05.08.2009.

Akcija "Oluja" i "Dan domovinske zahvalnosti"
Ovih dana, kao i svake godine početkom kolovoza, bilo je iritantno pratiti hrvatske medije, koji su pompozno i navijački slavili praznik pretenciozno i patetično nazvan "Dan pobjede i domovinske zahvalnosti", bez da se itko kritički osvrnuo na akciju "Oluja", a kamoli spomenuo istinu o biti te akcije - činjenicu da je akcija Oluja planirana, organizirana i provedena kao zločinačka organizacija etničkog čišćenja, kojom je velik broj hrvatskih građana protjeran s njihovih vjekovnih ognjišta, čime je akcija Oluja poprimila karakter protuhrvatske operacije, budući da je (s)rušila vrijednosti proklamirane Ustavom RH: hrvatski građani su ubijani, protjerivani, uništavana im je imovina.

Stoga 5.8. nije dan pobjede građanske, već jednoetničke Hrvatske. Dan zločina nad hrvatskim građanima, društvom i državom, pa je apsurdno i morbidno da ga ista ta država obilježava kao praznik.

Karakter akcije Oluja nije ni najmanje upitan, jer ga precizno oslikavaju brojni povijesni dokazi: ne samo način na koji je akcija provedena, ne samo njene katastrofalne posljedice, nego i brijunski transkripti koji dokazuju da je etničko čišćenje bilo dogovoreno u najvišem državnom vrhu, na sastanku predsjednika Tuđmana s generalima HV-a. 

Neki osporavaju autentičnost brijunskih transkripata, ali o njihovom postojanju ne svjedoče samo materijalni dokazi, već i indicije koje osnažuju vjeru u njihovo postojanje: u kontekst ponašanja hrvatskog državnog vrha (nacionalistički i šovinistički govori, nestajanja civila srpske nacionalnosti diljem zemlje, ratni zločini koji nisu procesuirani, i na taj način neizravno poticani...; općenito sustavno širenje mržnje protiv dijela hrvatskih građana) u devedesetim godinama brijunski transkripti se odlično uklapaju.

U pitanje se ne može dovesti Tuđmanova izjava nakon Oluje da je iz Hrvatske nestao "remetilački faktor". Već ovaj termin, u sklopu s ostalim indicijama stavlja Tuđmana u hitlerovsku kategoriju, kategoriju etničkog čistača s predumišljajem.

Stoga smatramo da se akcija Oluja, s obzirom na sramotno mjesto koje zauzima u hrvatskoj povijesti, nikako ne bi smjela obilježavati kao državni praznik, čak i da su njome postignuti važni politički ciljevi, budući da bi u tom slučaju razmjer zločina zasjenio njene pozitivne posljedice (uspostavu suvereniteta RH na cijelom teritoriju). S obzirom na to da je RH 25.6.1991. proglašena samostalnom i neovisnom državom, da je 8.10.1991. i formalno postala neovisna država, te da je puni suverenitet na svom teritoriju ostvarila tek 1998., mirnom reintegracijom istočne Slavonije, jasno je da je 5.8.1995. datum od mnogo manjeg značenja za povijest hrvatske državnosti, pa smatramo da je njegovo obilježavanje prvenstveno slavljenje zločina, a ne oslobađanja.

Prošlogodišnju izjavu premijera Sanadera, upućenu srpskom predsjedniku Borisu Tadiću (da podsjetimo, izjavio je kako "ćemo prvo proslaviti Oluju jer ne možemo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i velike hrvatske pobjede govoriti o zločinima, već nakon Oluje"), smatramo krajnje licemjernom, jer se akcija Oluja ne može dijeliti na samu akciju (tobože čistu kao suza) i zločine nakon nje, budući da je njena bit zločin etničkog čišćenja. To će se, uvjereni smo, vidjeti i u presudama haaškog suda, na kraju postupaka koji su u tijeku.

Ono što je izjavio premijer Sanader slično je hipotetskoj izjavi "nećemo se ispričavati za Auschwitz, najprije ćemo proslaviti konačno rješenje židovskog pitanja, a tek onda razmišljati o zločinima koji su nad Židovima u Auschwitzu počinjeni".

 

Dalibor Vidović, predsjednik regionalne organizacije Primorsko-goranske županije SRP-a