Zloupotreba povijesti

U današnje doba smo svjedoci sve većoj relativizaciji povijesti i osvnovnih načela modernog civiliziranog svijeta (Antifašizma). Prije svega relativizacije perioda II svjetskog rata, relativizaciju fašizma i neofašizma, zločina iz tog rata i čak zasluga u porazu tih zločinačkih ideologija. Na Istoku je ta zloupotreba postala dio političke kulture ili bolje rečeno nekulture a na Zapadu je (prije svega mislim na S.A.D i Veliku Britaniju) dio rasitičkog koncepta da sve dobre stvari u povijesti kao i sve dobre vrijednosti ima Zapad dok ostali su u nekom stanju barbarstva. Taj koncept je isto tako dio političke sfere ne nužno i sturčne makar naravno postoje iznimke.

U zemljama  bivšeg "komunističkog" sistema političke elite koriste povijest tj. svoju verziju nje, koja je obično iskrivljena do neprepoznatljivosti iz čisto pragmatičkih razloga; da bi građani maknuli pogled sa njihove katastofalne politike koja ih dovodi u ekonomsku bijedu i političko sužanjstvo ili se zapitali o prošlosti sadašnjih tkz. demokratskih političara. Postoji još jedan vrlo važan element a to je tkz. emigracija tih zemalja koja je zbog svojeg sudjelovanja u kvislinškim režimima u II. svjetskom ratu ima interes promijeniti povijest tj. da „dokažu“ da su ti kvislinški režimi bili ustvari domoljubni.

Pitanje Zapada je nešto kompleksnije: dok na Istoku je to pitanje trenutačne političke situacije i ne riješavanja problema sa odbjeglim zločincima iz perioda drugog rata koji su dobili zaštitu Zapada sa namjerom da budu iskorišteni u sukobu koji je slijedio (hladnom ratu). Kod Zapada je to pitanje jednog rasističkog pogleda na svijet; pogleda koji se bazira na neizravnoj tvrdnji koja se može isčitati iz svake reportaže tkz. slobodnih medija (CNN i FoX) da sve dobro i sve napredno dolazi sa zapada. Time se on konstantno stavlja u poziciju nekakvog moralnog autoriteta. Zapadna relativizacija se prije svega bavi zaslugama i žrtvama drugog svjetskog rata. Povećavajući svoje i smanjujući ili totalno negirajući zasluge i žrtve prije svega Sovjetskog saveza ozbiljno manipulraju činjenicama.

Nabolji primjer relativizacije povijesti na istoku je vidiljiv na području bivše Jugoslavije. Dok su većina zemalja istočne Europe (Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Poljska) oslobođene snagom sovjetskog oružja, Jugoslavija je oslobođena prije svega naporom i žrtvom svojih naroda i vodstvom komunističke partije. Sama ta činjenica čini sadašnju situaciju za nas koji ovdje živimo sramotnom i tužnom, a za vanjske promatrače krajnje zbunjujućim. Dobar dio političkog uspjeha tkz. nacionalnih stranka u republikama bivše Jugoslavije se temelji na manipulaciji povijesti i na stvaranju mitova. Ti mitovi se kreću od manipulacije brojem žrtava (u slučaju Blaiburga, Jasenovca i drugih) pa sve do korištenja jezika (nazivanje ustaša „hrvatskom vojskom“ ili četnika „antifašitima“). Kao što sam već naveo gore u tekstu to se radi najviše zbog političkog održanja. Svaki put kad se građani osvrnu oko sebe i shvate da ne mogu živjeti od svoje plaće, da kriminal i korupcija su jedini zakon u državi, da žive u strahu od svojih poslodavaca koji ih izrabljuju tada političke elite izvuku povijest. Miješajući pojmove žrtve i krivca, zamjenjujući pojam kvisling sa pojmom domoljub miču pozornost javnosti sa pravih problema na neku vrstu „perverznog cirkusa“. U tom procesu su najbitniji mediji prije svega televizija i tkz „dežurni stručnjaci“. Dužnost “dežurnog stručnjaka“ je da pruži legimitiet toj manipulaciji a medija naravno da daju širinu publike tim ljudima kojima bi se inače na neke otvorene tribine pojavila samo tvrda jezgra desnice. U cijelom tom procesu dio krivnje nosi tkz. liberalna inteligenicija. Zbog njihovog popuštanja desnici (i onoj istinskoj koja želi mjenjati povijest i političkoj kojoj to služi za odvlačenje pažnje javnosti)  mi se nalazimo u ovakvoj situaciji. Liberalna inteligencija živi u uvjerenju da je sa desnicom moguć kompromis i iz tog uvjerenja se javlja ona politički korektana konstatacija da su sve žrtve iste. Tom konstatacijom se voli koristiti i desnica zaboravljajući da takva izjava od njih traži odavanje počasti velikom broju žrtava režima i pokreta kojih se oni smatraju nasljednicima (ustaškog i samim tim NDH i četničkog).

Za Zapad imam samo jedan primjer, ali jako znakovit. Primjer je uđbenik iz povijesti za srednje škole u Velikoj Britaniji. U poglavlju o drugom ratu nema Istočnog fronta, znači automatski nema bitaka kod Moskve, Kurska, Staljingrada, nema spominjanja tragedije Lenjingrada, nema spomena o tome da je kičma Trećeg Raiha slomljena u ruševinama Staljingrada i poljima Kurska i naravno nema spomena o 22- 28 miljuna sovjeta koji su izgubili život u tom titanskom sukobu. Najveća bitka i prekretnica rata po njima je bitka kod Al-almaina. Samo za usporedbu na Al-almainu je bilo 90000 Njemaca i Talijana, kod Sutjeske je bilo 110000 Njemaca, Talijana i lokalnih kvislinga.

Što učenik koji izađe iz njihovog školstva dobiva? On dobiva krivu sliku o zaslugama i žrtvama, sliku u kojem Sovjeti (zapravo svi Slaveni jer ni Poljski doprinos pogotovo kod bitke za Monte Casino nije istaknut a kamoli Jugoslavenski doprinos) nisu ništa napravili.

„Istina Oslobađa“, „Povijest je učiteljica života“, obadvije ove izreke su točne, ali problem je da ni političke elite ni mediji se ne vode tim izrekama. Političke elite se moraju održati pa samim tim istina i učenje na povijesnim greškama ne dolazi u obzir. Mediji su u vlasništu ekonomskih elita kojima isto nije u intersu da se išta mijenja. Elite se vode samo Orwelskom definicijom tko kontrolira prošlost kontrolira sadašnjost, a tko kontolira sadašnjost kontrolira budućnost. Nama je monentalno jedino ostalo da učimo i da se na svakom koraku suprostavimo ovakvoj situaciji ako zbog ničeg drugog onda zbog naše savijesti.