|
TAJNI DOKUMENT »PNAC-a« OTKRIVA POZADINU RATA U IRAKU: NEOKONZERVATIVNE KORPORACIJSKE BANDE DESETLJEĆIMA SANJAJU O SVJETSKOJ DOMINACIJI I PUNO PRIJE DOLASKA NA VLAST GEORGA BUSHA MLAĐEG |
|
Poslije Iraka na redu su Iran i Kina!
|
|
Od
Hitlerovog »Mein Kampfa« na ovamo još niti jedan geopolitički udarac
nije bio tako očito signaliziran, godinama prije samog naleta. To je učinila
Bushova administracija sastavljena od ultradesničarskih militanata udruženih
pod kupolom javnog instituta »PNAC« – Projekt za novo američko stoljeće |
| Tajni
dokument o planiranju globalne dominacije SAD-a, koji više i nije tako
tajan zahvaljujući mnogim nezavisnim novinarima i on-line časopisima
diljem svijeta, jasno prikazuje kako su predsjednik George W. Bush
mlađi i članovi njegova kabineta planirali davno promišljeni napad na
Irak radi osiguravanja »promjene režima«, čak i nekoliko godina prije
nego li je Bush mlađi postao predsjednik! Dokument o stvaranju globalnog »američkog mira«, koji su prvi otkrili novinari škotskog »Sunday Heralda«, sastavljen je po narudžbi za Dicka Cheneya, današnjeg potpredsjednika, Donalda Rumsfelda, aktualnog ministra obrane, Paula Wolfowitza, zamjenika ministra obrane, Jeba Busha, brata današnjeg predsjednika Georgea, i Lewisa Libbya, Cheneyevog šefa ureda. Izvještaj nazvan »Obnova američke obrane: strategije, snage izvori za novo stoljeće«, napisao je u rujnu 2000. neokonzervativni institut za intelektualne usluge »Projekt za novo američko stoljeće« ili »PNAC«. Količinski je to gotovo knjiga od 90 stranica u kojoj se odmah u uvodu govori kako tim sastavljača tog dokumenta i njihovi istomišljenici »zahtijevaju vojsku koja će biti snažna i spremna suočiti se kako s trenutačnim tako i s budućim izazovima; vanjsku politiku koja smiono i sadržajno promovira američke principe u inozemstvu; i nacionalno vodstvo koje prihvaća globalnu odgovornost SAD-a«. Upozorava se na to da »SAD mora biti oprezan u načinu provođenja svoje moći, ali ne mogu sa sigurnošću izbjeći cijenu povezanu s provođenjem odgovornosti globalnog vodstva«. Najbanalnija je izjava na kraju tog uvoda u kojoj se kaže: »Povijest nas je morala naučiti da prigrlimo razlog američkog globalnog vodstva«. Želja za kontrolom neovisno o Sadamu U daljnjem tekstu plan jasno pokazuje kako je Bushov kabinet namjeravao preuzeti vojnu kontrolu nad zaljevskim područjem, neovisno o tome je li Sadam Husein na vlasti ili nije. U dokumentu se kaže kako je »SAD desetljećima težio preuzimanju trajnije uloge u sigurnosti zaljevskih područja. Dok neriješeni sukob s Irakom omogućava neposredno opravdanje, potreba za čvrstom i trajnom prisutnošću američkih snaga u Zaljevu nadilazi pitanje režima Sadama Huseina.« PNAC-ov dokument podržava »plan o zadržavanju globalne superiornosti, sprječavanju nastanka velikog suparnika američkoj moći, te oblikovanju internacionalnog sigurnosnog poretka u skladu s američkim principima i interesima«. Ova »velika američka strategija« mora biti istaknuta unaprijed »u budućnost što je dalje moguće«, kaže se u dokumentu. Također se poziva SAD da se »bori i odlučno dobiva višestruke, simultane glavne ratove« te da to treba smatrati »jezgrom misije«. Izvještaj opisuje američke oružane snage u prekooceanskim zemljama kao »konjaništvo novih američkih granica«. PNAC-ov izvještaj podržava jedan raniji dokument koji su napisali Wolfowitz i Libby, a u kojem se kaže kako SAD »mora obeshrabriti napredne industrijske nacije u izazivanju našeg vodstva ili čak stremljenju k većoj regionalnoj ili globalnoj ulozi«. Neophodna promjena iranskog i kineskog režima Danas su svi upoznati s intenzivnom podrškom i suradnjom Blaira i Busha, a iz dokumenta je vidljivo da se davno prije današnjih događanja računalo na tu podršku. Naime, tamo se upućuje na ključne saveznike kao na primjer Veliku Britaniju, kao najkorisnije i najdjelotvornije sredstvo za izvršenje američkog globalnog vodstva. Koliko uzvišenom Amerika sebe smatra i koji su joj sljedeći ciljevi jasno je vidljivo iz daljnjeg teksta. Opisuju se misije zadržavanja mira koje zahtijevaju američko političko vodstvo radije nego vodstvo Ujedinjenih naroda, odaje se zabrinutost unutar vlade kako bi Europa mogla konkurirati SAD-u, i kaže se »čak iako Sadam nestane sa scene, baze u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu, ostat će trajno, unatoč tomu što se unutarnji zaljevski režimi suprotstavljaju stacioniranju američkih vojnih snaga, jer bi se Iran mogao pokazati velikom prijetnjom američkim interesima kao što se Irak do sada pokazao«. Bačeno je svjetlo na Kinu kao sljedeću zemlju za projekt »promjene režima«, jer se govori kako »je vrijeme da se poveća prisutnost američkih snaga u jugoistočnoj Aziji«. Kaže se kako bi to moglo dovesti do toga da američke i savezničke snage osiguraju poticaje za proces demokratizacije Kine. Na koncu se poziva na stvaranje »američkih svemirskih snaga« radi neophodne dominacije svemirom i totalne kontrole kibernetskog prostora kako bi se spriječilo »neprijatelje« da iskoriste internet protiv Amerike. Predlaže se da »unatoč prijetnjama ratom Iraku zbog razvoja oružja za masovno uništenje, SAD mora uzeti u obzir razvoj biološkog oružja, koje je narod prokleo, u nadolazećim desetljećima«. Nove metode napada, elektroničke, neubojite, biološke, bit će dostupnije, a borbe će se vjerojatnije odvijati u novim dimenzijama, u svemiru, kibernetskom prostoru, a možda i u svijetu mikroba. Napredni oblici biološkog ratovanja koji mogu »naciljati« specifične genetske tipove, mogu transformirati biološko ratovanje s područja terora u politički korisno oruđe, kaže se u izvještaju. Može li se na temelju takvih izjava sumnjati u pravi izvor do sad nepostojećeg virusa SARS-a i zbog čega se on pojavio upravo u Kini? Ukazujući na Sjevernu Koreju, Libiju, Siriju i Iran kao opasne režime, govori se kako njihovo postojanje opravdava »stvaranje širom svijeta rasprostranjenog zapovjednog i kontrolnog sistema«. SAD bi mogao učiniti svijet opasnijim nego što je sada Korijeni ovog plana sežu u duboku prošlost dvadesetog stoljeća, prva konkretna godina koju novinari spominju je čak 1960., a novija je verzija napisana za potrebe Pentagona 1990. Tadašnji prijedlog Libbya i Wolfowitza nije naišao na plodno tlo, sve dok nisu postali dio nadolazeće vanjske politike Bushove vlade, čiju su pojavu ubrzali događaji od 11. rujna 2001. Nakon otkrića ovog dokumenta neki se novinari više ne smiju na paranoje Amerikanaca i nekih pobornika teorija o velikim vladinim urotama. Stoga su današnje događaje povezali s mnogim događajima iz ne tako davne prošlosti. Na primjer, davnih je godina nekome u američkoj vladi ili Pentagonu počeo smetati Fidel Castro. Iako su već razradili plan napada na Kubu, John F. Kennedy nije htio dopustiti takvu vojnu akciju. Zatim su zaredali razni »teroristički« bombaški napadi za koje su se neprestano optuživali pristaše kubanskog predsjednika, ali svejedno nije dano zeleno svjetlo za napad. Ovakva teorija, koja se u cijelosti može pronaći na internetu, stvara neugodan temelj za drugačiju istinu o Americi. Kroz cijeli se gore navedeni dokument provlače razlozi za povećane priljeve novca u vojne svrhe, jer je, navodno, trenutno opadajuća sprema vojske neprihvatljiva. A vojna sila Amerike trebala bi se razvijati i jačati »kako bi svijet bio sigurniji, a američki strateški interesi osigurani u sadašnjosti i budućnosti«. Novinar web novina »Monitor« Randolph T. Holhut s pravom je napisao još sredinom 2002. godine da »nije bitno što je dobro za svijet, nego što je dobro za Bushove ljude, njihovu politiku i korporacijsko zaleđe«. – Nije im palo na pamet da bi postojanje imperijalne Amerike koja divlja po svijetu moglo učiniti svijet još opasnijim mjestom no što je sada, napisao je Holhut.
|
|
Četiri krunske misije američkih vojnih snaga |