Izdvajamo:

<< >>

Poruka sućuti kubanskom narodu

Zagreb 1. XII 2016.   U ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u ime Koordinacije komunističkih i radničkih partija s nekadašnjeg jugoslavenskog prostora, upućujem kubanskom narodu, kubanskoj vladi i Komunističkoj partiji Kube izraze najdublje iskrene sućuti povodom odlaska Comandanta Fidela. Zadržati ćemo ga u našim

Kada bi nebo bilo bijelo od papira…

“Kada bi nebo bilo bijelo od papira, a sva mora crna od mastila” ne bi se mogla opisati tuga revolucionara, a ima ih još mnogo, ne samo u Srednjoj i Južnoj Americi, jer je El Comandante,  Fidel Castro, ostavivši pepelu tužne ostatke, otplovio u vječnost

Dan koji je umro: Dan Republike

Danas me na e-mailu podsjetiše neki poznanici i neki drugovi čestitajući mi Dan koji se više ne slavi. Dan koji je umro zajedno sa zemljom u kojoj sam živio 45 godina. Živio i radio. Živio, pa recimo dobro, čak i puno bolje nego danas. Radio

Zaboravljena povijest

U medijskoj tišini, ignoriran u javnosti protekao je još jedan 29. novembar, značajan datum iz naše suvremene povijesti koji je obilježio više od pet desetljeća života na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru. Temeljni događaj koji je odredio taj dan 29. XI. 1943. bilo je II. zasjedanje AVNOJ-a,

Konferencija za medije

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme najširih slojeva građana Hrvatske. Ukidanjem najniže stope poreza na dohodak od 12% i sniženjem gornje s 40% na 36% za najviša primanja, oni socijalno najugroženiji, s najnižim primanjima, ne dobivaju

Osvrt na seminar o posebnostima rada komunističkih i radničkih partija među ženama (Atena, 10. i 11. studeni 2016.)

U Ateni je 10. i 11. studenog održan seminar pod nazivom “Ženska neravnopravnost u Europskoj uniji i ostatku kapitalističkog svijeta. Borba komunista”. Domaćin seminara bila je delegacija Komunističke partije Grčke u Europskom parlamentu. Cilj seminara je bila razmjena mišljenja o posebnostima rada komunističkih, socijalističkih i

Seminar u Ateni

Izlaganje SRP-a na seminaru o posebnostima rada komunističkih i radničkih partija među ženama (Atena, 10. i 11. studenog 2016.)   Sidrofises et sidrofi, drugarice i drugovi! Pozdravljam vas u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u svoje osobno ime. Zahvaljujem Komunističkoj partiji Grčke i sekcijama

Protestna nota povodom pokušaja preimenovanja Trga maršala Tita

Gradskoj Skupštini grada Zagreba – na ruke predsjednika Gradonačelniku grada Zagreba Odboru za imenovanje naselja,ulica i trgova G.S.grada Zagreba   Poštovana gospodo i bivši drugovi!   Predsjedništvo Socijalističke radničke partije grada Zagreba izražava duboko ogorčenje stavljanjem na dnevni red Odbora za imenovanje naselja i trgova

U Šibeniku otvoren muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije

Povodom 72. godišnjice oslobođenja Šibenika i Dalmacije, delegacija Socijalističke radničke partije Hrvatske prisustvovala je polaganju vijenaca u Spomen parku Šubićevac, gdje je strijeljan narodni heroj Rade Končar. Nakon toga, otvoren je Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije, prvi takav muzej u protekle 26 godine, kao svjedok

Tribina „Aktualna pitanja stanja demokracije u Hrvatskoj – Antifašizam i fašizam danas“

U Zagrebu je 24. studenog u prepunoj konferencijskoj dvorani SABA održana Tribina ambicioznog naziva „Aktualna pitanja stanja demokracije u Hrvatskoj – Antifašizam i fašizam danas“. Tribinu su organizirali ZUABA Zagreb i MO SDP-a Maksimir. Kao uvodničari su najavljeni Orsat Miljenić, jedan od desetak kandidata za

Poruka sućuti kubanskom narodu

Zagreb 1. XII 2016.

 

U ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u ime Koordinacije komunističkih i radničkih partija s nekadašnjeg jugoslavenskog prostora, upućujem kubanskom narodu, kubanskoj vladi i Komunističkoj partiji Kube izraze najdublje iskrene sućuti povodom odlaska Comandanta Fidela.

Zadržati ćemo ga u našim sjećanjima kao zadnjeg velikog uspješnog revolucionara XX. stoljeća.

Vječna slava i čast Alejandru Fidelu Castru Ruz

 

Predsjednik SRP-a

Vladimir Kapuralin

 

 

Estimado compañero Vladimir:

Le agradezco su mensaje que estamos remitiendo a La Habana y al Comité Central del Partido Comunista de Cuba.   ¡Hasta la Victoria Siempre!

Saludos,

 

Juan Antonio Fernández

Embajador

Embajada de Cuba en Austria

(concurrencias en Croacia y Eslovenia)

 

Kada bi nebo bilo bijelo od papira…

Kada bi nebo bilo bijelo od papira, a sva mora crna od mastila” ne bi se mogla opisati tuga revolucionara, a ima ih još mnogo, ne samo u Srednjoj i Južnoj Americi, jer je El Comandante,  Fidel Castro, ostavivši pepelu tužne ostatke, otplovio u vječnost na jedrenjaku historije.

Castra nema više, ali legenda o Castru i pobjedničkoj Kubi, malenom otoku pred nosom onog lavljeg ždrijela, poznatom sa špice Metro-Goldwin-Mayera, uspjela prkositi više od šest decenija “carstvu zla”. Carstvu novca, grubosti, moći, rasizma i neznanja, što je od Kube napravila pod Fulgencijom Batistom otok poroka, gdje su se imućniji Amerikanci opijali, kockali i provodili sa ljepoticama crne i bijele puti, često malodobnim. Gdje su “zombiji” sjekli šećernu trsku za besramno niske nadnice, na čemu su vlasnici plantaža zarađivali milione. Gdje je Hemingway lovio ribu i pisao svoje posljednje priče, poput čuvene “Starac i more”. Sad je na njemu, u doba najcrnje konzervativne reakcije, koja se još uvijek prodaje svijetu pod etiketom liberalizma, cijedio vosak svijeće svojih posljednjih dana Castro, a priča o njemu danas slobodno bi se mogla nazvati “Starac i revolucija”.

Revolucija je na Kubi pobijedila i preživjela najgori i najduži embargo u povijesti čovječanstva. Nije se porekla ni odrekla marksističkih ideja i ideala kao Sovjetski Savez, nije poklekla pred neimaštinom i osamljenošću ni nakon 1990., kad je ostala praktički sama, jer se SSSR stropoštao u nigdinu. Bilo je to za Kubu isto, pa i mnogo teže, od onog što se dogodilo Jugoslaviji 1948. nakon prekida sa Staljinom i svađe s Informbiroom kad je zemlja ostala, kako rekoše njezini tadašnji rukovodioci, poput bolesnika koji je intubiran, a sad su mu iznenada iščupali sve cijevi – za kisik, za infuziju, za transfuziju… Tada je Jugoslaviji pomogao Zapad, jer mu je jedna tampon zemlja u južnoj Evropi bila dobrodošla, a možda se nadao da će se ono što se desilo po padu Berlinskog zida ovdje dogoditi još mnogo ranije.

Kuba je međutim ostala sama i oslonjena na vlastite sile. Nije bilo mlijeka za njezinu dojenčad, jer na Kubi, koja je vulkanski otok, teško je naći ispašu za krave. Savršen sistem medicinske njege ostao je bez lijekova, mnogi od nastavnika i znanstvenika uzornog obrazovnog i naučnog sistema više su voljeli izvući se bijegom ili nekim drugim načinom s otoka na kojem se počelo osjećati pomanjkanje svega. No Castro i Kubanci nisu posustali ni trenutka. U Venezuelu su poslali 25 hiljada liječnika da izliječe od privremenog sljepila ili trahoma na stotine tisuća Venecuelanaca, a za uzvrat su dobili benzin. Okrenuli su se i vlastitim unutrašnjim rezervama, počeli inzistirati na turizmu i tako se za gomile zapadnjaka otvorio otok sjajne ljepote, divnih plaža u vrijeme kad kod njih vlada pozna jesan ili zima i snijeg, a ondje topli dani, obilje riba, jastoga i rakova uz piće koje ulazi u cijenu konzumacije obroka. Gradovi su doduše bili oronuli, prijevozna sredstva prastara, dućani prazni, ali nije nedostajalo muzike, čuvenog kubanskog melosa, ni veselja, ni ljepotica. Neke su se od njih doduše udavale i za turiste starce, da bi se dokopale kapitalističkog obilja, ali zar im se to može predbaciti pred licem buduće prve dame Bijele kuće? I ta je priča stara koliko i svijet: još je Kranjčević pjevao: “…i djevojčice gole, a pokraj sita suca, ta imale bi stida, da nemaju želuca”. Tako je to bilo u XIX. vijeku. U dvadesetom stoljeću bilo je još teže, jer ako je glad u bukvalnom smislu postala manja, veća je postala premija slave i obilja pa je i Ruby Rubacuori (kradljiivica srdaca) od skromne kćeri uličnog prodavača, i lažne Mubarakove kćeri prema izjavi Berlusconija, došla na sve stranice svjetske štampe.

No Fidel Castro i Ernesto Che Guevara u jednom drugom vremenu, u doba borbi, nade i ideala proletarijata predstavljali su zvijezde sjajne na nebu revolucije koja će sigurno donijeti sretniju sutrašnjicu.

Od ideje i ideala ostalo je malo, gotovo ništa. Nekadašnji revolucionari, ako nisu okrenuli surak i ako ne napadaju i ne uništavaju dojučerašnje prijatelje i suborce, kao Mussolinijevi skvadristi novinare i tipografe časopisa “Avanti!” čiji je bio dugogodišnji direktor, moraju se skrivati i šutjeti poput Napoleonovih vojnika iz Grande Armeé ili Jean Valjeana iz “Jadnika”.

Daleko je lakše predočiti na ekranu orgastičku gomilu kubanskih izbjeglica s Floride, nego opisati snagu i nadu koju su Castro i Kuba značili za tisuće i tisuće revolucionara od kojih je ostala samo prašina. Kad je došlo do puča u Čileu svakom onom za koga se iz dokumenata ili na neki drugi način moglo doznati da je bio na Kubi, to je značilo sasvim sigurnu smrt. Na riječ „Kuba“, nemilosrdno su mučili i ubijali Videllini vojnici sadisti i tko da danas kaže i pokaže i na kojem to ekranu koliko je mladih ljudi, majki kojima su oteta djeca, sjajnih studenata i nesebičnih boraca širom Južne Amerike pobijeno samo zato što su u Castru i Che Guevari vidjeli uzor i ideale? Tko će pokazati i na kojem to ekranu kako su ne samo u Argentini, nego i u Urugvaju, mučili strujom Tupacamarose i pristaše Castra da bi im potom prišao liječnik s injekcijom. Ta injekcija nije donosila olakšanje od boli, nego san, da bi ih potom potrpali u vreće i, otvorivši rep vojnog aviona, pobacali u ocean. Ta bi slika svakako upečatljivije djelovala na TV publiku od neukusnih slika divljanja izbjeglica s Kube koje obilaze svijet. Tko je snimio pobunjene i pobijene radnike latifundija u Južnoj Americi, ubijene rudare u Boliviji, strašan život sirotinje u Venezueli? Nitko to nije snimio, a danas se situacija dosta izmijenila, i tko se još sjeća novinara Régisa Débrya i sramne optužbe da je izdao Ernesta Che Guevarru koja se pokazala sasvim netočnom? No nisu se pokazali netočnim uslovi njegovog zatočenja. Oriana Fallaci našla je potpuno slomljenog i izranjavljenog čovjeka u rukama bolivijske soldateske. Druga ličnost kubanske revolucije, Ernesto Che Guevara, liječnik iz Argntine, koji je osvojio na Kubi neprijateljsko uporište Santa Claru i zabio na njega crvenu zastavu nije se zadovoljio ugodnim položajem drugog čovjeka Kube. Otišao je da diže revoluciju u Africi: prvo u Francuskom Kongu, što mu nije uspjelo, a kasnije u Angoli, gdje je odolio navali rasističke soldateske iz Južne Afrike. A zatim se njegov veliki revolucionarni san o podizanju i uspjehu revolucije u cijeloj Južnoj Americi slomio u mjestu La Higuera u Boliviji gdje je uhvaćen i ubijen i gdje su mu odsječene ruke, a potom mu je tijelo izloženo u seoskoj školi.

Danas su i Bolivija i Čile i Argentina, pa i Venezuela demokratske zemlje u kojima se desnica i ljevica mijenjaju na vlasti, ali su još uvijek vrlo aktivni agenti specijalnog odijela CIA-e koji su i upriličili Guevarino hvatanje i ubijanje.

O situaciji na Kubi cijeli hor malograđana nadao je dreku, kako tamo revolucija nikada nije ni pobijedila (Lucia Annuziata), jer je narod živio teško. Žalosno je da se tom zaglušnom zboru malograđana pridružio i slavni filozof, sunarodnjak buduće prve lady SAD-a, jer ako je tome tako i ako se pobjeda mjeri ugodnim životom, zlatom optočenim stanom u Trumpovim neboderima, onda nema sumnje tko je iznio pobjedu: mala djevojčica iz beznačajne Sevnice.

Na grobovima crnaca pobijenim na zvjerski način u belgijskom Kongu ne plače ni pas, odnosno te su pogibije odavno oslikane i opisane u Zurlinijevom filmu “Seduto alla sua destra” (Sjedeći desno od mene), a za vrijeme rata u Angoli kružila je afričkim zemljama anegdota kako je kubansko meso najjeftinije… Tko da plače nad mladim ljudima bačenima u vrećama iz aviona u Argentini, nad pobijenima na stadionu u Čileu, ma tko oni bili, kako smo vidjeli u filmu “Missing” i za svima poginulim širom Južne i Srednje Amerike u raznim pokretima i gerilama kojim ni broja nema? Danas samo kolaju strašne priče o groznim obračunima soldateske s uhvaćenim gerilcima, o otimanju njihove djece i zavaravanju njihovih majki i rođaka.

Svega toga nije bilo na Kubi i mladi barbudos Castro šezdesetih godina za milione obespravljenih, ugnjetenih i poniženih u ljudskom dostojanstvu, značio je vjeru u pobjedu revolucije, nadu u mogućnost postojanja drugog, boljeg svijeta. Dva naočita, obrazovana i smjela “barbudosa” koja su očaravala duše i srca omladine širom svijeta vremenom su nestala. Jedan je poginuo u Boliviji, u oktobru 1968. pretvorivši se u legendu, a drugi, Castro, Fidel, što znači vjeran, stario je vjeran svojoj legendi. Ona je bljedila i trošila se, naočiti barbudos postao je drhtav starac koji je primao i Hruščova i Gorbačova i Mandelu, ali i dvojicu papa, osim slavnog nogometaša Maradone. Držao je kilometarske govore, više za marksiste svijeta kojih je bivalo sve manje, no za svoje vesele i crnopute Kubance koji su uspjeli posvuda doprijeti svojom neusporedivo melodioznom muzikom. Usprkos nestašici i dugotrajnom embargu, i Castro i Kubanci ostali su vjerni svojoj viziji marksizma i revolucije. Oni malodušni ili zlonamjerni što i mrtvom Castru predbacuju mnogo štošta: od skučenih prilika stanovnika Kube do gaženja ljudskih prava. Neka izbroje koliko je političkih zatvorenika bilo, ili još uvijek jeste, i u kojim prilikama u kubanskim zatvorima i neka taj broj usporede s Guantanamom, koji ni Obama nije uspio zatvoriti i gdje u groznim uslovima, poput životinja u kavezu, drže i muče ljude specijalisti za iznuđivanje priznanja. Također na Kubi, na dijelu otoka koji pripada SAD-u! A uz to se ne zna zašto su ti ljudi osumnjičeni, niti su ikada osuđeni, mada su neki u tom groznom zatvoru proveli i po desetak godina! El Comandante umro je u najnezgodnije vrijeme, u vrijeme duboke krize, ne samo materijalne, ne samo liberalizma, već i u vrijeme najveće duhovne krize – u prvom redu ljevice, a zatim i svih drugih pravaca mišljenja ili pojednostavljeno – mišljenja uopće. U vrijeme kad politike više nema, jer je ona postala transmisioni remen ekonomije i to liberalne ekonomije s koje je spala maska i krpe krabulje pa sad svijetu pokazuje i svoja nedolična i nepristojna mjesta. Umro je u doba najveće krize Evropske Unije i maloazijskih zemalja. U vrijeme tragedije Afrike u kojoj se vodi pet od sedam ratova globusa. Vrijeme Fidela Castra, njegovog zanosa i oduševljavajućih pobjeda otišlo je u nepovrat. Nije istina ni ono što uzvikuju: I poslije Castra – Castro! Kao što nije bila istina: i poslije Tita – Tito ili i poslije Lenjina – Lenjin!

Nažalost, došlo je nešto sasvim drugo. Treba se nadati da na Kubi neće na mjestu spomenika Che Guevari Trump sagraditi jedan od svojih mramornih i iznutra pozlaćenih tornjeva, ali sve je moguće. Jedina je istina da nakon revolucije dolazi opet revolucija i da usprkos pogibijama, mučenju, uništavanju, blaćenju i ocrnjivanju, nije moguće istrijebiti ni revoluciju ni revolucionare. U tome je pravo značenje riječi Fidela Castra:”Hasta la victoria siempre!

 

Jasna Tkalec

 

Dan koji je umro: Dan Republike

Danas me na e-mailu podsjetiše neki poznanici i neki drugovi čestitajući mi Dan koji se više ne slavi.

Dan koji je umro zajedno sa zemljom u kojoj sam živio 45 godina. Živio i radio. Živio, pa recimo dobro, čak i puno bolje nego danas. Radio u radnom odnosu koji mi je davao neizmjerno veća prava nego ih uživa radnik danas.

Da, na današnji dan udareni su temelji države u čijem smo sastavu bili i mi, za čiju je slobodu od okupatora i domaćih izdajica izgubilo živote više od 1.300.000 ljudi. Podsjetih se na državu i njene stvaraoce koji nas već 1975. godine uvedoše u srednje razvijene evropske zemlje. Stvaraoce koji ne htjedoše niti u jedan blok. Stvaraoce koji i ponudu Europe odbiše riječima “ne, hvala; vi ste Europa kapitala, mi zemlja rada”.

Prisjetih se tko je bio čovjek koji je na današnji dan otvorio zasjedanje; otvorio i vodio II. zasjedanje AVNOJ-a.

Bio je to Ivan Ribar (1881.-1968.). Čovjek, velikan onog i ovog vremena.

Prije zasjedanja, na odluku rukovodstva partije da mu se saopći istina – njegova tragična istina; prilazi mu Tito. “Ivane moram ti reći tragičnu vijest. Lola ti je poginuo na Glamoč polju. Nije stigao u Kairo.”

Smrknu se lice. Zasuziše oči; tek prozbori: „Jeste li javili Jurici“? Zastala je riječ u grlu Titu. Pogled i suza rekoše sve. Ribar: “Zar i on?” Tito: “Da, na Kolašinu. Hoćeš li moći otvoriti i voditi zasjedanje?” Ribar: “Svaka revolucija nosi svoje žrtve. Hoću, moram, to od mene traže i Ivo i Jurica.”

Svake godine na Dan mrtvih palim svijeće na grobu svojih roditelja, ali i na Ribarev i N azorov – ponosa svakog poštenog građana ove zemlje.

Zapalio sam im svijeće i 1991. g. Jedna svijeća, a nas dvoje – sestra i ja.

Danas ih ima nešto više. Poneko se sjeti. Poneko se sjeti, al’ nema kome reći da je to bila vojska koja nam donese slobodu. Prvu federalnu državu Hrvatsku u sastavu federativne države Jugoslavije. Državu koja nam uspostavi današnje granice vrativši poklonjenu Dalmaciju pripojivši Istru, Međimurje, Baranju i Srijem.

 

 

Gojko Maričić


Hit Counter by http://yizhantech.com/