Socijalistička radnička partija i ZUABA Zagreba i Zagrebačke županije organiziraju javnu tribinu PROBLEM REVOLUCIONARNOG SUBJEKTA 25.10.2017. u 18 sati u prostoru Tribine grada Zagreba, Kaptol 27 Luka Bogdanić – Mario Iveković – Karlo Jurak – Marin Knezović – Slavko Kulić – moderira Vesna
COMANDANTE ERNESTO CHE GUEVARA
STAV SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE – REGIONALNE ORGANIZACIJE ISTRE POVODOM NASTUPA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ U PAZINU
Revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom, odnosno s pobjednicima nad fašizmom, koji se u Hrvatskoj provode nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih ne prestaju, dapače oni se intenziviraju. Najnoviji primjer dolazi iz samog vrha Hrvatske nazovi-države iz usta njene predsjednice na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije
Osunčana mjesta – Dotrščina, 23. 9. 2017.
Tijekom okupacije od 1941. do 1945., fašisti su ubili oko 18.000 Zagrepčana i Zagrepčanki i osoba iz okolice Zagreba, od kojih je oko 7.000 strijeljano na području Dotrščine. Dosadašnji broj žrtava je utvrđen znanstvenim istraživanjima koja nisu završena pa broj nije konačan. Prostor dotrščinske šume
Forum radnika: Anindol 2017.
Neće nas navući na fašizam – 80. obljetnica osnivanja KPH na Anindolu
Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Samobora Svete Nedelje i Društvo “Tito” Samobora i Svete Nedelje danas su na Anindolu, ispred Spomen stećka, organizrali obilježavanje 80. godišnjice održavanja 1. Kongresa Komunističke partije Hrvatske. Naime, 1. kolovoza u Samoboru su se satali Josip Broz Tito i
Category: Antifašizam, Atraktivne vijesti, SRP, Tito, Vanjske novosti (prenosimo iz drugih medija) /
POKRET NESVRSTANIH ZEMALJA: VRIJEME PONOSA – VRIJEME MIRA
TITO: ZALUD PRIJETI PONOR PAKLA
Društvo Josip Broz Tito – Split izražava zgražanje i najoštriju osudu nad sramnim i necivilizacijskim činom Gradske skupštine Zagreba – uklanjanje imena Trg maršala Tita! Dramatični događaji na društvenoj sceni Hrvatske od „dolaska demokracije“ 90-tih, sveli su se na totalno brisanje i poništenje svega što
Category: Antifašizam, Tito /
Kratak osvrt na skup “Antifašizam je moj izbor”
POZIV: Protiv preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu!
Inicijativa “Antifašizam je moj izbor” organizira istoimeni skup 28.8.2017. u 19 sati na Trgu žrtava fašizma Posjetite Facebook stranicu https://www.facebook.com/search/top/?q=antifasizam%20je%20moj%20izbor komentirajte, potvrdite svoj dolazak i, što je najvažnije, dođite! Udruge i političke stranke koje su do sada podržale skup (iz sata u sat
JAVNA TRIBINA: PROBLEM REVOLUCIONARNOG SUBJEKTA
Socijalistička radnička partija
i ZUABA Zagreba i Zagrebačke županije
organiziraju javnu tribinu
PROBLEM REVOLUCIONARNOG SUBJEKTA
25.10.2017. u 18 sati u prostoru
Tribine grada Zagreba, Kaptol 27
Luka Bogdanić – Mario Iveković – Karlo Jurak – Marin Knezović – Slavko Kulić – moderira Vesna Konigsknecht
Kapitalizam je sustav rastućih društvenih nejednakosti i periodičnih ekonomskih kriza, a zbog profita se ugrožava budućnost dolazećih naraštaja trošenjem neobnovljivih izvora i devastiranjem okoliša.
Takav sustav je neodrživ i treba ga mijenjati. Da li se kapitalizam može poboljšati ili ga treba zamijeniti novim sustavom, pravednijim, stabilnijim i održivim? Koji društveni sloj može provesti te sveobuhvatne promjene? Da li je danas moguća (i nužno potrebna) revitalizacija revolucionarnog subjekta univerzalnog karaktera? I da li je to i dalje radnička klasa?
Tribina se održava u sklopu obilježavanja 20. obljetnice osnivanja SRP-a.
COMANDANTE ERNESTO CHE GUEVARA
9. X. 1967. – 9. X. 2017.
Danas se navršava 50 godina od svirepog ubojstva Ernesta Che Guevare 9. X. 1967. u selu La Higuera, u školskoj zgradi u kojoj je bio zatvoren nakon što je ranjen i zarobljen prethodnog dana od strane bolivijske vojske. Kratko prije smaknuća, ispitivan je od strane bolivijskog pukovnika i agenta CIA-e kubanskog porijekla. Nakon ubistva, izložen je u bolnici u obližnjem gradu Vallegrande nakon čega je pokopan u neobilježenom grobu s ostalim poginulim gerilcima.
Argentinsko-kubanski revolucionar Ernesto Che Guevara nije bio revolucionar tipskog klasnog ishodišta. Rođen je 14. lipnja 1928. godine, u Rosariu, Argentina. Poticao je iz dobrostojeće imućne porodice, stekao je visoko obrazovanje, bio je liječnik po profesiji, ali ga je vlastita savjest uputila na revolucionarni put oslobađanja neslobodnih, potlačenih, izrabljivanih i poniženih naroda, što se u sociologiji tumači kao pojava više kvalitete.
Odluka da prihvati komunističku ideju i krene putem revolucionara sazrela je u njemu tokom boravka u Gvatemali dok je bio na proputovanju kroz Južnu Ameriku, uočavajući posljedice koje na lokalno stanovništvo ostavlja eksploatacija multinacionalnih američkih korporacija. Odluku je sproveo u djelo kada se priključio Pokretu 26.srpanj u Meksiku, kojeg je vodio Fidel Castro. 1956. godine, njih 80-ak revolucionara iskrcalo se na Kubi s namjerom pokretanja gerilske borbe protiv proameričkog režima Fulgencia Batiste. Grupa je dočekana i razbijena, ali se ostatak od 19 ljudi uspio dokopati Sierra Maestre i nastaviti revolucionarnu gerilsku borbu. Revolucionari su 1. januara 1959. godine ušli pobjedonosno u Havanu i preuzeli vlast.
Ernestu Guevari je, zbog vojnih sposobnosti i zasluga tokom gerile, vođa pokreta Fidel Castro dodijelio najviši vojni čin – comandante. Nadimak Che dali su mu njegovi kubanski drugovi zbog čestog korištenja uzvika „che“ koji na jeziku južnoameričkih indijanaca znači „hej ti“. Zanimljivo je što isto značenje kod nas u Istri, Primorju i Dalmaciji ima uzvik „ćo“.
Ernesto Guevara je na Kubi zbog političko-ekonomske obrazovanosti, uspjeha u gerilskoj borbi i revolucionarnog opredjeljenja, obnašao niz istaknutih pozicija u kubanskoj postrevolucionarnoj izgradnji – sve do ministra industrije.
Nemirna duha, antikomformista i autentični revolucionar, nije se mogao skrasiti na jednom mjestu, već se vođen svojom vizijom uputio inicirati i organizirati nove revolucije. Prvi takav neuspio pokušaj bio je u DR Kongu, gdje nisu bili ispunjeni neophodni povijesni uslovi za uspjeh revolucije, a drugi, u kojemu je revoluciji dao najviše što je imao – svoj život, odradio je u Boliviji.
Ernesto Che Guevara je još za života ušao u legendu i osigurao svoje mjesto u povijesti. On je i svojevrsni brend, njegov markantni lik deriviran iz poznate portretne fotografije iz 1960. godine postao je jedan od najprepoznatljivijih ikona XX. stoljeća. Nažalost, on koristi više kapitalističkom profitu, nego revolucionarnom pokretu, ali i takav doprinosi održavanju sjećanja na njega. Činjenica da većina pretežno mlađe populacije, koja je prigrlila njegove simbole bilo u obliku oslikanih majica, marama, šalova, privjesaka, čaša i ostalog, vrlo vjerojatno ni ne zna tko je bio Che i nije dostojna da se kiti njegovim likom, jer bi u suprotnom i slika svijeta danas izgledala drukčije, bliže Guevarinoj viziji.
Smatrao je da je za ukidanje kapitalizma i uspostavu novog, komunističkog društva, potrebno vlastito žrtvovanje i poticanje moralnih nad materijalnim vrijednostima. I tu je bio potpuno dosljedan bez ostatka. Svojim je radom i ponašanjem u privatnom životu mnoge potaknuo da u njemu prepoznaju primjer tog „novog čovjeka“. Veliki francuski filozof Jean-Paul Sartre, o čijoj moralnoj veličini možda najzornije govori činjenica da je iz moralnih razloga 1964. godine odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost, kad je na Kubi upoznao Guevaru izjavio je da „nije samo intelektualac, nego i najpotpunije ljudsko biće našeg doba“.
Hvala i slava za sve što si postigao Guerrillero heroico!
Komunisti Srbije i delegacija Socijalističke radničke partije Hrvatske obilježili su 50 godina od smrti Che Guevare
STAV SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE – REGIONALNE ORGANIZACIJE ISTRE POVODOM NASTUPA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ U PAZINU
Revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom, odnosno s pobjednicima nad fašizmom, koji se u Hrvatskoj provode nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih ne prestaju, dapače oni se intenziviraju.
Najnoviji primjer dolazi iz samog vrha Hrvatske nazovi-države iz usta njene predsjednice na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije održane 25. rujna u Pazinu povodom obilježavanja 74. godišnjice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju i 70. godišnjice Pariške mirovne konferencije.
Predsjednica je tom prilikom ignorirala rezultate ukupne borbe partizanskih boraca u NOB-i, žrtve čiji su životi uloženi u rezultate te borbe, od čega 17.000 Istrana, i ulogu vođe i komandanta NOR-a maršala Tita, što je bio uvjet da bi uopće došlo do sjedinjenja, odnosno povrata okupiranih područja Istre, slovenskog i hrvatskog Primorja, Rijeke, Zadra, Splita i otoka. Zaslugu je pripisala katoličkoj crkvi i svećenstvu u Istri. To je revoltiralo prisutne koji su joj opravdano uputili salve zvižduka i negodovanja. Isto se dogodilo i saborskom zastupniku Antonu Klimanu za sličan nastup. Uskoro su se javili pojedinci i udruge iz crkvenih i nazovimo intelektualnih krugova koji spočitavaju antifašistima, ali i bivšim jugoslavenskim vlastima, da nedovoljno cijene ulogu i zasluge istarskog svećenstva na čelu s mons. Božom Milanovićem na Pariškoj mirovnoj konferenciji. To nije točno! Zvižduci i negodovanje u Pazinu nisu upućeni svećenstvu ni mons. Boži Milanoviću nego Kolindi Grabar Kitarović.
Obilježavanje ovih značajnih događaja održava se svake godine. Uloga istarskog svećenstva i mons. Bože Milanovića u diplomatskim aktivnostima koja su uslijedila nakon pobjede u ratu nije prešućivana. Ona je isticana adekvatno doprinosu i njima se nije zviždalo svih poslijeratnih godina. Oni su samo odradili posao u okviru pozicije koju su imali u društvu, a bili su posjednici ili monopolisti podatkovnog arhiva po prirodi posla kojeg crkva obavlja. I da li bi bilo korektno da te podatke nisu ustupili međunarodnoj komisiji? Ne bi.
Kod valoriziranja veličine doprinosa pojedinih aktera, valja imati na umu da je mirovnoj konferenciji prethodila pobjeda u ratu i da nikakve konferencije ne bi bilo da ta pobjeda, uz spomenute žrtve, nije postignuta. Podatkovna arhiva postojala je i nakon I. svjetskog rata u kojoj je odnos slavenskog življa u odnosu na ostale bio još povoljniji, ali Istra nije pripojena Hrvatskoj jer je Hrvatska tada bila na strani gubitnika – kao što je i NDH bila na strani gubitnika pa je bezvrijedan bio dekret ili odluka Pavelićevih vlasti od 10. rujna 1943. godine kako oni razvrgavaju ugovor s Kraljevinom Italijom jer je prešla na stranu njihovih neprijatelja. Bilo je to nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine.
Osim toga, nisu istarski svećenici bili jedini delegati na konferenciji – bili su tu i predstavnici nove Jugoslavije, koji su u međuvremenu savladali diplomatske vještine, a učestvovali su i predstavnici savezničke antifašističke koalicije.
Iz crkvenih krugova stižu i neosnovane optužbe da su nove jugoslavenske vlasti vrlo brzo zaboravile doprinos istarskog svećenstva i mons. Bože Milanovića, što nije točno. Monsinjoru je bilo omogućeno vjersko djelovanje, izdavačka djelatnost, 1962. godine dodijeljen mu je počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a 1978. godine, zajedno s mons. Dragutinom Nežićem, biva odlikovan Ordenom zasluge za narod sa srebrnim zracima.
Na osnovu svega da se zaključiti da zvižduci upućeni predsjednici nisu izraz kulture, bahatosti, arogancije ili nedostatak kućnog odgoja – oni su naprosto izraz zdravog razuma.
Prvi želimo ukazati na još jedan detalj koji je promakao predstavnicima medija, a to je da predsjednica nije znala izgovorit ispravno ni ime Bože Milanovića pa ga je tako u nekoliko uzastopnih navrata preimenovala u „Božo Milanković“.
Postavlja se pitanje nakon toliko gafova od kada je ustoličena u kojima omalovažava državu, doduše vazalnu, kojoj je na čelu, sebe i vlastitu porodicu: što rade njeni savjetnici, ima li ih i da li ih sluša te na koncu konca što ta nekadašnja NATO-va sekretarica zna raditi osim što odlično zna Engleski?
U Puli 3. X. 2017.
Socijalistička radnička partija
RO Istre
Vladimir Kapuralin
