10.07.2008.

KONFERENCIJA ZA NOVINARE O ANTIKOMUNIZMU

Eskalacije antikomunizma u posljednje vrijeme u Hrvatskoj (biskupi, Sanader) plod su političke potrebe vladajuće kaste da skriva meduzino lice pohlepnog kapitalizma i prikrivanja zla koja je njegova restauracija u Hrvatskoj učinila pojedincima i narodu u cjelini. To čine tako da se zlo fiksira u nekom imaginarnom pojmu izvan stvarnosti, u ovom slučaju nedefiniranom pojmu komunizma, kako bi se stvamo zlo ordinarne pljačke i bizantinske kaste na vlasti, obespravljenje radnika, nejednakost, uvredljive socijalne razlike, siromašenje naroda i gubitak elementarne suverenosti i demokratičnosti, zasjenilo ili relativiziralo. Učinak fiksacije se baš i sastoji u neobjašnjavanju pojma (komunizma), već samo ponavljanju u negativnom kontekstu. Sto puta ponovljena laž postaje istina, osobito za neupućene. ....... Ta famozna fiksacija zla namijenjena je baš neupućenima i svima koji nisu zadovoljni sadašnjim stanjem stvari kako bi im se sugeriralo da alternativa može biti puno gora. Zato narode šuti i plivaj, glavna je poruka čuvara poretka. No, imaginacije od kojih se. narod trebao plašiti upućene su javnosti, ali kasta misli na vrlo realne i prepoznatljive stvari koje ona neće, a to je društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju kao temelja istinske jednakosti; prava upravljanja po osnovu rada, uvjetima i rezultatima svoga rada, neposrednom učestvovanju u ostvarivanju svojih interesa bez političkog posredovanja političkih mafija organiziranih u strankama, društvo gdje se pojedinačni i društveni interesi uvijek poklapaju i na toj osnovi izgradnje istinski slobodnog i skladnog društva gdje samo rad i sposobnost, a ne eksploatacija i podčinjavanje drugog određuje položaj pojedinca u raspodjeli i društvu. Kasti se ne čini učinkovitim sotonizirati neposrednu demokraciju i samoupravljanje i zato to čini podvrgavanjem toga pod pojam komunizma računajući da taj pojam budi negativne asocijacije, recimo na staljinizam, što ga čini manje prihvatljivim za dio javnosti na koju ona računa. Eto, sada znamo o kakvom se tu zlu umotanom u komunističkoj fiksaciji radi o ukidanju kriminalne vladavine privilegirane kaste koja ponižava i tlači većinu članova društva i vraćanje dostojanstva svima i istinsku slobodu za sve. Zato antikomunizam u krajnjoj konzekvenci nije borba protiv komunista, nego protiv naroda koji svojim intencijama teži i slobodi i dostojanstvu, ali mu je to uskraćeno od sebičnih doktrinara, nasilnika i licemjera s kojima se kad-tad u povijesti treba obračunati. Nije teško pretpostaviti zašto je baš katolička crkva danas najveći antikomunist u Hrvatskoj. Naravno da je po srijedi i njena blažena etika po kojoj onaj koji ne vjeruje u duhove i nije čovjek, ali još i više sasvim svjetovne činjenice, a to su da je ona restauracijom kapitalizma u Hrvatskoj najviše dobila. Crkva je danas najveći hrvatski kapitalist, a svojim konkordatskim ponašanjem i najutjecajnija politička stranka. Pa kako će onda deva proći kroz iglene uši, a tajkuni, biskupi i svekoliki lupeži koji im se nesmiljeno klanjaju, kroz vrata raja, ostavljamo njima. Ali znamo da njihov antikomunizam neće narod zaustaviti da ovu gubu, oličenu u grabežljivom kapitalizmu, ubrzo ne skine sa svojih leđa.

Ivan Plješa, predsjednik SRP-a