Miroslav Krleža: AMSTERDAMSKE VARIJACIJE

 (Tekst je preuzet iz časopisa "Danas" štampanog 1. veljače 1934. godine. )

    Živimo u doba prepotopnih morskih zmija. Kod Loch Neesa u Škotskoj, fotografirali su tajanstvenu morsku neman i priredili nekoliko posebnih izdanja s tom diluvijalnom senzacijom, te nije pretjerano ako se kaže, da nas biju talasi biblijskog potopa, za koji je već Luj Petnaesti govorio da dolazi poslije njega. Kao na đavolskim slikama po starim kalendarima, ratne se furije javljaju u novinama i dok legendarna golubica s maslinovom grančicom grdnu muku muči na koju da se puščanu cijev spusti i na kojem dreadnoughtu da se ugnijezdi, pastiri i znatiželjna djeca još uvijek ginu od slijepih granata što ih je po evropskim livadama posijao prošli međunarodni rat, stari krvnik. Čovjek je izumio Radio i danas eterom prenosi posljednje rezultate neobično napete trke bourgogneskih puževa (escargota), koji se numerisani utrkuju na Eiffelovom tornju, kao jockeyi. Ljudi se danas klade preko radia na puževe, iz daljine za koje je Vasco de Gama trebao po dvije godine, i učenjak koji traži prehistorijske iskopine na Tanganjika jezeru, može danas mirne duše da prati pomoću svog radioaparata kretanje "svog escargota", osuđenog uostalom na neugodnu smrt: da kao pobjednik bude ispečen na maslu. Učenjak na Tanganjiki uspavljuje se glazbom s Eiffelova tornja, sretan što je otkrio nove tragove pračovjeka na Tanganjiki. Stariji brat našeg krapinskog praoca bio je po tim najnovijim Tanganjika otkrićima već prije pola milijuna godina dvonožac s neobično inteligentno razvijenim čeonim kostima, umjetnički nadaren, lovac i mislilac, homo sapiens. Pod topovima žive praunuci toga Tanganjika-genija, u sjeni topova i oko njih, paleći svijećice na božićnom drvcu. Idila. I mandril bi već bio porumenio na izvjesnom nepristojnom dijelu svog tijela nad tako zavidnim stepenom inteligencije svojih blijedih potomaka, a mi pišemo debele knjige o progresu i o tome kako brzo napredujemo. Knjige se pišu o veličanstvenoj brzini tog našeg napretka, knjige su postale roba kao kravate ili kaloše, i sve što se danas po Evropi o knjigama piše samo je plaćen oglas; dok su slike postale dosadne kao domino po provincijalnim krčmama, novine, politika i ratovi nisu drugo nego burzovni izveštaj pojedinih monetnih tečajeva.

    Čovjek je danas postao stvarniji nego što je ikada bio u svojoj prošlosti, a prolivši čitave slapove krvi podjetinjio je potpuno, te se čitave noći igra sa sjenama na platnu. Pet stotina milijuna gledalaca obmanjuje se bioskopskom iluzijom tempa, luksusa, bogatstva i sretnog svršetka sviju ljubavnih pustolovina, što se svakodnevno odvijaju na platnu evropskih i prekookeanskih kinematografa, uspavljujući ljudske brige, da će se sve ipak dobro svršiti. Te lelujave crnobijele sjene u mračnim dvoranama bezbrojnih kazališta, to titranje svijetla na bijelim platnima, to je danas ogromna nova laž, jača od sedme velevlasti koja se zove štampa, to je novi opijum masa i naroda, opasniji od religije, čija je snaga u nargilama crkvene nauke već prilično ishalapila. Trovanje svakog pa i najnevinijeg ličnog ukusa, krivotvorenje čovjeku više-manje prirođenog smisla za "lijepo", proračunato ubijanje i rafinirano prljanje najintimnijih ljudskih uzbuđenja i svake iskrene emocionalnosti, svijesno skretanje u smjeru precjenjivanja laži, smicalica i obmana, veličanje najispraznijeg poslovnog i trgovačkog uspjeha, u jednu riječ: ta odvratna, crnobijela, od celuloidnih sjena i električne svjetlosti satkana taylorizacija društvene laži, ta čarobna svjetiljka najnovije ljudske samoobmane, ta laterna magica gospode Goldweina-Mayera i Fuchsa, danas, u ovoj tmini oko nas svijetli kao jedini svjetionik od malajskih ostrva do Transwaala i od Koprivnice do Groenlanda. Ukus loše književnosti, sramotna, slaba, i nakazna krivotvorina ljepote, kakva se je u drugoj polovini devetnaestog stoljeća širila po svijetu kao slaba smjesa pseudoromantike i kriminala, bila je prava Danteovska kontemplacija spram ove gluposti što danas samodopadno urla i laje na sve megafone svijeta, kao nosorog. Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine, taj strašan biblijski kič miče svojim zubatim čeljustima kao ihtyosaurus, javlja se u škotskim vodama oko Loch Neesa kao fotografija posebnih novinskih izdanja, bubnja po našim ulicama, govori po sudnicama i crkvenim govornicama, živi s nama, kreće nas, gura nas na nogometne utakmice, sili nas da igramo yo-yo, piše knjige kao Fulop Muller ili Emil Ludwig, ukratko: pretvara nas u svoje medije i radi s nama u slijepoj hipnozi sve što mu donosi profit i procente. Živimo u vrijeme olimpijskog kulta tjelesne snage; po amfiteatrima i športskim stadionima uzdignut je ideal grčke tjelesnosti do zastave, pa je i rimska crkva organizovala svoje športske družine po svim stranama svijeta. Kršćanska ljubav spram bližnjeg propovijeda se danas nogometnom loptom i ne će proći mnogo vremena, a mi ćemo prisustvovati nogometnoj utakmici između reprezentacije Vatikana i kakve budhističke footbalske momčadi u ime tibetanskoga Dalaj Lame. Danas kada je sve postavljeno na glavu, tko može razlikovati ucjenjivače, bandite, društvene smećare od moralista koji propovijedaju da je problem poboljšanja društvenih i međuljudskih odnosa "psihometafizičkog podrijetla". Lažljivci, papige i dosadni propovjednici po sveučilišnim katedrama i crkvenim govornicama lažu danas u ime "vječnih ideala ljepote i dobrote", i u tom barbarskom nadvikivanju i bubnjanju prolaze dani u vašarskoj galami kao na pravom sajmu. Snaći se u ovoj menažeriji naših dana prilično je teško i od Černjiševskoga do danas pitaju se evropski pojedinci "što da se radi", a da zapravo to još nitko nije znao da nam pokaže, pa koje čudo da se ta tajna nije objasnila ni amsterdamskoj internacionali.

    Sastala se u Parizu visoka gospoda na vijećanje, skandinavski i nordijski ministri, gradonačelnici bogatih gradova brabantskih i holandeskih, lordovi britanskog admiraliteta i engleski državni tajnici i podtajnici, francuski političari i industrijalni saradnici Sir Basil Saharova, viteza engleske podvezice, madridski i barcelonski šefovi policije, berlinski diktatori i stvaraoci weimarskoga ustava, u jednu riječ: magnati, karijeriste i dostojanstvenici druge, amsterdamske internacionale, i pretresavši "kod zelenog stola" današnju međunarodnu situaciju nisu, naravna stvar, došli ni do kakvog konkretnog zaključka. Da ta nesretna internacionala ne može nikako da proradi poslije svog posljednjeg stečaja između četrnaeste i osamnaeste, to ne iznenađuje: dućan je upropastio svoj kredit i ne može da se oslobodi konačne rasprodaje. Jedan od najprirodnijih i najjednostavnijih razloga, koji na prvi pogled predstavlja najtajnovitiju tajnu tog međunarodnog neuspjeha, nije zapravo nikakav misterij. Pod tim ogromnim, samodopadnim i često preuzetnim programatskim frazama skriva se jedna mala, sasvim bijedna i gola ljudska istina: krov nad glavom i puna crijeva pojedinih subjekata koji taj marksistički kardinalski kolegij predstavljaju.

    Stvar se pokrenula zbog sitnih (svakodnevnih na oko) životnih potreba: zbog poderanih perina i otkucavanja nikljastih budilica po smrdljivim sobama, zbog mokrih dječjih pelena, zubobolje, vrbanca, skerleta, sapuna i ugljena, u jednu riječ: životnog standarda onih sivih i bezbrojnih lica, koja u životu ne posjeduju ništa osim svog vlastitog tijela. Ti ogromni slojevi ljudskih tijela, kuhani po talionicama i bacani s novogradnja, te ljudske ruke koje su prokopale Simplon i Panamu, napisale su sebi svoju vlastitu Magnu Chartu najminimalnijih zahtjeva, za svoju toplu juhu i za svoje obojke, za svoju jedinu nadu i utjehu: šljivovicu i rum, i to međunarodno gibanje radne snage, kakvo vidimo da se odvija pred našim očima čas dramatski, a čas filistarski bijedno, zapelo je danas (prividno) u bezizlaznoj slijepoj ulici posljednjeg pariskog kongresa. Kolegij marksističkih, pariskih kardinala i biskupa na tom žalosnom koncilu zatajio je u svakom pogledu.

    U krvi je gladna čovjeka da zbog žene i djece, zbog palačinka ili pečenog pileta i pokrpanih cipela, ili bilo kakvog malograđanskog "zanimanja" proda svoje takozvano bolje (u ovom slučaju: proletersko) uverenje, a pogotovo je to iskušenje veliko, kada se prividno male i neznatne usluge nagrađuju nesravnjivo većim, grandseigneurskim priznanjima, činovima i udobnostima, kao što se to događa s marksističkim biskupima i dušebrižnicima na civiliziranom zapadu. Kada takav neznatan nordijski ili zapadnjački sindikalni činovnik postaje vlastodržcem, kada se na političkoj liniji kao predstavnik svog sindikata kreće kao lutka u zatvorenoj, zagrijanoj, pojastučenoj kutiji limousine, on (pod uplivom "svoga" pogleda na svijet, to jest svoje "lične" iluzije o kiču i o happy endu) pretpostavlja gospodski i preuzvišeni standard sagova, pliševa, zavjesa, gobelinsa, i livrirane posluge pred tapetiranim vratima, svom prijašnjem standardu, kada je kao sušičav sindikalni knjigovođa (prije tog happy enda) svrdlao glave bližnjima nekim političkim šemama, u koje sam (po svoj prilici) nikada nije intimno vjerovao. Iz takvih skupocjenih carrosserija sve se stvari promatraju letimično, sa šezdeset kilometričnom brzinom, pa i bijeda na pločnicima javlja se na prolazu kao mrlja, kao kakva ispružena prosjačka ruka na koju se brzo zaboravlja, a kad je riječ o političkom razilaženju s bijedom, lakše je, nema sumnje, rastati se sa svojom prošlošću u Pacardu nego pred zelenim suknom, iza koga sjede kratkovidni paragrafi. Na svim zapadnoevropskim političkim raskršćima pucaju šampanjski čepovi, a gostiti se na međunarodnim gozbama lososovinom i šljukinim blatom udobnije je nego sjediti u kakvom koncentracionom logoru i prisluškivati kako straže viču u tmini. Piti iz kositrenog vrča pljesnivu vodu ili malagu nije isto, a đavo, kao slika vječnoljudskih dilema, nije se javljao samo biblijskim prorocima: on uznemiruje i marksističke nadbiskupe, pa i nije tako crn kao što se to pričinilo Lutheru. Ima cilindar, sjedi u Pacardu, vjeruje u Macha i Avenariusa, relativista je (prema tome sumnjičav u principu spram svake demagogije), a pod demagogijom razumjeva sve što ne spada pod pojam Pacarda, cilindra, portefeuilla i happy enda.

    Živimo pod prokletim i teškim teretom starinskih šema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvarnosti, i teško je probiti se kroz te mračne prostore što ih zamišljamo u patetičnom grimizu vjekova, oklopa, tradicije, odgoja i dresure, do neposredne i jasne istine, da bi čovjek zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac i da je ljudsko izravnanje tog nedostojnog odnosa prvi preduvjet svakog daljnjeg ljudskog razvoja i napretka. Kao stari fijakerski konj, koji striže ušima kada se javljaju zvuci davno već zaboravljenih konjičkih trublja i signala, čitava intelektualna ljevica evropska striže ušima pred patosom stoljeća, što ih zapadni narodi (ne zna se zapravo zašto) zovu slavnima. Svi smo mi od naše najranije mladosti gledali Korzikanca na bijelom konju, pa je posve prirodno i u stilu vremena, da ovakav marksistički "Netko" zaboravi da je urednik Avantia i da mu postane jedinim snom, da na bijeloj kobili prima trijumfalan mimohod pobjednosnih četa. Koliko je evropskih marksista zaboravilo (tako) na višak vrijednosti i na kamatne stope superprofita, zamjenivši svoje prvosvibanjske parole s frazama iz pučkoškolskih čitanaka (gdje se sveta Genoveva i Danton veličaju podjednako, a o Vilimu Drugom govori se kao o polubogu), i pojednostavnivši svoje političke sindikalne funkcije do udobne vožnje u zatvorenom automobilu, stiglo do fatalnog protuslovlja sa samim sobom, te se danas vrte na istome mjestu i grizu za rep svojih vlastitih doktrina kao bijesni psi.

    Sve životne mjere i jedina ljudska mjerila životnih vrijednosti mogu se svesti na emocije, na uzbuđenja; na plemenita, potresna, silna, zanosna ili potištena uzbuđenja, a ti se nemiri odražavaju u politici političkom djelatnošću i djelotvornošću, koje se rađaju kao i umjetnine: iz