ROZA LUKSEMBURG: Podruštvljavanje društva 

(napisano 1918.)

Proleterska revolucija, koja je sada počela, ne može imati drugog cilja i drugog rezultata do ostvarenja socijalizma. Radnička klasa mora, iznad svega, težiti osvajanju  sve političke moći države u svoje ruke. Politička moć, ipak, za nas socijaliste samo je sredstvo. Cilj za čije ostvarenje moramo koristiti ovu moć je fundamentalna transformacija cjelokupnih ekonomskih odnosa.

Trenutno se sve bogatsvo - najveća i najbolja imanja, kao i rudnici, radionice i tvornice - pripada nekolicini Junkera i privatnih kapitalista. Velika većina radnika od ovih Junkera i kapitalista za svoj težak rad dobija samo bijednu plaću za preživljavanje. Bogaćenje malog broja dokonih je smisao današnje ekonomije.

Ovo stanje stvari treba popraviti. Sve društveno bogatstvo, zemljište sa svim njegovim prirodnim resursima sakrivenim u njegovoj unutrašnjosti i na površini, i sve tvornice i radionice moraju se uzeti iz ruku eksploatatora i staviti u zajedničko vlasništvo ljudi. Prvi zadatak prave radničke vlasti je putem serije zakona proglasiti najvažnija sredstva za proizvodnju nacionalnim vlasništvom i staviti ih pod kontrolu društva.

Tek onda, ipak, počinje stvarni i najteži zadatak: rekonstrukcija ekonomije na potpuno novim osnovama.

U sadašnjem trenutku proizvodnja u svakom preduzeću se provodi od strane individualnih kapitalista na njihovu osobnu inicijativu. Šta - i na koji način - treba proizvoditi, gdje, kada i kako treba prodati proizvedena dobra određeno je od strane industrijalca. Radnici ne vide sve ovo, oni su samo živi strojevi koji trebaju raditi svoj posao.

U socijalističkoj ekonomiji ovo mora biti potpuno drugačije! Privatni poslodavac će nestati. Onda cilj proizvodnje nije više bogaćenje jedne individue, već obezbjeđivanje sredstava za zadovoljavanje svih potreba društva. U skladu s tim, tvornice, radionice i poljoprivredna poduzeća moraju biti reorganizirani u skladu sa novim pogledom na stvari:

Prvo: ako proizvodnja ima kao cilj osigurati svakome dostojan život, dovoljno hrane i druga kulturalna sredstva egzistencije, onda produktivnost rada mora biti puno veća nego što je sada. Zemljište mora davati veće prinose, najnaprednija tehnologija mora biti primjenjena u tvornicama, samo najproduktivniji rudnici eksploatirani, itd. Iz ovoga slijedi da će podruštvljavanje prije svega biti usmjereno na velika preduzeća u industriji i poljoprivredi. Nema potrebe, niti želimo oduzimati od sitnih farmera i zanatlija koji žive od male parcele ili radionice. Vremenom će nam oni sami prići shvativši prednosti socijalizma nad privatnim vlasništvom.

Drugo: da bi svaki član društva mogao uživati u prosperitetu, svi moraju raditi. Samo netko tko vrši neki koristan rad za društvo, bilo rukama ili svojim umom, može imati pravo od društva dobijati sredstva za zadovoljavanje svojih potreba. Dokoličarski život kakav većina bogatih eksploatatora sada vodi doći će kraju. Opći uslov rada za sve koji su sposobni, iz kojih su mala djeca, stari i bolesni isključeni. Društvo mora osigurati sredstva za one koji su nesposobni za rad - ne kao sada mrvice već obilna sredstva, socijalizirano podizanje djece, brigu o starima, zdravstvenu zaštitu, itd.

Treće, u skladu s time, za opće blagostanje, mora se razumno upravljati i biti ekonomičan i sa sredstvima za proizvodnju i sa radom. Arčenje koje se odvija svuda gdje se okrenemo, mora prestati. Naravno, ratna industrija mora se ukinuti jer socijalističkom društvu ne treba oružije, i umjesto da se na nju troše vrijedni materijali i ljudski rad oni se moraju upotrebiti za korisne proizvode. Industrija lukzusa koja proizvodi za dokone bogataše mora se također ukinuti, zajedno sa ličnom poslugom. Sav ljudski rad trošen na ovo dobit će vrednije i korisnije zanimanje.

Ako na ovaj način uspostavimo naciju radnika, gdje svi rade za sve, za javno dobro i korist, onda sam rad mora biti organiziran potpuno drugačije. Danas rad u industriji, poljoprivredi i u kancelarijama uglavnom je mučenje i teret za radnike. Na posao se ide samo zato što se mora, jer se drugačije ne mogu dobiti sredstva za život. U socijalističkom društvu, gdje svi rade zajedno za svoje dobro, zdravlje radne snage i njen radni entuzijazam mora dobiti najveći značaj. Kratki radni sati koji ne prelaze normalne mogućnosti, zdravi uslovi rada, metode oporavka, i raznovrsnost rada moraju se uvesti kako bi svako uživao u svom poslu.

Sve ove velike reforme, ipak, zahtijevaju odgovarajući ljudski materijal. Trenutno nad glavom radnika sa bičem stoji kapitalista, predradnik i nadzornik. Glad tjera proletarijat na rad u tvornici i u kancelariji, za Junkera ili velikog farmera. Poslodavci se brinu da se vrijeme i materijal ne rasipaju, i da je rad kvalitetan i efikasan.

U socijalističkom društvu industrijalac sa svojim bičem prestaje  postojati. Radnici su slobodna i jednaka ljudska bića koja rade za svoje dobro i korist. To znači da rade sami, na osobnu inicijativu, ne trošeći društveno bogatstvo, i to vrlo pouzdano i vrijedno. Svakom socijalističkom poduzeću trebaju naravno tehnički menadžeri koji točno znaju šta rade i daju uputstva kako bi sve išlo glatko i kako bi bila ostvarena najbolja podijela rada i efikasnost. Sada se radi o dobrovoljnom poštovanju ovih uputstava u potpunosti, uz održavanje discipline i reda, ne izazivanju problema i konfuzije.

Jednom riječju: radnici u socijalističkoj ekonomiji moraju pokazati da mogu raditi naporno i na pravi način, održavati disciplinu i davati sve od sebe bez biča gladi i bez kapitaliste i njegovog goniča robova nad glavom. Ovo zahtijeva unutrašnju samodisciplinu, intelektualnu zrelost, moral, osjećaj dostojanstva i odgovornosti, kompletno ponovno unutrašnje rađanje proletarijata.

Ne može se realizirati socijalizam lijenim, egoističnim, bezumnim i indiferentnim ljudskim bićima. Socijalističkom društvu trebaju ljudi od kojih je svako na svom mjestu, pun strasti i entuzijazma za opće dobro, pun požrtvovanja i simpatije za druge ljude, pun hrabrosti i odvažnosti kako bi se pokušalo najteže.

Ne treba, kako bilo, čekati možda cjelo stoljeće ili desetljeće prije nego što se razvije takva vrsta ljudi. Sada, u borbi, u revoluciji, mase proletera uče nužni idealizam i ubrzo poprimaju intelektualnu zrelost. Takođe nam trebaju hrabrost i izdržljivost, unutrašnja jasnost i požrtvovanost, kako bi smo uopće mogli dovesti revoluciju do pobjede. Pripremanjem sposobnih boraca za sadašnju revoluciju, također stvaramo buduće socijalističke radnike za ostvarenje novog poredka.

Omladina radničke klase je posebno dobro kvalificirana za ove velike zadatke. Kao buduća generacija, oni će, zaista, sigurno je, konstituirati relanu osnovu socijalističke ekonomije. Već sada je njen zadatak pokazati doraslost velikom zadatku da bude nosilac budućnosti čovječanstva. Cijeli stari svijet još treba biti srušen i potpuno novi biti stvoren. Ali mi ćemo to uraditi, mladi drugovi, zar ne? Uradit ćemo to! Baš kao što kaže pjesma:

Nama sigurno ništa ne nedostaje, moja žena, moje djete,
osim svega onog što kroz nas teče
biti slobodan kao ptica:
samo vrijeme! 

Roza Luksemburg internet arhiva