27.12.2008. Zagreb

REFERAT PREDSJEDNIKA SRP-a

 

Drugarice i drugovi, poštovani gosti!

Prije četiri godine, na ponovljenoj Izborno-izvještajnoj skupštini, s kojom je bila zaključena kriza vezana za prijedlog o promjeni imena SRP-a, postavili smo ispred sebe tri krupna zadatka. Prvi, da osposobljavamo SRP prema središnjoj stranki istinske ljevice u Hrvatskoj i jačanju njenog utjecaja na političkoj sceni u Hrvatskoj i šire. Drugo, da svojim djelovanjem doprinosimo osvješćenju ljudi kako put restauracije kapitalizma u Hrvatskoj na neoliberalnim osnovama, vodi društvo u duboku ekonomsku, moralnu i političku krizu, a kako ne bi ostali samo na kritici, i sami poradimo na našoj viziji primjerenog društveno-ekonomskog modela razvoja Hrvatske. Treće, da vodimo akcionom jačanju partije na strateškom i taktičkom jačanju i njene ukupne infrastrukture. U međuvremenu, glavni politički tokovi nisu se mijenjali. Iako je hrvatska realno u permanentnoj ekonomskoj depresiji, privid rasta BDP stabilizirao je desni centar. Ojačala je vlasnička kasta i osiromašio je svijet rada, naročito onaj radno ovisan, ali kriza nije dolazila do praga ispod kojeg bi mase politički ispoljile potrebu za radikalnijom promjenama. Tom pragu stanje se približilo tek krajem ove godine kada je cjelokupni svjetski kapitalistički poredak upao u tešku krizu. Tek ovom krizom, otvaraju se perspektive djelovanja sa socijalističkih pozicija. Vrijeme ovog mandatnog perioda za nas je bilo ograničavajuće i teško, pa ni pomaci u našem jačanju nisu u skladu sa naših htijenjima. Jednom riječju, rezultati nisu alikvotni našem naporu i uloženoj energiji. Očigledno je da moramo čekati vrijeme dublje i sveobuhvatnije krize. Što se tiče našeg prvog nastojanja da SRP postane središnja snaga istinske ljevice u Hrvatskoj, predano smo radili. Zajedno plenarno zasjedanje, prvi put nakon promjena devedesetih, sagledavali smo stanje ljevice u Hrvatskoj. Glavni odbor donio je zaključke koji bez sumnje predstavljaju i teorijski i akcioni doprinos jačanju ljevice u Hrvatskoj, a napose osvjetljavanju našeg doprinosa. Potom smo podržali ideju da na parlamentarne izbore izađemo udruženo kao ljevica, kao ozbiljna alternativa oportunizmu SDP-a na čelu s Račanom koji je sa stanovišta ljevice, ali i širih, osobito radnih masa, bio nedopustiv. Po broju sudionika koalicije (desetak subjekata), akcija je bila obećavajuća, ali na kraju, ne i rezultati. Naime, nenadanom promjenom vodstva SDP-a, platforma udružene ljevice, koja se temeljila na kritici oportunizma socijaldemokrata, ostala je u zrakopraznom prostoru jer je pomlađeno vodstvo SDP-a stvorilo novu iluziju i ponovnu naklonost birača. Tako je ukupna ljevica na izborima dobila manje glasova od prethodnih. Naravno, bilo je tu i izraženih slabosti u udruženoj ljevici, a najveća je svakako ta što nije izašla na izbore jedinstvena, nego razjedinjena u dvije koalicije. Vrijeme koje dolazi pokazati će koje korake treba poduzimati na putu jačanja ljevice. Ovaj pokušaj, iako skroman po učinku, afirmirao je u javnosti novi pojam - pojam istinske ljevice nakon čega više ništa nije kao stoje bilo. Posve je drugo pitanje koliko smo kao SRP u tome dobili, jer nismo imali mogućnosti, napose financijskih, da se nametnemo kao lider koalicije, pa smo se nužno utapali u taj opći pojam što je manje doprinosilo vlastitom brandu. Ipak, u predizbornim aktivnostima potvrdilo se da smo najjača stranka istinske ljevice i sa vrlo uvjerljivim nastupima naših kandidata. Što se tiče drugog našeg zadatka da utječemo na svijest ljudi i projektiramo model društveno-ekonomskog uređenja i razvoja Hrvatske, također smo ulagali značajne napore. Vodeći ljudi SRP-a, od predsjednika SRP-a do predsjednika gradskih organizacija, ostvarivali su preko 100 nastupa, uglavnom konferencije za novinare, izjave, intervjue, te TV i radio nastupe. To je impozantan broj nastupa s obzirom da ga je ostvario veoma mali broj ljudi i zato nedostatan po širini, ali i obliku. Nedostajale su tribine za koje nismo imali snage, osobito financijske, a posebno vlastita štampa. Po širini, jako je nedostajao nastup na razini općinskih i gradskih organizacija. Bolje reći, takvih nastupa, osim Splitske, Pulske i još pokoje lokalne organizacije van lokalnih izbora, nije ni bilo. Nešto malo, ali nedovoljno, bile su regionalne organizacije. Pisali smo otvoreno pismo Vladi u kojem smo ukazali da je tzv. pretvorba sinonim za sve zlo koje ljudi u ovo zemlji proživljavaju, da se privatizaciju, u koliko želimo zdrav razvoj, treba prekinuti i vratiti se samoupravljanju i suodlučivanju radnika u poduzećima i usmjeravanju društvenog razvoja, ne dovodeći u pitanje postulate tržišta i robne proizvodnje. Sagledavali smo i, globalnu kretanja i odredili se prema mogućoj strategiji koja bi omogućavala razvoj i napredak u Hrvatskoj. Ukazivali smo na bit EU kao asocijacije Mastrichta, a ne naroda, a naročito na pogubnost ulaska Hrvatske u NATO savez. Nastupili smo na jednim parlamentarnim i jednim lokalnim izborima, i na njima iznosili ne samo kritiku stanja, već i svoje koncepcije promjena i razvoja na razini mnogih općina i gradova, Županija i Hrvatske u cjelini. Sve te ideje sublimirane u jednom dokumentu koga smo radno nazvali "Polazne osnove i vrijednosti sistema društveno-ekonomskog i političkog razvoja Hrvatske, razvojno i makroekonomska politika" i za kojeg smo se nadali da će već na ovoj Skupštini ugledati svjetlo dana u čemu samo iz tehničkih razloga nismo uspjeli, ali dokument je napisan i to će se dogoditi već narednih dana. U svakom slučaju, tim dokumentom SRP pokazuje svoju političku zrelost koju će javnost sigurno honorirati, naravno zavisno od toga koliko će biti snage u prezentaciji političkoj javnosti. U ovom mandatnom razdoblju po prvi puta bilo je i socijalnih akcija i javnih, protesta, poput zajedničkog nastupa sa radnicima TDZ, prvomajskih prosvjeda i antidesničarskih, antifašističkih nastupa i slično. U tim aktivnostima, naročitu senzibilnost, što je i razumljivo, pokazali su mladi. No, u materijalnom svijetu, informacija je njegova četvrta dimenzija, a u civilizaciji u kojoj živimo, vrlo važna. Ali ona, odnosno uredništva svih razina, vrlo su selektivna i uglavnom se trude da glasovi i događaji suprotnog predznaka poput naših ne dođu do uha i očiju javnosti. U tome prednjači televizija. Naših nastupa dakle, bilo je više nego što je javnost to mogla čuti i vidjeti. Ipak, najveća prepreka našeg utjecaja u javnosti predstavlja činjenica da je u žestokom ratu na ideološkom i psihološkom planu koga je vodila kontrarevolucija protiv socijalizma, u kolektivnoj društvenoj svijesti, socijalizam negativno fiksiran iako su na individualnom planu, ljudi sačuvali pozitivna iskustva i stalno tvrde da im je prije bilo bolje, a što je i neosporno. I unatoč razočaranju najširih slojeva naroda, dobar dio ljudi teško se odupire sofisticiranom sijanju neoliberalnih i potrošačkih iluzija gdje ideja socijalizma teško sebi utire put. Ove, i još mnoge druge činjenice, a među kojima svakako i iluzija da SDP artikulira interese radnika i masa, objektivno uvjetuju naše domete, više nego naša umješnost i naša nastojanja. To naravno nikako ne znači da nismo svjesni i naših akcionih slabosti, a prije svega materijalnih, koji nas silno blokiraju. U svakom slučaju, mi u ovom mandatnom razdoblju nismo se nametnuli kao značajna snaga na ljevici, a još manje kao istinska alternativa za Hrvatsku i ući u Sabor. Možda su takva očekivanja od nas bila i naivna jer ovdje je svjetski poredak uložio mnogo truda i kapitala da bi dopustio tako brz povratak socijalista i to demokratski. Ipak, SRP je ušao u svijest ljudi kao politička činjenica i sve se više prepoznaje kao glavna politička snaga socijalističke, ljevice. Nesumnjivo, SRP u Hrvatskoj danas predstavlja prepoznatljiv politički brand. Što se tiče trećeg našeg zadatka na akcionoj taktici i infrastrukturnom jačanju, naš uspjeh može predstavljati samo činjenica da smo u teškim okolnostima opstali, ali ne i bitnije ojačali. Gubitak interesa ljudi da se u formi organiziranja u političke stranke bore za svoje interese, suvremena je i svjetska pojava. U Hrvatskoj,se preko sto registriranih stranaka sveo na petnaestak koje pokazuju znakove života. Među tih 15" spada i SRP. U stvari, po izbornim rezultatima, SRP zauzima 13 mjesto. Uz to, što je također svjetska pojava, polariziraju se na desnicu i ljevicu čije polove obično čine dvije velike stranke, po jedna na svakom polu. Ostale gube na značenju i teško opstaju. U Hrvatskoj, te stranke su SDP i HDZ. Lošiji izborni rezultati po sebi negativno utječu na moralno političko raspoloženje članstva i pravo je umijeće bez izbornih rezultata održati zadovoljavajuće moralno-političko stanje. Kod nas, snaga ideje koje nose socijaliste nešto ublažuje taj problem. SRP danas ima pedesetak općinskih i gradskih organizacija, objedinjenih u šest regionalnih organizacija, od mogućih 11 koliko je statutom predviđeno. Nismo se znatnije približili broju 100 organizacija, koji po našoj procjeni čini donju granicu za neki uspjeh na parlamentarnim izborima i utjecaj u javnosti. U ovom mandatnom razdoblju, osnovano je samo nekoliko novih organizacija. Od samog osnutka SRP-a, ne samo u ovom razdoblju, nismo uspjeli pobuditi značajniji angažman organizacija na terenu iako smo se ovim pitanjem u ovom mandatnom razdoblju intenzivno bavili na razini Predsjedništva i Glavnog odbora, pisali uputstva i ostvarivali žive kontakte, ali bez većih pomaka. To se možda može pravdati činjenicom da naši ljudi nemaju motiva da se konstruktivno uključuju u sistem za koga smatraju da ga treba pod svaku cijenu promijeniti. Rad SRP-a prema tome, pretežno se bazira na aktivnostima njegovih tijela, a to je vodstvo na čelu sa Predsjednikom, Predsjedništvom i Glavnim odborom. Tako je Predsjedništvo održalo 27. sjednicu sa prosječno tri točke dnevnog reda, uglavnom operativnog sadržaja. Glavni odbor održao je osam plenarnih sjednica sa raspravama i zaključcima o značajnim društvenim temama. Nismo dovoljno afirmirali forume kao oblik djelovanja. Nedavno smo obnovili tri foruma. Nalazimo se pred osnivačkom Skupštinom Kluba komunista za koju je sve pripremljeno. Uz časne iznimke kao što je Split, Šibenik, Pula, u posljednje vrijeme Zagreb i još neke organizacije, baza je i suviše troma. Za tu neinterventnost najodgovorniji su Predsjednici općinskih i gradskih organizacija. Nedovoljna aktivnost organizacije negativno utječe na ubiranje članarine što čini nepremostive teškoće u financiranju nužne infrastrukture i putnih troškova koji svi padaju na teret članova Predsjedništva i Glavnog odbora. Najteže je po SRP što zbog lošeg financijskog stanja nikada nismo uspjeli organizirati centralni ured na čelu sa ozbiljnim tajnikom, bez čega ozbiljna stranka ne može funkcionirati. Dobro organizirana centrala sigurno bi povratno pridonijela aktivnosti organizacije na terenu. Pitanje političkog tajnika više ne smijemo odgađati. Ne treba trošiti riječi da pitanje financiranja SRP-a treba prioritetno riješiti i da nas neće financirati tajkuni, nego mi sami, i eventualno naši simpatizeri. U stranku dolaze novi ljudi među kojima i mladi, ali jednako tako i stari. Taj problem u budućnosti treba pozitivno savladavati. Kod mladih socijalista, kao posebnog oblika djelovanja mladih, trenutno imamo zastoj. Pokazalo se da potpuna autonomija mladih bez izvjesne koordinacije sa tijelima stranke nije dobro rješenje. Vjerujem da ćemo nakon ove Skupštine naći bolja rješenja. Sve u svemu, našim desetgodišnjim djelovanjem ne trebamo biti zadovoljni, ali nikako razočarani. Razočarani mogu biti samo oni koji ne poznaju dijalektiku i povijest ne tumače materijalistički. To svakako nije odlika socijalista.

Ali okrenimo se budućnosti, svoju objektivnu snagu ne trebamo procjenjivati iz sjene dosadašnjih rezultata, već iz logike povijesnih kretanja i perspektive koje socijalističkim snagama nužno otvara sadašnja teška društvena kriza, ali i sve buduće, još teže krize. Zato se borba mora nastaviti. Moramo produbljavati svijest i saznanja o svojoj povijesnoj misiji, pokazati javnosti da znamo koja su optimalna rješenja za održivi razvoj i humaniji život ljudi i nastaviti senzibilizirati javnosti, a napose svijet rada i mlade o potrebi njihovog neposrednog učešća. Prvi korak u tome su dokumenti koje ćemo usvojiti na ovoj Skupštini. Hrvatska je danas ponovno prožeta rigidnim kapitalizmom i usisana u svjetski poredak klasne kapitalističke vladavine. Ali to nije kapitalizam centra koga karakteriziraju visoko razvijene, homogenizirane nacionalne privrede, bazirane prije svega na unutarnjim tržištima i jakom ekspanzijom u svijet iz koga dovlače ekstra profit i zahvaljujući tome, bez obzira na socijalne i klasne razlike osiguravaju relativno visoku potrošnju većini kategorija stanovništva , a koga predstavlja nekoliko razvijenih zemalja zapada sa svojim monopolima koje ne propuštaju ostali svijet unutra, nego periferni kapitalizam koga karakterizira posve obrnuta situacija, uslijed specijalizacije iz centra i pojačane eksploatacije dezartikulirane privrede, ovisne od centra, razvoj nerazvijenosti, relativno zaostajanje i siromaštva, a koga čine polurazvijene i nerazvijene zemlje trećeg svijeta. Hrvatska iz stanja srednje razvijene autonomne privredne strukture i ubrzanoga razvoja sve više poprima obilježja zemalja trećeg svijeta, razorene privredne i socijalne strukture i relativnog zaostajanja za razvijenim centrom. Razloge očigledne destrukcije objašnjava prosta činjenica da promjene devedesetih nisu bile u korespodenciji sa potrebama i razinom razvijenosti proizvodnih snaga društva i duhovnog ozračja 21. stoljeća, već korak natrag u prevladani proizvodni i društveni odnos i njemu odgovarajuće konzervativne društvene svijesti. U svakom slučaju, put kojim se krenulo nije odgovor na krizu u kojem se hrvatsko društvo našlo krajem osamdesetih. Iako umotane u formu tobožnje građanske demokracije, te promjene objektivno predstavljaju kontrarevolucionarno nasilje nad proizvodnim snagama i povijesnim tokom. Po sto puta potvrdilo se da tzv. pluralna građanska demokracije nije ništa drugo, do grube diktature kapitala i kapitalističke klase i da ne može biti prirodan nadomjestak za sistem udruženog rada i neposredne socijalističke demokracije, ma koliko je taj sistem u trenucima ukidanja bio tek u povojima. Novonastala instant buržoazija razvoj Hrvatske devedesetih zamislila je na vrijednostima magnatskog kapitalizma koji je u svijetu prevladan već tokom drugog svjetskog rata. Hrvatska se tako nakon pola stoljeća kasnije, našla u sličnoj iluziji hrvatske i buržoazija ostalih jugoslavenskih naroda koje su nakon prvog svjetskog rata , razvoj tada zaostale seljačke zemlje zamislili na vrijednostima liberalnog kapitalizma, kada je u razvijenom svijetu kapitalizam već bio prerastao u monopolni. Svi znamo da se očekivani razvoj i priključak razvijenom kapitalizmu nije dogodio. Naprotiv, sve se završilo ekonomskim i političkim slomom stoje bio uvod u socijalističku revoluciju. Dio tadašnje političke svijesti završio je u fašizmu, a tobože demokratskiji dio buržoazije nije ni tada mogao dati projekt povijesnog napretka. Projekciju napretka mogle su dati samo nove nadolazeće povijesne snage, klasa rada. Bila je to KPJ. Ispravno je procijenila da se zemlja koja zaostaje iza centra može razviti samo na radikalnoj anticipaciji budućnosti, a ne povijesti koja je na zalazu. Formulirana je ideja socijalističke revolucije kao rješenja. Ta je revolucija, osim oslobođenja zemlje od fašističke okupacije, donijela najveći napredak u povijesti ovih prostora i znatno smanjila zaostajanje za najrazvijenijima, osigurala i najduži mir na ovim prostorima. No taj je projekt, pod utjecajem brojnih unutarnjih okolnosti i interesa, zaustavljen i zamijenjen iluzijama prije revolucije, sada samo nove instant buržoazije. Događaje krajem osamdesetih i početkom devedesetih možemo nominirati kao poraze, revolucije. Ali u tim porazima nije propadala revolucija kao što misle novi buržuji i zbunjeni malograđani. U njima su propadali samo ostaci tradicija iz doba prije revolucije, rezultati društvenih odnosa koji se još nisu bili zaoštrili u oštre klasne suprotnosti - ličnosti iluzije, ideje i projekti od kojih revolucionarna partija (SK) nije bila oslobođena prije revolucije, od kojih se nije mogla osloboditi ni uz pobjedu u ratu i poslijeratnoj socijalističkoj izgradnji, nego samo niz poraza koji su se i dogodili. Porazi su dakle imanentni revoluciji koja traje. Jednom riječju, revolucija koči sebi put, ne samo svojim pobjedama, nego i obrnuto, stvaranjem jednodušne snažne kontrarevolucije, stvaranjem snaga protivnika u borbi protiv kojeg će se partija promjena tek razviti u pravu revolucionarnu stranku. U tom povijesnom kontekstu, Socijalističku radničku partiju treba shvatiti kao svojevrsno pregrupiranje stranke promjena u hodu revolucije koja traje. SRP je dakle povijesna revolucionarna partija rada koja sublimira sve pozitivne tekovine socijalističke izgradnje do sada, obavlja otklon od dijela taktike i strategije koje su povijesno prevladane i daje nove suvremene projekte za budućnost. Okuplja postojane naslijeđene snage koje nisu bacile kaplje u trnje, ali prije svega, one nove koji svoje interese vide baš u toj borbi. Prema tome, ne samo naše filozofsko uvjerenje na kojima gradimo poglede na društvena kretanja i razvoj, već i naprijed iznesene povijesno iskustvo govori nam da se napredak društva ne može više bazirati na najamnom kasarnskom radu i eksploataciji ljudi. Čak kada bi to i otvaralo neke prostore razvoju, tome bi se morali suprotstaviti iz ekoloških i etičkih razloga. Filozofija liberalizma i u svojoj neoliberalnoj formi mora otići u povijest. Manje razvijena i nerazvijena društva na periferiji u koje spada i Hrvatska, moraju svoja rješenja tražiti u otklonu od centra, shema sadašnjosti i prošlosti i hrabrije anticipirati moguće odnose budućnosti i stvarati svoje nove saveze. Samo SRP i njemu slične snage na ljevici mogu dati povijesni izlaz iz stanja u kome se nalazi Hrvatska danas (nova faza revolucije), kao što je to učinila KPJ u svoje vrijeme. To ne mogu biti retrogradne snage kao što to nisu mogle biti ni u prošlosti. Jer kako kaže Marx, sve ideje koje se ne poklapaju sa interesima one socijalne snage koja na danom stupnju razvoja društva jedina može osigurati društveni razvoj i napredak, povijest će ismijati. Socijalna snaga koja u 21. stoljeću može osigurati društveni napredak nije više kapitalistička klasa, nego klasa rada, ne kapital, nego rad, ne porobljavanje rada, nego njegovo oslobađanje. To osobito vrijedi za manje razvijena i nerazvijena društva koja ne posjeduju kapital i koja u uvjetima mega monopola i tobože slobodnog tržišta, taj kapital podčinjava i dodatno eksploatira. Uostalom, povijest je promjene devedesetih već ismijala i taj smo povratak retrogradnim idejama do sada skupo platili, a konačne posljedice teško je i predvidjeti, osobito ako do pozitivnih promjena ne dođe što prije. Tek kada iluzije u socijalnu učinkovitost SDP-a budu jače prepoznate, istinska ljevica i SRP će dobiti na značenju, a to je vrijeme pred nama, jer dosadašnja politika SDP-a, kao i opredjeljenja birača, nisu donijeli ništa dobro, osim izvjesno olakšanje na psihološkom planu. Ali to nikako ne treba značiti da SRP i SDP nužno moraju biti politički protivnici, iako je povijesna istina da je SDP do sada svojim oportunizmom, pa i podlijeganju nacionalizmu, snažno sputavao istinsku ljevicu u Hrvatskoj i koja se zbog toga do danas nije konstituirala kao ozbiljna politička snaga. No, bez snažne socijalističke ljevice neće biti nužnih promjena. Na nama je da to dokažemo i pokažemo. Sada je samo pitanje kojom strategijom i taktikom je to moguće. Nasuprot etatističkoj strategiji SRP se opredjeljuje se za samoupravno-demokratsku strategiju čije obrise tek naziremo, a zavisiti će od općih prilika u društvu i širem okruženju, te stvaralačke sposobnosti socijalističkih snaga, ali je osnovna filozofija jasna - organizacija društva u bazi, u samom biću radničke klase i svih emancipatorskih slojeva građana i traženje efikasnih neposrednih samoupravnih formi i oblika odlučivanja, nasuprot centralnoj državi i političkim partijama koje će se svoditi na okvirna, strateška i ideološka, a sve manje na operativna pitanja iz života ljudi i društva. Time se lomi društvena osnova koja konstituira otuđenu sferu od širokih masa, a koncentrira u ruke privilegiranih uskih slojeva i kasta svodeći građane na glasače bez stvarnog utjecaja. Nasuprot tome, uspostavlja se proces podruštvljenja, demokratizacija umjesto politike politizacije i posrednog rješavanja životnih pitanja. Samoupravno - demokratska strategija rješava sinkrono ona pitanja koja je etatističkab strategija u zaostalim zemljama morala rješavati dijahronično, najprije asocijacije države, zatim koncentracija vlasti u državi radi ubrzane industrijalizacije, promjenu socijalne strukture i jačanje radničke klase, a tek potom demokratizacija i odumiranje države. U Hrvatskoj, potreba za koncentraciju državnih funkcija u ruke države sa svim negativnim posljedicama za demokratske odnose U društvu, više ne postoji. Ova strategija ukida dvije pukotine u socijalističkoj revoluciji, onu na sindikalnom planu između osvajanja instrumenata buržoaske moći (države) i izgradnji neposredne socijalističke demokracije. Ona dozvoljava da se radnička klasa i druge snage emancipacije, odmah pojavi kao «emancipator» čitavog društva, a ne samo sebe kao klase. Sastavljajući na dnevni red borbu za pravo na samoodređenje u radu, pravo na samoupravljanje kao osnovno ljudsko prvo, ona proširuje osnovna ljudska prava i korigira istovremeno nedosljednost i nedorečenost ljudskih prava koja je proklamirala buržoaska revolucija i sa kojima danas maše neoliberalna ideologija. Dok je strategija zasnovana na etatističkoj koncepciji «diktature proleterijata», stvarala utisak, a negdje i realnost, da radnička klasa želi suziti ljudska prava, ova strategija jasno pokazuje da se radi o proširenju univerzalnih prava čovjeka i dobiva neposrednu predanost pred svim licemjernim obmanama «superiornosti buržoaske demokracije") nad socijalističkom demokracijom. Za tu strategiju mora se prilagoditi i sama partija promjena i njena taktika.


Kao partija promjena SRP mora biti jasan u isticanju svojih ciljeva, eksplicitan u svom izrazu i jasno davati do znanja da se borimo za mogući socijalizam. Ne smije ostati samo na kritici postojećeg stanja, nego mora imati svoja rješenja u svim oblastima društveno ekonomskog i političkog života. Jednako tako, ne smije ostati samo na terenu političke borbe nego mora prijeći na teren konkretnih socijalnih akcija. Mora djelovati razgranato, a ne centralizirano. Tu se otvara novi prostor za općinske, gradske i regionalne organizacije koje su do sada bile anemične. I stoje presudno mora obrazovati i podmlađivati svoje članstvo. Gotovo bi se moglo reći daje riječ o jedno posve novom SRP-u.
Hrvatsku ne vidimo kao autarhično zatvoreno društvo, koja strepi nad svojim tradicijama i svađa se sa svime što je izvan toga, kao što to zamišljaju nacionalisti, ali ni bez gaća u asocijaciji multinacionalnih korporacija i banaka, kao što je i EU, jer u tom nemilosrdnom svijetu kapitala a ne naroda, mehanizmom tobože slobodnog tržišta kao slabiji i nekonkurentni, možemo biti samo eksploatirani i bez optimalne stope razvoja. Socijalisti i komunisti prvi su sanjali federativnu Evropu naroda i mi nipošto nismo protiv Evrope kao takve, ali to nije sadašnja Evropa Mastrihta. Hrvatsku vidimo kao otvoreno društvo, ali sa vlastitim dinamizmom u razvoju, koji se prije svega temelji na domaćim resursima i potrebama, a u svijet uključuje kao subjekt i respektabilan faktor u kome svi ljudi treba da se obrazuju, da imaju posao, stan, da budu zdrastveno i socijalno zaštićeni, a ne prepušteni varljivoj igri tržišta i interesa privatnog kapitala i kapitalističke države, da svi koji rade učestvuju u upravljanju u procesu rada, a ne samo formalni glasači na izborima, a da svoje interese izvan rada kao građani ostvaruju što neposrednije, sa što manje političkog i etatističkog posredovanja. Neka se jave ljudi koji ne bi željeli živjeti u takovoj zajednici, pa će te vidjeti da mi zapravo imamo većinu, a da je naših beznačajnih 1% glasova birača, samo plod zakulisnih učinaka moći krupnoga kapitala i artikulirane konzervativne društvene svijesti, koji sputavaju zdrave činjenice da ljudima dopru do svjesti. Ali to sigurno neće vječno trajati. Nasuprot neoliberalnom konceptu tz. tranzicije koji ne samo da je razorio socijalističku privrednu strukturu, već je i otvorio prostore restruktuiranja (kolonizacije) razorene privrede, prema intersu kapitala i to pretežno stranoga, a na štetu radnih masa i društvenog razvoja, zalažemo se za homogenu, autocentričnu i auto dinamičnu, izvozno orijentiranu privredu brzog razvoja i taj koncept iznosimo u našem trećem dokumentu. Privreda se može trajno stabilizirati jedino brzim rastom proizvodnje i pune zaposlenosti. Slobodno tržište i samostalnost poduzeća, kao važne pretpostavke, nisu dovoljne za privrednu ravnotežu i optimalan rast i razvoj. Brzi rast ne može se ostvariti bez usmjeravanja razvoja, dakle društvenoga planiranja, ali i suodlučivanja i samoupravljanja radnika. To posve jasno znači da na tragu neoliberalne teorije na kojoj se temelji sadašnja tranzicija, nema izlaza iz recesije. Naprotiv, na toj teoriji i praksi recesija je nastala i traje već 18 godina.
Ivan Plješa, predsjednik SRP-a