|
|
|
13.08.2009. Rijeka Brodogradnja |
|
Više puta do sada upozoravali smo da privatizacija brodogradilišta znači i njihov kraj, a s time kraj i kakve-takve industrije u Hrvatskoj. Radnici i sindikati koji vjeruju da u nekoj varijanti privatizacije mogu sačuvati svoja radna mjesta, u teškoj su zabludi i dali su se uvući u tu prevarantsku igru. Ta specifična privredna grana, koja zbog svoje interne ekonomije i sa velikim multiplikativnim učincima, mora na ovaj ili onaj način biti podupirana, osobito u ovim teškim uvjetima recesije, ne može opstati na vrijednostima neoliberalne ekonomije. Može se sačuvati i unaprijediti samo ako postane strateška grana sa svim društveno-ekonomskim konzekvencijama koje bi iz toga proizlazile, ako se organizira kao veliki privredni sistem koga vode natječajem izabrani stručnjaci, uz suodlučivanje zaposlenih, a ne podobni i nesposobni menadžeri, i ako je snažno ugrađena u reprodukcijsku cjelinu sa svojim komplementarnim djelatnostima. No, to je posve druga priča koju sprovode politički trabanti neoliberalizma, koji i dalje čvrsto stoje na liniji restauracije i upropaštavanja privrede i društva. Ekonomist svjetskog glasa dr. Branko Horvat u svojoj posljednjoj knjizi 'Ekonomija brzog razvoja', ustvrdio je da je neoliberalna ekonomija prije svega neznanstvena, jer se temelji na vjerovanju a ne na istinskoj znanosti, a služi nenarodnim vladama da poznatim dogmama o privatnom vlasništvu, poduzetništvu i slobodnom tržištu, otklanjaju od sebe odgovornost za sudbinu i patnje većine svojih sugrađana, a prije svega radnika. To su do sad činile sve hrvatske vlade, a Kosorica to konzekventno nastavlja. Ona zapravo nastavkom privatizacije diže ruke od brodogradnje i sudbine sada zaposlenih radnika i pušta ih hirovima kapitalističke špekulacije i depresivnog tržišta. Time Vlada po stoti puta daje do znanja da je zadužena za reprodukciju kapitala i kapitalizma, i to pod svaku cijenu, a ne za pristojan život svih ljudi i napredak cijelog društva. Istina, Vlada ima izvjesnu opoziciju u drugim parlamentarnim strankama, ali u bitnom oni je podržavaju jer ni oni ne dovode u pitanje privatizaciju kao takvu. Gunđaju i sindikati, ali i oni su pristali biti njen socijalni partner koji pristaje da na vrijednostima kapitala i privatizacije uz neke sitne koncesije za radnike traži rješenje, a posve je jasno da u tim okvirima nema rješenja za radnike. Gunđaju čak i menadžeri koji tvrde da su njihova brodogradilišta dobro organizirana i da imaju perspektivu, ali nikako da postave ono najvažnije pitanje, a to je čemu onda uopće privatizacija. Treba reći da su sve dosadašnje vlade odgovorne za stanje u brodogradnji jer su one određivale vlasničke odnose i ekonomsku politiku. Ne bi stoga bilo ništa prirodnije nego da država koja je upropastila brodogradilišta prije privatizacije brodogradilišta sanira, kad bi privatizacija i bila neko rješenje. Međutim, tu odgovornost vlada ne osjeća. Našom spoznajom da je sve to do sada bilo katastrofalno, puštajući vladu da nas bez otpora vodi u još veću katastrofu, mijenja se redoslijed odgovornosti. Sada mi postajemo odgovorni, a prije svega zaposleni radnici u brodogradilištima i njihovi sindikati, lokalna i područna samouprava i menadžeri koji vode poslove i odgovorni su za struku. Prema tome, posve je jasno što se treba raditi. Vrijeme je za neposredne akcije, u to nema nikakve sumnje. Vlada koja nije sposobna sagledati problem i namjerava štititi interese privatnoga kapitala na štetu radnika i naroda mora otići prije kraja mandata. Na to je moraju natjerati oni čije interese ugrožava. To su prije svega radnici, ali i lokalna i područna samouprava. Akcija radnika i sindikata mora dakle biti vanparlamentarna.
|
| Ivan Plješa, Predsjednik SRP-a |