20.02.2010.

KONFERENCIJA ZA NOVINARE O BRODOGRADNJI
Brodogradnja u Hrvatskoj, u postojećim uvjetima ne može opstati bez opsežne brige društva, što znači da mora ostati nominalno u državnom vlasništvu. Kažemo nominalno jer brodogradilištima moraju upravljati stručne uprave i zaposleni.
Privatizacija, naročito u krizi kada proizvodnju treba spašavati, ne može biti alternativa socijalizaciji. To silom prilika priznaju i ortodoksnije kapitalističke vlade od hrvatske, što znači da politikom privatizacije koju uporno gura, ne postupa odgovorno. Ona je u ovom slučaju papskija od pape, što je uvijek glupo. Ona zapravo izvršava naloge EU, braneći svoje kastinske interese, a zanemarujući interese širih masa, u ovom slučaju radnika brodogradilišta vjerujući kako će te kastinske interese očuvati samo ako uđe u EU.
Privatizacija brodogradilišta je zapravo dizanje ruku od sudbine zaposlenih u brodogradilištima i onih u pratećim djelatnostima. To je prećutni pritisak na njenu likvidaciju, ili u najbolju ruku njenog svođenja na razinu koja neće imati nikakav značaj u konkurentnosti europskoj brodogradnji. Jer kako može izvući brodogradnju neki privatni kapitalist ili jedna grupa, ako ne može država.
Potencijalni privatni kupci sigurno neće doći spašavati radna smjesta. Ako dođu, doći će radi profita, a to uvijek znači dvoje: ukidanje neprofitne proizvodnje, a time i radnih mjesta, i pojačana eksploatacija radnika koji u škverovima ostanu na poslu, dakle gore od gorega.
Politikom privatizacije, Vlada vodi antiradničku i antinarodnu politiku. Ne pada joj napamet da ozbiljno analizira razloge propasti brodogradnje i ne samo nje. Kada bi to učinila, neizbježno bi utvrdila da je riječ o neoliberalnim dogmama i da je vrijeme da se one napuste, ma koliko bolno to bilo priznati. Ali Vlada uporno brani postulate kapitalizma, bez obzira na krvave ožiljke koje je do sada ostavio na leđima naroda, ali i dušama ljudi. Vladi su još uvijek preči postulati ideologije, nego stvarni napredak. Zato Vladi ne pada na pamet da propita kako i zašto je ta ista brodogradnja bila treća u svijetu. Ne daj bože da bi i primijenila neka od tadašnjih iskustva. Naravno, pored ostalog i zato što bi tada bila opozvana od svojih eurogospodara. Ali gurajući eurorješenja, Vlada sebe dovodi u poziciju da bude opozvana od radnika i naroda.
Ako nećete ozbiljno razgovarati, ili mi li vi - poručuju radnici 3. Maja. Ili spašavajte radna mjesta i brodogradnju ili odlazite. Potrebno je još da radnici ni u kojoj varijanti ne prihvate privatizaciju jer time gube svoju bitku. Osim toga, zločinačka politika dvadesetogodišnjeg uništavanja brodogradnje prošla bi nekažnjeno jer bi eventualni kupci pokrili sve dubioze koje je napravila tehno-liberalna i politička kasta koja za to mora odgovarati. Na tom zahtjevu moraju se ujediniti radnici svih brodogradilišta, a zašto ne i svi ostali iz raznih djelatnosti i poduzeća koji su u sličnoj situaciji. U tome ih moraju poduprijeti i ostali slojevi, naročito nezaposleni, studenti, umirovljenici, ali i sve napredne političke snage i stranke. To mora biti i lekcija bešćutnim eurokratima.
Naši prijedlozi za rješavanje teškog stanja brodogradnje su slijedeći:

1)    Odmah odustati od privatizacije i pristupiti izradi Programa sanacije svih brodogradilišta. Program sanacije mora sagledati perspektive proizvodnje i refinancirati stare obaveze s osloncem na stručne, a ne političke uprave, kompetentne Nadzorne odbore, s učešćem zaposlenih i nezavisnih stručnjaka u njima. Sudbinu proizvodnje i razvoja brodogradilišta u svoje ruke trebaju preuzeti stručne uprave i zaposleni, a država samo stvarati opće uvjete za zdravo poslovanje i razvoj.
2)    Brodogradilišta treba organizirati kao velike tržišne sisteme, sposobne da ovladaju tržištima i novim tehnologijama proizvodnje i upravljanja.
3)    Društvenim razvojnim planovima pokrenuti i stimulirati novu proizvodnju materijala, opreme i usluga koje će reprodukcijski jačati brodogradnju, ali i stvarati nova radna mjesta.
4)    Pokrenuti Fond za kreditiranje brodova i opreme u koga će se slijevati dio multiplikativnih učinaka brodogradnje i svih komplementarnih djelatnosti kako bi se eliminirale bilo kakve, inače uvijek neracionalne i nestimulativne proračunske intervencije.
5)    Sagledati i inaugurirati naučno istraživačku djelatnost i sisteme obrazovanja koji će osigurati permanentno tehničko-tehnološko unapređenje  i informatizaciju brodogradnje i njene prateće proizvodnje.

Ovaj golemi posao može biti savladan samo ako bude neposredna briga svih onih koji od brodogradilišta žive i cijelog društva, a nikako ako bude prepušten samo pojedinačnom interesu privatnog profita, a osobito ne stranog, bezdušnog multinacionalnog kapitala.
Ivan Plješa, Predsjednik SRP-a