SRP

09.09.2008. Zagreb

OTVORENO PISMO RADNICIMA:
ŠTO NAM SE DOGODILO I ŠTO DA SE RADI ?

Mi radnici okupljeni u Socijalističkoj radničkoj partiji Hrvatske obraćamo se Vama, svojim kolegama i kolegicama u tvornicama, zanatskim i uslužnim radionicama, poljoprivrednim kombinatima i zadrugama, u lukama i na brodovima, na gradilištima i na svim drugim radnim mjestima gdje se stvara nova vrijednost, da u ovo, za radnike i cijelo društvo teško vrijeme, zajednički sagledamo što nam se dogodilo i što možemo poduzeti za bolje sutra.
Mi koji smo imali ustavno pravo i dužnost da upravljamo društvenim poduzećima i ustanovama, da putem samoupravnih interesnih zajednica razmjenjujemo rad sa našim drugovima, zaposlenima u društvenim djelatnostima, a da putem delegata ostvarujemo utjecaj na razvoj i politiku lokalne i šire društvene zajednice i po osnovi rada uživali potpunu socijalno političku sigurnost i sigurnost radnog mjesta i koji smo svojim radom i odricanjem stvorili najveći dio materijalnih dobara današnje Hrvatske, sada nemamo ništa i potpuno smo obespravljeni u procesu rada i istisnuti iz utjecaja na društvena zbivanja. Sve to, nova vlast devedesetih nam je oduzela, veći dio rasprodala, dobar dio uništila, a 700.000 radnika ostalo je bez posla.
Dok je hibridna tehnobirokracija radi očuvanja svoje moći i privilegija, još u socijalističkom sustavu kočila istinski razvoj samoupravljanja i vlast radničke klase i time dovela društvo do teške krize, nova vlast devedesetih je samoupravljanje i vlast radničke klase jednostavno ukinula. Odlučivanje ne samo o imovini stvorenoj u prošlosti, već i rezultatima našeg tekućeg rada u sadašnjosti i u budućnosti preuzela je usko odabrana kasta novih vlasnika i dužnosnika, a nas radnike iz pozicije neotuđivog prava upravljanja tekućim i minulim radom prevela u najamne radnike. Povijesno mjesto rada i radničke klase kao glavnih nosioca društvenog razvoja i emancipacije, svih društvenih slojeva, preuzelo je vlasništvo (kapital) i vlasnici (poduzetnici). Time su ukinute sve pozitivne tekovine stogodišnjeg radničkog pokreta na ovim prostorima, a naročito tekovina socijalističke izgradnje i samoupravljanja, te dostojanstvo rada i radnika, a uspostavljena je vladavina kapitala i eksploatacije tuđeg rada i time vratilo društvo natrag u tragičnu podjelu na antagonizirane klase, klase vlasnika i upravljača s jedne strane i klasu najamnih radnika i ne vlasnika s druge strane. U zamjenu za samoupravljanje ponuđena nam je tzv. demokracija u kojoj je vlast osigurana za kapital, a ne za rad, za vlasnike kapitala, a ne za radnike.
Nestao je socijalni sloj koji je u socijalističkom samoupravljanju nastao emancipacijom svih radnih ljudi koji žive od svog rada, od nekvalificiranog radnika do sveučilišnog profesora, koji je činio pretežni dio društva. Nestanak tog sloja i pretvaranje slobodnih proizvođača, samoupravljača u osiromašene najamne radnike, prva je tekovina mnogo hvaljene slobodne konkurencije i kapitalističkog vlasništva, nužan ishod premoći koju je krupni kapital stekao nad radom i svojim konkurentima koji imaju manje, najsnažniji znak neumitnoj tendenciji kapitala da se koncentrira u malo ruku, a da nasuprot tome, ogromna većina nacije sve više osiromašuje.
Gruba glorifikacija privatnih interesa, njihova rascjepkanost, rat svakog protiv svakog, uz zanemarivanje općeg dobra, što dovodi do nesklada između proizvodnje i potrošnje, rasipanje resursa i u krajnjoj konzekvenci usporavanja razvoja, druga je tekovina te mnogo hvaljene slobode.
Sadašnje društvo atomizacije i brutalne konkurencije koje osamljenog i neravnopravnog pojedinca dovodi do neprijateljstva sa svim ostalima, izaziva socijalni rat svih protiv svih, koji kod pojedinaca, naročito neobrazovanih i manje emancipiranih, nužno poprima barbarsku i nasilničku formu - formu zločina, kriminalizacije i dehumanizacije cijelog društva, treća je tragična posljedica te slobodne konkurencije i privatnog vlasništva.
Sva ta kontrarevolucionarna rabota restauracije kapitalizma u Hrvatskoj i šire u regiji, odvila se, a i dalje se odvija pod licemjernom parolom tranzicije prema tobože efikasnoj tržišnoj privredi, demokraciji, boljem standard ljudi i nacionalnoj suverenosti, uz opravdanje da je u socijalističkom sustavu tobože bila dominantna sklonost egalitarizmu (da svi budu jednako siromašni ili jednako bogati), paternalizmu (pretjerano isticanje općeg interesa), a da je industrijski sektor bio neefikasan.
No sada se već jasno vidi da je to bila epohalna prevara iza koje stoje uski interesi novonastale klase i svjetskog kapitala, a ne interesi radnika i naroda. Naprotiv, naše iskustvo, a i statistika pokazuje da je hrvatski narod svoj najveći socijalni i društveni uspon ostvario baš u eri društvenog vlasništva i samoupravljanja. Produktivnost faktora reprodukcije bila je najveća (u odnosu na kapitalizam prije II svjetskog rata, državno vlasništvo i novog kapitalizma nakon 90-te), stopa rasta i zapošljavanja jedan od najvećih u svijetu (peta), raspodjela najpravičnija, a shodno tome i kvaliteta života najveća.
Nastalu recesiju krajem osamdesetih nije proizvelo društveno vlasništvo i samoupravljanje, nego njihovo sputavanje od strane tehnobirokratskih snaga koje su pretendirale da preuzmu faktičku vlast u društvu. To znači da se kriza treba rješavati produbljivanjem samoupravljanja i jačanja vladavine rada, a ne njegovim ukidanjem.
Privatizacija nije domišljena da se zajedničko vlasništvo (društveno) kao što su naivni očekivali dodjeliti svim radnicima i građanima, nego da se radnici dotadašnji faktički vlasnici i upravljači društvenim dobrom, razvlaste i da se ono prenese u privatno vlasništvo nominiranih pojedinaca hadezeovske nomenklature koji su cijelu prevaru i zamislili. Dodjela nešto dionica i radnicima prašina je u oči kako se cijela prevara ne bi odmah uočila i spriječio bunt širih razmjera. Tome je naročito služila i instrumentalizacija nacionalizma i tzv. domovinskog rata. Ali time nisu ostvareni nacionalni interesi, nego usko klasni interesi nove kaste. Nije nastala nacionalna (narodna) nego kapitalistička država. Pokazalo se da je jedan promoviran nacionalistički pokret (HDZ) u svojoj biti bio duboko klasni. Vodeći ljudi HDZ-a preko noći postali su vodeći hrvatski kapitalisti.
U taj klasni preokret, uključile su se i ostale političke opcije, uključujući i socijaldemokraciju i zato promjena vlasti 03. siječnja 2000. nije dovela do bitne promjene, osim internacionalizacije općenarodne pljačke s uključivanjem multinacionalnog kapitala koji sada ima dominantnu ulogu.
Promjenama devedesetih nije dakle poražena socijalistička tehnobirokracija na koju je narod zbog krize, bio kivan, nego radnička klasa. Tehnobirokracija je većim dijelom naprosto prešla na drugu stranu. Radnicima tek preostaje ponovna borba za ostvarivanje svojih povijesnih interesa (vlastite emancipacije, a time i emancipacije svih društvenih slojeva) i tek time mogu biti ostvareni i svi nacionalni interesi. Umjesto obećane efikasne privrede, danas imamo usitnjenu, dezartikuliranu privredu, pretežno u stranim rukama, strukturiranu iz centara multinacionalnih korporacija i banaka, umjesto iznutra i u skladu sa domaćim interesima i potrebama, čiji pogoni međusobno sve manje razmjenjuju, pa se multiplikativni učinci slijevaju u inozemstvo, a kakav takav rast ne predstavlja istovremeno i razvoj, već se pretvara u razvoj nerazvijenosti. Karakterizira je niska razina BDP-a i njegova nepovoljna struktura koja sve više sliči na privredu trećeg svijeta, u kojoj pada realni ekonomski sektor (industrija), a raste učešće uprave i financijski sektor, u čemu se i sastoji ključ visoke stope nezaposlenosti od preko 18 posto.
Umjesto udvostručenja proizvodnje iz devedesete, industrijska proizvodnja koja se najprije prepolovila, ni nakon sedamnaest godina nije dosegla razinu iz devedesetih.
Prepolovljen je izvoz, a povećan uvoz, pa izvoz jedva pokriva četrdeset posto uvoza, što rezultira velikim deficitom platne bilance prema inozemstvu. Niska razina proizvodnje koja ne alimentira društvenu potrošnju i debalans platne bilance, vrši pritisak na zaduživanje u inozemstvu, pa je vanjski dug sa 2,6 miliona dolara 1993. godine skočio na 32 milijarde eura i doseže vrtoglavih 85% BDP-a. Umjesto tobože slobodnog tržišta, imamo monopol stranih multinacionalnih korporacija (trgovački lanci, banke i industrijska poduzeća) i rastrošni državni centralizam koji proračunom usisava oko 60% BDP-a, a sa fondovima i više što guši široko poduzetništvo, osobito sitno.
Umjesto obećanog standarda, socijalna distribucija nacionalnog dohotka održava pretežni dio stanovništva na rubu egzistencije, pri čemu je ekonomska politika prije svega monetarna, prilagođena zaštiti krupnog financijskog (bankarskog) i trgovačkog kapitala.
U Hrvatskoj radi još uvijek 350.000 radnika manje u odnosu na 1990-tu koliko ih otprilike danas i traži posao, od čega 80% mladih. Plaće zaposlenih su prepolovljene, a mirovine iznose 39% od prosjeka plaća. Više od 15% stanovništva živi u klasičnom siromaštvu, što je u socijalizmu bilo izgnano sa ovih prostora. Životni vijek stanovništva smanjen je za 4 godine.
Potpuno je nestala kategorija usmjerene stambene izgradnje i mogućnosti dobivanja društvenih stanova, te studiranja učenika i studenata.
Standardi u nauci, obrazovanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, te kulturi, pali su ispod civilizacijskih razina, što jednako pogađa građane kao i zaposlene u tim djelatnostima. Nasuprot tome, kasta živi u svojim dvorcima, a njihov privatni skandali pune naslovnice svekolikih medija.
Umjesto mnogo obećavanoj nacionalnoj suverenosti, u stranim rukama su banke, najveći dio domaćeg tržišta i prestižna industrijska poduzeća, domaći resursi prepušteni su tobože slobodnom tržištu na kome prevlast ima svjetski kapital, a domaći zakoni prepisuju se iz Brisela. Državno-politička vladajuća kasta, naravno štiteći svoje privilegije, sramotno je podanička imperijalnim zahtjevima multinacionalnog kapitala i eurobirokratima i ustrajava u lažima da je to jedini mogući put kojim Hrvatska treba da ide.
Sve dotle dok se bude održavala nova uspostavljena, tobože tranzicijska osnova društva, biti će nemoguće zaustaviti ovaj proces bogaćenja manjeg broja pojedinaca, a siromašenja masa, a suprotnosti će se sve više ispoljavati sve dotle dok najzad nevolja ne prisili društvo na reorganizaciju prema razumnijim socijalnim i ljudskim principima.

Temeljni uzrok svih naših nesreća leži dakle u pretvorbi društvenog vlasništva u državno, a potom i u privatno-tajkunsko. Pretvorba je nelegitiman, reakcionaran, kriminalan i neproduktivan čin. Nelegitiman, zato to je država manjine sebe proglasila općim vlasnikom imovine koja pripada većini, odnosno radnicima i građanima i to bez njihove neposredne volje. Reakcionaran, jer je time ukinula i prava radnika na upravljanje koje je proizlazilo iz društvenog karaktera vlasništva i bacilo ih u proizvodni odnos devetnaestog stoljeća. Kriminalan, zato što je cijeli proces poprimio karakter pljačke, a ne ekvivalentne prodaje. Neproduktivan, zato što je pretvorbom uspostavljen duh otimanja postojećeg, a ne stvaranje novog, što je razbilo poduzeća, destimuliralo radnike, a u poslovodstva regrutiralo politički podobne, ali nekompetentne kadrove.
Prema tome, pretvorbu treba pravno i politički ukinuti. To bi trebalo učiniti, čak i onda da nam je, ono što je oduzeto u dostojanstvu, nadoknađeno u novcu i bogatstvu, što naravno nije. Jer pretvaranjem u najamno roblje, nismo izgubili samo dostojanstvo već i povijesne perspektive, emancipaciju u slobodne ljude i izgradnju društva istinske i pune demokracije. Ne smijemo dopustiti trajno utemeljenje vlasničkih proizvodnih odnosa koji omogućuju bogaćenje manjine, a osiromašenje većine i cijepanje društva na dvije nepomirljive klase. Ako bi sebi dopustili neodgovornost prema vlastitim životima, to nemamo pravo učiniti prema generacijama koje dolaze. Generacija ispred nas je odnose klasne podjele je ukinula, a mi te tekovine nismo sačuvali. Osim dnevno političkih interesa naša je dakle i moralna obaveza, da pravno i politički sankcioniramo tu pljačku i tu imovinu iz sadašnje funkcije bogaćenja pojedinaca i kapitala, kao opće dobro vratimo u funkciju rada.
Ali na koje političke snage se radnici mogu osloniti?
Organizirane političke stranke u Hrvatskoj od tzv. lijevog centra do krajnje desnice, sa izuzetkom SRP-a i nekoliko marginalnih skupina istinske ljevice, artikuliraju manje ili više interese vlasničkih slojeva, od sitnog vlasništva i njegovih iluzija do krupnog kapitala. Ako se i bave pitanjima radnika, ta rješenja vide u okviru kapitalističkih društvenih odnosa i uglavnom iz predizbornih interesa. Sve su one u osnovi antiradničke.
Njihov antisocijalizam, u stvari je borba protiv prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika, te oslobođenja rada, preobražajem najamnih radnika u moderne proizvođače samoupravljače. Sve one nude tobože demokraciju i nacionalnu državu, ali niti jedna ne priznaje radničku klasu kao temeljnu stvaralačku snagu društva, već tu ulogu daje vlasničkim elitama, a rad i radnike tretiraju kao robu na tržištu najamnog rada. U tom njihovom sistemu mnogo hvaljene demokracije bez prava upravljanja, radnici su većina, ali razjedinjeni nemaju političke moći, biraju, ali ne bivaju izabrani, dovode na vlast druge, ali nikada ne vladaju, sve stvaraju a najmanje imaju. Jednom riječju, stvaraju čudesan svijet profita burzovnih mešetara, većinskih vlasnika i dužnosnika koji na kraju upravljaju njihovim sudbinama.
No činjenica je da istinska demokracija ne može biti ako demokracije nema na radnom mjestu u temeljnom odnosu proizvodnje i ako na toj demokraciji nije izvedena cjelokupna organizacija društva. Suprotno tome, despotska vlast u tvornici daje despotsku vlast u državi. Demokracija mora biti najprije ekonomska da bi bila politička i socijalna.
Mi radnici ne smijemo podržavati stranke koje veličaju samo političku demokraciju bez ekonomske, jer ona je stvorena po mjeri interesa kapitala koji eksploatira i podčinjava rad i radnike bez obzira na formalne slobode. Politička demokracija bez suodlučivanja i samoupravljanja radnika za radnike je iluzorna, ali ekonomsku demokraciju koja pretpostavlja podruštvljenje sredstava za proizvodnju, radničko dioničarstvo ili barem suodlučivanje sa privatnim vlasnikom, neće nam biti podarena od strane političke klase koja sada ima vlast u Saboru, pa ni njene opozicije. To mora biti djelo nas samih. Moramo osvojiti političku vlast da bi uspostavili ekonomsku i socijalnu ravnopravnost. To znači da se moramo politički organizirati u svoju stranku kao što je sada organiziran kapital u svoje stranke i pobijediti na izborima kao što sada zbog naše neorganiziranosti pobjeđuje kapital. Kapital od devedesetih pobjeđuje na izborima jer ima novac i svijest o svojim interesima.
Mi radnici doduše nemamo novac, ali imamo većinu. Nedostaje nam više svijest o tome da su interesi svih najamnih radnika isti i da se ti interesi ne mogu ostvariti u kapitalističkom proizvodnom odnosu (najamnom), bez obzira na svu slatkorječivost i retoriku stranaka koje ga promiču. Kapitalistički odnos mora biti prevladan uspostavom demokracije u proizvodnji, a to znači suodlučivanje radnika u većim privatnim poduzećima, radničkim dioničarstvom i samoupravljanjem radnika u podruštvljenim poduzećima. Samo ta krupna spoznaja dovodi do jedinstva koje vodi radnike u Sabor, a ne samo pred Sabor, kao što su do sada povremeno činili radnici pojedinih poduzeća. Odsutnost solidarnosti svih radnika dosad smo skupo platili.
Ne smijemo se zadovoljiti samo većom plaćom i boljim uvjetima rada kada bi nam poslodavci to i dali, nego tek pravom na učešće u upravljanu po osnovi svog rada jer tek je to garancija da neposredno utječemo na sudbinu svojih radnih mjesta, poduzeća u kojima radimo i svoju vlastitu sudbinu ali i sudbinu cijelog društva. Shvatimo da samo sindikalna borba, iako važna, ne može nadomjestiti suodlučivanje i samoupravljanje radnika. Sindikalna borba ograničena je samo na uvjete rada i ne zadire u upravljanje.
Ne smijemo nasjedati na populističke floskule kako nacionalna država po sebi osigurava ravnopravnost, jer nas iskustvo uči da domaći tajkuni imaju isto lice kao i strani i kako oni udruženo nastupaju u podčinjavanju radnika. Nacionalna država može i te kako biti dobar okvir za eksploataciju većine nacije od strane vladajuće manjine. Zato je nacionalizam bilo koje vrste, stran radnicima. Nacionalizam je uvijek reakcionaran. Presudno je tko ima vlast u državi, dali vlasnička klasa koja porobljava rad i radnike, ili radnička klasa koja oslobađa rad, a kroz to ne samo sebe, nego i sve ostale slojeve društva.
Shvatimo konačno da nam ni slobodu ni blagostanje neće donijeti gazde, većinski vlasnici, stranačke birokracije ni država, ma koji predznak ona imala, a još manje multinacionalne kompanije, EU, NATO, ako ne povjerujemo u vlastitu sposobnost pred sposobnošću izdvojenih struktura i ako sudbinu ne preuzmemo u svoje vlastite ruke. Naša snaga je u činjenici da samo naš živi rad stvara novu vrijednost i da je svako vlasništvo, odnosno kapital mrtav dok se ne pojave ruke radnika, kao i u tome da činimo većinu društva, što znači da smo mi njegova temeljna snaga. Mi dakle, imamo pravo i mogućnost da određujemo vlastiti sudbinu i sudbinu cijelog društva i struktura, a ne kasta na vlasti i kapitalisti. Tu poziciju možemo ostvariti samo ako se izborimo za samoupravljanje i suodlučivanje u poduzećima, lokalnu samoupravu i stavimo pod svoju kontrolu moć države. Samo taj put vodi u istinsku slobodu i demokraciju, jer najamne radnike pretvara u slobodne proizvođače i građane, a rad određuje kao temeljni kriterij položaja čovjeka u društvu, onemogućujući time svaki monopol pojedinca, socijalnih grupa i klasa, odnosno emancipaciju svih slojeva društva u slobodne građane jednakih mogućnosti. Učinimo taj golemi radnički, duboko ljudski i epohalni napor i uspostavimo svijet slobodnog rada i istinske samoupravne demokracije, nasuprot sadašnjoj ponižavajućoj i eksploatatorskoj vladavini kapitala i prepustimo našim sveučilišnim profesorima i inim malograđanima neka do mile volje razglabaju o ljepoti njene vladavine i njoj odgovarajuće parlamentarne demokracije kao tobože dovršene i jedino moguće demokracije.
Vlast mora pripasti radu da bi se dogodila istinska demokracija i osigurao održivi razvoj u 21 stoljeću.