POVIJESNA MISIJA, STRATEGIJA I TAKTIKA SRP-a

Povijesna misija

Autentična socijalistička revolucija koja se tokom drugog svjetskog rata i poslije njega dogodila na ovim prostorima, imala je svoje uspone i blistave trenutke, prije svega u narodno-oslobodilačkoj i antifašističkoj borbi, uspostavljanju nove naprednije i pravednije ekonomsko-političke i socijalne strukture i razvoju proizvodnih snaga društava i kvalitete života, naročito uspostavljanju razvoja radničkog socijalističkog i društvenog samoupravljanja na unutarnjem planu, suprotstavljanju otpora staljinizmu u međunarodnom radničkom pokretu, te uspostavi miroljubive konzistencije i pokretanje nesvrstanosti na međunarodnom planu, ali naravno i svojih padova. Radnička klasa nastala u predratnoj kapitalističkoj Jugoslaviji, omasovljena u periodu državnog socijalizma, transformirala se, sistemom udruženog rada i integralnog samoupravljanja, u slobodne proizvođače i potrošače i postala pretežni i vodeći sloj društva.

Ekonomsko-politički, socijalni i moralni učinak te povijesne stvarnosti je neizbrisiv, a potpuni diskontinuitet nemoguć, barem ne bez teških posljedica. Pokušaj neoliberalnih snaga da se učini taj nemogući otklon, urodio je sadašnjim teškim društvenim stanjem koje je bliže katastrofalnom, negološem.

Hrvatska je danas ponovno prožeta rigidnim kapitalizmom i usisana u svjetski poredak klasne kapitalističke vladavine. Ali to nije kapitalizam centra koga karakteriziraju visoko razvijene, homogenizirane nacionalne privrede, bazirane prije svega na unutarnjim tržištima i jakom ekspanzijom u svijet iz koga dovlače ekstra profit i zahvaljujući tome, bez obzira na socijalne i klasne razlike osiguravaju relativno visoku potrošnju većini kategorija stanovništva, a koga predstavlja nekoliko razvijenih zemalja zapada sa svojim monopolima koje ne propuštaju ostali svijet unutra, nego periferni kapitalizam koga karakterizira posve obrnuta situacija, uslijed specijalizacije iz centra i pojačane eksploatacije dezartikulirane privrede, ovisne od centra, razvoj nerazvijenosti, relativno zaostajanje i siromaštva, a koga čine polurazvijene i nerazvijene zemlje trećeg svijeta. Hrvatska iz stanja srednje razvijene autonomne privredne strukture i ubrzanoga razvoja sve više poprima obilježja zemalja trećeg svijeta, razorene privredne i socijalne strukture i relativnog zaostajanja za razvijenim centrom.

Razloge očigledne destrukcije objašnjava prosta činjenica da promjene devedesetih nisu bile u korespondenciji sa potrebama i razinom razvijenosti proizvodnih snaga društva i duhovnog ozračja 21. stoljeća, već korak natrag u prevladani proizvodni i društveni odnos i njemu odgovarajuće konzervativne društvene svijesti. U svakom slučaju, put kojim se krenulo nije odgovor na krizu u kojem se hrvatsko društvo našlo krajem osamdesetih. Iako umotane u formu tobožnje građanske demokracije, te promjene objektivno predstavljaju kontrarevolucionarno nasilje nad proizvodnim snagama i povijesnim tokom. Po sto puta potvrdilo se da tzv. pluralna građanska demokracija nije ništa drugo, do grube diktature kapitala i kapitalističke klase i da ne može biti prirodan nadomjestak za sistem udruženog rada i neposredne socijalističke demokracije, ma koliko je taj sistem u trenucima ukidanja bio tek u povojima.

Novonastala instant buržoazija razvoj Hrvatske devedesetih zamislila je na vrijednostima magnatskog kapitalizma koji je u svijetu prevladan već tokom drugog svjetskog rata. Hrvatska se tako pola stoljeća kasnije, našla u sličnoj iluziji hrvatske i buržoazije ostalih jugoslavenskih naroda koje su nakon prvog svjetskog rata, razvoj tada zaostale seljačke zemlje zamislili na vrijednostima liberalnog kapitalizma, kada je u razvijenom svijetu kapitalizam već bio prerastao u monopolistički. Svi znamo da se očekivani razvoj i priključak razvijenom kapitalizmu nije dogodio. Naprotiv, sve se završilo ekonomskim i političkim slomom što je bio uvod u socijalističku revoluciju. Dio tadašnje političke svijesti završio je u fašizmu, a tobože demokratskiji dio buržoazije nije ni tada mogao dati projekt povijesnog napretka.

Projekciju napretka mogle su dati samo nove nadolazeće povijesne snage, klasa rada. Bila je to KPJ. Ispravno je procijenila da se zemlja koja zaostaje iza centra može razviti samo na radikalnomj prihvaćanju budućnosti, a ne povijesti koja je na zalazu. Formulirana je ideja socijalističke revolucije kao rješenja. Ta je revolucija, osim oslobođenja zemlje od fašističke okupacije, donijela najveći napredak u povijesti ovih prostora i znatno smanjila zaostajanje za najrazvijenijima, te osigurala i najduži mir na ovim prostorima.

No taj je projekt, pod utjecajem brojnih unutarnjih okolnosti i interesa, zaustavljen i zamijenjen iluzijama prije revolucije, sada samo nove instant buržoazije.

Događaje krajem osamdesetih i početkom devedesetih možemo nominirati kao poraze revolucije. Ali u tim porazima nije propadala revolucija kao što misle novi buržuji i zbunjeni malograđani. U njima su propadali samo ostaci tradicija iz doba prije revolucije, rezultati društvenih odnosa koji se još nisu bili zaoštrili u oštre klasne suprotnosti – ličnosti, iluzije, ideje i projekti od kojih revolucionarna partija (SK) nije bila oslobođena prije revolucije, od kojih se nije mogla osloboditi ni uz pobjedu u ratu i poslijeratnoj socijalističkoj izgradnji, nego samo niz poraza koji su se i dogodili. Porazi su dakle imanentni revoluciji koja traje. Jednom riječju, revolucija koči sebi put, ne samo svojim pobjedama, nego i obrnuto, stvaranjem jednodušne snažne kontrarevolucije, stvaranjem snaga protivnika u borbi protiv kojeg će se partija promjena tek razviti u pravu revolucionarnu stranku. U tom povijesnom kontekstu, Socijalističku radničku partiju treba shvatiti kao svojevrsno pregrupiranje stranke promjena u hodu revolucije koja traje. SRP je dakle povijesna revolucionarna partija rada koja sublimira sve pozitivne tekovine socijalističke izgradnje do sada, obavlja otklon od dijela taktike i strategije koje su povijesno prevladane i daje nove suvremene projekte za budućnost. Okuplja postojane naslijeđene snage koje nisu bacile koplje u trnje, ali prije svega, one nove koje svoje interese vide baš u toj borbi.

Prema tome, ne samo naše filozofsko uvjerenje na kojemu gradimo poglede na društvena kretanja i razvoj, već i naprijed izneseno povijesno iskustvo govori nam da se napredak društva ne može više bazirati na najamnom kasarnskom radu i eksploataciji ljudi. Čak kada bi to i otvaralo neke prostore razvoju, tome bi se morali suprotstaviti iz ekoloških i etičkih razloga. Filozofija liberalizma i u svojoj neoliberalnoj formi mora otići u povijest. Manje razvijena i nerazvijena društva na periferiji u koje spada i Hrvatska, moraju svoja rješenja tražiti u otklonu od centra, shema sadašnjosti i prošlosti i hrabrije anticipirati moguće odnose budućnosti i stvarati svoje nove saveze.

Samo SRP i njemu slične snage na ljevici mogu dati povijesni izlaz iz stanja u kome se nalazi Hrvatska danas (nova faza revolucije), kao što je to učinila KPJ u svoje vrijeme. To ne mogu biti retrogradne snage kao što to nisu mogle biti ni u prošlosti. Jer kako kaže Marx, sve ideje koje se ne poklapaju sa interesima one socijalne snage koja na danom stupnju razvoja društva jedina može osigurati društveni razvoj i napredak, povijest će ismijati. Socijalna snaga koja u 21. stoljeću može osigurati društveni napredak nije više kapitalistička klasa, nego klasa rada, ne kapital, nego rad, ne porobljavanje rada, nego njegovo oslobađanje. To osobito vrijedi za manje razvijena i nerazvijena društva koja ne posjeduju kapital i koja u uvjetima mega monopola i tobože slobodnog tržišta, taj kapital podčinjava i dodatno eksploatira. Uostalom, povijest je promjene devedesetih već ismijala i taj smo povratak retrogradnim idejama do sada skupo platili, a konačne posljedice teško je i predvidjeti, osobito ako do pozitivnih promjena ne dođe što prije.

Objektivnu sposobnost socijalističkih snaga i moguću povijesnu misiju SRP-a ne treba procjenjivati iz sjene relativno slabih dosadašnjih rezultata SRP-a na političkoj sceni, već iz logike povijesnih kretanja i perspektive koja socijalističkim snagama nužno otvara sadašnja teška društvena kriza. Do sada slabi rezultati nisu presudno plod njegovog nesnalaženja i subjektivnih slabosti, već objektivnih društveno-političkih i psiholoških okolnosti koje je od devedesetih naravno uspostavila kontrarevolucija.

Kontrarevolucija je primijenila strategiju «čupanja korijena« svega što je socijalističko. Otvorila je vrata ustaškoj emigraciji, klerikalizmu i uvela strahovladu za što joj je pogodovao građanski rat koga je svjesno poduzela. Rigidan nacionalizam i dogma o nacionalnoj državi imali su za cilj da neutraliziraju sve što je socijalno osjetljivo, a na drugoj strani, ideja socijalizma i vrijednosti socijalističkog društva kojeg smo do jučer gradili, nije bilo samo žestoko sotonizirana, već i pogibeljna za njene nosioce. Bio je to sličan učinak koji je pobjedu fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj imao na ljevicu u tim zemljama prije drugog svjetskog rata.

Presudan i teški udarac snagama socijalizma dao je već posrnuli SKH-SDP svojom transformacijom u oportunistički SDP i napuštanje borbe za socijalizam, čime je izbrisan svaki otpor kontrarevoluciji. U takvim uvjetima pojava SRP-a. pa i drugi pokušaji organiziranja socijalističkih snaga, bili su polulegalni i sa veoma ograničenim učinkom. Nakon gruboga i krvavog posla kojeg je obavila rigidna i profašistička desnica, stvari u ruke neposredno preuzima glavni inspirator restauracije, neoliberalni multinacionalni kapital i stvara iluziju olakšanja i demokracije. Taj period počinje sa pobjedom koalicije 03. siječnja 2000. godine. Prema interesu vječne vladavine kapitala, otpočinje proces političke polarizacije svijesti prema konzervativnom desnom - u izrazu HDZ-a i tobože lijevom liberalnom -u izrazu SDP-a , ali oba pola na liniji afirmacije kapital-odnosa, kao nužnog i neprolaznog, bez opasnosti da bilo koja opcija ugrozi njegove temelje, što je naravno provjeren recept kapitalističkog parlamentarizma u centru i svjetska tendencija.

Ta polarizacija teži ka političkom monopolu najvećih političkih stranaka, briše politički kolorit i ideološke predznake udaljenije od centra (socijalistički), i sve tzv. male stranke, bez obzira na predznak, a nasuprot tome, afirmira vještački stvorene veličine i lidere. Riječ je o poliatrijskoj demokraciji koja dramatično poništava, čak i izvorne vrijednosti pluralne građanske demokracije. Presudnu ulogu u politici preuzima moć novca, odnosno kapitala i vladavina medijima putem kojih se oblikuje moralni i kulturni obrazac i politička svijest ljudi- To je fenomen svojevrsne fašizacije 21. stoljeća koju predvodi virtualno vlasništvo nad kapitalom, odnosno formirana kasta tehnobirokrata i upravljača i dobro plaćenih pomagača iz redova naučne i tehničke inteligencije. U takvim političkim okolnostima, masovnija lijeva svijest u Hrvatskoj i šire, nije ni mogla ići dalje od iluzija socijaldemokracije, a inercija povijesnog pamćenja, kao i njena naslijeđena infrastruktura snažno je vezivala lijevu provinijenciju za SDP kao stranku kontinuiteta. Čak i onda kada toga kontinuiteta nisu vidjeli u dovoljnoj mjeri, birači su se opredjeljivali za SDP samo da bi eliminirali HDZ. Važnije je bilo spriječiti HDZ, nego opredjeljivati se za dublje socijalno-politicke promjene koje je recimo sa zakašnjenjem nudio SRP. Birači su naravno tu snagu koja se može suprotstaviti HDZ-u prepoznali u SDP-u, a ne u SRP-u ili drugim minornim grupacijama. Stoga su svi dosadašnji izbori protjecali kao izbori protiv, a ne «za».Tek kada iluzije u socijalnu učinkovitost SDP-a budu jače prepoznate, istinska ljevica i SRP će dobiti na značenju, a to je vrijeme pred nama, jer dosadašnja politika SDP-a, kao i opredjeljenja birača, nisu donijeli ništa dobro, osim izvjesno olakšanje na psihološkom planu.

Ali to nikako ne treba značiti da SRP i SDP nužno moraju biti politički protivnici, iako je povijesna istina da je SDP do sada svojim oportunizmom, pa i podlijeganju nacionalizmu, snažno sputavao istinsku ljevicu u Hrvatskoj i koja se zbog toga do danas nije konstituirala kao ozbiljna politička snaga.

No, bez snažne socijalističke ljevice neće biti nužnih promjena. Na nama je da to dokažemo i pokažemo. Sada je samo pitanje kojom strategijom i taktikom je to moguće.

Strategija SRP-a

Etatistička strategija izgradnje socijalizma polazila je od stava da se radnička klasa ne može izdići iznad trejdjuniona i da svijest o zamjeni kapitalističkog sistema, radničkoj klasi može dati samo politička partija kao njena avangarda, te da je uspostava socijalističke države nužna kako bi razvlastila buržoaziju i kontrolirala daljnji razvoj na socijalističkoj osnovi (nadoknade nedovoljne socijalističke svijesti i potreba da se ubrzanom industrijalizacijom nadoknadi historijski zaostatak). Zbog toga se pojam «diktatura proleterijata» tumači kao političko-državni, a ne socijalističko-demokratski oblik vladavine radnoga naroda.

Ta je strategija, za suvremene europske prilike, povijesno istrošena i trebala je biti unaprijeđena prije nego sto je cijeli koncept na istoku doživio slom. Neki elementi te strategije zadržavaju svoju aktualnost u manje razvijenim sredinama (Kina i druge zemlje istoka, Južna Amerika i Afrika) gdje etatistički socijalizam egzistira. Egzistirati će i u budućnosti kao oblik prevladavanja duboke socijalno-ekonomske zaostalosti trećeg svijeta, odnosno kapitalističke periferije.

Jugoslavensko samoupravljanje bio je iskorak iz te strategije u čemu se i sastoje njegove povijesne perspektive.

Ograničenja, koja etatistička strategija u sebi sadrži, naročito za suvremene i razvijene prilike, leže u činjenici što država iz sluge radničke klase i naroda brzo postaje njen «gospodar», čak i više, despot, novi socijalno-politički entitet koji se udaljava od historijskih interesa rada. U tom procesu deformacije partijske države, deformira se i sama partija kao avangarda. Nekada revolucionarna država pretvara se postupno u okove revolucije, u birokratsku kontrarevoluciju, a njeni nekada odani činovnici revolucionari u novu «klasu» i kontrarevolucionare. Iako u početku revolucionarne partije koje su se s vremenom svele na državu i pored nastojanja da ostanu na distanci s njom, nisu bile u stanju obuzdati taj proces. I tu je ključ današnje krize socijalizma. Razumije se, nije tu riječ samo o subjektivnim slabostima, nego je riječ i o društveno-ekonomskoj uvjetovanosti stupnja razvoja proizvodnih snaga da se takva strategija i suviše dugo zadrži.

Ključno je dakle strateško pitanje ostvarivanja suvremenog socijalizma, koju ulogu organizirane socijalističke snage trebaju dati državi kao klasnom i otuđenom obliku vladavine, u kojoj mjeri i kojim oblicima treba inaugurirati proces njenog odumiranja u korist neposredne vlasti masa, prije svega radnih masa. Drugim riječima, to znači: kako kontrolu svih tokova u društvu slaviti pod kontrolu onih koji rade i sve stvaraju, a to su radnici u najširem smislu te riječi.

U razvijenim europskim prilikama, uključujući i Hrvatsku, nema potrebe za centralizacijom društvenih funkcija (jer je odavno prevladana nerazvijenost), pa socijalističke snage odmah po osvajanju vlasti mogu preći na ostvarivanje neposredne socijalističke demokracije, naravno, respektirajući različitost političkih interesa u društvu i odgovarajući politički pluralizam koji će tek postupno prerasti u samoupravni pluralizam.

Suvremeni parlamentarizam sve više gubi legitimitet javnosti i izlaz se mora tražiti u sve šireni uključivanju civilnog društva u upravljanje društvom, a Hrvatska je još k tome prošla put etatizma i stekla značajna iskustva u neposrednoj demokraciji.

I u fazi borbe za vlast treba se boriti za afirmaciju neposrednih oblika odlučivanja, prije svega uvođenje radničkog suodlučivanja u poduzećima, jačanje civilnih oblika odlučivanja i razvoj lokalne samouprave i regionalizma, odlučivanje putem referenduma, sindikalno organiziranje radnika i jačanje njihovog političkog zahtjeva. Nakon osvajanja vlasti, socijalističke snage odlučnije će preći na uspostavu neposredne socijalističke demokracije.

Drugim riječima, SRP nasuprot etatističkoj strategiji, opredjeljuje se za samoupravno-demokratsku strategiju čije obrise tek naziremo, a zavisiti će od općih prilika u društvu i širem okruženju, te stvaralačke sposobnosti socijalističkih snaga, ali je osnovna filozofija jasna - organizacija društva u bazi, u samom biću radničke klase i svih emancipatorskih slojeva građana i traženje efikasnih neposrednih samoupravnih formi i oblika odlučivanja, nasuprot centralnoj državi i političkim partijama koje će se svoditi na okvirna, strateška i ideološka, a sve manje na operativna pitanja iz života ljudi i društva. Time se lomi društvena osnova koja konstituira otuđenu sferu od širokih masa, a koncentrira moć u ruke privilegiranih uskih slojeva i kasta svodeći građane na glasače bez stvarnog utjecaja. Nasuprot tome. uspostavlja se proces podruštvljenja, demokratizacija umjesto politike politizacije i posrednog rješavanja životnih pitanja.

Bitne tendencije demokratsko -samoupravnog modela

U borbi za uspostavljanje kontrole radnika i suvremeni socijalizam, polazi se od otuđenja radnika u najamnom odnosu i kao proizvođača i kao građanina, kao centralnog pitanja. Sindikalna akcija koja dobiva naročito mjesto, vodi se na nivou radnika kao najamne radne snage za bolje ekonomske uvjete (plaća) i na nivou radnika kao proizvođača (zahtjevi za suodlučivanjem u procesu rada). Time radnički pokret staje na obje noge, postavljajući istovremeno ekonomske i političke zahtjeve i to na svim nivoima društvene organizacije, kako na nivou poduzeća, tako i na parlamentarnom državnom nivou, kako na internacionalnom nivou, tako i na epohalnom nivou - povezivanje socijalizma s industrijskom demokracijom i sa socijalističkom demokracijom. Time radnička klasaneposredno nastupa u ostvarivanju socijalističkog preobražaja, korak po korak, a nesamo njena avangarda ili država, ne prebacujući u udaljene vremenske etaperealizaciju onih socijalističkih sadržaja koji su izraz i potreba sadašnjeg vremena, kaošto je to činila država, a naročito socijaldemokracija.

U borbi za suvremeni socijalizam, partija ima usmjeravajuću i koordinirajuću ulogu jer se pitanje avangarde u razvijenom industrijskom, a naročito postindustrijskom društvu postavlja drugačije nego u uvjetima nisko organiziranog nerazvijenog društva. U razvijenom društvu sa brojnim organizacijama koje izražavaju različite ekonomske i političke interese društvenih slojeva i klasa, sa razvijenom individualnom i društvenom sviješću o vlastitim interesima i mogućnostima, za njihovo ostvarivanje, element stihijnosti sveden je na minimum, pa se isključuje bilo kakav prevratnički avangardizam. Nužna je spontanost koja se može ostvariti samo sinhroniziranom akcijom mnogobrojnih heterogenih društveno-političkih organizacija, lomeći njihove okvire i probijajući sebi put nekom zajedničkom cilju (sindikati, radničke i druge emancipatorske partije, udruženja građana i druge socijalistički orijentirane institucije). Preduvjet za to je visoki stupanj društvene svijesti ili razvijena ideologija, kao i visoki stupanj organiziranosti da se do takve ideologije dođe s obzirom na činjenicu da su sredstva manipuliranja društvenom sviješću od strane vladajućih klasa dostigla visoki stupanj. Buržoazija je razvilaindustriju laži.

Tražeći saveznika u borbi za suvremeni socijalizam SRP se pomiče od tradicionalne radničke klase - društveno zaostalijih slojeva prema društveno razvijenijima slojevima (tehničkoj i humanističkoj inteligenciji), dakle pokretanje ne samo onih koji pate od nedovoljnih prihoda (fizičke bijede), nego i onih koji ne prihvaćaju najamni odnos i hijerarhijski autoritarnu organizaciju koja im oduzima pravo na odlučivanje o svom radu i rezultatima svog rada (moralna građanska bijeda). Saveznike radnička klasa treba dakle tražiti u svim radnim slojevima koji teže samoodređenju u radu, a tu spadaju i oni slojevi koji po svom odgoju inače ne stoje blizu tradicionalnog socijalističkog pokreta, ali u sistemu samoupravljanja i neposredne socijalističke demokracije mogu prepoznati svoje interese, nasuprot kapitalističkom i državnom monopolu (individualni proizvođači, slobodne profesije, zanatlije, seoska gazdinstva, mali poduzetnici samoupravljači svojih sredstava i rada).

U razvijenom društvu sa mnoštvom društveno-političkog organiziranja i uvjetima demokratske političke borbe, teško je očekivati da će jedna partija imati monopol na avangardnu ulogu u borbi za socijalizam. Treba očekivati da će to prije biti koalicija partija i civilnih asocijacija u obliku «narodnog fronta«. Težnja za monopolom samo jedne partije mogla bi pridonositi slabljenju tog fronta. Lojalnost takve koalicije najbolje će garantirati pomicanje težišta koalicionih partija sa države (parlament) na radničke savjete i druge oblike radničkog suodlučivanja kao oblika neposredne vlasti radničke klase, a ujedno
i kao oblik protiv moći radnih ljudi državnoj partitokratiji. Garancija lojalnosti i jedinstva treba ležati u bazi društvene organizacije, u poduzećima s radničkim savjetima, a ne u vrhovima države, gdje lični i grupni rivaliteti i ambicije brzo dovode do degeneracije kolektivne odgovornosti, kao što je to povijest bezbroj puta pokazala.

Samoupravno-demokratska strategija rješava sinkrono ona pitanja koja je etatistička strategija u zaostalim zemljama morala rješavati dijahronično, najprije asocijacije države, zatim koncentracija vlasti u državi radi ubrzane industrijalizacija, promjenu socijalne strukture i jačanje radničke klase, a tek potom demokratizacija i odumiranje države. U Hrvatskoj, potreba za koncentraciju društvenih funkcija u ruke države sa svim negativnim posljedicama za demokratske odnose u društvu, više ne postoji. Ova strategija ukida dvije pukotine u socijalističkoj revoluciji, onu na sindikalnom planu između osvajanja instrumenata buržoaske moći (države) i izgradnji neposredne socijalističke demokracije. Ona dozvoljava da se radnička klasa i druge snage emancipacije, odmah pojavi kao «emancipator» čitavog društva, a ne samo sebe kao klase.

Stavljajući na dnevni red borbu za pravo na samoodređenje u radu, pravo na samoupravljanje kao osnovno ljudsko pravo, ona proširuje osnovna ljudska prava i korigira istovremeno nedosljednost i nedorečenost ljudskih prava koja je proklamirala buržoaska revolucija i sa kojima danas maše neoliberalna ideologija. Dok je strategija zasnovana na etatističkoj koncepciji «diktature proleterijata», stvarala utisak, a negdje i realnost, da radnička klasa želi suziti ljudska prava, ova strategija jasno pokazuje da se radi o proširenju univerzalnih prava čovjeka i dobiva neospornu prednost pred svim licemjernim obmanama «superiornosti buržoaske demokracije» nad socijalističkom demokracijom.

Za tu strategiju mora se prilagoditi i sama partija promjena i njena taktika.

 Taktika i akcijsko osposobljavanje SRP-a

1.)  U svojoj organizaciji i nastupu SRP se mora osloboditi pretjeranog parlamentarizma i izbornu borbu prilagođivati onim tendencijama koje vode oslobođenju od državnih struktura. U tom smislu, ona mora imati i drugačiju strukturu. Njena aktivnost ne može ostati na terenu koji je svojstven buržoaskom društvu, tj. na parlamentarnom terenu (bez obzira koliko je i to važno), već mora napasti samo tkivo društvenih odnosa. Jer samo na toj osnovi ona može voditi mase kao konkretne ljude (ne apstraktne građane) koji imaju konkretne interese. Klasično organizirane građanske partije za potrebe parlamentarizma i kada osvoje vlast ne uspijevaju koordinirati i rukovoditi borbom. SRP se mora prilagoditi stvarnim uvjetima, prije svega, čovjeku tamo gdje se rađa njegov interes za borbu, tamo gdje se rađa njegova svijest suprotna buržoaskoj stvarnosti, na takav način da osjeća kako učestvuje u životu partije, te da partija uže poveže sa životnim iskustvom radnika i građana, svoja politička opredjeljenja i bitke koje vodi.

2.)   Sukladno svojim ciljevima i strategiji s kojom ih želi ostvarivati, SRP se u narednom periodu mora preobraziti u modernu socijalističku partiju sa slijedećim obilježjima:

a)        Partija rada, dakle ne samo tradicionalno radnička partija, nego sve više partija koja zahvaća sve emancipatorske slojeve društva,

b)       Ne sektaška, prema društvu zatvorena, kao partija onih koji bolje znaju, nego revolucionarna zajednica sa otvorenom periferijom koja pušta društvo u sebe,

c)        Ne naddržavna, koja pravnim i državnim aparatom izvana i iznad upravlja i kontrolira, nego ideološki interes svih radničkih i drugih bazičnih grupa koji iznutra osposobljava većinu društva za kontrolu svih procesa odlučivanja,

d)       Ne masovna partija u kojoj zakonom velikih brojeva vrh manipulira članstvom, nego savez onih koji jednako misle, zainteresiranih individua, jednake opće kompetencije za rješavanje problema u istom pravcu.

e) Ne poslušna armija za održavanje statusa quo, nego kolektivni intelektualac koji u demokratskoj komunikaciji stvara, i sprovodi u praksu dogovor o promjenama.

3.)   U uvjetima kada je neoliberalna kontrarevolucija, uz pomoć konzervativne desnice, apsolutno ovladala ekonomskom i političkom moći, ovladala medijima, nametnula svoj moralno-politički obrazac sa jasnim ciljem da spriječi svaki pokušaj socijalizacije, SRP kao partija promjena mora biti jasna u isticanju svojih ciljeva i eksplicitna u svom političkom izrazu. Oblici njegovog djelovanja moraju biti demokratski i izražavati interese i volju većine ljudi, ali promijene koje postavlja pred sebe su nedvojbeno revolucionarne jer teže promjeni postojećih proizvodnih odnosa i uspostavljanju pravednijeg i produktivnijeg ekonomsko-političkog i kulturnog obrasca rada i života ljudi. Zato bez zadrške SRP mora isticati da je riječ o socijalizmu, primjerenom novom stoljeću, koji će kao dugoročan proces bili ostvarivan u skladu sa realnim mogućnostima društva i zalaganjem ljudi. SRP se dakle nema potrebe skrivati iza apstraktnog i nedovoljno definiranog ljevičarstva.

Ostvarivanje tih ciljeva kao temeljni i prioritetni zadatak, nije moguće bez istovremene obrane i valorizacije pozitivnih tekovina socijalističke izgradnje u svijetu i na ovim prostorima, a s tim u vezi i NOB-a i antifašističke borbe, jer nije riječ o nekoj novoj revoluciji, nego kontinuitetu postojeće.

Ti ciljevi, istovremeno, nameću potrebu usvajanja svih pozitivnih elemenata klasne borbe jer do emancipacije svih društvenih slojeva kao krajnjeg cilja ne može se doći bez oslobođenja rada od kapitala, a to može biti samo djelo klase same.

Prema tome, svoje praktično djelovanje mora temeljiti na idejama naučnog socijalizma, marksizma i drugih naprednih humanističkih znanosti i dati svoj doprinos širenju i primjeni marksističke misli, ali kao otvorenog sistema_} a ne dogme. U tom smislu, SRP mora inicirati okupljanja postojećih kadrova i osposobljavanje novih i razviti istraživačku i izdavačku djelatnost.

 4.)   Kao partija promjena, SRP ne smije ostati samo na kritici postojećeg stanja, nego mora ispoljiti sposobnost za svoja rješenja u svim oblastima društveno-ekonomskog i kulturnog života i u tome mora biti aktualan. Nasuprot sadašnjem recidivističkom, neoliberalnom, kapitalističkom modelu društvenog darvinizma i rata svakog sa svakim, u kome sve više strada čovjek i okoliš i ne osigurava održivi razvoj, SRP mora dati svoj model proizvodnih i društvenih odnosa (proizvodnje, razmjene, raspodjele i potrošnje) i otvoriti prostor istinskom stvaralaštvu i socijalnoj sigurnosti i humanizaciji odnosa među ljudima koristeći se pri tome iskustvima i rješenjima socijalističkog samoupravljanja, naravno prilagođeno novim uvjetima.

U ostvarivanju tog zadatka, SRP će okupljati teoretičare i praktičare, ne samo iz svojih redova, nego iz najšire razine, u razne savjete i istraživačke radne grupe koje će raditi na kreiranju mogućih rješenja ekonomskog i političkog sistema. Cilj je da se SRP otvori prema društvenim problemima, ljudima pojedinačno i socijalnim slojevima, i da u toj otvorenoj komunikaciji bude sposoban davati konkretne i opće prihvatljive odgovore na ključne društveno političke i socijalne probleme, kako na operativnoj, tako i na sistemskoj razini.

U tom pravcu djelovanja, treba usmjeriti i rad foruma SRP-a.

5.)   Kao politička stranka koja pravi otklon od klasične parlamentarne stranke, izdvojene iz masa i oslanjanja na instrumentarij države, ugrađuje se u samo tkivo društva i zajedno sa ljudima, neposredno rješava probleme tamo gdje oni nastaju, osobito sad u fazi borbe za svoju afirmaciju, ne smije ostati samo na terenu političke borbe, nego mora preći na teren konkretnih socijalnih akcija. U tom smislu, mora se obavezno uključivati u inicijative radnika i građana u kojima se ispoljava socijalno i drugo nezadovoljstvo, ali i sami pokretati slične inicijative na kojima se može pridobivati ljude i ostvariti korisne promjene. Za taj oblik djelovanja, osim vlastitog aktivnog osposobljavanja, osobito je važno uspostaviti neposredne oblike suradnje i povezivanje sa sindikatima, nevladinim organizacijama i širokim spektrom udruženja građana i svim ostalima koji jačaju civilni sektor društva.

 6.)   Za ostvarivanje naprijed navedene taktike i strategije, SRP mora djelovati razgranato, a ne centralizirano. Inicijative dakle moraju seliti prema temeljnim oblicima organiziranja i mjesnim, općinskim i gradskim organizacijama. Članstvo i organizacije moraju se uključiti u konkretan život svojih sredina, kritički ga promatrati, ali i davati konkretna rješenja u duhu programa SRP-a, i koristiti se mogućnostima lokalnih medija. Zato u vodstvo općinskih i gradskih organizacija, a naročito za. njihove predsjednike, treba birati samoinicijativne i odlučne ljude koji neće čekati neke direktive. Direktive dolaze iz realnog života, a okvir za njihovo rješavanje je program SRP-a i Odluke i inicijative njegovih centralnih tijela.

Jednako tako, od presudne je važnosti da se broj organizacija na terenu širi i one moraju što prije preći broj od preko stotinu organizacija, po mogućnosti u svim većim gradovima koji su nekada bili općinski centri, ukoliko se želi postići željeni politički utjecaj i bolje rezultate na izborima. Regionalne organizacije treba afirmirati kao uspješan oblik koordinacije općinskih i gradskih organizacija i ispoljavanja regionalnih specifičnosti i interesa, čime će se povećati broj ljudi na dnevnim operativnih zadacima (iz regionalnih operativa) i povećati akciona sposobnost partije koja je sada na veoma niskoj razini.

Radi veće političke djelotvornosti, partija mora zadržati načelo demokratskog centralizma, ali naglasak mora biti na «demokratski», ne samo u smislu slobodnog ispoljavanja, bez ikakvih posljedica na različitost, već u smislu što šireg uključivanja cijelog članstva u donošenju krucijalnih programskih dokumenta.

7.)   Odgovorne i teške zadatke koji stoje pred SRP-om može ostvarivati samo moralno-politički motivirani i poletna organizacija. Zato SRP mora permanentno obrazovati i pomlađivati svoje članstvo.

Pod idejom obrazovanja, podrazumijevaju se znanja iz filozofije i ekonomije, sociologije, oblasti kulture i drugih znanosti, koje osiguravaju razumijevanje temeljnih zakonitosti razvoja ljudskog društva i određenih pojava, kako bi članstvo moglo što neposrednije učestvovati ne samo u izvršavanju politike SRP-a, već i u njenom formuliranju. U tom smislu, utemeljiti će se odleđeni oblici obrazovanja kao što su kružoci (neposredno obrazovanje je sve u temeljnim oblicima organiziranja), seminari, pa i škole za posebna znanja.

Pomlađivanje članstva je presudno za akcionu sposobnost partije. Samo ako nove generacije u povijesnoj misiji i politici SRP-a prepoznaju svoje interese, SRP može uspjeti. No. pomlađivanje se ne ostvaruje prostim dovođenjem mladih, nego modernizacijom u punom smislu te riječi, čemu i te kako mogu pridonositi i stariji. Ali mladi moraju dati presudan polet i energiju.