13.03.2010

NOVI PLAMEN - osvrt na broj 13.
Hrvatska je prepuna takozvanih desničarskih tiskovina koje nedvosmisleno pokazuju kako je intelektualna elita tog dijela političkog spektra daleko od bilo kakvog razumijevanja suvremenog svijeta, položaja Hrvatske u njemu, te mjesta pojedinca u društvu i svijetu. Da nisu samo desničari pretplaćeni na nerazumijevanje i neznanje o spomenutim temama jasno pokazuje kako novi, tako i svi prethodni brojevi časopisa za ljevičarsku skolastiku Novi Plamen. Nakon pažljivog čitanja svih članaka, čitatelju nije jasna koja je svrha postojanja te tiskovine i što socijalistička, pa čak i lijeva (jasno ih treba razlikovati), politička opcija dobivaju s njim. U cijelom trinaestom broju časopisa samo dva ili tri članka su vrijedni pažnje. Ostalo su škrabotine zbunjenih, i za vlastitu egzistenciju, uplašenih individua.
Već prvi članak izaziva dvojbe o svrsishodnosti sveopće pismenosti i besplatnog sveučilišnog obrazovanja. Tekst doktora Antuna Vujića, Fragmenti socijaldemokracije u Hrvatskoj uz patetični dodatak, periferija u razbijenom ogledalu ljevice. Poslije ispraznog lamentiranja o stanju hrvatske države, onom kojemu je i sam skupa sa svojim SDP-ovskim pajdašima kumovao, dr. sc. ne može odoljeti svom tipično socijaldemokratskom, poganom, porivu da se vrati u stara dobra vremena Istoka i Zapada i servira nam davno fabriciranu laž da je Zapad ne samo imao socijalnu državu, nego da je ista bila bolja od istočne. Postoje indicije da individue poput rečenog Vujića čak i vjeruju u tu nebulozu. Pri tome ih činjenica da se pod Zapad svakako treba staviti i Latinska Amerika ni najmanje ne uznemiruje. Znamenita socijaldemokratska hipokrizija lakonski prenebregava činjenicu da istom tom Zapadu pripadaju Kanada s malo, te SAD sa skoro nimalo socijalne države. Prenebregava socijalizmom traumatizirani doktor i činjenicu da je socijalna država Zapada o kojoj on drobi postojala u ograničenom broju zapadnoeuropskih zemalja, u ograničenom vremenu, sedamdesetih i osamdesetih godina XX stoljeća. Prenebregava on i pisanje prvog na listi tzv. članova savjeta Plamena, Noama Chomskog, koji je jasno dokazao da je socijalna država Zapadne Europe financirana krvlju Latinske Amerike e da bi se za gologuze urođenike Istočne Europe stvorila fasada sjajnog i raskošnog kapitalizma. Kako smo mi živjeli u mrvu manje staljinističkoj zemlji, imali smo priliku ići u šoping u Trst i Graz, pa tako i vrli doktor AV. Sociološki je i psihološki fenomen da su na šarenu laž manje nasjedali nepismeni seljaci iz bosanskih planina od uvaženih doktora raznih čudnovatih i bespotrebnih znanosti.
Ipak, najinteresantnija teza se nalazi u zaključnom dijelu teksta gdje dr. sc. ustvrđuje da «komunizam i nije pao pred kapitalizmom, nego pred demokracijom, ali je pred kapitalizmom pala i (socijal)demokracija.» Ova izuzetno smušena rečenica privlači pažnju njenim prvim dijelom. Onim o padu komunizma pred demokracijom. U Rusiji se već dvadeset godina vode vrlo žučne rasprave o povijesti SSSR-a. Posebice o njegovoj propasti. Postoji cijela lepeza stavova. Mnogi znanstvenici i obični građani nerijetko stubokom mijenjaju mišljenja, pa osim klasičnog prelaska iz komunističkog tabora u socijaldemokratske, fašističke i liberalno-demokratske postoje, za razliku od nas, i obrnuti slučajevi. Svejedno, može se osjetiti progres u rješavanju tog problema. S druge strane, u zemljama koje nisu bile dio SSSR-a, koji je bio jedinstvena država u povijesti čovječanstva, a posebice na Zapadu, sve vrvi od imbecilnih objašnjenja među kojima visoko kotira i ovo o pobjedničkoj demokraciji. Od mnoštva vrlo različitih stavova (meni znanih) samo je jedna osoba (bivši operativac CIA-e) kratko, jasno i točno dala dijagnozu. «SSSR se raspao i komunizam pao zbog proturječnosti same marksističko-lenjinističke filozofije.» I upravo tim problemom bi se trebao baviti časopis poput Novog Plamena. Nažalost, to se ne može i neće dogoditi zbog intelektualne limitiranosti i problematičnog moralnog profila gospode koja pišu u njemu.
Klasičan primjer intelektualne limitiranosti (moral je OK), jest mlađahni Goran Marković i njegov članak Kraj jedne epohe ili jed(i)ne alternative?. Nasilno pravljenje paralela između dva oktobarska datuma, 1917 i 1989, pokazuje da je i on krenuo u pravcu hollywoodskog, banalizirajućeg, pristupa povijesti. O tome tko je, kako i zašto podigao željeznu zavjesu se može informirati svatko tko ima imalo intelektualnog poštenja i mrvu radnih navika. Potom bi se moglo saznati da sovjetsko društvo nije bilo eksploatatorsko. I da je isto nedvojbeno bilo socijalističko, da su ga njegovi građani smatrali takvim, i da su građani htjeli da se ono sačuva, što je bilo jasno rečeno na referendumu u ožujku 1991 gdje je 122 milijuna građana, ili 75 % glasača, glasovalo za opstanak Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Marković već godinama ponavlja istu mantru o birokratiziranom sovjetskom društvu a da pritom ne nudi suvislo objašnjenje kako se to dogodilo, zašto su zli birokrati (ako su i kad su) zasjeli na vlast, je li to bio njihov tajni plan ili povijesna zakonomjernost. Mogao bi malo detaljnije proučiti povijest SSSR-a i na svoje iznenađenje otkriti da su se ponajviše birokratizirali izvorni (Lenjinovi) boljševici, da bi potom koristeći očitu analogiju mogao zaključiti da se i on sam već poprilično birokratizirao, te tako ekspresno riješiti zagonetku birokratizacije. Tu je i nezaobilazna Rosa Luxemburg. Jedna od vođa neuspjele revolucije u Njemačkoj. Osoba čije su ideje doživjele potpuni krah na samom početku primjene istih u praksi.
Gdje smo pogriješili, pita se jedan od bezbrojnih disidentskih besprizornika, konkretno mađarski GM Tamas. Ohrabrujuće je da netko od vrlih istočnoeuropskih disidenata priznaje da je pogriješio. To im nikad nije bila karakteristika. GM Tamas će po svemu sudeći imati golemih problema pri traženju odgovora na gornje pitanje, jer je unaprijed isključio veliki dio mogućih rješenja zagonetke. Da stvari ipak ne moraju biti takve pokazuje primjer ruskog disidenta Aleksandra Zinovjeva koji je za života shvatio da se umjesto ispraznom i u suštini izdajničkom disidenstvu trebao posvetiti izgradnji i razvoju svog socijalističkog društva. Prekasno dohvaćena spoznaja.
Do takve spoznaje sasvim sigurno neće doći dr. Guste Santini. Njega je Gospodin naš Isus Krist obdario debelom kožom i neuništivom voljom da ništa ne čini. Tipičan (polu)proizvod naših ekonomskih fakulteta. Jedan od tisuća teologa ekonomije koji su Boga zamijenili nevidljivom rukom tržišta koje su oni svećenici. Oni su, imenom ekonomisti, bili najslabija karika našeg socijalističkog društva. Oni su imali respektabilnu industriju pod sobom. Politika, a posebice Tito, su im otvorili ogromna tržišta. No nitko od njih nije bio u stanju da prepozna, kako mogućnosti tako i probleme i ponuditi rješenja. Ako se tu i tamo pojavilo poneko kvalitetno rješenje u domenu ekonomije ono je dolazilo od strane inženjera koji su za razliku od vrlih nam ekonomista znali razmišljati. Za poteškoće koje su se javljale u našoj ekonomiji jedino rješenje koje su bili u stanju ponuditi je bila devalvacija. Prevedeno na laičke termine, skidanje svake odgovornosti i obveze sa sebe. I prodaja našeg rada po sniženoj cijeni. O takvima ekonomistima, kao i o stanju odnosa u našem socijalističkom društvu, dobru ilustraciju pruža crtica iz knjige dr. Ive Perišina, Hrvatska u svjetskom vrtlogu. Naime, na jednom sastanku vodećih imena jugoslavenske ekonomije s Titom rečena su gospoda, tada samo drugovi, za tadašnje ekonomske probleme SFRJ nudili svoje drugo po rangu omiljeno rješenje. Devalvaciju. Sav Titov komentar je bio da će taj potez narušiti međunarodni ugled Jugoslavije. Toliko o našim ekonomistima i tadašnjem miješanju politike u ekonomiju.
Ipak, najomiljenije rješenje naših ekonomskih sve(ne)znalica je privatizacija. Brigo moja pređi na drugoga. Izgleda da se gospoda ekonomisti razilaze samo po pitanju privatizacijskog pristupa. Na iznenađujuće koncizna i inteligentna pitanja novinarskog dvojca polumarksistički ekonomski ekspert daje nevjerojatno duge i konfuzne odgovore. Nemoguće je čak dešifrirati koliko je knjiga napisao i koje od njih reklamira kroz intervju.
Stanje naše ekonomske znanosti se od sedamdesetih nije niti za jotu promijenilo. Nabolje s takvim kadrom nije bilo moguće, dok se niže od dna po definiciji ne može. Potpuno je neshvatljivo njihovo posvemašnje nerazumijevanja ekonomskih i financijskih tokova kako u sedamdesetim i osamdesetim godinama tako i sada. Pogotovu u svjetlu činjenice da im se jednostavna istina doslovce cerila i ceri u njihova zbunjena lica. Od mnogobrojnih ekonomskih eksperta koji gotovo svakodnevno gostuju na televidnici ne može se čuti mišljenje koje bi se kvalitetom analize razlikovalo od polupijanih kavanskih mudrijaša.
Da nemamo upropaštenu ekonomiju odgovor dr. Gustinia na zadnje pitanje intervjua bi se mogao protumačiti kao šegačenje ostarjelog fakina. Njemu nije ni u primisli da bi prihvatio neku odgovornu funkciji. Radije bi bio savjetnik. I davao savjete u domenu znanstvene fantastike.
Hrvatska je mala i vrlo neuspješna zemlja koja obiluje izvanredno velikim brojem stručnjaka. Pogotovu u domenu ekonomije. Raduje njihova rastuća samozatajnost, jer bi se zbog njihovog sve manjeg miješanja u ekonomiju mogli dogoditi i neki pozitivni trendovi. A za potpuno ozdravljenje ekonomije u Hrvatskoj najbolja mjera bila bi potpuno uklanjanje «struke» iz ekonomije, dok bi se ministarstvo gospodarstva trebalo dati u ruke policijskom racijom i slučajnim odabirom privedenim prodavačicama s tržnica. Promućurnim Zagorkama i inteligentnim i direktnim Dalmatinkama.
Čudan i nedorečen je intervju s don Vinkom Grubišićem. Zabavna je činjenica da su novinarska pitanja vrlo često duža od don Grubišićevih odgovora. Čini se da i Jobovski strpljivi don Grubišić više nema volje za servisiranje ambicioznih novinarčića.
Intervju s Brunom Bulićem, predsjednikom Sindikata Istre i Kvarnera je pravo osvježenje. Kratka i jezgrovita pitanja i dijagnostički precizni odgovori.
Griješi Salmedin Mesihović u svom članku, Neoliberalizam kao poredak destrukcije, kada tvrdi da su se desile iole značajnije promjene u zapadnim društvima padom SSSR-a. Matrica je ostala ista, premda se ona razvija, dok im SSSR nikad nije bio (nije htio) prijetnja.
Mesihović, kao i većina ljevičara, ne može odoljeti zauzimanju patronizirajućeg stava prema pojedincu. Na ovakvim se detaljima najbolje može uočiti suštinska razlika između ljevičara i socijalista.
Zanimljivo je da nitko od kritičara (neo)liberalnog poretka i ne pokušava dati suvislu analizu njegove pojave i razvoja, a posebice o raspodjeli uloga pojedinaca u njemu.
Mesihovićeva tvrdnje da su kratkoročne donacije i državne intervencije korištene u prevladavanju posljednje financijske krize izvođene po «sovjetskom modelu», pokazuje da i ovaj dr. sc. ne razumije suvremeni svijet, a još manje Sovjetski Savez.
Vrlo ambiciozan, opširan i besmislen članak pompoznog naslova , Mitologija tržišne ekonomije, Dijalektika kapitala, pokazuje kako farsično izgleda smjesa ambicije, neznanja, lijenosti i niskih moralnih kvaliteta autora. Samo ovaj drugi nastavak trakavice se proteže na sedamnaest stranica. Članak ima svoju funkciju i cilj koji se jasno mogu iščitati na samom njegovom početku. Ostatak članka predstavlja zbirku manjih ili većih laži zamotanih u visokoparne floskule.
Ambiciozni nam se autor obračunava s Lenjinovom periodizacijom kapitala na domonopolistički i na monopolistički kapitalizam, i samim Lenjinom s nevjerojatno imbecilnom opaskom da je Lenjin valjda vjerovao da će njegovom smrću nestati kapitalizam. Hvale vrijedna je autorov pokušaj nove periodizacije kapitalizma. Ostaje pitanje gdje on vidi razliku između monopolističkog i globalizacijskog kapitalizma i gdje je uspio iskopati postojanja nikad egzistirjućeg (vidi Marković) državnog (welfare state) kapitalizma. Ukratko, Lenjinova periodizacija kapitalizma je još uvijek i te kako aktualna. U periodizaciju je autor ugurao i SSSR i SFRJ (gdje su Kina, Kuba…) samo da bi iste svrstao u totalitaristički, antitržišni blok zajedno s njihovim desnim pandanima, fašistima. Notorna je činjenica da su nacifašizam i tzv. zapadna liberalna demokracija dvije strane istog totalitarnog novčića. Kao što je činjenica da su kolonijalizam, nacifašizam, neokolonijalizam, globalizam razni pojavni oblici monopolističkog kapitalizma.
Nastavak članka su nabacana naklapanja na nivou tipičnog suvremenog eksperta, odnosno kavanskog mudrijaša. Tajna njihova postojanja i opstanka leži u činjenici da nikada i ni pod koju cijenu ne kvantiziraju svoje stavove, jer bi se isti raspali u prah i pepeo u sudaru s realnošću. Taština je pak autora članka nagnala da načini početničku pogrešku i tisuće riječi, maglovitih izraza i šupljih misli strpa u jednu matematičku formulu. «Formulu kružnog kretanja kapitalizma.» X – y = ? (a + b) = y2 gdje je X tržište, y država, ? vrla nam slobodna konkurencija, a je pritisak masa ili proces demokratizacije i b ekonomska kriza. Povijest pamti da je Einstein dopunio Newtona, no zaboravlja da su mnogi lunatici pokušali isto. Činjenica je da je Marxova formula kružnog kretanja kapitala i ovaj put ostala bez svoje nadogradnje.
Kako svaki Jugošvabo zna da je teza o denacifikaciji Nijemaca smiješna floskula, tako i mi koji živimo i radimo na Zapadu vrlo dobro znamo da tamo nikad nisu postojali slobodna konkurencija i tržište. Oni su po svojoj prirodi najveći neprijatelji kapitala i kapitalizma, a monopol, skupa sa svim svojim izvedenicama, jedini izlaz. Jer, istog časa kad nastane, kapital uništava i proždire svaku konkurenciju, svoju braću i sestre.
Nonsens je izjednačavati pritisak masa s procesom demokratizacije. Situacija je upravo obrnuta. Pritisak masa često vodi fašizaciji društva i njegovoj brutalizaciji. Navedena karikatura od formule se ipak može pokazati korisnom ako se predstavi u svojoj karikiranoj formi. Na taj način X ili tržište se treba smatrati terenom po kome kapital slobodno vršlja bez obveza prema društvu koje tamo zatekne, bile to (inicijalno) njihove, a potom afričke, azijske, latinoameričke i sada istočnoeuropske zemlje. Kako ?, tj. slobodna konkurencija teži nuli drugi dio formule iščezava, tako da se prvi i treći dio formule mogu pretumbati i dobiti X = y2 + y. Odnosno, tržište je utoliko veće ukoliko je jača država. No ne bilo koja. Samo ona koja servisira kapital već 150-ak godina u njegovom ekspanzionističkim djelovanju.
Isto tako se može napraviti distinkcija između dva ipsilona tako da oni predstavljaju dvije države. Prva se može obilježiti s velikim Y a druga malim, predstavljajući time veliku i malu državu. Tako gornja formula dobija formu X = Y2 + y. Tržište raste s kvadratom rasta velike države, domaćina kapitala, ali i sa određenim rastom snage države objekta. Tako i na ovaj način dolazimo do stare spoznaje da je velika država samo oruđe kapitala u njegovoj ekspanziji i da se on bez nje ne bi mogao širiti, te ju je zbog toga kupio i sebi podčinio. Širenju kapitala pogoduje i određeno jačanje države objekta, jer je ona ta koja treba pod kontrolom držati lokalne subjekte. I to na prvom mjestu potencijalne izvore neovisnog kapitala i znanja. Time vlast zemlje objekta skupa s ogromnom većinom inteligencije, nepoštene po definiciji, postaje klasična peta kolona. To počesto izaziva antifašističke socijalističke revolucije narodnooslobodilačkog karaktera (ruska, jugoslavenska, kineska, indijska…), potom dolazi kontraudar reakcije koja iznova stvara petu kolonu u okviru samih «socijalističkih snaga» i koji rezultira rušenjem socijalizma. Stvari su vraćaju na svoje mjesto.
Zbilja je nevjerojatno kako se čak i dijalektičkom metodom šegačenja s imbecilima mogu doseći vrijedne spoznaje. Npr. ranije je peta kolona novačena iz redova fašistoidne desnice, dok se danas ona popunjava iz redova kvaziliberalnih i kvazisocijalističkih redova. Ljevičara. I tu se dolazi do uloge časopisa poput svojevremeno Feral Tribunea, danas Novog Plamena i sličnih. Njihova je prvenstvena zadaća napad na SSSR i boljševike koji su stvorili obrazac socijalističke revolucije narodnooslobodilačkog karaktera i koje su učinile mnogo štete gazdama u Londonu, New Yorku i dr. Taj se obrazac jednako i nesmiljeno napada u svim medijima. «Lijevim» i desnim. Elektronskim i tiskanim. Od bivšeg komunjare Kosovca koji u TV Kalendaru već godinama gotovo svaki dan donosi sjećanja na navodne Lenjinove, Staljinove i Titove zločine, uz povremeno gostovanje Mao Ze Tunga , Castra i drugih, preko Feralovaca koji su u svoje vrijeme ritualno i postojano pljuvali po komunizmu, boljševizmu i drugim tzv. ljevičarskim totalitarizmima, pa sve do današnjih kvaziljevičarskih hohštaplera. Time se cijelo vrijeme bave Večernje, Jutarnje i ine novine. Time se bave History Channel, BBC, Euronews, istočnoeuropske tiskovine i televizije. Jer, nešto se čudno dešava. Od 60 do 80 posto građana bivših socijalističkih zemalja, s privremenim izuzetkom Poljske, bi rado mijenjali tzv. demokraciju za socijalizam. Onaj, po našem ljevičarskom i inom šljamu, totalitarni. I to žele ljudi čiji je nivo obrazovanja, individualizma, samosvijesti i samopoštovanja daleko viši od zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih građana.
I kao što je već rečeno, autorovi motivi se mogu iščitati u prvih dvjestotinjak riječi članka. Sovjetski Savez se, naravno, stavlja uz bok Trećem Reichu. Stavlja se u red niza ekspanzionističkih imperija. To je dobra i profitabilna teza. Nevažno što je netočna. No, lagati se može i prešućivanjem. Tako naš tržišno orijentirani novinarček na spisak imperijalističkih tvorevina zaboravlja staviti imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi. Najveću u povijesti čovječanstva. Englesku. Staviti Moskvu, Beč ili čak Carigrad (pravilno Istanbul) u red imperijalističkih centara, a zaobići London može samo netko tko piše jeftin propagandni članak. I to u korist prešućivane imperije. Autor se ne zamara činjenicom da se jedino Hitler uspio donekle približiti zločinačkoj vladavini kraljice Viktorije i njenih pobočnika. No ona nije ubijala bijelce i nije bila boljševik, pa joj se to može oprostiti. Sigurno da je pomogla i mala novčana podrška iz ostatka njene imperije. Peta kolona nikad nije bila zahtjevna.
Ili se naprosto radi o Pavlovljevom refleksu. Njime bi se mogli objasniti dobro usklađeni stavovi nekolicine hrvatskih povjesničara iznesenih u nelošem članku, Zločin, ideologija, historija. Čovjek je ipak prije svega materijalno biće.

Azur