|
Svi proracuni u ovom clanku su napravljeni na nacin da je greska moguca samo u jednom pravcu, umanjenog profita naftnih kompanija. Izuzetno je tesko doci do puzdanih informacija o troskovima naftnih kompanija, pa su neka ekstrapoliranja bila nuzna. Ekstrapoliranja su svejedno bazirana na pouzdanim informacijama vezanim uz poslovanje pojedinih grana naftne industrije. Sama matematika suvremene naftne indutrije to omogucuje, jer greska od 10 do 15 %, pa i vise, nimalo ne mijenja sliku.
Jos je teze doci do stvarnih podataka o porezima i trosarinama, no oni se mogu priblizno iztacunati ako se uporedjuju cijene istih naftnih proizvoda po razlicitim zemljama.
Sve cijene naftnih proizvoda koristene u izracunima datiraju s pocetka svibnja 2009. g.
Jedna veca naftna kompanija
Naftna kompanija koja opskrbljuje Evropu s 5 % njenih potreba za naftom proizvodi 680 milijuna barela konvencionalne nafte na godinu. To je kvalitetna, laka nafta, gustoce do 830 g/1. Sluzbena cijena proizvodnje nafte u toj kompaniji je 8 (osam) dolara za barel. U tih osam dolara ulaze svi troskovi. Istrazivanje, izgradnja infrastrukture, izgradnja postrojenja, busenje i kompletiranje busotina, transport (naftovodi) i place. Treba napomenuti da je stvarna cijena proizvodnje nafte u stvari 2 (dva) dolara za barel, pa i manje. To se lako moze izracunati iz troskova izgradnje i eksploatacije novih (Greenfield) naftnih polja. Razlika od sest dolara je nastala iz dva razloga. Prvi je oporezivanja profita. Do pocetka 2009. godine drzava u kojoj kompanija operira je oporezivala izvezenu naftu po stopi od 50 % na ostvareni profit. Naftne su kompanije reagirale umjetnim uvecavanjem troskova proizvodnje, a koje se realiziralo kroz vlastite tvrtke, izvodjace radova i druge, te vlastite banke. Drzava je odgovorila uvodjenjem pausalnog poreza na izvezenu naftu, koji u svibnju 2009 g. iznosi 17 dolara za barel (oko 40 %). Drugi razlog takvog uvecavanja cijene proizvodnje jest vlasnicka struktura kompanije. Cetiri su, imenom i prezimenom, vlasnika kompanije. Svaki od njih kroz gore spomenute, vlastite kompanije i banke nastoji zgrabiti sto veci dio kolaca zvanog profit.
Da su gore spomenute raspodjele gotovo nebitne pokazat ce jednostavan izracun velicine kolaca. Srednja prodajna cijena nafte u periodu 2002-2009 je na nivou od pedeset dolara za barel. U 2008. godini srednja prodajna cijena nafte je bila za samo nekoliko centi ispod sto dolara za barel. Kako se prodajna cijena nafte ovih dana krece u rangu od 50 do 60 dolara za barel, 50 dolara ce biti koristeno kao referentna cijena nafte. Ako se od te cijene odbije osam dolara nominalnih troskova proizvodnje nafte i 17 dolara poreza, dobije se cisti profit od 25 dolara za barel. Hi preracunato na godinu, kompanija obrne 34 milijarde dolara. Nominalni troskovi proizvodnje nafte iznose 5,44 milijarde dolara, porez ubran od drzave je 11,56 milijardi dolara, dok cisti profit iznosi izvanrednih 17 milijardi dolara. Za 2008 godinu brojke su bile jos upecatljivije, 68 milijardi prometa, 10,88 milijardi troskova 31,28 milijardi dolara poreza (50 %) i isto toliko profita. Sliku bitno ne mijenja cinjenica da kompanija jedan dio nafte prodaje na domacem trzistu. Time se smanjuje porez prema drzavi (manji za naftu prodanu na domacem trzistu), te za isti iznos povecava profit kompanije. Svejedno, gotovo jedina reakcija rukovodstva kompanije na drastican pad cijene nafte u jesen 2008. godine je bilo otpustanje radnika. Od 65 000 zaposlenih, kompanija je otpustila njih osam tisuca. Prosjecna placa zaposlenog je daleko ispod tisucu dolara na mjesec. No ako se uzme tisuca dolara za prosjecnu placu otpustenih, dobije se mjesecna usteda od osam milijuna dolara, odnosno godisnja od 96 milijuna dolara. Time je kompanija smanjila troskove za 1,76 %, te uvecala profit za 0,56 %.
Iz gornjih izracuna postaje jasan drugo ili trecerazredni znacaj nominalne cijene proizvodnje nafte. Razlika od sest dolara (osam manje dva), ili dodatnih 4,08 milijardi dolara u dzepovima vlasnika, ne mijenja u znatnijoj mjeri sliku naftnog biznisa. Odlucujuci faktor predstavlja (nerealno) visoka prodajna cijena nafte i njenih drivata.
Nafta u svijetu
Nije nerealno nominalnu cijenu proizvodnje nafte od osam dolara za barel u spomenutoj kompaniji ekstrapolirati na cijeli svijet. Cijena proizvodnje nafte na naftnim platformama bi mogla biti i nesto visa, mada je i to diskutabilno. Trenutacno se cijena nafte na svjetskom trzistu krece u podrucju gdje vrijeme otplate nove naftne platforme (cuveno payback time) na Sjevernom moru ne prelazi 270 dana. Drugim rijecima, nakon 270 dana proizvodnje nafte nova naftna platforma je u potpunosti isplacena. Ostatak svog zivotnog vijeka od 20-30 godina ista donosi cisti profit. Daljni troskovi proizvodnje i odrzavanja su zanemarivi. Slika je nesto losija kod proizvodnje teske nafte, bitumena. Tamo su troskovi energije u proizvodnji visoki i predstavljaju vise od 80 % ukupnih proizvodnih troskova. Ipak, troskovi energije se mogu prakticki proglasiti nistavnim, tj svesti na nulu, jer sve kompanije koriste vlastite izvore energije, plin ili bitumen. Problem u izracunima profita za tesku naftu predstvlja njena za 30 % niza trzisna cijena. Teska nafta jos uvijek ne zauzima znacajno mjesto u opskrbi svjetskog trzista naftom, no njen ce udio rasti. Glavno je, ipak, imati u vidu da su troskovi proizvodnje nafte u vecini slucajeva (Bliski Istok, Rusija, Nigerija, Angola, Canada, itd) sasvim sigurno osjetno manji od osam dolara za barel.
Dnevna proizvodnja nafte u svijetu iznosi 80 milijuna barela. Ako je ta nafta prodana po cijeni od 50 dolara za barel, dnevni obrt naftnih kompanija se krece u podrucju od cetiri milijarde dolara, ili 1 460 milijardi za godinu. Troskovi bi iznosili 640 milijuna dolara na dan. Dnevno razlika izmedju ukupne zarade (prometa) i troskova je ne manja od 3,34 milijarde dolara. Toliko medjusobno raspodijele naftne kompanije i drzave u kojima se nafta proizvodi. Porezi su obicno na nivou od 40%, mada rastu s cijenom nafte i do 50 %. Na taj nacin dobijamo da su dnevni cisti profiti naftnih kompanija ne manji od dvije milijarde dolara. Godisnje to iznosi 730 i vise milijardi dolara. U 2008. godini profiti naftnih kompanija su bili ne manji od 1 340 milijardi dolara uz porez od 50 % ili 1 610 milijardi uz porez od 40 %. U nekim je izracunima korisno staviti drzave i naftne kompanije u isti kos. Takvim metodom mozemo sa sigurnoscu reci da trenutacno, naftne kompanije i vlade onih zemalja koje posjeduju bilo kakvu proizvodnju nafte, (bilo na vlastitom tlu, bilo kroz vlasnistvo njihovih kompanija u drugim zemljama) dnevno inkasiraju minimalno 3,34 milijarde dolara, odnosno u godini 1 220 milijardi dolara. U 2008. godini to je iznosilo 2 440 milijardi dolara. I to samo u segmentu proizvodnje nafte.
Prerada nafte
Drugi segment naftnog biznisa jest prerada nafte u njene derivate. Tipicna raspodjela rafinacije nafte je sljedeca: benzin 46 %, dizel 23 %, kerozin 8 % i ostale frakcije 23 %. Radi lakseg racunanja ostatak od 23 % je izuzet iz izracuna, premda i on donosi profit.
Sve velike naftne kompanije pored proizvodnje (Upstream) imaju i preradu nafte —\
(Downstream). Prerade nafte je jednostavan proces destilacije, osim u slucajevima nafte s visokim sadrzajem sumpora i teske nafte, bitumena. Cijena prerade nafte u gore spomenutoj kompaniji iznosi 5 (pet) dolara za barel. U tu je cijenu ukljucen i transport. Isto kao i cijena proizvodnje, premda prenapuhana, i ona ce biti uzeta za referentnu. Pet dolara za barel daje cijenu prerade od 0,032 dolara za litar. Cijena proizvodnje nafte preracunata na litre iznosi 0,050 dolara za litar. Ukupna cijena (troskovi) proizvodnje i prerade nafte iznose 0,082 dolara za litar. Iz jedne litre konvencionalne nafte dobije se 0,77 litara goriva (benzina i dizela). Cijena benzina u SAD, Kanadi, Rusiji i Kini na pocetku svibnja 2009. g. iznosila je priblizno 0,61 dolara za litar, dok je u EU (UK, Njemacka, Italija, Francuska, Belgija) ona bila 1,59 za litar. Jos je visa cijena u Nizozemskoj i Japanu. Uz odgovarajuce cijene dizela ispada da se iz jednog litra nafte kroz benzin i dizel inkasira 0,45 dolara u SAD, Kanadi, Rusiji i Kini, dok se taj iznos u EU penje na 1,08 dolara. Jos jednom treba napomenuti da su ovi brojevi manji od realnih za 10 i vise posto. Cak i ako se predpostavi da su cijene benzina i dizela u cijelom svijetu na nivou SAD-a, Kanade, Rusije i Kine (a one su svugdje vece izuzev u eksces
zemaljama poput Venezuele ili arapskih zemalja), na proizvedenih i preradenih 80 milijuna barela nafte na dan se inkasira 5,72 milijarde dolara. Cijena proizvodnje i prerade iznosi 1,04 milijarde dolara. Profit i porezi cine 4,68 milijardi dolara na dan, ili 1 700 miljardi na godinu. Na tu cifru se moze dodati jos 1,27 ekstra milijardi dnevno u Zapadnoj Evropi (dnevna potrosnja 14,5 milijuna barela pri cijeni vecoj za 0,63 dolara za litar), ili 463 milijarde u godini, te jos 0,44 milijarde dolara na dan u Japanu, odnosno 160 milijardi dolara na godinu. Sveukupna, razlika prodajne cijene naftnih derivata i njihove cijene proizvodnje i prerade iznosi 6,39 milijardi dolara na dan, ili 2 320 milijardi dolara za godinu. U 2008. godini to je iznosilo 4 640 milijardi dolara.
Struktura raspodjele
Kad se analiziraju cijene nafte i naftnih derivata i njihove promjene, jasno se uocavajedna anomalija. Cijena naftnih derivata na benziskim crpkama ni priblizno ne prati fluktuacije (ni one dugorocne) prodajne cijene nafte na svjetskom trzistu. One se manje mijenjaju. Tako su cijene benzina u SAD tijekom 1998. godine bile oko 0,33 dolara za litar pri cijeni nafte od oko 11 dolara za barel. Pri cijeni nafte od 50 dolara za barel benzin u SAD-u kosta 0,61 dolara za litar. Kod cijene nafte od 140 dolara za barel, cijena benzina na benzinskim crpkama je iznosila 1,15 dolara za litar. Slicni odnosi vrijede u EU i Japanu. Samo sto se tamo radi o osjetno visim cijenama naftnih derivata. Cinjenica je da derivati iz jedne litre nafte u SAD-u, Kanadi, Rusiji i Kini donose 0,45 dolara prometa, dok ista litra u EU i Japanu donsi 1,08 dolara. Jasno je da je u potonjim zemljama (s malom proizvodnjom nafte) primami izvor poreznih dohodaka prerada nafte. Ako one svu svoju naftu nabave po trzisnoj cijeni od 50 dolara za barel, odnosno 0,315 dolara za litar, koji se preracunaju pri 77 %-tnoj iskoristenosti (benzin 46 % i dizel 31 %) u 0,408 dolara za litar realne dobavne cijene nafte, doda 0,032 dolara za preradu litre nafte, odnosno realnih 0,042 dolara za litar, dobije se da je cijena nabave i prerade nafte u EU jednaka 0,45 dolara za litar, odnosno 71,55 dolara za barel. Dnevna potrosnja nafte u EU iznosi 14,5 milijuna bareala. Cijena proizvodnje naftnih derivata u EU, prema tome, iznosi 1,037 milijardi dolara na dan, ili 379 milijardi na godinu. I to pod uvjetom da nemaju vlastitu proizvodnju nafte, koja automatski snizava troskove proizvodnje. Razlika do 1,08 dolara za litar, ili 171,72 dolara za barel, odnosno 2,5 milijardi dolara na dan ili 908,8 milijardi u godini, 530 milijardi dolara (909 minus 379) predstavlja profiti evropskih naftnih kompanija i porez. Koliki su porezi je tesko ustvrditi, no iz razlike cijene goriva na benziskim crpkama u SAD i EU, te nuzne korekcije zbog razlike u nabavnoj cijeni nafte, moze se zakljuciti da EU vlade inkasiraju oko 400 milijardi dolara poreznih prihoda iz prerade nafte vise nego sto bi SAD za isti obujam prerade. Odnosno oko 700 milijardi dolara u 2008. godini. Sto se radi s tim novcem (u 2008. godini dvostruko vecim od proracuna Njemacke) i kakvu funkciju imaju nije predmet ovog clanka. No jasno je da predstavlja ogromnu moc u rukama onih koji ga drze. I jasno je da tako visoke cijene goriva nisu nista drugo do dodatni pausalni porez gradana EU. Ipak, radi se u unutarnjem? preraspodjeljivanju sredstava, koje moze biti i korumpirano, no nema direktih elemenata eksploatacije drugih.
Petrodolari
Najzanimljivija cinjenica vezana uz naftini biznis jest disproporcinalnost^izmedju njene prodajne cijene i kostanja proizvodnje. Pri prodajnoj cijeni nafte od 50 dolara za barel, ucesce ukupnih troskova proizvodnje od osam dolara za barel cini samo 16 % od trzisne cijene nafte. Ostalo je profit i porez. Slika je upravo obrnuta u odnosu na klasicne industrije s klasicnim profltima. Slika je jos cudnija pri cijeni nafte od 80 dolara za barel kada troskovi padaju na 10 %, ili kod 100 dolara za barel kad proizvodni troskovi padaju na 8 %. Ako se tome pridoda i prerada nafte sa svojih 5 dolara po barelu, pri cijenama s pocetka svibnja 2009. godine, udio prerade nafte u njenoj prodajnoj cijeni cini maksimalnih 7,1 % u zemljama s nizom cijenom goriva (SAD, Canada, Rusija, Kina). U EU taj udio iznosi tri posto (uz gornju pretpostavku da samo benzin i dizel gorivo donose prihod). A slika je
jos drasticnija s visim cijenama nafte. Ovakva situacija ima neizmjeran utjecaj na sva gospodarska i politicka dogadanja u svijetu.
Poznato je da u klasicnom biznisu poduzetnik koji zeli zapoceti novi posao, ili prosiriti vec postojeci, najcesce mora poci u banku da bi priskrbio novae za svoj projekt. U naftnom biznisu situacija nije ni priblizno slicna. Jer kompanija koja na proizvodnju nafte trosi, sto u kapitalnim ulaganjima, sto u operativnim troskovima, ne vise od 10 - 20 % obrta, ne treba ulagaca za svoje projekte. Upravo obrnuto, naftne kompanije trebaju banke da bi preko njih plasirale svoje profite. To se ponajbolje moze vidjeti u onim zemljama koje su u procesu stvaranja velikih naftnih kompanija. Vlasnici osnivaju svoje, ili preuzimaju tude banke, te upumpavaju petrodolare u njih. S tim novcem oni kupuju nekretnine ili financiraju druge biznise, tj preuzimaju ih. Ne beznacajan dio novca se usmjerava u manje kompanije koje servisiraju glavnu, izvomu kompaniju i to po nerealno visokim cijenama. Na taj se nacin napuhava proizvodna cijena nafte. To se radi, kao sto je vec spomenuto, iz dva razloga, umanjivanja porezne osnovice, te grabljenja veceg komada kolaca od drugih suueesnika u biznisu (suvlasnika, malih dionicara i nacionalnih naftnih kompanija). Ipak, premda veliki, ti su novci od sekundarnog znacenja.
Primarni znacaj imaju onih osamdesetak posto novaca koji cine porez i profit. Jasno je da zemlje na cijim se teritorijima proizvodi nafta imaju ogromnu financijsku korist iz toga. Saudijska Arabija kroz poreze ubire 46 milijardi dolara na godinu pri cijeni nafte od 50 dolara barel ili 100 milijardi prosle godine, Rusija sukcesivno 41 i 110 milijardi, Kuvajt i UAR zajedno 30, odnosno 55 milijardi dolara itd. Na to treba dodati plin i preradu nafte, te profite nacionalnih naftnih kompanija. Iz te ogromne mase novaca veliki (najveci) dio zavrsava u zapadnim bankama koje ga plasiraju na druga trzista. U principu, ponavlja se situacija iz sedamdesetih kada su zapadne banke plasirale ogromne kolicine petrodolara u zemlje drugog i treceg svijeta, te ih tako financijski podredile. Ipak, najvecu korist izvlace naftne kompanije, proizvodjaci. One u svoj dzep strpaju priblizno 50 % naftnog prometa u svijetu. U prosjeku 730 milijardi dolara na godinu u posljednjih 6-7 godina. Te novce oni ulazu jednako kao i gore spomenute rastuce naftne kompanije Istoka. Kupuju sve, i ne pitaju za cijenu. Ona je nebitna. Novaca ima koliko treba, a ako usfali, on ce se stvoriti novim povecanjem cijena nafte.
Privatna drzava
SAD konzumiraju oko 20 milijuna barela nafte na dan, od cega uvezu cca 12 milijuna barela na dan ili 10,6 milijardi barela na godinu. Ako bi placale naftu po trzisnoj cijeni (50 dolara za barel) morale bi za uvezenu naftu izdvojiti 600 milijuna dolara na dan ili 530 milijardi na godinu. No ako bi njihove naftne kompanije operirale u drugim zemljama troskovi energenata isporucenih njihovom gospodarstvu bili bi umanjeni za minimalno 265 milijardi dolara na godinu. Minimalno stoga sto su porezi u pojedinim zemljama nizi od 40 % koristenih u ovim izracunima i, a sto je isto tako vazno, najveci dio troskova eksploatacije se realizira kroz njihove servis kompanije. Vrlo je vazno imati na umu da u naftnom biznisu nema slobodnih igraca. Znaci, sve servis kompanije koje se bave opremom, konzaltingom, kemijom, operacijama, geologijom, geofizikom, busenjem itd su osnovane, nadzirane i vodene od strane tzv parent (roditeljskih) kompanija (takou Kanadi mnoge kompanije vec imaju trece ili cetvrto koljeno "rodoslovlja", no svi osim nekolicine minornih kompanija izvoriste imaju u SAD). U biti, zemlje na cijim se teritorijima vrsi eksploatacija nafte inkasiraju porez i nista vise. Lokalno stanovnistvo dobije nesto, za domace standarde, bolje placenih radnih mjesta. Sve drugo zavrsava na racunima stranih, najcesce americkih, kompanija.
Iz gore navedenih brojki vise je nego razvidno zasto su SAD tako osjetljive na svaku pojavu nacionalizacije naftnih i plinskih lezista u svijetu. Tim se aktom pojedinih drzava direktno podriva gospodarstvo SAD-a. Stoga naftne kompanije prirodnim tijekom stvari imaju (i uvijek bi imale) zastitu svojih poslovnih interesa od strane americke drzave. Ovo moze do odredene mjere biti razumljivo. No, politika kontrole naftnih resursa ima svoju ekstenziju u podrucje agresije. Naftom bogate zemlje se podreduju poslovnim interesima stranih naftnih kompanija samo zbog njihovog
ekstra profita. Vlada i vojska SAD-a rade za interes nekolicine naftnih kompanija, odnosno uvelicanja njihovog profita. Zgodan je i primjer Velike Britanije koja ima izbalansiran odnos proizvodnje i potrosnje nafle i koja usprkos tome asistira SAD-u u njihovim vojnim akcijama i drugim vidovima agresivne politike diljem svijeta. Istine radi treba navesti kako su i druge zemlje ukljucene u lov na naftna polja u svijetu. To se prije svega odnosi na promisljeni i strpljivi Japan i nesto agresivniju Kinu. Jasno, i ruske su kompanije sve prisutnije, te nacionalne kompanije nekolicine drugih zemalja.
Inflacija
Sve navedeno u prethodnom poglavlju predstavlja klasicni naftno-politicki biznis kakav se odvija od pocetka sedamdesetih godina XX stoljeca. I koji se moze jednako dobro odvijati i pri znatno nizim cijenama nafte. On ima svoje analoge u drugim granama gospodarstva poput prehrane, high tech industry e i raznih rudnih resursa. No taj naftno-politicki biznis je, zajedno s nekolicinom drugih, zadnjih godina preuzeo i funkciju financijskog regulatora. Za takvu svrhu kljucan faktor predstavlja cijena nafte na syjetskom trzistu.
U svojim projekcijama (2004. godine) cijene nafte do 2010 godine konzalting kompanije SAD-a i Velike Britanije su je stavljale izmedju minimalnih 15 i maksimalnih 32 dolara za barel. Iste te kompanije su u svojim studijama ustvrdile da ce se cijena nafte najcesce kretati u podrucju od 25 dolara za barel ako ce biti politicki motivirana, odnosno 19 dolara za barel ako ce biti trzisno regulirana. Istu tu cijenu, 19 dolara za barel, kanadske su naftne kompanije jos 2000. godine uzele kao optimalnu, ili minimalnu, za uspjesno poslovanje i razvoj. Ako je 25 dolara za barel politicki motivirana cijena, onda se postavlja pitanje sto je to 50 ili 100 dolara. Jasno je daje to novae koji je istovremeno i realan i nerealan. U svakom sucaju on je na taj nacin tiskan. Njime se pokrivaju sve veci deficit americkog i drugih gospodarstava. Njime se kupuje socijalni mir u nizu zemalja i to ne samo onih "najzloglasnijih" socijalistickih poput Venecuele i Bolivije ili fundamentalistickog Irana, nego i u mnogim zapadnim drzavama. Dapace, njime se u SAD-u financira sam opstanag drzave sa sadasnjim nacinom zivota. On se istovremeno plasira u druge zemlje koje time dolaze u nezahvalnu poziciju duznickog ropstva. Taj je novae direktan trosak u proizvodnoj cijeni bilo kojeg artikla u svijetu. Na taj nacin naftasi i njihovi pomagaci oporezuju industry sku proizvodnju cijelog svijeta.
Vrlo je tesko ustvrditi koliko je ovakova situacija rezultat nekog plana i dizajna, ako uopce, a koliko je posljedica sve veceg potrosackog pritiska u americkom i slicnim drustvima i time generiranom inflacijom. Oporezivanje drugih i zivljenje na tudi racun je dosta prirodno nagnuce vecine pojedinaca i drustava. No, negdje u samom procesu doslo je do velikog usporavanja industrujske proizvodnje u zemljama generatorima novca, dok se ona razbuktala u drugima. Napose Kini i Indiji. I ma koliko niska cijena proizvodnje bila u tim zemljama one su ostvarivale izvanredne profite upravo zahvaljujuci inflatornim petrodolarima. Petrodolarima koji su plasirani u cijeli svijet i sa kojima se u krajnjoj liniji izfinancirao industrijski bum u Kini i Indiji. U povijesti postoji barem jedan slican primjer inflatornog financiranja gospodarskog buma. To je vrijeme spanjolskih konkvistadora koji su u Spanjolskoj nagomilali zlato u takvoj mjeri da su ga (pre)mnogi imali i koji su mogli kupiti proizvode manufakture iz malog, i do tada nerazvijenog, kutka njihovog kraljevstva, Nizozemske. Kako tada, tako i sada inflatorni novae je rezultirao velikim znanstvenim i tehnoloskim bumom.
Nemoguce je predvidjeti sto ce se desiti u neposrednoj, a jos manje u daljnjoj buducnosti. Cijeli je svijet povezan u jednu neraskidivu cjelinu. U torn sustavu meduodnosa dolazi do, na prvi pogled, neobicnih situacija. Tako npr, ima indicija da Kina inicira i inducira trenutacni rast cijene nafte. Cini se, u najmanju ruku, proturjecnim. Ipak, i to ima svoju logiku. Visa cijena nafte ce generirati vise novca koji ce se preko banaka rasporediti diljem svijeta, a koji ce kroz novi potrosacki zamah u svijetu dati dodatni impuls kineskom gospodarstvu. No, to moze biti samo kratkotrajna mjera. Ostaje cinjenica daje nafta preskupa i da konstantno generira inflatorni novae koji nema realno pokrice u proizvodnji.
|