Izdvajamo:

<< >>

O nekim aspektima ideja i problema samoupravljanja

Kad se govori o historijskom mjestu i svjetsko-povijesnom smislu samoupravljanja i u teoriji i u praksi, potrebno je naglasiti, na osnovu naučnih saznanja i društvenih dostignuća, da izvan socijalizma samoupravljanje nema historijski smisao i perspektivu. Samoupravljanje u sebi samome realizira i svoj temelj, ideju u

Obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Puli

Dana  27. 7. 2016. obilježen je u Puli Dan ustanka naroda Hrvatske, Bosne i Hercegovine u organizaciji gradskog Društva Josip Broz Tito i uz sudjelovanje Gradskog Odbora Socijalističke Radničke Partije Hrvatske i Mladih Socijalista. Pritom je položen vijenac na Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog

Ustanički dani

Prije točno tri četvrtine stoljeća, narodi Jugoslavije na poziv Komunističke partije započeli su s organiziranim otporom njemačkom, talijanskom, bugarskom i mađarskom okupatoru te domaćim izdajnicima. Tijekom zadnjih četvrt stoljeća, mnogo je učinjeno na dezavuiranju najsvjetlijih stranica u povijesti ovih naroda premda su i socijalističke vlasti,

Izvješće o primljenim donacijama siječanj-lipanj 2016.

Izvješće o primljenim donacijama 2016.

DAN BORCA U NEDOPUSTIVOM POVIJESNOM ZAPEĆKU

Izjava za javnost: Nepravedno zaboravljeni   Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) svim borcima NOR-a čestita 4. juli, Dan borca! Gotovo pola stoljeća slavljen kao Dan borca, 04. srpanj 1941. godine datum je kada je Politbiro CK KPJ, na čelu s Titom, donio sudbonosnu odluku o

Najnoviji i najbolji film o raspadu Jugoslavije u samo 5 minuta (VIDEO)

Kratkometražni poučni film mladog talentovanog bosanskohercegovačkog studenta režije u Italiji, Ademira Gogića, bez pristrasnosti, REALNO o raspadu Jugoslavije, snimljen u Kladnju, august 2015. “Ovim filmom sam prikazao raspad Jugoslavije kako sam je ja doživio i vidio. Kako zaslijepljenost nacionalizmom, propagandom i sitnim ljudskim interesima dovodi

SUTJESKA – DOLINA HEROJA

Da se nikad ne zaboravi!   Jedna od najvećih i najkrvavijih bitaka u 2. svjetskom ratu na jugoslavenskom prostoru, koja se odigrala od polovine maja do 15. juna 1943. g. na širem području rijeke Sutjeske, još je jedna u nizu neprijateljskih ofenziva, ovom bitkom peta,

LET IZNAD KUKAVIČJEG GNJEZDA

15. maja svake godine svjedoci smo jedinstvenog fenomena. Naime, na taj dan sljedbenici  kleroustaške ideologije na blajburškom polju u Austriji, u blizini granice sa Slovenijom, oplakuju poraz njihovih uzora u II. svjetskom ratu koji se dogodio nota bene punih tjedan dana nakon kapitulacije njihovih ratnih

IZLAGANJE SRP-a NA KONFERENCIJI KOMUNISTIČKIH I RADNIČKIH PARTIJA BALKANA (SOLUN, 14. MAJA 2016.)

Dragi drugovi, Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime Koordinacije komunističkih i radničkih partija s jugoslavenskog prostora i u svoje osobno ime. Našim domaćinima,  Komunističkoj partiji Grčke, upućujem izraze zahvalnosti za organizaciju ovog skupa koji nam omogućuje

DAN MLADOSTI

Zemlja koja ima ovakvu mladost ne treba brinuti za svoju budućnost! Tito   Mladost svake zemlje – najveće je njeno bogatstvo! Uveden u socijalističkoj Jugoslaviji kao dan kojim se simbolično obilježavao rođendan druga Tita, makar je stvarni datum 7. maj, nazvan je Dan mladosti, simbolizirajući

O nekim aspektima ideja i problema samoupravljanja

Kad se govori o historijskom mjestu i svjetsko-povijesnom smislu samoupravljanja i u teoriji i u praksi, potrebno je naglasiti, na osnovu naučnih saznanja i društvenih dostignuća, da izvan socijalizma samoupravljanje nema historijski smisao i perspektivu.

Samoupravljanje u sebi samome realizira i svoj temelj, ideju u kojoj ne znači uspostavljanje jednog određenog sistema odnosa, već znači postizanje takvih kvaliteta ljudskog života i njegove društvene organizacije u kome samoupravljanje jest samosvjesni bitan samo za sebe određujući moment.

Nema sumnje da se bitne proturječnosti suvremenog svijeta, latentne i manifestne, ukrštaju prije svega na razini izbora za ovaj ili onaj tip temeljnog društvenog odnosa, za vladajuću ulogu ove ili one klase o pojedinim tipovima društvenog odnosa na toj razini, dakle razini temeljnog društvenog odnosa, socijalističko samoupravljanje kao teorijska vizija i kao konkretna historijska praksa ima svoju specifičnu historijsku težinu i jasnu distinkciju prema tipu buržoaskog odnosa građanskih društava, kao i tipu etatističko-birokratskog puta socijalizma.

Dosadašnja iskustva razvoja socijalističkih društava potvrdila su spoznaju da osnovno pitanje historijskog procesa socijalizma nije isključivo pitanje političke vlasti, već i pitanje karaktera proizvodnje, proizvodnih odnosa, raspodjele, razmjene i potrošnje – znači, karaktera ukupnih društvenih odnosa.

Ključno pitanje historijskog procesa socijalizma jest: da li konkretni političko-ekonomski sustav, socijalizam, ostvaruje dugoročne interese radničke klase, njenu vodeću ulogu na osnovama oslobađanja rada i društva slobodne asocijacije proizvođača, ili se taj političko-ekonomski sistem javlja u funkciji otuđenja od radničke klase u etatističko-birokratskoj funkciji države kao vladavine nad radničkom klasom?

Povijesna praksa socijalizma neumitno daje pravo tvrdnji da je s jedne strane prisutan deklarativni projekt o socijalizmu kao oslobađajućem društvu (oslobođenje čovjeka), a s druge strane stvarnost – manifestirana u formi monopolizirane vlasti s neodgovornom vladavinom pojedinaca i grupa manipuliranom teorijom, pokretom i praksom reduciranja čovjeka (a ne njegovog oslobađanja) na manipulativnu jedinku kontroliranim javnim mnijenjem, nametnutim “izborima“, propagandnim terorom, strahom, jačanjem partijsko-državnih monopola i etatizacijom cjelokupne sfere individualnog i društvenog života Nešto što nužno nameće potrebu kritičke eksplikacije ideje i stvarnosti socijalizma XXI.  stoljeća.

 

Pristup različitim teorijama o mogućnosti i sudbini socijalizma

Ono što je zajedničko svim „suvremenim teorijama“ jeste težnja da pokažu, priznajući istovremenu pojavu pa i nužnost preobražaja i promjena kapitalizma (što se u izvjesnom smislu ne može osporiti kada je riječ o promjeni tehnologije pronalaženja mogućnosti izlaza iz krize, brzina transformacija) da  je radnička klasa prevladana ili nesposobna stvarati nove društvene odnose i da je društvo našlo nove, bezbolnije i suvremene oblike društveno-ekonomskog uređenja i civilizacije koje čine socijalizam izlišnim, prevladanim ili makar odgođenim.

Zajedničke karakteristike navedenih teorija:

a)      nehistorijske su – pripisuju društvu samo jedan završni „oblik“, “kraj povijesti“ (ukoliko misle na društvo klasnog antagonizma, naučno se može prihvatiti da je kapitalizam “završni oblik“ klasno–eksploatatorskog antagonizma;

b)      nenaučne – jer socijalizam shvaćaju kao statičnu i jedinstvenu formu;

c)      ideološke – jer prikrivaju sve veće socijalno-ekonomske razlike između posredničko-menadžerske klase i stvaralaca materijalnih i duhovnih dobara, zbog otuđenosti sredstava i proizvoda rada od proizvođača i društvene organizacije od čovjeka;

d)     nesuvremene – jer podcjenjuju sve veću opasnost od sebičnosti i usamljenosti čovjeka i dezintegracije društva koje izaziva svojim nehumanim stranama tehnička sredina.

S toga je razumljivo što suvremeni društveni procesi u globalnom smislu stvaraju socijalističku historiju svijeta prosto zato što socijalizam nije samo jedan od osnovnih historijskih alternativa društveno-ekonomskoj i idejno-moralnoj stagnaciji koju neminovno proizvodi kapitalizam, već i alternativa koju u osnovi objektivno rađa proces socijalističkog samoupravljanja, podruštvljavanje i oslobađanje rada koji stvara uvjete novoj, višoj ljudskoj civilizaciji.

 

Ideja i problemi

Ideja samoupravljanja nastala je u moderno doba  zajedno s idejom socijalizma i ostaje historijski neodvojiva od problematike socijalizma. Ideja o sudjelovanju radnika ili društvenih grupa u upravljanju ili najšire u samoupravljanju, historijski gledano, stara je koliko i radnički pokret. Zato se može tvrditi da je ideja o samoupravljanju bila pratilac (u ovom ili onom obliku) socijalističke misli od njenog nastanka.

Samoupravljanje kao izraz već sam po sebi pokazuje da se oni na koje se odnosi  ili koji ga primjenjuju nalaze u položaju da sami sobom upravljaju umjesto da su podčinjeni  zapovjestima nekoga drugoga ili pravilima (zakonima) koje taj drugi donosi, a da ih ne pita  ili bez njihovog učešća, odnosno suglasnosti .Kaže se za čovjeka da je autonoman (samoupravan) ako je, prije svega u moralnom smislu, nekorumpiran, sposoban i odlučan da slijedi svoj razum i etiku i da samostalno iznosi svoja mišljenja, zauzima stavove i određuje svoje ponašanje onoliko koliko zavisi od njegove volje, a ne od vanjske prisile .Pretpostavka je naravno da je čovjek zreo i razuman pa da će takva biti i mišljenja koja će iznositi, odnosno ponašanja koja će ispoljavati. Za ličnost za koju kažemo da je autonomna pretpostavljamo i da je ne samo pravno i poslovno sposobna, nego i politički, ljudski pa i ekonomski samostalna, tj. da ne ovisi od nekoga drugoga, da se može smatrati samostalnim čovjekom – da je slobodan.

Samoupravljanje u jednom najopćijem smislu predstavlja sinonim za neposrednu demokraciju, za demokratsko i neposredno učešće u usmjeravanju, odlučivanju o poslovima užih i širih teritorijalnih, radnih, profesionalnih interesnih zajednica – odnosi se na zajednicu življenja ili rada kao i na druge zajednice, dobrovoljna udruženja i organizacije.

Položaj radnika proizvođača, tehničara i inženjera svih vrsta u modernoj industriji objektivno je takav da rad na traci ili u birokratskoj mašineriji osakaćuje čovjekovu ličnost. Nije se modernizacijom izmijenio onaj položaj za koji se nekada govorilo da je čovjek obični šrafić „dodatak mašini“. Zato će se permanentno postavljati problem da se promijeni takav položaj radnika pa će ideja samoupravljanja biti uvijek nanovo pokretana.

Mnoštvo problema s kojima će se samoupravljanje suočavati oduzima privlačnost ovakvim projektima. To, su prije svega, nedostatak sistema motivacije koja pokazuje slabosti kao i kod svakog kolektivističkog pothvata. Druga grupa problema odnosi se na miješanje šire političke zajednice, države, koja to miješanje, odnosno dominaciju, lakše postiže pri bezličnom kolektivizmu nego pod uslovima kad se točno znaju subjekti prava svojine i kada su oni nosioci izvjesnih prava i obaveza.

Pitanje proširene reprodukcije akumulacije jedno je od slabih strana ovog sistema. Svako odvajanje u te svrhe pogađa neposredne i dnevne interese radnika, a ulaganje u „budućnost“ može pri takvom sistemu, koji je u osnovi politički, biti prilično neizvjesno.

Ako se samoupravljanje pruži organizacijama koje imaju prirodni ili političkim, odnosno pravnim sredstvima, uspostavljeni monopol tada se samoupravna organizacija može javiti kao subjekt koji iskorištava ili čak ucjenjuje čitavo društvo.

Ako samoupravljanje ostane samo na nivou poduzeća tada njegovo političko okruženje, prije ili kasnije, uspostavlja svoju dominaciju. Ako se pokuša ostvariti utjecaj korporacija na političko predstavništvo, tada se umanjuje uloga građanina kao nezaobilaznog elementa demokracije. Uspostavljanje neke vrste ekonomskog, profesionalnog ili socijalnog predstavništva nije ideja koju treba bez ispitivanja odbaciti u svjetlosti nedostataka sistema političkog predstavljanja, ali i prenaglašavanje te uloge odvodi nas u korporativizam ili autoritarizam.

Menadžerstvo kao važan element moderne privrede i industrije podcjenjivan je u samoupravnoj teoriji i ustanovama. Nije shvaćeno da uspjesi velikih korporacija zahtijevaju hitna reagiranja veoma upućenih ili talentiranih i školovanih menadžera koji moraju preuzimati rizik i biti motivirani ili profitom ili statusnim razlozima. Koliko menadžeri ograničavaju samoupravljače s jedne strane toliko, s druge strane, u praksi i jedne i druge može ograničavati sindikat.

Neki teoretičari samoupravljanja smatraju da sindikat mora stalno igrati ulogu „oporbe u industriji“ u odnosu na menadžment.

Jedan od najačih činilaca motivacije samoupravljača bio bi da se oni učine akcionarima, dioničarima poduzeća u kojima rade. I to, međutim, ima i slabih strana jer zašto radnik ne bi ulagao u neko drugo poduzeće koje, po njegovoj ocjeni, ima više perspektive nego ono u kojem on radi i shvaća da se njime ne upravlja domaćinski. Sistem dioničarske svojine ne trpi takva organizacija koja bi bila nužna da se radnici učine dioničarima poduzeća u kojima rade.

Svejedno, u tome je jedna od najjačih motivacija (samoupravljača –akcionara).u eventualnim samoupravnim poduzećima. Time bi se promijenio isto tako neekonomski i nefunkcionalni sustav po kome svaki zaposleni ima potpuno isti glas kao i svaki drugi mada se zna da čitava poduzeća  žive od doprinosa nekolicine svojih članova dok su ostali samo oni koji se lako mogu zamijeniti drugima, a da to posebno ne ošteti uspjeh poduzeća. Duh uravnilovke može u određenim uvjetima imati čak neko etičko opravdanje, ali on razara motivaciju, efikasnost privredne organizacije i privrede u cjelini.

Možda ni jedna sumnja ili prigovor protiv samoupravljanja nisu bila tako često isticana koliko oni da ako samoupravljači dobiju vlast da odlučuju o raspodjeli, a to znači i o svojim primanjima, oni se neće moći „suzdržati da pojedu i akumulaciju i osnovni kapital“. Ovaj se problem može riješiti određenim pravilima i uravnoteženjem prava i obaveza, mada ona ustvari pojačavaju birokraciju i tehnokraciju kojih se ni jedno veliko i moderno poduzeće ne može ne samo osloboditi, nego ni lišiti njihovih usluga.

Bilo je pokušaja da se samoupravljanje koncipira i eventualno ostvari kao integralni sistem, tj. da se sva samoupravna poduzeća integriraju u jedan sistem koji bi se vjerojatno završavao jednim političkim ili ekonomskim parlamentom ili vijećem – nacionalnim radničkim savjetom. Ako bi se ostvarila ovakva ideja, neizbježno bi značilo uvođenje jednog autoritarnog i potencijalno totalitarnog sistema. Isto tako, svaki samoupravni oblik mora biti poštovan, uvažavan i vrednovan kao jedna mogućnost, alternativa, a ne obaveza koja se ostvaruje kao uniformnost. Drugim riječima, samo u okvirima mješovite privrede i  pluralističkog društva mogućno je da neko samoupravno poduzeće djeluje kao oaza ekonomske demokracije. U suprotnom se pretvara u beočug autoritarizma, u instrument da se u političkim ciljevima čovjek kontrolira na mjestu na kome stječe sredstva za život.

Sve u svemu, s mnoštvo problema, samoupravljanje ostaje jedna velika i podsticajna ideja koja će pokretati ljude i koji će je u nekim oblicima permanentno pokušavati i ostvariti. Baš kao što pokušavaju da i u društvu i državi izbore svoj status građanina koji učestvuje u procesu demokratskog odlučivanja. Čovjekova društvena i poduzetnička priroda vući će ga uvijek ka takvim, tj. samoupravnim pothvatima, a njegova egoistična priroda otežavat će ili onemogućavati da se ti pothvati ikada ostvare onako idealno kao što se zamišlja. U doglednoj budućnosti realni su izgledi da se pomoću različitih oblika participacije i djelovanjem sindikata  prakticira ograničeno, a u izvjesnim zadružnim i dioničarskim poduzećima i ustanovama s tradicionalnom samoupravom i potpunije samoupravljanje.

 

 

 

doc. dr. političkih nauka

Pavle Vukčević

 

 

Obilježavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Puli

Dana  27. 7. 2016. obilježen je u Puli Dan ustanka naroda Hrvatske, Bosne i Hercegovine u organizaciji gradskog Društva Josip Broz Tito i uz sudjelovanje Gradskog Odbora Socijalističke Radničke Partije Hrvatske i Mladih Socijalista. Pritom je položen vijenac na Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Titovom parku. Obilježavanju su prisustvovali i gosti iz Beograda, predstavnici Nove Komunističke Partije Jugoslavije i Saveza Komunističke Omladine Jugoslavije, te iz Rima predstavnici talijanskog Nacionalnog Komiteta za Jugoslaviju.
 
Okupljeni su osudili pokušaje revizije povijesti o početku narodnog ustanka u takozvanoj NDH i osude antifašističke borbe protiv fašističkog okupatora i njegovih slugu te se založili za nastavak rada na održavanju tekovina Narodnooslobodilačke Borbe.

 

Predsjednik GO SRP Pula

Davor Rakić

Ustanički dani

Prije točno tri četvrtine stoljeća, narodi Jugoslavije na poziv Komunističke partije započeli su s organiziranim otporom njemačkom, talijanskom, bugarskom i mađarskom okupatoru te domaćim izdajnicima. Tijekom zadnjih četvrt stoljeća, mnogo je učinjeno na dezavuiranju najsvjetlijih stranica u povijesti ovih naroda premda su i socijalističke vlasti, uglavnom zbog dnevnopolitičkih razloga, odgovorne za nemali broj iskrivljavanja i prešućivanja tog dijela naše povijesti.

Nakon povijesnog „NE!“ pristupanju Trojnom paktu i agresije Sila osovine, Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je poslije dvanaest dana otpora, no ne samo zbog unutarnjih slabosti i izdaje dijela oficirstva, kako je isticala jugoslavenska historiografija, već i zbog flagrantnog kršenja međunarodno preuzetih obaveza od strane Bugarske i Mađarske, koje su dozvolile prolazak njemačke vojske preko svojih teritorija.

Nakon komadanja zemlje, na njenom većem dijelu stvorena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska koja je odmah nakon uspostave kao jednu od prvih mjera donijela odluku o, pod prijetnjom smrću, oduzimanju vojničkog oružja od stanovništva. Naredbi se povinovalo i cjelokupno srpsko stanovništvo od Banije do Istočne Hercegovine za što je platilo ogromnim žrtvama nakon početka, ničim izazvanog, ustaškog terora. Na teror je srpsko stanovništvo odgovorilo spontanim otporom u kojem su ustanici bili naoružani sjekirama, poljoprivrednim alatom i ponekom lovačkom puškom. Za vojničku pušku, bogatiji pojedinci bili su spremni prodati tada vrlo skupocjen par volova.

U očekivanju neminovnog napada Njemačke i njenih satelita na Sovjetski Savez, komunisti su jedini u zemlji još tijekom „Aprilskog rata“ pristupili organiziranom prikupljanju oružja i njegovom tajnom skladištenju. Tako se i desila sinergija dobro naoružanih sisačkih komunista koji su se 22 lipnja 1941. godine sklonili u šumu kod Brezovice, ovdje se ne može govoriti o ustanku, i već pobunjenih banijskih Srba. No, tek je nakon poziva rukovodstva KPJ u zemlji započeo organizirani otpor okupatoru i njihovim slugama. Započeo je, istovremeno, i proces diferencijacije unutar nacionalnih korpusa. U srpskom su partizani vrlo brzo došli u sukob s četnicima, zbog njihovih osvetničkih pohoda protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog stanovništva, dok su pod pritiskom Nijemaca ideološki istomišljenici, ustaše i četnici, započeli s postupnim približavanjem koje je okrunjeno u svibnju 1942. godine sporazumom o zajedničkoj borbi protiv partizana. Otada pa do kraja rata, te su dvije ideološke paravojske ostvarivale odličnu suradnju dok su mnogi oficiri obiju formacija posjedovali dvostruke vojne činove – ustaške i četničke.

Premda su se na čelu ustanka diljem zemlje našli relativno malobrojni, no idejno nepokolebljivi komunisti, ustanak je vrlo brzo poprimio općenarodni karakter. Postao je ono što je jedino i mogao biti – narodnooslobodilački pokret. Titova je zasluga što je uspio na vrijeme prepoznati nužnost takvog pristupa čime je, u suštini, implementirao narodnofrontovsku politiku borbe protiv ekspanzije fašizma u Evropi koju je, i pored otpora dogmatskih frakcija u Kominterni, uspjelo nametnuti sovjetsko rukovodstvo. Partizanski su rukovodioci upornim i strpljivim radom, kao i vlastitim primjerom, na svoju stranu uspijevali privući sve veći broj neodlučnih građana zemlje. Na taj način je naš narodnooslobodilački pokret za manje od četiri godine postao ravnopravan član antihitlerovske koalicije koji je držao dio južnog krila fronta od Italije do Mađarske.

Pobjednička partizanska vojska suštinski se razlikovala od uobičajenih pobjedničkih vojski u povijesti čovječanstva. Kažnjavanje dijela kolaboracionista nije se proširilo na njihove obitelji, osobito ne na djecu. Djeca pobjednika i poraženih već su četiri mjeseca nakon završetka rata zajedno sjedila u školskim klupama s istim izgledima za uspjeh u životu. Partizanski komandanti nisu postali velmože na tuđim imanjima, niti su živjeli na tuđoj muci. Pripadnici pobjedničke vojske, zdravi ili bolesni, puške su zamijenili krampovima i lopatama i krenuli u obnovu spaljene zemlje koju su iza sebe ostavili nacifašistički okupatori i njihove sluge.

Pobjeda u ratu predstavljala je dokaz da su naši narodi sposobni vojno poraziti Nijemce dok su poslijeratna obnova i izgradnja pokazali da su u stanju prevladati višedecenijsku tehničku zaostalost za razvijenim zapadnim zemljama. Upravo je taj segment narodnooslobodilačkog rata i poraća bio meta antisocijalističkih, antipatriotskih i anticivilizacijskih snaga u našem društvu. Socijalističke vlasti, njen značajan dio, dozvolile su da se podcjenjivački i s podsmjehom govori o našoj narodnooslobodilačkoj borbi, o našoj industriji i znanosti, o našoj autohtonoj kulturi. Pod krinkom antistaljinizma, jugoslavenska humanistička inteligencija vodila je, uz blagoslov velikog dijela državnog i partijskog rukovodstva, prostačku antisocijalističku kampanju. Za bujanje tog dijela antisocijalističke histerije najveću odgovornost snosi Tito koji je iz prve ruke bio upoznat s korijenima staljinizma i njegove pojave kao nužnosti povijesnog trenutka Sovjetskog Saveza i međunarodnog radničkog pokreta tridesetih godina XX. stoljeća.

Tek su procesi u zadnjih četvrt stoljeća razotkrili genezu korozijskih procesa koji su doveli do poništavanja svih tekovina NOB-a. U Hrvatskoj je Udruženje boraca narodnooslobodilačkog rata preimenovano u Savez antifašističkih boraca i antifašista, SABA. Na taj je način suština našeg pokreta reducirana na antifašizam, na puko negiranje fašizma, točnije nekih njegovih manifestacija, bez ikakvog stvaralačkog sadržaja. Stoga ne treba čuditi da je on dobio usko nacionalistički i formalni karakter te je, objektivno govoreći, postao sluga svojim nominalnim protivnicima. To je predstavljalo kulminaciju višedecenijske politike podilaženja i potkupljivanja dijela populacije, osobito u Sloveniji i Hrvatskoj. S druge strane, primjeri mnogih ratnih antifašista pokazuju da su se ti ljudi u antifašističkom pokretu našli tek nakon što su shvatili da su privilegirana mjesta kod fašista već zauzeta. Takvi ljudi nikad nisu bili u stanju razumjeti emancipacijsku bit narodnooslobodilačkog pokreta.

Danas živimo u društvu u kome se borci za slobodu naroda proglašavaju izdajnicima dok se patriotima smatraju ljudi koji ponosno ističu da pripadamo „njemačkom geostrateškom prostoru“. Naš zadnji boravak u tom prostoru koštao nas je bratoubilačkog rata i potpunog podređivanja našeg privrednog i kulturnog života interesima uske kaste unutar njemačke nacije. I onda, kao i danas, morali smo u novcu i u krvi plaćati pripadnost „obrambenom savezu“. I danas, kao i prije 75 godina, privilegirana mjesta kod domaćih izdajnika su zauzeta te su praktički postala feudalna lena. I danas, kao i onda, najvećem dijelu naroda uskraćeno je osnovno sredstvo za borbu za njegovu emancipaciju – znanje. I danas, kao prije 75 godina, društvom vladaju tupa sebičnost i prostakluk. No danas, kad su uvelike sazreli uvjeti za stvaranje novog emancipacijskog pokreta, mi nemamo avangardu, nemamo Partiju koja bi stala na čelo nove revolucije – revolucije koja predstavlja pitanje opstanka ovog i drugih, prije svega istočnoevropskih, naroda.

 

Azur Sejdić


Hit Counter by http://yizhantech.com/