AKTIVIST
U postmodernoj eri, kako se figura naroda raspršuje,
aktivist je onaj koji najbolje izražava život mnoštva: agens biopolitičke
proizvodnje i otpora Imperiju. Kada govorimo o aktivistu, ne mislimo na žalosnoga,
asketskoga agenta Treće
Internacionale čiju je dušu duboko prožimao sovjetski državni
razum, isto kao što je volja pape bila utjelovljena u srcima vitezova Družbe
Isusove. Mi
ne mislimo na ništa sličnoga i na
nikoga koji djeluje na temelju dužnosti i discipline, koji misli da su njegove
ili njezine radnje deducirane iz idealnoga plana. Mi, naprotiv, mislimo na nešto
poput komunističkih i oslobodilačkih boraca u revolucijama dvadesetoga stoljeća,
intelektualaca koje su proganjali i protjerivali za vrijeme antifašističkih
borbi, republikanaca iz Španjolskoga građanskog rata i evropskih pokreta
otpora, i boraca za slobodu u svim antikolonijalnim i antiimperijalističkim
sukobima. Prototip toga revolucionarnog lika je borbeni agitator Industrijskih
radnika svijeta [Industrial Workers of the World]. Wobbly
je gradio udruženja među radnicima odozdo, putem stalne agitacije, i
organizirajući ih razvijao utopijsku misao i revolucionarno znanje. Aktivist je
bio glavni akter ''dugoga marša'' emancipacije rada od devetnaestoga do
dvadesetoga stoljeća, stvaralačka singularnost toga divovskoga kolektivnoga
pokreta kakva je bila borba radničke klase.
Tijekom toga dugoga razdoblja, djelovanje aktivista očitovalo
se, najprije, u otporu kapitalističkoj eksploataciji u tvornici i u društvu.
Ono se također sastojalo, putem i izvan otpora, u kolektivnoj izgradnji i vršenju
protumoći sposobnoj da uništi moć kapitalizma i suprotstavi mu se
alternativnim programom. Aktivist je organizirao borbu protiv buržoaskoga
cinizma, monetarnoga otuđenja, izvlaštenja života, eksploatacije rada,
kolonizacije afekata i tako dalje. Ustanak je bio ponosna značka aktivista. Taj
je aktivist bio stalni mučenik u tragičnoj povijesti komunističkih borbi. Ponekad su, ali ne često, normalne
strukture pravne države bile dovoljne za represivne zadaće potrebne da unište
protumoć. Međutim, kada one nisu bile dovoljne, onda je državni aparat, da bi
ojačao zakonske represivne strukture, pozivao upomoć fašiste i bjelogardejce
državnoga terora ili pak crnu mafiju u službi ''demokratskih'' kapitalizama.
Danas, nakon toliko mnogo kapitalističkih pobjeda,
nakon što su socijalističke nade izblijedile u razočarenju, i nakon što se
kapitalističko nasilje nad radom učvrstilo pod imenom ultraliberalizma, možemo
postaviti pitanje zašto se još uvijek javljaju slučajevi borbenosti, zašto
su se otpori produbili, i zašto se borbe stalno pojavljuju novom žestinom.
Trebamo odmah reći da ta nova borbenost ne ponavlja jednostavne formule stare
revolucionarne radničke klase. Danas aktivist ne može čak govoriti da
predstavlja niti temeljne ljudske potrebe eksploatiranih. Naprotiv, današnja
revolucionarna politička borbenost mora ponovno otkriti ono što je uvijek bio
njezin pravi oblik: ne predstavničko već konstitutivno djelovanje. Borbenost
je danas pozitivna, stvaralačka i inovativna djelatnost. To je oblik u kojem se
mi i svi oni koji se danas pobunjuju protiv vladavine kapitala prepoznajemo kao
aktivisti. Aktivisti se opiru imperijalnom zapovijedanju na stvaralački način.
Drugim riječima, otpor je izravno povezan s bitnim ulaganjem u biopolitičko
područje i s oblikovanjem suradničkog aparata proizvodnje i zajednice .Evo
velike novosti današnje borbenosti: ona ponavlja vrline pobunjeničkoga
djelovanja dvjestogodišnjega prevratničkoga iskustva, ali je istovremeno
povezana s novim svijetom, svijetom koji ne poznaje nikakvo vanjsko. On pozna
samo unutarnje, životno i neminovno sudjelovanje u skupu društvenih struktura,
bez mogućnosti da ih transcendira. To unutarnje je proizvodna suradnja masovne
intelektualnosti i afektivnih mreža, proizvodnosti postmoderne biopolitike. Ta
borbenost pretvara otpor u protumoć a pobunu u projekt ljubavi.
Postoji stara legenda koja bi mogla poslužiti da se
osvijetli budući život komunističke borbenosti: ona o svetom Franji
Asiškom.
Sjetite se njegovoga rada. Da bi odbacio siromaštvo mnoštva on je usvojio to
opće stanje i tu otkrio ontološku moć novoga društva. Komunistički aktivist
čini isto, pronalazeći u općem stanju mnoštva njegovo ogromno blago. Franjo
je, suprotstavljajući se kapitalizmu u nastajanju odbio svaku instrumentalnu
disciplinu, a suprotstavljajući se trapljenju tijela (u siromaštvu i u
konstituiranom poretku) on je postavio radosni život, uključujući svo biće i
prirodu, životinje, sestru mjesec, brata sunce, ptice u polju, siromašne i
eksploatirane ljude, sve zajedno protiv volje za moći i korupcijom. I u
postmodernosti nalazimo se u položaju Franje Asiškog, suprotstavljajući
bijedi siromaštva radost bića.To je revolucija koju ni jedna moć neće
nadzirati – jer biomoć i komunizam, suradnja i revolucija ostaju zajedno, u
ljubavi, jednostavnosti i u nevinosti.To je neobuzdana svjetlost i radost
komunističkog bića.
Michael
Hardt & Antonio Negri IMPERIJ www.arkzin.com/munist
Još i danas širom svijeta prazničkog 1. maja (tom danu nije dodijeljen status praznika u SAD-u!) , u znak sjećanja na velike radničke demonstracije u Chicagu 1887., te surovu represiju koja je uslijedila, održavaju se okupljanja i akcije za oslobođenje radnika, stvarnu demokraciju i socijalnu pravdu.
Lažna optužba i smaknuće slavnog radničkog organizatora, pjesnika i glazbenika zgranula je civilizirani svijet. Makartizam, sa svojim spaljivanjem nepoželjnih ljevičarskih knjiga, progonima i ubojstvima, nastupit će tek za tridesetak godina, neposredno nakon Drugog svjetskog rata i fašističkih piromana i sadista.
Rosa Luxemburg, velika socijalistička teoretičarka i revolucionarka, pomogla je tijekom Prvog svjetskog rata osnivanju pacifističko-revolucionarnog Spartakovog saveza. Njemačka revolucija 1918., koje je ona bila istaknuti član, bila je jedna od najslobodarskijih u 20.stoljeću, a ugušena je u krvi. ''Red vlada u Berlinu'', naslov je posljednjeg članka Rose Luxemburg objavljenog u listu «Die rote Fahne», gdje parafrazira poznatu reakcionarnu krilaticu. Po nalogu ''socijaldemokratskog'' premijera Eberta, počele su racije i progoni, a najistaknutija imena revolucije, Rosa Luxemburg, Karl Liebknecht, Gustav Landauer, Leo Jogiches i drugi ubijeni su. Tijelo Rose Luxemburg, bačeno u jedan kanal pored berlinskog zoološkog vrta, pronađeno je četiri i pol mjeseca poslije ubojstva. Njihovi ubojice ostali su nekažnjeni.
U obranu nepravedno optuženih anarhista
Nicola Saccoa i Bartolomea Vanzettia stale su nebrojene organizacije i
intelektualci, uključujući Alberta Einsteina (genijalnog fizičara, ''stranog
agitatora'', radikalnog socijalista i pacifista s debelim dosjeom FBI-a). I oni
su, kao i nebrojeni ljudi koje je Bush mlađi dao smaknuti za vrijeme dok je bio
guverner Texasa, žrtve američkog pravosudnog sustava. U spomen na Saccoa i
Vanzettia snimljen je film koji je uglazbio Ennio Morricone, a za koji pjeva
Joan Baez.
Već godinama progresivna zajednica u SAD-u i širom svijeta (s određenim uspjesima) bori se za život anarho-socijalističkog aktivista. Tijekom jednog njegovog puštanja iz zatvora, čak ga je i Antioch University, ugledno američko sveučilište koje je u 19.st. osnovao poznati abolicionist, pozvalo da održi govor, na zaprepaštenje i bijes vlasti.
Slavna scena na Trgu Tiananmen u Pekingu, prilikom velikih, krvavo ugušenih demonstracija 1989.Po zapadnim je tumačenjima bila riječ o zazivanju kapitalizma. Studenti su, međutim, pjevali ''Internacionalu'' i zahtijevali demokratski socijalizam.
Noam Chomsky (www.zmag.org/chomsky/index.cfm)