21.12.2008. Rijeka

O BRODOGRADNJI U HRVATSKOJ

SRP stalno ističe da su političke promjene devedesetih i po sadržaju i po formi vraćanje kotača povijesti unatrag, da su to izveli primitivni, ali opaki ljudi, i pri tome doveli u pitanje mnoge pojedinačne sudbine, sudbine cijelih društvenih slojeva, naročito radničkih, a time i sudbinu društva u cjelini, te da je sada vrijeme da se kaže dosta.

Zahtjevi radnika i šire javnosti ne smiju se zato svesti samo na zahtjev da država treba u brodogradilištima zadržati 25% dionica i da strateški partner ne smije prenamijeniti brodogradilišta, već se mora proširiti na pitanje privatizacije kao takve. Privatizacija je interes kaste, a ne onih koji rade i društva, a njene posljedice nisu samo bogaćenje kaste, već kaos cjelokupne ekonomije.

Brodogradilišta treba uzeti samo kao kap koja je prelila čašu. Istu sudbinu imaju sva druga poduzeća koja je tranzicijska država upropastila, među koje u našoj regiji spada, recimo, i Jadran-Crikvenica. Jer konzekvenca može biti samo jedna - onaj koji je poduzeća upropastio mora ih i sanirati. Uostalom, njih sanirati može jedino država. Svaka druga varijanta, uključujući takozvane strateške partnere, sve opet svaljuje na leđa radnika, ali sa gotovo nikakvim šansama da će takva sanacija i uspjeti. Zato svi takvi pokušaji gotovo će sigurno završit prenamjenom, ili spekulacijom, a to znači gubitkom radnih mjesta i smanjenjem proizvodnje.

Ako ljudi koji predstavljaju državu to ne mogu ili neće, moraju otići bilo milom, bilo silom; bilo demokratski, bilo diktatom. Diktat moraju nametnuti samo radnici i najšire mase čije su sudbine najdirektnije ugrožene. Jer iznad naroda ne smije se popeti nitko, pa ni nekakva vlada, a iza naroda ne stoji nitko drugi do njega samog. Zato narod to mora učiniti sam, odstraniti sa svojih leđa gubu sebičnih, nesposobnih i nemilosrdnih. Uostalom, zar je razumno očekivati da će to izvesti političke stranke čija apanaža u Saboru ničim nije ugrožena.