Izdvajamo:

<< >>

NEMA DEMOKRACIJE BEZ GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI

Problem građanske neposlušnosti jeste test za svaku teoriju koja se pita o moralnim temeljima demokracije – ona nije primjenjiva na druge oblike vladavine. Osnovna polazišta su: prvo – da je društvo zasnovano na principu pravičnosti; drugo – da se radi o demokratskoj formi vladavine; treće

POSLJEDICE PROGONA UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA

Uvodna napomena Riječ neprijatelj predstavlja jednu od onih često korištenih riječi čije je značenje u tekućoj politici umnogome dvosmisleno i nejasna. U svom užem, izvornom smislu, ova riječ prije svega označuje spoljašnjeg neprijatelja i stranog zavojevača, u tom smislu govorilo se o neprijateljskoj državi i

Obilježavanje dana osnutka Komunističke partije Hrvatske – Anindol, 1. 8. 2018.

Okupili smo se na mjestu na kojem je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu podnio Josip Broz Tito i istaknuo dva glavna pravca djelovanja Komunističke partije. Jedan je borba protiv fašizma – borba

POLITIČKA EMANCIPACIJA NE PRETPOSTAVLJA EKONOMSKU EMANCIPACIJU

„Nema demokracije bez socijalizma – ni socijalizma bez demokracije“ (Rosa Luxemburg)   Polazeći od političkih pozicija građanske predstavničke demokracije, Marx uviđa da „politička država“ predstavlja i izražava stvarne „socijalne borbe“ čovječanstva. Time se zapravo pokazuje da politička oblast predstavlja zasebnu sferu u kojoj se odvijaju

POZIV

Dan osnutka Komunističke partije Hrvatske obilježavamo 1. 8. 2018. u Anindolu kraj Samobora. U park šumi ćemo se okupiti u 11 sati (dolazak do mjesta okupljanja u vlastitom aranžmanu) i položiti cvijeće podno spomenika. Sve članove i simpatizere pozivamo da nam se pridruže. Poziv upućujemo

GLAS ISTRE: Obilježen Dan ustanka naroda Hrvatske

U povodu 27. srpnja, Dana ustanka naroda Hrvatske, društvo “Josip Broz Tito” iz Pule i pulska Socijalistička radnička partija, u pratnji brojnih članova i simpatizera, položili su danas vijenac na spomenik palim borcima u Titovom parku. Predsjednik Društva “Josip Broz Tito” Ratko Crnobori prisjetio se

DAN USTANKA NARODA U HRVATSKOJ

Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) čestita borcima NOR-a, antifašistima i našim građanima Dan ustanka naroda u Hrvatskoj. Borcima NOB-a izražavamo duboku zahvalnost što su se na današnji dan, 27. jula 1941., odazivajući se na poziv Tita i partije, u mjestu Srb, digli na oružani ustanak

OD FAŠIZMA DO DESNOG EKSTREMIZMA

UVODNE NAPOMENE Da bismo označili neželjene i osobito nedemokratske političke pokrete, danas koristimo više različitih termina (manje-više istog značenja) koji su nastali u vrlo različitim vremenskim periodima i kontekstima. U popularnije među njima spadaju historijski termini kao fašizam, nacizam, ili ustaštvo, četništvo, itd., s kojima

SRP SPLITA U POSJETI ANTI JELASKI

Članovi Gradske organizacije SRP-a Splita, Justina Kordiš, Dragutin Duplančić i Ranko Adorić, dana 20. 07. 2018., posjetili su u njegovom domu Antu Jelasku povodom 93. godišnjice rođenja ovog znamenitog splitskog barda, vrsnog kazališnog redatelja i komediografa u mirovini, borca narodnooslobodilačke borbe, u koju je stupio

OBAVIJEST o donacijama SRP u 2018.

OBAVIJEST O donacijama SRP u 2018.

NEMA DEMOKRACIJE BEZ GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI

Problem građanske neposlušnosti jeste test za svaku teoriju koja se pita o moralnim temeljima demokracije – ona nije primjenjiva na druge oblike vladavine. Osnovna polazišta su: prvo – da je društvo zasnovano na principu pravičnosti; drugo – da se radi o demokratskoj formi vladavine; treće – da je princip pravde javno spoznat u različitim oblicima svjesne kooperacije slobodnih i jednakih ličnosti. Odluka da se pređe na različite oblike građanske neposlušnosti u osnovi i služi da bi se obnovila i ojačala svijest o principima pravde i ukazalo da su uslovi kooperacije među slobodnim i jednakim akterima narušeni. Građanska neposlušnost pripada neporecivom vidu postojanja jedne zrele političke kulture. Ona se u suvremenoj političkoj teoriji označuje kao javno, nenasilno i svjesno političko djelovanje koje je protivno zakonu i koje po pravilu treba da doprinese promjeni zakona ili vladine politike. Individualna svijest i samosvijest su premoćni nad svim vladinim zakonima i akcijama. Građanska se neposlušnost situira između principa legaliteta i legitimiteta. Otuda i svojevrsni „paradoks neposlušnosti“. Građanska neposlušnost je nenasilna, ona izražava neposlušnost zakonu unutar granica povjerenja zakona.

Da bi građanska neposlušnost bila opravdana, moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Prvo – građanski protest mora uvijek biti usmjeren protiv dobro označenih slučajeva narušavanja pravičnosti; drugo – moraju biti iscrpljene sve mogućnosti legalnog vršenja uticaja koje bi obećavale uspjeh; treće – aktivnosti koje se označavaju principom građanske neposlušnosti ne smiju da dosegnu onu mjeru koja narušava funkcionisanje ustavnog poretka. Narušavanje principa slobode, glavni je razlog građanske neposlušnosti.

Smještajući građansku neposlušnost u prostor napetosti između „principa legaliteta“ i „principa legitimiteta“ u stvari je jedan od središnjih pojmova pravne države. Paradoks građanske neposlušnosti izražava se u činjenici da su „nelegalna akcija i činjenje“ pomireni s „povjerenjem u pravo“ i da imaju za cilj ojačavanje legitimnosti, održanje i stabilitet političkog poretka. Građanska neposlušnost je korektiv koji ojačava kvalitet političkog poretka.

Paradoks građanske neposlušnosti nalazi svoje rješenje u političkoj kulturi koja građane obdaruje političkim senzibilitetom, snagom rasuđivanja i spremnošću da uđu rizik koji je nužan da bi se razumjela legalna povreda legitimiteta i da bi se u slučaju nužde iz moralnih razloga radilo i protiv zakona. Građanska neposlušnost počiva na pretpostavci da pravna država računa s izrazitom potrebom revizije, jer su građanske povrede pravila u pravu i politici u suštini na moralu zasnovan eksperiment bez kojega jedna vlada ne bi mogla da opstane. Građanska neposlušnost stiče svoje dostojanstvo na temelju visoko postavljenog zahtjeva za legitimitetom demokratske pravne države. Kada državni branioci i sudije ne uvažavaju ovo dostojanstvo, tretirajući prekršioce pravila kao kriminalce, na djelu je princip autoritativnog legalizma. Ovaj princip počiva na pretpostavci da funkcija ustanovljavanja mira jedne, po, svojim pogledima na svijet, neutralne države zahtjeva pokornost građana jednom nadređenom suverenu. Pravna država koja građansku neposlušnost kažnjava kao zajednički zločin, dospijeva na strmu ravan autoritarnog legalizma. Zbog toga, svako tko podržava građansku neposlušnost iz moralnih razloga ne bi trebao da bude iznenađen ako ga zadesi kazna za kriminal.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

POSLJEDICE PROGONA UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA

Uvodna napomena

Riječ neprijatelj predstavlja jednu od onih često korištenih riječi čije je značenje u tekućoj politici umnogome dvosmisleno i nejasna. U svom užem, izvornom smislu, ova riječ prije svega označuje spoljašnjeg neprijatelja i stranog zavojevača, u tom smislu govorilo se o neprijateljskoj državi i neprijateljskoj vojsci, tj. neprijatelju s kojim je data država u stanju rata. Ukoliko je, pak, u pitanju određeni pojedinac kao pripadnik ovakvih neprijateljskih snaga, on se može legitimno i ubiti. Također, neprijateljem naziva se i onaj građanin koji pređe na stranu spoljašnjeg neprijatelja pa se, s oružjem u ruci ili na drugi pogodan način, bori u redovima neprijateljske vojske protiv vlastite zemlje.

Kad bi se riječ neprijatelj upotrebljavala samo u ovom pravom i jasno određenom značenju, ovaj pojam ne bi bio tako zahvalan predmet političke misli. Nezgoda je, međutim, u tome što se ponekada ovaj izraz upotrebljava i za označavanje takozvanog unutrašnjeg neprijatelja, pod kojim se podrazumijevaju politički suparnici i protivnici u okviru iste političke zajednice. Pri tom nije posrijedi samo puko terminološko poistovjećivanje, već nastojanje da se prema unutrašnjim protivnicima primjenjuju one iste mjere odmazde koje su primjerene spoljašnjem neprijatelju – a to su progonstvo, utamničenje i smrt.

„TKO NIJE S NAMA, TAJ JE PROTIV NAS“

Ukoliko se pođe od klasičnog razlikovanja dobrih i izopačenih oblika političkog poretka, onda bi se moglo reći da se u izopačenim oblicima vlastiti građani označavaju i progone kao neprijatelji. To su po pravilu tiranski, cezaristički i totalitarni sistemi.

Trajno obilježje političkog poretka u kojem se pojavljuje pojam unutrašnjeg neprijatelja je oštro razlikovanje između sljedbenika i protivnika, prijatelja i neprijatelja. Takvo razlikovanje vrše samo vlastodršci, rukovodeći se maksimom „Tko nije s nama, taj je protiv nas“. Time uvijek iznova otvaraju brisani prostor u koji utjeruju žigosane neprijatelje da bi ih slobodno progonili pa i ubili, jer pojam neprijatelja pretpostavlja mogućnost borbe i fizičkog ubijanja. Pri tome ovaj brisani prostor nije namijenjen samo aktuelnim, već i potencijalnim neprijateljima koji će se prije ili poslije, zbog promjena unutrašnje politike, preobraziti u neprijatelja.

Sam način ovog razlikovanja prijatelja i neprijatelja počiva na pukoj samovolji vlastodržaca. Na njima je da u svakom trenutku odrede koji su pojedinci s njima, a koji protiv njih. Neprijatelji su, dakle, svi oni koji samom voljom vlastodržaca nisu s njima, jer o tome da li je netko s vlastodršcem ili protiv njega ne odlučuje on sam, već oni koji su na vlasti.

Razlikovanje prijatelja i neprijatelja, stalno razdvaja i suprotstavlja ljude. Ta sila razdvajanja je neprijateljstvo koje se kreće od puke netrpeljivosti pa do fizičkog uništenja protivnika. U takvom poretku, čak i sporadične rasprave vlastodržaca s neistomišljenicima imaju prije svega za cilj da se zastupnik protivnog mišljenja zastraši i smoždi, jer oni koji streme samodržavlju ne mogu ni doći do pomisli da se dvije strane mogu sučeliti, a da pri tome ne pokušavaju da jedna drugu unište.

Neposredna svrha određivanja drugog kao neprijatelja i stranca može jedino biti njegovo izbacivanje iz reda lojalnih građana, koji čine političku zajednicu nad kojom se vlada, i njegovo potonje uništenje. Doduše, u mnogim tipovima društvene zajednice koriste se različiti načini odbacivanja i izopštavanja onih pojedinaca koji manje ili više odstupaju od normi zajedničkog života, ali se samo u tiranskim, cezarističkim i totalitarnim oblicima političkog poretka izdajstvo drugoga uzdiže kao najviši dokaz lojalnosti vladajućoj grupi.

Krajnja svrha ovakvog postupanja s pojedinim grupama građana kao s neprijateljima je ovjekovečenje neograničene vlasti u rukama nekolicine. Ako se, dakle, želi trajna i nepodijeljena vlast u istim rukama, moraju se suzbiti i satrti kao neprijatelji svi neistomišljenici i protivnici (marksisti, socijalisti, komunisti, jugonostalgičari, pripadnici nacionalnih manjina, druge vjere ili rase ), pošto trajno zadržavanje apsolutne vlasti nije mogućno bez nasilja, uključujući i ubijanje. I obrnuto, stalno isticanje da postojeći poredak ugrožavaju brojni i opasni neprijatelji, najbolji je izgovor za upotrebu mjera državne prinude protiv onih pojedinaca (ili grupa) koji ne dijele mišljenje vlastodršca ili dovode u pitanje neograničenost trajanja njegovog monopola vlasti. Otuda su u izopačenim oblicima političkog poretka potrebni neprijatelji, jer bez njih ne može uspješno da se vlada. Neprijatelj je ono suprotstavljeno „drugo“ bez kojeg ni ono „prvo“ ne može da postoji, a sam pokušaj da se politički protivnici progone kao neprijatelji naroda i države, najpouzdaniji je znak da se smjera uvođenjem samovlašća. Drugim riječima, unutrašnji protivnici nisu neprijatelji otadžbine, već neprijatelji vlastodržaca. Kao takvi, neprijatelji su potrebni vlastodršcima da bi se uvijek iznova potvrđivali kao postojana, nepobjediva i apsolutna vlast koja teži vlastitom ovjekovječenju.

Uvođenje pojma neprijatelja u unutrašnju politiku predstavlja brisanje razlike između mirnodopskog i ratnog stanja, odnosno između građanskog i prirodnog stanja u Hobbesovom smislu te riječi. Ili još tačnije, to pretpostavlja da se u okviru iste političke zajednice praktično primjenjuju dva politička stanja: građansko, za prijatelje onih koji su na vlasti, i stanje građanskog rata, za njihove neprijatelje, a to se praktično postiže izopštavanjem takozvanih neprijatelja i njihpvim stavljanjem izvan zakona. Tako nastupa istinsko opsadno stanje u kojem se prema unutrašnjem neprijatelju primjenjuje gruba sila.

Pojam unutrašnjeg neprijatelja izumljen je prenošenjem načina promatranja spoljnih odnosa između država na unutrašnje političke odnose unutar jedne države. Drugim riječima, pojam unutrašnjeg neprijatelja skovan je po ugledu na spoljašnjeg neprijatelja, s namjerom da se i u unutrašnjoj politici primjenjuju ona ista sredstva borbe koja su inače uobičajena i legitimna u međudržavnim odnosima, a to su obmanjivanje, lukavstvo i upotreba oružane sile.

doc. dr. Pavle Vukčević

Obilježavanje dana osnutka Komunističke partije Hrvatske – Anindol, 1. 8. 2018.

Okupili smo se na mjestu na kojem je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu podnio Josip Broz Tito i istaknuo dva glavna pravca djelovanja Komunističke partije. Jedan je borba protiv fašizma – borba za nacionalnu slobodu. Drugi je klasna borba – borba za pravednije društveno uređenje. Uskoro je počeo Drugi svjetski rat u kojem je Komunistička partija djelovala u oba zacrtana pravca. Na našim prostorima nije organiziran pokret otpora. Pokreti otpora žele pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje. Mi se nismo htjeli vraćati na staro. Na našim se prostorima vodio narodnooslobodilački rat: istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvijala nova vlast i stvarao novi društveni sustav – socijalizam.

Komunistička partija i Tito su simboli antifašizma i socijalizma. To trebaju biti dva glavna pravca i našeg djelovanja. Jednakim žarom trebamo voditi obje bitke. Boriti se za ideje antifašizma i boriti se za ideje socijalizma i radničkog samoupravljanja. Fašizam i kapitalizam su neraskidivo povezani. Fašizam se u korijenu može sasjeći samo udarom na ono što ga rađa i hrani, a to je kapitalizam.

Simbol fašizma je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, ali kad se pruće poveže u snop teško ih je polomiti. Pojedinac je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na nacionalno jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas. Obmanjuju nas da nas ugrožavaju oni koji nisu naša nacija i da je naša snaga u nacionalnom zajedništvu i jedinstvu.

Zar je moguće zajedništvo i jedinstvo onih koji imaju besramno mnogo i onih koji imaju ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i o utjecaju u društvu, o razini moći? Kapitalističko društvo nije idila zajedništva i jedinstva, kapitalističko društvo je klasno društvo, društvo u kojem većina živi (ili pokušava živjeti) od svog rada i u kojem manjina živi od tuđeg rada. U fokus javnosti, prvenstveno radništva, moramo vratiti klasna pitanja: svijest o klasi, o klasnim interesima, o revolucionarnom potencijalu radničke klase.

Kad se nacija nasilu harmonizira, to ne vodi ničem dobrom. Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma koja proizlazi iz suprotstavljenih interesa rada i kapitala. Kako se radništvo ne bi ujedinilo, organiziralo i solidariziralo, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što je kriza dublja to se o nacionalnom jedinstvu i nacionalnim interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.

Komunistička partija Hrvatske svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. To i nama danas mora biti ideja vodilja. Ne treba nam nacionalno jedinstvo jer nacija nije ugrožena, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući dan osnutka Komunističke partije Hrvatske, podsjetimo se još jedanput da je fašizam dijete kapitalizma i da svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički. Antifašizam je klasna borba.

Smrt fašizmu, sloboda radnom narodu!


Hit Counter by http://yizhantech.com/