i nastupanju, po prvi put u povijesti kapitalizma, države. Država koja upravlja korporacijama ili im u najboljem slučaju određuje prostor djelovanja. Ta se mantra dosta ponavlja i po zapadnim medijima, pa to sve vise sliči na jeftinu propagandu. Kozmetičko limitiranje plaća i bonusa za top menadžment je samo utješna priča za javnost. Prava stvarnost se može iščitati iz odluke američkih vlasti da se korporacijama omogući financiranje predsjedničkih i inih kampanja, ili iz činjenice da prave deflacije, vračanja cijena proizvoda i usluga u realne, tržišne okvire, nema. Magistar iznosi primjer krize iz 1929. godine koja je razriješena tek Drugim svjetskim ratom. Ako se iz razmatranja izuzmu korijeni te krize, onda bi ta teza mogla biti i djelomično točnom. No, to se rješenje krize može shvatiti i kao proces u kome su mnoga društva svojim radom i krvlju platila promašaje neodgovornih i glupavih elita. A kako se isti tip krize nastavljao ponavljati, može se zaključiti kako se ništa nije učinilo na uklanjanju samih korijena krize.
Izlazak iz krize 1969. godine naš vrli magistar pripisuje razvoju novih tehnologija što predstavlja potpuni nonsens. Taj je izlaz bio proveden generiranjem inflatornog novca, na isti način kako se to radi i danas, dok je tehnološka eksplozija sekundarni efekt tog procesa. I u tom su periodu krediti dijeljeni šakom i kapom. Zadužile su se i socijalističke i kapitalističke (nezapadne) zemlje, te tako završile u dužničkom ropstvu. I tu je promašaje zapadnog menadžmenta uklanjala država, dok su teret izlaska iz krize svojim znojem i krvlju platile zemlje trećeg i drugog svijeta.
I prije su se krize rješavale na sličan način. Američka je burza skrahirala i sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Izlazak iz krize je bio koliko jednostavan, toliko i neoriginalan. Prekršeni su ugovori s indijanskim plemenima, te im oduzeta zemlja bogata velikim nalazištima zlata. Problem je sadašnjih upravljačkih elita što više nema (nebranjenog) područja ekspanzije i pljačke.
I kad se podvuče crta ispod uloge države u dva politička i ekonomska sustava koja su dominirala kroz XX stoljeće, kapitalizma i socijalizma, onda je jasno da je država u kapitalizmu bila i ostala oruđe u rukama nekolicine, konkretno korporacija, kojim one postižu svoje ciljeve, dok je ista u socijalizmu služila (starala se) svakom svom građaninu. To su nehotično priznali i sami gosti emisije koji svako zalaganje za prava pojedinca označavaju ostacima starog sustava. Sustava čija se promašenost vrlo rječito očituje u likovima trojice učesnika emisije.
|