Ovo je skraćeni dio Komunističkog manifesta nastalog prije 160 godina... koliko je suvremen i danas aktualan, zaključite sami! 

Manifest komunističke partije

Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve sile stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i njemački policajci.

Gdje je ona opozicijska partija koju njeni protivnici na vlasti nisu izvikali kao komunističku, gdje je ona opozicijska partija koja nije naprednijim opozicionarima kao i svojim reakcionarnim protivnicima vratila natrag u lice prekor koji ih je trebao žigosati kao komuniste?

Iz ove činjenice izlaze dvije stvari.

Sve evropske sile već priznaju komunizam kao silu, otvoreno izlaže svoja shvaćanja, svoje ciljeve, svoje težnje, te da pričama o bauku komunizma suprostave  manifest same partije.

U tu svrhu sastali su se u Londonu komunisti najrazličitijih narodnosti i sastavili sljedeći Manifest, koji se objavljuje na engleskom, francuskom, flamanskom i danskom jeziku.

Buržuji i proleteri

Povijest svakog dosadašnjeg društva je povijest klasnih borbi. Slobodni čovjek i rob, patricij i plebejac, baron i kmet, esnafski majstor i kalfa, ukratko - ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvijek završavala revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.

U ranijim povjesnim epohama nalazimo skoro svugdje potpunu podjelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u Srednjem vjeku feudalne gospodare, vazale, esnafske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve.

Moderno buržoasko društvo, koje je proizišlo iz propasti feudalnog društva, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uslove ugnjetavanja, nove oblike borbe na mjesto starih.

Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je ogolila klasne suprotnosti. Cijelo se društvo sve više i više dijeli na dva velika neprijateljska tabora, na dvije velike klase koje stoje neposredno jedna naspram druge - buržoaziju i proleterijat.

Iz redova kmetova Srednjeg vijeka izašli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog varoškog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije.

Otkriće Amerike, otkriće morskog puta oko Afrike stvorili su novi teren buržoaziji koja se uzdizala. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmijena sa kolonijama, umnožavanje sredstava za razmijenu i roba uopće, dali su trgovini, brodarstvu i industriji dotle neviđeni polet, a s time su ubrzali razvitak revolucionarnog elementa u propadajućem feudalnom društvu.

Dotadašnji feudalni ili esnafski način rada industrije nije više dostizao za potražnju koja je rasla sa novim tržištima. Na njegovo mjesto došla je manufaktura. Esnafske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podijela rada između različitih korporacija jača pred podijelom rada u pojedinačnoj radionici.

No tržišta su jednako rasla, potražnja je bila sve veća. Više ni manufaktura nije bila dovoljna. Tada su para i strojevi revolucionirali industrijsku proizvodnju. Na mjesto manufakture došla je moderna  industrija, na mjesto industrijskog srednjeg staleža došli su industrijski milijunaši, rukovodioci čitavih industrijskih armija, moderni buržuji.

Krupna industrija stvorila je svjetsko tržište, koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svjetsko tržište neizmjerno je razvilo trgovinu, brodarstvo, kopneni promet. Ovaj je razvitak opet još više raširio industriju, a u istoj mjeri u kojoj se širila industrija, trgovina, brodarstvo i željeznice, u istoj mjeri se razvijala buržoazija, uvećavala svoje kapitale i potiskivala u pozadinu sve klase koje je stvarao Srednji vijek.

Tako mi vidimo kako je sama moderna buržoazija proizvod dugog toka razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i razmijene.

Svaki taj stupanj razvitka buržoazije bio je praćen odgovarajućim političkim uspjehom. Ona je bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni, ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovani stalež monarhije, zatim u vrijeme manufakture protuteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, uopće glavna podloga velikih monarhija, dok najzad, s postankom krupne industrije i svjetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja općim poslovima cijele buržoaske klase.

Buržoazija je u povijesti odigrala snažnu revolucionarnu ulogu.

Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čovjeka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog "plaćanja u gotovu". Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske osećajnosti. Ona je lično dostojanstvo pretvorila u prometnu vrijednost i na mjesto bezbrojnih povelja priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavijesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom riječi, na mjesto eksploatacije prikrivene vjerskim i političkim iluzijama stavila otvorenu, besramnu, direktnu, surovu eksplotaciju.

Buržoazija je sa svih dotada dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je ljekara, pravnika, svećenika, pjesnika i znanstvenika pretvorila u svoje plaćene najamne radnike.

Buržoazija je sa porodičnog odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.

Buržoazija je otkrila kako je brutalno ispoljavanje snage, zbog kojega se reakcija toliko divi Srednjem vijeku, nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem ljenčarenju. Tek je ona pokazala šta je ljudska djelatnost u stanju uraditi. Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale, ona je izvela sasvim drukčije pohode nego što su bile seobe naroda i križarski ratovi.

Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucionira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i cijelokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je naprotiv prvi uslov opstanka nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Neprekidni prevrati u proizvodnji, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju buržoasku epohu prema svima drugima. Ona rastvara sve čvrste, zahrđale odnose sa svima starinskim predstavama i shvaćanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastarjevaju prije no što mogu očvrsnuti. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima.

Potreba za sve raširenijim tržištima gdje će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cijele zemaljske kugle. Svugdje se ona mora ugnjezditi, svugdje naseliti, svugdje uspostaviti veze.

Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvijek. Potiskuju ih nove industrije, koje po cijenu života više ne prerađuju domaće sirovine, već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, čiji se proizvodi ne troše samo u zemlji, već u isto vrijeme i u svima djelovima svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima, stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najudaljenijih zemalja. Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojednih nacija postaju općim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svjetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih oruđa za proizvodnju, beskrajno olakšanim prometom, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najbarabarskije nacije. Jeftine cijene njenih roba jesu teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju barbara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje, ako ne žele propasti; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji.

Buržoazija je selo potčinila gospodstvu grada. Ona je stvorila ogromne gradove, ona je silno uvećala broj gradskog stanovištva prema seoskom i tako znatan dio stanovništva otela od idiotizma seoskog života. Kao što je selo učinila zavisnim od grada, tako je ona barabarske i polubarbarske zemlje učinila zavisnim od civiliziranih zemalja, seljačke narode od buržoaskih naroda, Istok od Zapada.

Buržoazija sve više i više savlađuje razdjeljenost  sredstava za proizvodnju, posjeda i stanovništva. Ona je nagomilala stanovništvo, centralizirala sredstva za proizvodnju i koncentrirala vlasništvo u malo ruku. Nužna posljedica toga bila je politička centralizacija. Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.

Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Potčinjavanje prirodnih sila, strojna proizvodnja, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, željeznice, električni telegrafi, pretvaranje čitavih djelova svijeta u oranice, pretvaranje rijeka u plovne, čitava stanovništva koja su nikla iz zemlje - koje je ranije stoljeće slutilo da su takve proizvodne snage dremale u krilu društvnog rada! Videli smo dakle: sredstva za proizvodnju i promet, na osnovici kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvijesnom stupnju razvitka tih sredstava za proizvodnju i promet, odnosi i kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom riječi - feudalni odnosi vlasništva nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su morali biti raskinuti, i bili su raskinuti.

Na njihovo mjesto došla je slobodna konkurencija sa njoj svojstvenom društvenom i političkom vlašću buržoaske klase.

Pred našim očima vrši se slično kretanje. Buržoaski odnosi proizvodnje i prometa, buržoaski odnosi vlasništva, moderno buržoasko društvo, koje je čarobno izazvalo tako silna sredstva za proizvodnju i promet, liči na čarobnjaka koji više ne može savladati podzemne sile koje je dozvao. Desetljećima je povijest industrije i trgovine samo povijest pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih odnosa proizvodnje, protiv odnosa vlasništva koji su životni uslovi buržoazije i njene vladavine. Dovoljno je navesti trgovinske krize, koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije ugrožavaju opstanak čitavog buržoaskog društva. U trgovinskim krizama redovno se uništava veliki dio ne samo izgrađenih proizvoda, nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svima ranijim epohama izgledala kao besmislica - epidemija pretjerane proizvodnje. Društvo se najednom nalazi bačeno natrag u stanje trenutnog barbarstva; glad, opći rat uništenja izgleda kao da su mu presjekli sve izvore životnih sredstava; industrija, trgovina izgledaju uništene, a zašto? Zato što društvo ima suviše civilizacije, suviše životnih sredstava, suviše industrije, suviše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju ne služe više za unapređivanje buržoaske civilizacije i buržoaskih odnosa vlasništva; naprotiv, one su postale odviše silne za te odnose, one su njima zakočene; a čim savladaju tu zakočenost, dovode čitavo buržoasko društvo u nered, ugrožavaju opstanak buržoaskog vlasništva. Buržoaski odnosi postali su preuski da bi se obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. - Čime buržoazija savlađuje krize? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.

Oružje kojim je buržoazija srušila feudalizam okreće se sada protiv same buržoazije.

Ali bružoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će to oružje nositi - moderne radnike, proletere.

U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, u istoj mjeri razvija se i proleterijat, klasa modernih radnika, koji žive samo dotle dok nalaze rada, i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici, koji se moraju prodavati, su jednako izloženi svima slučajnostima konkurencije, svima kolebanjima tržišta.

Rad proletera izgubio je rasprostiranjem strojeva i podijelom rada svaki samostalni karakter, a s time i svaku draž radnika. On postaje najobičniji dodatak stroju, od koga se traži samo pokret ruke koji je najjednostavniji, najjednoličniji i koji se najlakše nauči. Zato se troškovi koje radnik prouzrokuje ograničavaju skoro samo na ona životna sredstva koja su mu potrebna za svoje izdržavanje i za produženje svoje rase. Međutim, cijena neke robe, pa dakle i rada, jednaka je troškovima njene proizvodnje. Zbog toga, što više ne raste odvratnost rada, to više opada najamnina. I još više. Što više raste primijena strojeva i podijela rada, to više raste i masa rada, bilo uvećanjem broja radnih sati, bilo uvećanjem rada koji se zahtjeva za neko određeno vrijeme, ubrzavanjem hoda strojeva itd.

Moderna industrija pretvorila je malu radionicu patrijarhalnog majstora u krupnu tvornicu industrijskog kapitaliste. Mase radnika, stjerane u tvornice, bivaju organizirane po uzoru na vojsku. Kao najobičniji vojnici industrije oni se stavljaju pod nadzor čitave hijerarhije industrijskih podoficira i oficira. Oni nisu samo robovi buržoaske klase, buržoaske države, njih svakog dana i svakog sata porobljava stroj, nadzornik, i prije svega sam pojedini buržuj koji se bavi proizvodnjom. Ovaj despotizam utoliko je sitničaviji, mrskiji, utoliko više izaziva ogorčenje, utoliko otvorenije proglašava zarađivanje kao svoj jednini cilj.

Ukoliko ručni rad zahtjeva manje umiješanosti i ispoljavanje snage, tj. što se moderna industrija više razvija, to se više rad muškaraca potiskuje radom žena i djece. Za radničku klasu više nemaju društvene važnosti razlike u spolu ili starosti. Postoje još samo radna oruđa koja prema starosti i spolu prouzrokuju različite troškove.

Kad je eksploatacija radnika od strane tvorničara već toliko završena, da on dobije u gotovu isplaćenu nadnicu, na njega se obaraju drugi dijelovi buržoazije, kućevlasnik, trgovci, zajmodavac na zaloge itd.

Dosadašnji sitni srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i iznajmljivači, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proleterijat, djelom time što njihov mali kapital nije dovoljan za vođenje krupne industrije, djelom time što njihova umiješanost izgubi vrijednost uslijed novih načina proizvodnje. Tako se proleterijat regrutira iz svih klasa stanovništva.

Proleterijat prolazi kroz više stupnjeva razvitka. Njegova borba protiv buržoazije počinje njegovim postankom.

U početku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne tvornice, onda radnici neke grane rada u jednom mjestu protiv pojedinog buržuja koji ih neposredno eksploatira. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buržoaskog odnosa proizvodnje, oni ih upravljaju i protiv samih oruđa za proizvodnju; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju strojeve, pale tvornice, pokušavaju vratiti izgubljeni položaj srednjevjekovnog radnika.

Na tome stupnju radnici sačinjavaju masu rasturenu po cijeloj zemlji i rascijepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posljedica njihovog vlastitog udruživanja, već posljedica udruživanja buržoazije, koja radi postizanja svojih osobnih političkih ciljeva mora staviti u pokret cijeli proleterijat i privremeno još može to uraditi. Na tome stupnju, dakle, proleterijat ne vodi borbu protiv svojih neprijatelja, već protiv neprijatelja svojih neprijatelja, protiv ostatka apsolutne monarhije, protiv veleposjednika, protiv neindustrijskih buržuja, malograđana. Tako je čitavo povjesno kretanje koncetrirano u rukama buržoazije; svaka pobjeda koja se tako ostavari je pobjeda buržoazije.

Ali, s razvitkom industrije ne dolazi samo do umnožavanja proleterijata; on se zbija u veće mase, njegova snaga raste i on je više osjeća. Interesi, životni uslovi u proleterijatu sve se više ujednačuju, jer stroj sve više produbljuje razlike u radu, a nadnicu gotovo svuda obara na jednako niski nivo. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proističu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje strojeva čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinačnog radnika i pojedinačnog buržuja sve više dobijaju karakter sukoba između dviju klasa. Radnici otpočinju stvarati koalicije protiv buržuja; skupljaju se za održanje svoje najamnine. Oni zasnivaju čak i trajna udruženja, da bi se opskrbili sredstvima za slučaj bunta. Mjestimično, borba se pretvara u pobune.

S vremena na vrijeme pobjeđuju radnici, ali samo prolazno. Pravi rezultat njihove borbe nije neposredni uspjeh, nego udruživanje radnika koje se sve više širi. Tome pomaže porast prometnih sredstava, koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u vezu radnike raznih mjesta. Potrebna je, međutim, samo veza, pa da se mnoge lokalne borbe, koje su svugdje istog karaktera, centraliziraju u nacionalnu, u klasnu borbu. A svaka klasna borba politička je borba. Udruživanje, za koje su građanima srednjeg vijeka s njihovim sporednim putovima bili potrebni vijekovi, moderni proleteri postižu sa željeznicama za malo godina.

Ovo organiziranje proletera u klasu, a time u političku partiju, biva opet svakog trenutka razbijeno konkurencijom među samim radnicima. Ali organizacija se rađa stalno nanovo, jača, čvršća, moćnija. Ona borbom postiže priznanje pojedinačnih interesa radnika u zakonskoj formi, iskorištavajući pocijepanost u krilu same buržoazije. Tako je bilo sa zakonom o desetosatnom radnom danu u Engleskoj.

Sukobi među klasama starog društva uopće mnogostruko pomažu razvitak proleterijata. Buržoazija se nalazi u neprekidnoj borbi: s početka protiv aristokracije; točnije protiv djelova same buržoazije, čiji interesi dolaze u proturiječnost s napretkom industrije; uvijek protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prinuđena apelirati na proleterijat, tražiti njegovu pomoć i tako ga uvući  u politički pokret. Tako ona sama dodaje proleterijatu svoje vlastite elemente obrazovanja, tj. pruža mu oružje protiv same sebe.

Zatim, kao što smo vidjeli, usljed napretka industrije čitavi dijelovi vladajuće klase bivaju bacani u proleterijat ili bar ugroženi u životnim uslovima. I ovi dovode proleterijatu masu elemenata obrazovanja.

Na kraju, u vrijeme kada se klasna borba približava rješenju, proces raspadanja u okviru vladajuće klase, u okviru cijelog društva, uzima tako žestok, tako oštar karakter da se jedan mali dio vladajuće klase odriče nje i priključuje revolucionarnoj klasi, klasi koja u svojim rukama nosi budućnost. I zato, kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan dio buržoazije prelazi na stranu proleterijata, a naročito jedan dio buržuja-ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumijevanja cijelokupnog povjesnog kretanja.

Od svih klasa koje danas stoje nasuprot buržoazije samo je proleterijat istinski revolucionarna klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s razvitkom krupne industrije, dok je proleterijat njen vlastiti proizvod.

Srednji staleži - sitni industrijalac, sitni trgovac, obrtnik, zanatlija, seljak - svi se oni bore protiv buržoazije da bi osigurali od propasti svoj opstanak kao srednji stalež.

Oni, dakle, nisu revolucionarni, već konzervativni. Oni su reakcionarni, jer žele okrenuti natrag kotač povijesti. Ako su revolucionarni, onda su to s obzirom na svoj predstojeći prelazak u proleterijat, onda oni ne brane svoje sadašnje već svoje buduće interese, onda oni napuštaju svoje osobne interese i preuzimaju  interese proleterijata.

Lumpenproleterijat, ta pasivna trulež najdonjih slojeva starog društva, bit će djelimično ubačen u pokret proleterskom revolucijom, ali će se po čitavom svom životnom položaju radije dati potkupiti za reakcionarna rovarenja.

Životni uslovi starog društva već su uništeni u životnim uslovima proleterijata. Proleter nema vlasništva; njegov odnos prema ženi i djeci nema više ništa zajedničko s buržoaskim obiteljskim odnosom; moderni industrijski rad, moderno robovanje kapitalu, jednako u Engleskoj kao i Francuskoj, u Americi kao u Njemačkoj, oduzelo mu je svaki nacionalni karakter. Zakoni, moral, religija za njega su samo buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi.

Sve ranije klase koje su osvajale vlast za sebe težile su svoj izboreni životni položaj osigurati time što su čitavo društvo podvrgavale uslovima svog načina prisvajanja. Proleteri mogu osvojiti društvene proizvodne snage samo tako ako ukinu svoj vlastiti dosadašnji način prisvajanja, a time i čitav dosadašnji način prisvajanja. Proleteri nemaju ništa svoje što bi osigurali, oni moraju razoriti svaku dosadašnju privatnu sigurnost i privatna osiguranja.

Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret ogromne većine u interesu ogromne većine. Proleterijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može se podignuti, ne može se uspraviti, bez bacanja u zrak cijele nadgradnje slojeva koji čine zvanično društvo.

Borba proleterijata protiv buržoazije s početka je nacionalna po formi iako nije to po sadržaju. Podrazumijeva se da proleterijat svake zemlje mora prvo svršiti sa svojom vlastitom buržoazijom.

Ocrtavši najopćije faze razvitka proleterijata, mi smo pratili više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg društva do one točke na kojoj on izbija u otvorenu revoluciju i proleterijat nasilnim obaranjem buržoazije zasniva svoju vladavinu.

Svako dosadašnje društvo počivalo je, kako smo vidjeli, na suprotnosti između ugnjetačkih i ugnjetavanih klasa. A da bi neka klasa mogla biti ugnjetavana, moraju joj biti osigurani uslovi u kojima može bar održati svoj ropski život. Srednjovjekovni kmet podigao se u kmetstvu do člana komune, kao što se sitni građanin pod jarmom feudalnog apsolutizma podigao do buržuja. Moderni radnik, naprotiv, umjesto da se podiže sa napretkom industrije, srozava se sve dublje ispod uslova svoje vlastite klase. Radnik postaje siromah, a siromaštvo se razvija još brže nego stanovništvo i bogatstvo. Time jasno izlazi na vidjelo da je buržoazija nesposobna još duže ostati vladajuća klasa društva i životne uslove svoje klase nametati društvu kao regulatorni zakon. Ona je nesposobna vladati, jer je nesposobna svom robu osigurati egzistenciju u samom njegovom ropstvu, jer je prisiljena srozati ga u položaj u kojem ga mora hraniti, umjesto da on nju hrani. A društvo ne može više živjeti pod njom, tj. njen život se više ne podnosi sa društvom.

Bitni uslov za opstanak i vladavinu buržoaske klase je nagomilavanje bogatstva u rukama pojedinaca, obrazovanje i umnožavanje kapitala. Uslov kapitala je najamni rad. Najamni rad počiva isključivo na konkurenciji među radnicima. Napredak industrije, čiji je slijepi i neotporni nosioc buržoazija, postavlja na mjesto izolacije radnika putem konkurencije njihovo revolucionarno ujedinjavanje putem asocijacije. Tako razvitak krupne industrije izvlači ispod nogu buržoazije samu osnovu na kojoj ona proizvodi i proizvode prisvaja. Ona prije svega proizvodi svog vlastitog grobara. Njena propast i pobijeda proleterijata podjednako su neizbežne.

Proleteri i komunisti

U kakvom odnosu stoje komunisti prema proleterima uopće?

Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama.

Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cijelokupnog proleterijata.

Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi htjeli ukalupiti proleterski pokret.

Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija samo time što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera utiču i provode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cijelokupnog proleterijata, a s druge strane, time što oni na različitim stupnjevima razvitka, kroz koje stalno prolaze, zastupaju interese cijelokupnog pokreta.

Komunisti su, dakle, u praksi onaj dio radničkih partija svih zemalja koji je najodlučniji, koji stalno gura dalje, oni u teorijskom pogledu imaju tu sposobnost nad ostalom masom proleterijata što razumiju uslove, tok i opće rezultate proleterskog pokreta.

Najbliži cilj komunista je isti kao i svih ostalih proletrskih partija: formiranje proleterijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje političke vlasti od strane proleterijata.

Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama, na načelima koje je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta.

One su samo opći izrazi stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, povjesnog kretanja koje se vrši pred našim očima. Ukidanje dosadašnjih odnosa vlasništva nije nešto što posebno karakterizira komunizam.

Svi odnosi vlasništva bili su podložni stalnom povjesnom smjenjivanju, stalnom povjesnom mijenjanju.

Francuska revolucija, na primjer, ukinula je feudalno vlasništvo u korist buržoaskog.

Ono što čini odliku komunizma nije ukidanje vlasništva uopće, već je ukidanje buržoaskog vlasništva.

Ali moderno buržoasko privatno vlasništvo posljednji je i najsavršeniji izraz proizvodnje i prisvajanja proizvoda koji počiva na klasnim suprotnostima, na eksplotiranju jednih od drugih.

U tom smislu mogu komunisti sažeti svoju teoriju u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva.

Radom dobijeno, stečeno, lično zarađeno vlasništvo! Govorite li o malograđanskom, sitnoseljačkom vlasništvu, koje je prethodilo buržoaskom? Mi ga nemamo zašto ukidati, njega je ukinuo razvitak industrije, i svakodnevno ga ukida.

Ili govorite o modernom buržoaskom privatnom vlasništvu?

A da li najamni rad, rad proletera, stvara njemu privatno vlasništvo? Nikako. On stvara kapital, tj. vlasništvo koje eksploatira najamni rad, koje se može ovjeriti samo pod uslovom da rađa novi najamni rad, da bi ga opet nanovo eksploatirao. Vlasništvo u svome današnjem obliku kreće se u suprotnosti kapitala i najamnog rada. Pogledajmo obje strane ove suprotnosti.

Biti kapitalist ne znači zauzimati samo neki čisto osobni, već i društveni položaj u proizvodnji. Kapital je zajednički proizvod i može se staviti u pokret samo zajedičkom akcijom mnogih članova, pa, u krajnjem cilju, samo zajedničkom akcijom svih članova društva.

Kapital, dakle, nije neka osobna, već društvena sila.

Kada se, dakle, kapital pretvori u opće, svim članovima društva pripadajuće vlasništvo onda se time ne pretvara privatno vlasništvo u društveno. Mijenja se samo društveni karakter vlasništva. Ono gubi klasni karakter.

Pogledajmo najamni rad.

Prosiječna cijena najamnog rada je minimum najamnine, tj. suma životnih sredstava potrebnih da se radnik održi u životu kao radnik. Prema tome, ono što najamni radnik sebi prisvaja svojom djelatnošću dostiže samo za to da mu opet proizvede njegov goli život. Ovo privatno prisvajanje proizvoda rada za ponovnu proizvodnju neposrednog života mi nikako ne želimo ukinuti, jer to prisvajanje ne ostavlja nikakav čisti prihod koji bi mogao dati vlast nad tuđim radom. Mi želimo ukinuti samo bijedni karakter ovog prisvajanja, u kojem radnik živi samo zato da uveća kapital, živi samo dok to zahtjeva interes vladajuće klase.

U buržoaskom društvu živi rad samo je sredstvo za uvećanje nagomilanog rada. U komunističkom društvu nagomilani rad samo je sredstvo za proširivanje, obogaćivanje, unapređivanje životnog procesa radnika.

U buržoaskom društvu vlada, dakle, prošlost nad današnjicom, u komunističkom današnjost nad prošlošću. U buržoaskom društvu kapital je samostalan i privatan, dok je aktivna individua nesamostalna i bezlična.

I ukidanje ovog odnosa naziva buržoazija ukidanjem ličnosti i slobode! S pravom. Radi se, doista, o ukidanju buržoaske ličnosti, buržoaske samostalnosti, buržoaske slobode.

Pod slobodom se u okviru današnjih buržoaskih odnosa proizvodnje razumije slobodna trgovina, slobodna kupovina i prodaja.

A ako padne trgovanje, pada i slobodno trgovanje. Priče o slobodnom trgovanju, kao i sve ostale slobodarske fraze naše buržoazije, imaju nekog smisla samo u odnosu na vezano trgovanje, u odnosu na potčinjenog građanina srednjeg vijeka, ali ne i u odnosu na komunističko ukidanje trgovanja, buržoaskih odnosa proizvodnje i same buržoazije.

Vi se užasavate što mi hoćemo ukinuti privatno vlasništvo. Ali u vašem postojećem društvu privatno vlasništvo ukinuto je za devet desetina njegovih članova; ona upravo i postoji zato što ne postoji za devet desetina. Vi nam, dakle, prebacujete što hoćemo ukinuti vlasništvo koje ima za nužnu pretpostavku to da ogromna većina društva bude bez vlasništva.

Jednom riječi, vi nam prebacujete da hoćemo ukinuti vaše vlasništvo. Doista, mi to i hoćemo.

Vi kažete: čim se rad više ne bude mogao pretvarati u kapital, novac, zemljišnu rentu, ukratko u društvenu moć koja se može monopolizirati, tj. čim se privatno vlasništvo više ne bude moglo pretvarati u buržoasko, bit će ukinuta i ličnost.

Vi, dakle, priznajete da pod ličnošću ne razumijete nikog drugog do buržuja, buržoaskog vlasnika. A tu ličnost treba svakako ukinuti.

Komunizam ne oduzima nikome moć da prisvaja sebi društvene proizvode, on samo oduzima moć da se tim prisvajanjem prigrabi sebi tuđi.

Prigovoreno je da će sa ukidanjem privatnog vlasništva prestati svaka djelatnost i da će nastupiti opća ljenost.

Po tome bi buržoasko društvo već odavno moralo propasti od ljenosti; jer oni koji u njemu rade ne stječu ništa, a oni koji u njemu stječu ne rade. Cijeli prigovor izlazi na već prije rečeno da više neće biti najamnog rada čim više ne bude bilo kapitala.

Svi prigovori koji su bili upućeni protiv komunističkog načina prisvajanja i proizvode materijalinih proizvoda prošireni su isto tako i na prisvajanje i proizvodnju duhovnih proizvoda. Kao što je za buržuja prestanak klasnog obrazovanja identičan sa prestankom obrazoavanja uopće.

Obrazovanost, čije gubljenje on oplakuje, je za ogromnu većinu priučavanje za služenje stroju.

Ali, nemojte se s nama svađati mjereći ukidanje buržoaskog vlasništva vašim buržoaskim predstavama o slobodi, obrazovanju, pravu itd. Same vaše ideje proizvod su buržoaskih odnosa proizvodnje i vlasništva, kao što je vaše pravo samo u zakon pretvorena volja vaše klase, volja čiji je sadržaj dan u materijalnim uslovima života vaše klase.

Zainteresirano shvaćanje, po kojem vi vaše odnose proizvodnje i vlasništva pretvarate iz povijesnih odnosa, prolaznih u toku proizvodnje, u vječite zakone prirode i razuma, zajedničko vam je sa svim propalim vladajućim klasama. Ono što podrazumijevate pod antičkim vlasništvom, što podrazumijevate pod feudalnim vlasništvom, više ne smijete uzimati za buržoasko vlasništvo.

Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista.

Na čemu počiva današnja, buržoaska obitelj? Na kapitalu, na privatnoj zaradi. U potpuno razvijenom obliku ona postoji samo za buržoaziju; ali ona nalazi svoju dopunu u prisilnoj lišenosti od obitelji na strani proletera i u javnoj prostituciji.

Razumije se da buržoaska obitelj otpada otpadanjem ove njene dopune, a obje iščezavaju iščezavanjem kapitala.

Prebacujete li nam što hoćemo ukinuti eksploataciju djece od strane njihovih roditelja? Mi taj zločin priznajemo.

Ali vi kažete da mi ukidamo najprisnije odnose, jer na mjesto domaćeg obrazovanja stavljamo društveno obrazovanje.

A zar nije i vaše obrazovanje određeno društvom? Društvenim odnosima u kojima se vi obrazujete, neposrednim ili posrednim miješanjem društva, pomoću škole itd.? Komunisti ne izmišljaju utjecaj društva na obrazovanje; oni samo mijenjaju njegov karakter, oni otimaju obrazovanje ispod utjecaja vladajuće klase.

Buržoaske fraze o obitelji i obrazovanju, o prisnom odnosu roditelja i djece postaju utoliko odvratniji što se više za proletere, uslijed krupne industrije, kidaju sve obiteljske veze, a djeca pretvaraju u običnu trgovačku robu i oruđa za rad.

Ali vi komunisti hoćete uvesti zajednicu žena, viče na nas u horu cijela buržoazija.

Buržuj gleda u svojoj ženi najobičnije oruđe za proizvodnju. Pošto čuje da oruđa za proizvodnju treba zajednički eksploatirati, on i ne može  stvar zamisliti drukčije nego da će sudbina pripadanja zajednici pogoditi i žene.

On ne sluti da se radi baš o tome da se ukine položaj u kojemu su žene samo oruđa za proizvodnju.

Uostalom, ništa nije smiješnije od visokomoralnog užasavanja naših buržuja o tobožnjoj zvaničnoj komunističkoj zajednici žena. Komunisti nemaju potrebe uvoditi zajednicu žena, ona je gotovo uvijek postojala.

Naši buržuji, nezadovoljavajući se time što im na raspolaganju stoje žene i kćeri njihovih proletera - da o zvaničnoj prostituciji i ne govorimo - nalaze glavno zadovoljstvo u tome da zavode supruge jedni drugima.

Buržoaski brak u stvarnosti je zajednica supruga. Komunistima bi se najviše moglo prebaciti da, na mjesto licemjerno prikrivene, hoće uvesti zvaničnu, otvorenu zajednicu žena. Uostalom, po sebi se razumije da sa ukidanjem sadašnjih odnosa proizvodnje iščezava i zajednica žena koja iz njih proizilazi, tj. zvanična i nezvanična prostitucija.

Komunistima je, dalje, prebačeno da hoće ukinuti državu, narodnost.

Radnici nemaju države. Njima se ne može uzeti ono što nemaju. Ali kako proleterijat prvo mora osvojiti političku vlast, da se podigne do nacionalne klase, da se sam konstituira kao nacija, to je i on još nacionalan, mada nikako u smislu buržoazije.

Nacionalna odvajanja i suprotnosti naroda sve više iščezavaju već s razvitkom buržoazije, sa slobodom trgovine, svjetskim tržištem, jednoobraznošću industrijske proizvodnje i životnih odnosa koji njoj odgovaraju.

Vladavina proleterijata učinit će da se oni još više izgube. Sjedinjena akcija, bar civiliziranih zemalja, jedan je od prvih uslova njegovog oslobođenja.

U mjeri u kojoj se ukida eksploatacija jedne individue od strane druge, ukida se i eksploatacija jedne nacije od strane druge.

S padom suprotnosti klasa u okviru nacija, pada i neprijateljski stav među narodima.

Optužbe koje se protiv komunizma podižu sa vjerskog, filozofskog i uopće ideološkog gledišta ne zaslužuju da se o njima opširnije govori.

Zar treba duboka mudrost da se sa životnim odnosima ljudi, s njihovim društvenim odnosima, s njihovim društvenim životom, mijenjaju i njihove predstave, pogledi i pojmovi, jednom riječi i njihova svijest? Ali ostavimo zamjerke buržaziji prema komunizmu. Već smo gore vidjeli da je prvi korak u radničkoj revoluciji podizanje proleterijata u vladajuću klasu, izvojevanje demokracije.

Proleterijat će svoju političku vlast iskoristiti za to da postupno oduzme buržoaziji kapital, da u rukama države, tj. proleterijata organiziranog kao vladajuća klasa, centralizira sva oruđa za proizvodnju i da što je moguće brže poveća masu proizvodnih snaga.

U početku se to može dogoditi, naravno, samo pomoću autokratskog posezanja u pravo vlasništva i u buržoaske odnose proizvodnje, dakle pomoću mjera koje izgledaju nedovoljne i neodržive, ali koje u toku kretanja prelaze svoj vlastiti okvir i neizbježne su kao sredsvo za izvršenje prevrata čitavog načina proizvodnje.

Te mjere bit će, naravno, različite u različitim zemljama.

Međutim, za najnaprednije zemlje mogu slijedeće mjere imati prilično opću primjenu:

1.          Razvlaščivanje zemljišnog vlasništva i upotreba zemljišne rente na državne izdatke.

2.          Jako progresivni porez.

3.          Ukidanje prava nasljeđa.

4.          Konfiskacija (zapljena) imovine svih emigranata i pobunjenika.

5.          Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.

6.          Centralizacija cjelokupnog transportnog sistema u rukama države.

7.          Umnožavanje nacionalnih tvornica, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta po općem planu.

8.          Jednaka obaveza rada za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju.

9.          Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, utjecanje na postupno odstranjivanje suprotnosti između grada i sela.

10.       Javno i besplatno obrazovanje sve djece. Odstranjivanje tvorničkog rada djece u današnjem obliku. Sjedinjavanje obrazovanja s materijalnom proizvodnjom itd.

Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cijela proizvodnja bude koncentrirana u rukama udruženih individua, javna vlast izgubit će politički karakter. Politička vlast u pravom smislu je organizirana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge klase. Kad se proleterijat u borbi protiv buržoazije nužno bude ujedinio u klasu, kad bude revolucijom postao vladajuća klasa i kad kao vladajuća klasa nasilno ukine stare odnose proizvodnje, on će s tim odnosima proizvodnje ukinuti i uslove opstanka klase, klase uopće, a time i svoju vlastitu klasnu vladavinu.

Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanjem, u kojemu je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.

Za dodatne tekstove posjetite www.marx.org