srp.hr

“Ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju

da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci

koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi

prnje odavde; idi tamo gdje se domovina

može kupiti za novac.”

general George S. Patton

Iako je Ustav Republike Hrvatske jasno odredio broj predsjednika u državi, svi su izgledi da to nije tako. Očito smo država u kojoj može biti i drugačije.

Sagledavajući sve definicije države i društva, dolazim do zaključka da bi za nas bila najbliža: “Država je točno omeđen teritorij u kojem vladajuća KASTA (čuvanje svoje izoliranosti i privilegije svog staleža ili grupe) provodi svoje interese uz pomoć vojske, policije i državne administracije“. Jer ovo što se na našim prostorima dešava nisu zasigurno interesi naroda. Narod je birao predsjednika. U drugom krugu čak i bez intervencije Ustavnog suda (prije pet godina, Ustavni sud je glasove nepodijeljene nijednom kandidatu birača koji su pristupili glasanju negirao kao glasove, izjednačivši ih s biračima koji nisu pristupili glasovanju, i time omogućio Kolindi Grabar Kitarović izbor za Predsjednicu iako nije prešla izborni prag) legalno izabrao Predsjednika. Gubitnik je poražen i u svim drugim demokratskim društvima ide otkud je i došao. Kod nas ne!

Ipak pomak od SFRJ

U pokojnoj SFRJ, Tito je bio ustavno izuzeće – doživotni Predsjednik. Očito po tom uzoru donesoše i naši „vladari“ Zakon o pravima predsjednika Republike Hrvatske o prestanku obnašanja dužnosti, čime mu dodijeliše, rekao bih, neustavne ovlasti nastavljanja doživotnog djelovanja poslije isteka mandata po programu koji je doživio od naroda poraz na legalnim izborima. Dok je u onom sistemu doživotni bio jedan, a program partije isti, u ovom smo izvršili unapređenje da ih može biti više, a programi različiti i suprotni programu po narodu izabranog predsjednika. Na svu sreću, dođe nam „stranac“ i to svede na jedno izborno razdoblje, ali ipak ostavi stalni dualitet vlasti (jednu Ustavnu, drugu Zakonsku).

Taj Zakon treba ukinuti po hitnom postupku jer legalizira parainstituciju predsjednika. Uz to što je oponent po narodu legalno izabranom predsjedniku; on i košta!

Dolazak i odlazak Kolinde Grabar Kitarović

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović došla je namjesto predsjednika Republike Hrvatske s mjesta tajnice NATO-a i bila je kroz čitav mandat „vjerni sluga“ te organizacije koja štiti interese moćnih osvajačkih kapitalističkih zemalja.

Po stupanju na dužnost zaklela se i na Ustav i na Boga, ali se u nekim momentima oglušila na neke Ustavne odluke pa čak i podržala njihovo neprovođenje. Time je otvorila prostor nezakonitostima i neredu u društvu“.

Dok mnogi pokušavaju opravdati njezine mnoge gafove ponekom i svijetlom iskrom u proteklih 5 godina vladavine, ukazujući na ustavne oskudne ovlasti predsjednika, istakao bih da je Ustav, precizirajući rad Predsjednika, dao mu sveopću mogućnost djelovanja pa tako da može sazvati sjednicu Sabora R.H. i staviti na njezin dnevni red pitanja koja smatra da ih treba razmotriti. Predsjednik predsjedava sjednicom na kojoj je prisutan. Zar treba većih ovlasti od ovih u jednom demokratskom društvu (sve što smatra da ne valja u državi može riješiti kroz nadležan organ)?

Nažalost, već upis na fakultet s ciljem doktorata je ogromna pljuska funkciji Predsjednika. Zar se uz tu funkciju može i studirati? To je nepoznavanje poslova tog radnog mjesta ili omalovažavanje istog. Još je samo trebala podnijeti zamolbu za skraćenjem radnog vremena radi zauzetosti sa fakultetom.

Slučaj šatoraša je dobio njezinu podršku iako se izrodio na rušenje legalno izabrane vlade. Prisjetimo se puta na Markov trg – „mi ili oni“ – gdje ih dočekuju otvorena vrata crkve, očito u znak podrške. Moralo se vidjeti da je to neformalna grupa koja pokušava provoditi svoje interese, a ne branitelja. Ta podrška i njezino ne stavljanje na stranu legalnog organa je ukazala na otežanost zajedničkog rada te vlade i predsjednice.

Slučaj Mamić stavlja crnu mrlju na rad predsjednika jedne države, ne zato što je bilo oko rođendana, već zato što nije ništa učinjeno da se istog privede pred lice pravde i to ne samo njega. Sigurno je da ponašanje BiH oko neizručenja Mamića i drugih ima uporište i u našem ponašanju oko neizručivanja Jelavića. To ponašanje dviju država stvorilo je oazu utočišta za kriminalce i druge vrste bjegunaca, a predsjednica na tom polju nije napravila gotovo ništa.

Nije ostalo nezapaženo ni predsjedničino zaklinjanje u jedinu domovinu Hrvatsku, a na posjetu SAD i njezin usklik pred masom naroda u Čikagu: „Ovo je moja druga domovina!“

Podrška Penavi o nepoštivanju ustavne odluke je ništa drugo nego bojkot Ustavnog suda i gaženje zakletve. Iako stojim na stanovištu „jedna država, jedan jezik“, sve ostalo vaninstitucionalno, kao i vjera u crkve i džamije, ne u škole – ako se zaklinjemo u sekularnost. Tom podrškom predsjednica nije ušla u rješavanje vukovarskih problema; ona se samo svrstala na jednu stranu i pokazala da nije predsjednica svih građana Hrvatske. Želimo li suživot u Vukovaru, izađimo s istinom koliko je Srba branilo Vukovar; koliko ih je nestalo iz podruma samo zato jer su Srbi. Izađimo s imenom majke koja dolazi u zatvor u Mitrovicu i brani susjeda da joj on nije ubio sina i isti biva pušten. Isto tako, ne može se dozvoliti da žena javno poslije mirne reintegracije godinama upire prstom na osobu koja ju je silovala, a ista slobodno šeće vukovarskim ulicama, kao ni to da gradonačelnik i njegov zamjenik pola godine ne surađuju, ali primaju plaću. U skladu s čl. 102 Ustava R.H. i tu je predsjednica imala posla, ali nije. Nije jer ,usudio bih se reći, kalkulacije se kod nje svode samo na to kako i gdje dobiti glas više, a ne kako riješiti problem.

Korištenje zakonskih podobnosti

U Večernjem listu, od 14. 2. 2020. godine, piše da je Kolinda Grabar Kitarović podnijela zahtjev da joj se osigura ured za daljnje djelovanje u skladu sa spomenutim zakonom.

Čl. 2 stavak 1 spomenutog Zakona daje predsjedniku pravo povratka na rad kod poslodavca kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Stavak 2 istog članka predviđa vrijeme u kojem se zahtjev mora podnijeti, a stavak 4 omogućuje korištenje prava na plaću u vrijeme čekanja, dokle stavak 5 omogućuje ako poslodavac, a to je NATO, ne primi u radni odnos svoju tajnicu – našu predsjednicu – da joj se naknada plaće odredi po posebnom propisu.

Naša Vlada (Banožić) je požurila sa iznalaženjem prostora koji treba biti primjeren i reprezentativan koji će zadovoljiti bivšu predsjednicu: dva službenika, vozača, a tu je i sigurnosna pratnja – ne vodeći računa o mjestu i racionalizaciji. Bude li NATO prihvatio predsjednicu natrag za tajnicu, možda će biti racionalnije prostore potražiti u Bruxellesu. Za to vrijeme dok Banožić traži prostor, predsjednik Sabora trebao bi po hitnom postupku predložiti Saboru ukidanje te parainstitucije. Hoće li –vjerovali ili ne – ili neće?

Zagreb, 18. 2. 2020.

Gojko Maričić