Izdvajamo:

<< >>

Godišnji politički seminar Radničke partije Meksika

Između 27. i 29. ožujka 2014. u Ciudad de Mexicu, održan je godišnji politički seminar kojeg je organizirala PT (Radnička partija Meksika, zastupljena u meksičkom parlamentu). Glavne teme bile su: narodna vlast, regionalno povezivanje i energetska kriza. Na konferenciji je sudjelovalo 210 delegata iz 34

15. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Mjesto održavanja: Beograd Vrijeme održavanja: 22. – 23. marta 2014. Tema: Međunarodna konferencija povodom 15. godišnjice NATO agresije na SRJ   Dragi prijatelji, dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da

8. MART – MEĐUNARODNI DAN ŽENA

osmi mart

Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono

Labinska republika

preuzeto sa : http://www.labin.com/web/fotovijesti/vijesti_13527_v.jpg

UZ 93. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO  LABINSKA  REPUBLIKA 1.III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa, Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali

O fašističkoj opasnosti i organizaciji borbe protiv nje

Politička kriza u Ukrajini je dostigla fazu neposredne borbe za vlast. Ishod te borbe počeo se rješavati u korist najreakcionarnijih, buržoasko-nacionalističkih i otvoreno profašističkih sila.   Sadašnja kriza u Ukrajini je manifestacija žestokog sukoba unutar vladajuće buržoaske klase, napad krupnog financijskog i industrijskog kapitala Ukrajine

Konferencija za medije

U Puli su, 21. veljače, radnice modne trikotaže “Arena”, nekada poznatog i prosperitetnog poduzeća, započele štrajk sa zahtijevom da im se isplate plaće koje ne dobivaju od lipnja prošle godine. U utorak 25., održali su konferenciju za medije na prostoru ispred ulaza u tvornicu. Konferencija

Konferencija za medije

1322014

Mjesto održavanja: Pula Vrijeme održavanja: 13. II. 2014. Tema: Pobuna naroda u Bosni i Hercegovini   Opravdani razlozi za nemire u BiH su svima razumljivi i oni ne začuđuju, a njihov zajednički nazivnik je teško socijalno stanje koje pogađa sve slojeve stanovništva. Ono je posljedica

NE HISTORIJSKOM REVIZIONIZMU I FALSIFIKACIJI ČINJENICA O DOGAĐAJIMA NA GRANICI ITALIJE I JUGOSLAVIJE

Povodom „Dana sjećanja“, 10. veljače, u Italiji o egzodusu i fojbama, FGCI (Federazione Giovanile Comunisti Italiani), SKOJ i Mladi socijalisti SRP-e izdali su zajedničko priopćenje.           Posljednjih godina, od pada socijalizma u Istočnoj Evropi do danas, svjedoci smo vala historijskog revizionizma bez

PRCF o bojkotu izbora za EU parlament

Subota, 29. siječnja 2014.   Dragi drugovi, upućujemo vam kratku notu o bojkotiranju evropskih izbora. Već prije pet godina, PRCF je pozvao na „građansko apstiniranje“ u odnosu na evropske izbore. Taj stav su živo napadale reformističke instance, ali on je u potpunosti odgovarao ODBACIVANJU narodnih

Borba za spas radnih mjesta

Pozivamo vas da nam se pridružite u utorak, 11.02. ispred zgrade uprave Badela u Vlaškoj ulici 116 (Zagreb) u 7.45 sati. Cilj akcije je spriječiti ulazak predsjednika Uprave Badela Ive Markotića u zgradu uprave. Markotića, omiljenog bankara Čaćića, je na to mjesto postavio Linić, a

Godišnji politički seminar Radničke partije Meksika

Između 27. i 29. ožujka 2014. u Ciudad de Mexicu, održan je godišnji politički seminar kojeg je organizirala PT (Radnička partija Meksika, zastupljena u meksičkom parlamentu).

Glavne teme bile su: narodna vlast, regionalno povezivanje i energetska kriza. Na konferenciji je sudjelovalo 210 delegata iz 34 zemlje svijeta. Posebno treba istaknuti sudjelovanje honduraškog predsjednika, svrgnutog desničarskim vojnim udarom, Manuela Zelaye, Aleide Guevare (kćeri Ernesta Che Guevare), predstavnicima Komunistička partije Ruske Federacije i zastupnicima u Dumi i drugim političkim i intelektualnim ličnostima iz naprednih krugova Latinske Amerike ali i šire, kao što su John Catalinotto, Partije radničkog svijeta SAD-a, a posebno predstavnika partija na vlasti Kube, NDR Koreje, Vijetnama, Laosa, Venezuele, Brazila, Bolivije, Nikaragve, El Salvadora i Ekvadora. Potom, udruga za promicanje kulture, posebno kubanskih i meksičkih koje su predstavile i dijelile neke nedavno objavljene knjige, nadahnute naprednim i komunističkim idejama (između ostalih i Mao Ce Tungova “Crvena knjiga” u izdanju meksičke PT). Iz Europe bilo je predstavnika stranaka iz samo 5 zemalja: osim Rusije i Hrvatske, bili su iz Finske, Njemačke i Cipra (bivša vladajuća stranka AKEL).

Raznolikost analiza i teorijskog pristupa bila je očita.
S jedne strane pozicija većine sudionika koji su opisivali proces latinoameričke integracije (pogotovo CELAC, Zajednica latinoameričkih i karipskih država) kao važan korak prema uspostavi socijalizma na kontinentu – posebno je potrebno naglasiti dogmatske napade i slabo razumijevanje Komunističke partije Brazila (koja se nalazi u vladi) prema onima koji su kritizirali njenu poziciju u kojoj se definira Brazil kao zemlju na putu socijalističke izgradnje, i delegata brazilske Radničke partije koji neformalno opisuju Putina kao nastavljača Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Ova škola mišljenja definira latinoamerički razvoj kao antiimperijalistički, a pokušaji destabilizacije progresivnih vlada su rezultat djelovanja Imperije (SAD-a) i nejasno definirane “desnice” bez da se, međutim, predlože bilo kakva rješenja za, na primjer, venecuelansku krizu.

S druge strane, manjina je odražavala skeptične pozicije, posebno neki od intelektualaca i sveučilišnih profesora i političke skupine, uglavnom vanparlamentarne, kao MIR (Pokret revolucionarne ljevice Meksika) i ekvadorski MPD (Narodni demokratski pokret) koji optužuje vlast predsjednika Correje za podložnost transnacionalnom monopolističkom kapitalu i pritvaranje političkih zatvorenika, pripadnika MPD. Te razlike nisu onemogućile izražavanje solidarnosti prema Kubi, NDR Koreji, Rusiji i Krimu te kolumbijskim gerilcima, pokazujući tako da je s druge strane svijeta razumijevanje svjetskih zbivanja mnogo izraženije nego na Zapadu. Na primjer, Radnička partija Meksika je stranka u osnovi vrlo radikalna, čak lenjinistička, dokazujući tako jasnu razliku u odnosu na europske socijalističke i radničke partije koje demoniziraju Kubu i Sjevernu Koreju, neprijateljski su raspoložene prema antikapitalističkim latinoameričkim gerilama i Rusiji, kada se suprotstavlja Zapadnim hegemonističkim planovima, a općenito su antikomunističke.

Izvan ove rasprave, komunističke partije na vlasti izrazile su vlastite stavove: KP Kube (koja ocjenjuje latinoameričku integraciju vrlo pozitivno), i Radnička partija Koreje (koja naglašava da je visoka vojna potrošnja neophodna radi očuvanja neovisnosti Koreje).

Referat SRP-a našao se neminovno uz manjinsku skupinu, fokusirajući se u kratkom raspoloživom vremenu na teorijska pitanja sa stajališta marksističko-lenjinističke teorije. Predstavnik SRP-a ukazao je na to da za oružani prevrat u Ukrajini je posredno odgovorna i Komunistička partija Ukrajine. Ona nije samo jedna od žrtava okolnosti, kao što primjerice ističu glavnostrujaški Komunisti u Italiji. Treba napomenuti da KPU nije jedina partija u Ukrajini koja nosi komunističko ime, ali je najveća. Spomenuvši tzv. socijalističku revoluciju u Venezueli, naglasio je da socijalistička revolucija ne treba zanemariti transformaciju sadašnjih institucija u nove socijalističke institucije i socijalizaciju sredstava za proizvodnju. U izvješću SRP-a se također pozdravlja nastajanje multipolarnosti u svijetu kao pozitivan razvoj za svjetski revolucionarni pokret.

Izvješće je pohvaljeno od strane Manuela Zelaye, bolivijskog ambasadora u Meksiku, i od strane nekih političkih partija i pojedinih drugova koji su zatražili kopiju.
Pored toga, predstavnik SRP-a dao je intervju za informativnu agenciju Prensa Latina.


Slika predstavnika SRP tokom govora na seminaru

Snimka govora predstavnika SRP (6’40″-14′):

 

Ukrajina, Venecuela, latinoamerička regionalna integracija, komunisti i revolucija

 

Ciudad de México , 27.-29. 03. 2014.

 

Dragi domaćini i drugovi,

čast za nas je dobiti priliku prisustvovanja i pridonijeti ovoj konferenciji. Imam nekoliko tema za kratko obraditi.

 

Ukrajinski neoliberalni – neofašistički državni udar. Jedan od glavnih razloga zašto je sponzorirani puč (od strane SAD) u Ukrajini uspio, po pitanju komunista, je odgovornost Komunističke partije Ukrajine (KPU) što je demobilizirala i zbunila radnike sa svojim parlamentarizmom i političkom taktikom, umjesto revolucionarnog, ekstraparlamentarnog pristupa, militantnoga pristupa. Radnička klasa doista trebala biti središnja preokupacija bilo koje komunističke partije jer radnička klasa je ona koja mora preuzeti vlast kako bi se sprovele stvarne, socijalistički orijentirane promjene. Umjesto toga, KPU je odlučila surađivati s kapitalističkim elitama, podupirući oligarhijsku vlast Janukoviča. Naravno, suprotna strana sastavljena od neoliberala i sljedbenika MMF-a, EU-a i SAD-a, je bila gora, ali to ne znači da su komunisti trebali stati na “bolju” stranu (umjerenije i domoljubnije frakcije) kapitalizma: Ovaj pristup je neuspjeh zato jer on podupire kapitalizam i eliminira političku neovisnost protukapitalističkih snaga.

 

Gotovo uvijek, kompromis s vlastima doveo je do katastrofe; mislim da je to ono što se dogodilo toliko puta u Latinskoj Americi tijekom XX. stoljeća, najpoznatija je vlada Allendea ili za vrijeme španjolske Republike – ubrzo su propale pokušavajući udobrovoljiti kapitaliste. Kapitalizam mora povećavati profit ili propasti: ima malo prostora za društvene reforme u korist radnika.

 

Reformirani komunisti (uključujući i Stranku europske ljevice) vjeruju da je rast članstva i glasača preduvjet za eventualno postizanje revolucionarnoga loma. Novija povijest je pokazala upravo suprotno: nije li malena organizacija pod vodstvom Fidela Castra porazila daleko brojniji Batistin režim? I u Ukrajini prošlog mjeseca, nije li organizacija od nekoliko tisuća militanata (Pravji Sektor), uništila veliku KPU i veliku Stranku regija koje su brojale milijune članova i birača svaka? Dakle, ključ, na čemu je inzistirao toliko Lenjin, očito je u tome da se izgradi militantnu partiju s kojom će se radnička klasa morati udružiti, umjesto “glasačke” stranke sastavljene od simpatizera, a ne militantnih članova.

 

Venezuela: revolucija ili reforma? Govoreći o Venezueli, nakon što se postigne politička i vojna snaga i kad ogromni dio radničke klase podržava revoluciju, sljedeći, temeljni korak je postići socijalizam tako da se iskoristi ekonomska moć (stvarna snaga) i eliminira buržoazija.

 

Socijalistička revolucija, za nas marksiste – lenjiniste, ima dva preduvjeta:

1. zamijeniti kapitalističke institucije s novim, socijalističkim (u Rusiji su bili Sovjeti koji su djelovali s pozicije političke moći),

 

i što je još važnije,

 

2. podruštveniti sredstva za proizvodnju (tj. razvlastiti oligarhiju, predati cjelokupno gospodarstvo u ruke radnicima).

 

Razlika između državnog kapitalizma i socijalizma je da se u socijalizmu političke odluke donose od strane radničke klase. Mnoge europske zemlje imaju tvrtke u državnom vlasništvu, posebno u strateškim sektorima, ali to ne znači da su socijalističke jer je ostatak gospodarstva, a time i političke moći, u privatnim rukama, kapitalističkim monopolima.

 

Nismo mi protiv antiameričkih zemalja, ali ne smijemo ih brkati sa socijalizmom. Kuba (i manje Venezuela) su socijalističke, ali ostatak Latinske Amerike jednostavno pokušava izgraditi kapitalizam izvan utjecaja SAD-a. Osim slabljenja SAD-a, taj proces može, možda, povećati demokraciju i poboljšati uvjete klasne borbe protiv kapitalizma.

 

Multipolarnost: da li je dobra ili loša za antikapitalističke snage? Mnogi komunisti ne simpatiziraju jačanje Rusije, Kine, Indije, Brazila, itd. jer su sve su to kapitalističke zemlje. Da, moramo jačati socijalističke zemlje, a ne kapitalističke, ali jačanje kapitalističke zemlje koja se protivi SAD-u i EU može biti dobro za komuniste, jer može:

 

a) Stvarati napetu situaciju u stilu Hladnoga rata koja će donijeti više mira i stabilnosti, a time i bolje radne uvjete za organizacije klasne orijentacije. Nemojmo zaboraviti da je Hladni rat bio uzrok manjeg broja ratova u odnosu na razdoblje nakon njega: posljednjih 25 godina bile su katastrofalne za mir, pravdu, jednakost, međunarodno pravo, a komunistički pokret, koji ga je dobrim djelom uzrokovao, da odustane od marksizma-lenjinizma i preuzme reformističke i obrambene stavove. Pa čak i bez ravnoteže i diplomacije između SAD-a , EU-a, i rastućim silama, nemojmo zaboraviti da je:

 

b) Upravo je usred teških sukoba unutar kapitalizma, komunistički pokret napredovao daleko najviše: nakon francusko-pruskog rata 1871. s Pariškom komunom; na kraju Prvog svjetskog rata s ruskom revolucijom i klasnim borbama 20-ih i 30-ih godina u Europi; i na kraju Drugog svjetskog rata, s mnogim socijalističkim revolucijama u Istočnoj Europi, a slijedile su ih revolucije u Aziji, Africi i Srednjoj Americi.

 

Blokovske, regionalne integracije su, prema marksističkoj analizi, samo natjecanje između kapitalističkih sila. ALBA (Bolivarianska alijansa naroda Naše Amerike – Narodni ugovor o trgovini) je drugačija, ali to je još uvijek kapitalistički savez (s izuzetkom Kube), doduše umjereniji (klasično liberalni ili keynesijanski) i sa snažnim idealističkim i solidarnosnim značajkama: ALBA se natječe s neoliberalnim blokovima kao što su EU, NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini), UNASUR (Unija južnoameričkih država), itd., umjesto da im se suprotstavlja kao što je SSSR činio kada je bio koherentno marksističko- lenjinistički i to u razdoblju od 1917. – 1953.

 

Kada je riječ o nama, mi moramo pokušati biti dio te borbe protiv kapitalizma i biti spremni da dočekamo neizbježne revolucionarne trenutke.

 

 

Andrea Degobbis

Socijalistička Radnička Partija Hrvatske (SRP)

15. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Mjesto održavanja: Beograd

Vrijeme održavanja: 22. – 23. marta 2014.

Tema: Međunarodna konferencija povodom 15. godišnjice NATO agresije na SRJ

 

Dragi prijatelji,

dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da vas sve skupa, ispred Socijalističke radničke partije Hrvatske i svoje ime, pozdravim kao prijatelje jer na osnovu pobuda oko kojih smo se okupili ova dva dana, uvjeren sam da mi to i jesmo. A tome valja pridodati još i respektabilan broj znanih i neznanih institucija i pojedinaca koji širom svijeta, u granicama svojih mogućnosti, čine ono što i mi danas, a to su: podsjećanje, kritički pristup i argumentirana osuda brutalnih događaja započetih pred petnaest godina.

Iako je NATO agresija na SR Jugoslaviju predstavljala presedan po nekoliko osnova, ona je ipak proizvod jedne politike koja si želi uzurpirati pravo dominacije u svijetu i upravljanja iz jednog centra moći.

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a u stvari grupa najbogatijih zemalja svijeta na čelu sa SAD-om i NATO, izvršila u proljeće 1999. godine na SRJ, bila je u svojoj biti sastavni dio borbe za prostor koja je krenula nakon tektonskih društveno političkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća kojima je cilj bio prodor krupnog kapitala na istok i osvajanje novih teritorija.

Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog stoljeća, ostvario svoja tri cilja i odgodio svoj silazak s društvene scene i odlazak u povijest za jedan nedefinirani vremenski period.

Ciljevi koje je kapitalizam postigao su:

- ekonomski

- politički

- vojni

EKONOMSKI cilj sastojao se od:

Osvajanja novih tržišta.

Preuzimanja sirovinske, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja.

Dobivanja jeftine radne snage, bilo postojeće u zemljama u koje su transferirali kapital ili one imigrantske u vlastitim zemljama.

 

POLITIČKI cilj sastojao se od:

eliminacije socijalizma u Evropi i samoupravljanja u Jugoslaviji.

 

VOJNI cilj sastojao se od:

prodora na istok sa krajnjim ciljem približavanja i opkoljavanja Rusije i Kine. I taj proces još traje.

 

Agresija na SRJ 1999. godine, osim što je bila dio opće strategije osvajanja prostora, na način kako je izvedena po svojoj brutalnosti imala je i zadatak kažnjavanja neposlušnog protivnika.

Naime, dinamika prodora u istočnoj Evropi bila je za nosioce imperijalne težnje zadovoljavajuća jer su u zemljama bivšeg socijalističkog bloka lako pronašli suradnike među političkim elitama za rušenje dotadašnjeg društveno – političkog uređenja koji su time vlastiti narod i materijalne resurse predali globalnom krupnom kapitalu.

Problem je nastao na jugoslavenskom prostoru. Posebno nepoželjan imperijalističkim krugovima bio je njen model samoupravnog socijalizma kao primjer prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika koji bi bili u stanju upravljati vlastitim sudbinama, uz pun državni suverenitet.

U procesu koji je dirigiran izvana, a realiziran iznutra, predani smo na milost i nemilost svjetskim moćnicima pri čemu su vodeću ulogu odigrale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska, a po domino efektu slijedile Bosna i Hercegovina i Makedonija bez iole racionalne potrebe koja bi imala pokriće u ekonomskoj ili nekoj drugoj logici. Jedinu prepreku osvajanju kompletnog  prostora, predstavljao je tadašnji ostatak nekadašnje države – SRJ koja je, iako s tada već promijenjenim društveno – političkim uređenjem, percipirana kao zadnji bastion na putu imperijalističkim moćnicima i zbog toga ju je trebalo kazniti. Da se radi o kažnjavanju, razvidno je već iz činjenice da je međunarodna zajednica primjenjivala različite kriterije za pojedine republike i narode bivše Jugoslavije: što je bilo dozvoljeno jednima, nije bilo dozvoljeno drugima, a to je zavisilo od stupnja koncilijantnosti lokalnih oligarhija naspram svjetskih moćnika.

Uslijedila je brutalna agresija NATO snaga koje nisu nanijele SRJ velike vojne gubitke usprkos činjenici da je omjer snaga izražen u ljudstvu i vojnoj opremljenosti između agresora i napadnutih bio do tada nezabilježen u vojnoj praksi. Iako su vojni gubici SRJ bili relativno mali, zato su oni civilni i materijalni bili vrlo visoki. Uništavana je infrastruktura i ekonomska supstanca zemlje primjenom najbrutalnijih, sofisticiranih sredstava koja nemaju nikakvo vojno opravdanje, nego su namijenjena materijalnom razaranju civilnih i privrednih objekata, često s katastrofalnim učincima. Vrhunac brutalnosti postignut je upotrebom municije s osiromašenim uranom koja trajno kontaminira prostor u kojem žive ljudi, a o apsurdu upotrebe tih sredstava svjedoči činjenica o velikom broju stradalih pripadnika agresorskih jedinica koje su rukovale tom municijom.

Presedan par excellence učinjen je sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija, mimo svih međunarodnih pravnih normi, i instaliranjem imperijalističkog protektorata na Kosovu i Metohiji s najvećom NATO vojnom bazom u ovom dijelu svijeta. Tim činom stvorena je jedna umjetna kvazidržavna tvorevina bez vlastite privrede od koje bi njeni građani živjeli, ali s velikim i vrijednim mineralnim resursima, koju nije priznalo veliki broj zemalja u svijetu, a čija je osnovna namjena biti odskočna daska SAD i NATO na putu prema Kaspijskom bazenu. Ta je teza potvrđena 2008. kad su SAD i NATO, stojeći jednom nogom na Kosovu i Metohiji, pokušali drugom nogom zakoračiti na Kavkaz , što im na sreću nije uspjelo. Trenutna događanja u Ukrajini potvrđuju namjere SAD-a u širenju utjecaja prema Rusiji, ne prežući pritom od suradnje s eksplicite fašističkim subjektima.

Od agresije je, eto, proteklo 15 godina, ali posljedice su još prisutne, prvenstveno one zdravstvene kao posljedica trajno kontaminiranog tla od upotrebe radioaktivne municije. Ali i sam proces porobljavanja još traje. On se finalizira, ovaj puta ne vojnim sredstvima, s ciljem da se žrtva ponizi i uvuče u interesni krug svojih tlačitelja. Na raspolaganju je široki spektar metoda: od honoriranja oligarhije, obećanja za jednokratnu upotrebu, uvjeravanja, ucjena, podmetanja i slično.

U ponižavanju se često biraju licemjerni i cinični argumenti čija je logika racionalno nepojmljiva. Tako je Njemački ambasador u Srbiji, oktobra 2010. godine u Beogradu, na konferenciji „Srbija, Zapadni Balkan i NATO – ka 2020.“ kritizirao tadašnju vlast u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin „NATO bombardiranje“ jer bi to kod mladih naraštaja moglo izazvati negativne konotacije prema NATO-u. On smatra da bi u Srbiji djeci kad pitaju o tim događajima trebalo objasniti „da je bombardiranje bilo ispravno“. Ambasador taj stav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom, da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata „nije mrzio one koji su to počinili jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno“.

Polemizirati s ambasadorom Massom po tom pitanju bilo bi bespredmetno, on ima svoj stav, on sprovodi dosljedno politiku svoje vlade i imperijalnog kruga kojemu ta vlada pripada tako da nema nikakve sumnje da je to ujedno i stav njegove vlade koja je tada aktivno učestvovala u agresiji. Sasvim je razumljivo da bi takva diplomatska izjava u normalnim okolnostima izazvala burnu reakciju. Međutim, prešavši preko te izjave, domaćini su pokazali zavidnu stabilnost probavnog sistema što samo potvrđuje da je agresor postigao svoj cilj.

Ono što međutim treba istaknuti je činjenica da agresija na SR Jugoslaviju i moguća odmazda kojom bi se mogle objasniti neke aktivnosti saveznika protiv civilnih ciljeva u Njemačkoj potkraj II. svjetskog rata nemaju nikakvih zajedničkih vojnih, niti političkih poveznica.

Razaranje Njemačke spada u dio vojnih operacija za vrijeme objavljenog rata protiv protivnika koji je pokrenuo dva svjetska rata u kojima je živote izgubilo 70-ak milijuna ljudi u kojima su počinjeni stravični zločini prema ljudskom biću kakve povijest do tada nije zabilježila. I u tim razaranjima je, sasvim izvjesno, naročito pred kraj rata, osim slamanja morala i motivacije za otpor njemačkog stanovništva bio prisutan i element odmazde.

Dočim između SR Jugoslavije i udruženih sila 19 država koje su izvršile agresiju nije bilo objave rata, niti su njene oružane snage u to vrijeme na bilo koji način ugrožavale teritorijalni integritet zemalja agresora. A sama agresija pokrenuta je mimo svih dotadašnjih normi međunarodnog prava, povelje UN-a i završnog dokumenta iz Helsinkija o evropskoj sigurnosti i suradnji.

U svjetlu događaja koji su uslijedili nakon agresije 1999. godine: Afganistan, Irak, Libija, Sirija, Mali, sada Ukrajina i Venezuela, neki pokušavaju odrediti sličnosti, drugi pokušavaju istaknuti razlike, a pri tome ne vodeći računa o nekim prirodnim zakonitostima da ni prsti na ruci nisu jednaki, ali su svi dio iste šake. Tako se i događanja u ovim zemljama i ostalim žarištima i neuralgičnim točkama razlikuju u detaljima, ali su svi dio istoga plana i imaju zajednički nazivnik – osvajanje teritorija i širenje imperijalne moći.

Ti primjeri govore suprotno od onoga u što nas propaganda želi uvjeriti: da NATO savez nije vojska mira u koji bi se prema vlastitoj savjesti trebali svrstati svi koji žele mir, već vojska koja štiti spoj načela i institucija kao što je kapitalističko vlasništvo i tzv. slobodno tržište koje osigurava apsolutnu moć odabranih, uskih vlasničkih slojeva nad najširim eksploatiranim radnim masama unutar razvijenih kapitalističkih društava, te povlaštenih moćnih država nad ogromnom većinom manje razvijenih država trećeg svijeta. NATO, dakle, nije izolirana nepolitička vojna struktura, već sam kapitalistički društveni sistem, odnosno njegov vojni izraz. NATO stoga nije vojska naroda, u što nas uvjeravaju, već vojska bogate manjine koja vlada razvijenim društvima i svijetom i koja se mora braniti od siromašne većine. Zato i nije nestao nakon ukidanja Varšavskog ugovora, kao što su naivni očekivali, jer nestankom tog saveza nije nestao i glavni neprijatelj bogatih, a to je siromaštvo i neravnomjerni razvoj svijeta kao neposredna posljedica svjetskog kapitalističkog poretka.

Pošto štiti manjinu od većine, NATO ima nedvojbeno imperijalistički karakter. Imperijalistički karakter NATO saveza osobito proizlazi iz činjenice da SAD imaju dominantnu ulogu u organizaciji svjetskog kapitalističkog poretka koju su zadobile nakon II. svjetskog rata istisnuvši svoje evropske konkurente. SAD podaruju članstvo u NATO savezu i određuju njegovu moć i strategiju. To najbolje pokazuje najnovija strategija nacionalne sigurnosti SAD-a u kojoj su javno iznesene namjere najmoćnije države da svoju prevlast ostvaruje putem prijetnje i korištenjem vojne sile, dakle oblicima moći u kojima nema konkurencije. Osnovni cilj te strategije je spriječiti sve oblike i izraze prijetnje moći položaju i ugledu SAD-a u globalnom upravljanju svijetom radi održavanja nadzora nad svjetskim izvorima – danas energije, a sutra pitke vode – i sprečavanja socijalno-političkih gibanja koje mogu ugroziti svjetski poredak vladavine kapitala i vodeću ulogu SAD-a u njemu. Tom strategijom, SAD uzimaju pravo da po vlastitom nahođenju vode „preventivni rat“. Takvim pristupom odredbe o samoobrani država, zajamčene poveljom UN-a, kao i cijelo međunarodno pravo, postaju besmislene, a SAD, imperator, svjetski policajac i najveća prijetnja za svjetski mir.

Mir kojeg NATO želi osigurati je neka vrsta ograničenog mira za dio Evrope i Sjeverne Amerike kako bi se očuvala stabilnost kapitalističkog poretka, ali na ostali svijet taj se mir ne odnosi. SAD i ostale zapadne sile mogu pribjegavati nasilju protiv nepodobnih, neposlušnih i slabijih širom većine svijeta.

NATO nije, niti može biti, zaštitnik većine polurazvijenih i razvijenih država i naroda jer on brani poredak, a ne zemlju. On brani neravnopravnost i nikada ne bi branio socijalizam. NATO može samo štititi vlast onih manjina u tim državama koje u svom interesu i interesu svjetskog kapitala, a na štetu najširih narodnih i nacionalnih interesa, održavaju i produbljuju nejednakost.

Sve to naravno vrijedi i za zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije. NATO može biti zaštita samo onih snaga koje su uz asistenciju svjetskog poretka opljačkale sva materijalna i društvena dobra koja su radni ljudi stvorili do secesije 90-ih i time stekle ekonomsku i političku moć i tu moć sistematski dalje reproduciraju i jačaju.

Ni po svojoj prošlosti, ni po svojim interesima u budućnosti, zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije ne pripadaju krugu imperijalističkih sila, mada su neke od njih u prošlosti bile od tadašnjih imperijalnih sila iskorištene: pretvaranjem svojih teritorija u zaštitni kordon ili ratujući na tuđim frontovima, u korist tuđih imperijalnih interesa. Stoga, niti mogu očekivati da će ih razviti multinacionalne korporacije i strane banke pa ne treba ni tražiti zaštitu od tih krugova, a još manje ratovati za njihove interese. Naprotiv, kao male i polurazvijene zemlje, ako žele svoj opstanak i razvoj, moraju se svrstati na stranu one većine koje svoj prioritet vide u pravednijim ekonomskim i političkim odnosima i autentičnom razvoju izvan imperijalnog saveza moćnih koga brani NATO. U NATO savezu svi mi gubimo i posljednji atom svoje suverenosti, ali i dostojanstvo naroda koji se nekada, u svojstvu arhitekata nesvrstanih, borio za bolji i humaniji svijet protiv svakog imperijalizma.

Recentni događaji, koje eufemistički nazivaju ekonomskom ili monetarnom krizom, iako se radi o krizi sistema, upućuju na to da je kapitalizam odigrao svoju povijesnu misiju i nije više u stanju odgovoriti na potrebe čovječanstva te je nužno potrebno da siđe s društvene scene jer je budućnost svijeta determinirana alternativom: socijalizam ili barbarstvo.

 

 

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

 

15 GODINA NATO AGRESIJE

Drage drugarice i drugovi,

dragi prijatelji,

sve Vas srdačno pozdravljam ispred Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Iskoristiću priliku da pozdravim naše prijatelje iz Beogradskog foruma, koji su organizovali i ovaj skup povodom tragičnog jubileja 15 godina od zločinačke NATO agresije. Takođe, pozdravljam naše drugove iz Svetske federacije demokratske omladine, kao i drugove iz Svetskog saveta za mir. Dozvolićete mi da posebno pozdravim brojne delegate komunističkih partija, komunističkih omladina i drugih komunističkih frontovskih organizacija koji su i danas ovde sa nama, i to ne samo zato što ja predstavljam jednu komunističku organizaciju, već zbog toga što su te organizacije organizovale najmasovnije proteste u svojim zemljama tokom bombardovanja naše zemlje.

Drugarice i drugovi,

NATO pakt je osnovan kao udarna pesnica zapadnog imperijalizma, u cilju interesa odbrane krupnoga kapitala i porobljavanja drugih naroda. SAD i zemlje EU-a su imale odlučujuću ulogu u njegovom stvaranju. Ove zemlje su od osnivanja ovog zločinačkog pakta vodile agresivnu politiku prema miroljubivim narodima, a imale su vodeću ulogu u razbijanju SFR Jugoslavije, dok se kontinuitet te politike ogledao u zločinačkoj NATO agresiji na SR Jugoslaviju, a kasnije secesiji Južne srpske pokrajine Kosova i Metohije. NATO pakt je, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, uništavao 78 dana jednu suverenu zemlju. Ta agresija je odnela preko 4000 života (uglavnom civila), preko 10.000 ih je bilo ranjeno, uništavana su industrijska postrojenja, putevi, domovi, gađani su civilni objekti, a celokupna operacija „Milosrdnog anđela“ je začinjena kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom. Kasnije posledice bombardovanja i zagađenja životne sredine ogledaju se u  povećanom broju obolelih od karcinoma za 20%, dok su smrtni slučajevi porasli za 25%, a porast leukemije i limfona za čak 110 %, dok je njihova smrtnost uvećana za čak 118%. Takođe, zagađivanje reka, zemljišta i drugih delova ekosistema ima dalekosežne posledice po stanovnike naše domovine. Po sličnom scenariju, nepoštujući međunarodno pravo i volju naroda NATO pakt je kasnije mimo odobravanja međunarodne zajednice stvarao brojna žarišta: u Afganistanu, Iraku, Libiji…

NATO pakt nije uspeo da slomi otpor naroda Jugoslavije zločinačkom agresijom, ali je uspeo preko pete kolone da u petooktobarskom puču 2000. godine ispuni svoje ciljeve i pretenzije. Od tad, pa do danas, marionetski režimi počev od Koštunice i Đinđića na čelu, preko Borisa Tadića, a zaključno sa Dačićem i Vučićem, su se smenjivali. Zajedničko ovim režimima je da su sve radili po nalogu Brisela i Vašingtona. SR Jugoslavija je nakon petooktobarskog puča odmah pristupila lihvarskim institucijama u službi imperijalizma MMF-u i Svetskoj banci, Partnerstvu za mir, koji je prva stepenica u ulaska u NATO, zatim je počela da se zadužuje kod zapdnih kreditora, dok je sa druge strane domaći finasijski sektor uništen. Marionetske vlasti su odmah prionule „radu“ približavanja Srbije imperijalističkoj tvorevini EU, koja je u službi krupnog kapitala i tamnica naroda. U skladu sa takvom politikom, izvršena je deindustrijalizacija zemlje, a fabrike, koje je radni narod stvarao decenijama u doba socijalizma su otete i poklonjene domaćim tajkunima i stranom krupnom kapitalu. Rudna i prirodna bogadstva su rasprodata budzašto. Zdravstvo je sistematski uništavano, a iz godine u godinu se sve više favorizuju privatne usluge u zdravstvu na uštrb državnih. Znanje se postepeno pretvara u robu, a ekstremna komercijalizacija obrazovanja otpočinje primenom Bolonjske deklaracije 2006, koja je potpisana 2003. godine. Državna zajednica Srbije i Crne Gore 2005. godine potpisuje sporazum koji NATO paktu omogućava nesmetano kretanje po putevima Srbije, a da su pritom njihovi pripadnici oslobođeni bilo kakve odgovornosti. Po nalogu imperijalista sa zapada, Srbija 2006 godine donosi ustav, koji je zaokružio proces restauracije kapitalizma, ukinuvši dominaciju društvenog oblika svojine i vlasničke strukture nad sredstvima za proizvodnju, dok je sa druge strane legalizovao pljačkanje građana privatizacijom i po ugledu na onome na čemu se zanivaju ustavi u EU uveo neprikosnovenost privatne svojine. Takođe, ovim ustavom Kosovo i Metohija je dobilo znatno labaviji status, kao i Autonomna pokrajina Vojvodina, čime je data mogućnost pravljenja novih satelita od strane imperijalizma i dodatnog usitnjavanja naše zemlje. SR Jugoslavija koja je trebalo da bude nukleus obnavljanja SFR Jugoslavije je 2006. na nameštenom referendumu uz pomoć marionetskog režima u Crnoj Gori, na čelu sa Milom Đukanovićem razbijena, što se uklapa u kontinuitet politike imperijalizma u daljem procesu razbjanja SFRJ. Jedna od završnih faza u procesu razbijanja SFRJ je učinjena od strane proimperijalističkog režima Dačića i Vučića, koji su potpisali Briselski sporazum, koji je faktički priznao Južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju kao nezavisnu državu.

Sve nabrojane okolnosti su doprinele da danas u Srbiji mladi ljudi nemaju, niti vide u njoj ikakvu budućnost. Marionetski režimi u Srbiji, po nalogu i uzoru na EU, uspešno sprovode politiku u kojoj je preko 50% mladih nezaposleno, školarine na univerzitetima u Srbiji po ceni koštanja su na četvrtom, dok su plate od najnižih u Evropi, a uz to, studenti koji su navršili 26 godina gube pravo na besplatno lečenje. Stipendije nisu u skladu sa minimumom u skladu sa životnim standardom, a još su i neredovne. Mladi su primorani da volontiraju (kako bi navodno stekli poslovno iskustvo), a retko ko se od njih stvarno i zaposli, a onaj koji ima tu „sreću“ često je neprijavljen, ili radi na minimalcu, bilo da je slučaj da rade kod domaćih tajkuna, ili stranog krupnog kapitala. Sa tržišnom logikom kapitala, odnosno protokom ljudi, roba i usluga, mladi, svršeni kadrovi, svoju sreću traže van Srbije. To je uglavnom visokoobrazovani kadar, koji uglavnom radi za mnogo manji novac, nego što bi radio radnik iz zemlje u koju se on odselio, jer on nema izbor. Takva situacija predstavlja veliki problem za budućnost jedne zemlje, jer društvo koje je ulagalo u određenog kadra ostaje bez njega, a njegovo znanje koristi neka druga zemlja, koja je dobila gotovog kadra. Ovo je jasan pokazatelj da u takvoj utakmici siromašne i nerazvijene zemlje nemaju nikakvu šansu naspram onih razvijenih, imperijalističkih zemalja, koje su centar krupnoga kapitala.

Pored toga okupacija se vrši preko masovnih medija, obrazovnih institucija, školskih udžbenika, državnih institucija… sve u cilju očuvanja postjećeg kapitalističkog sistema. Tako smo mi u Srbiji danas svedoci revizije istorije, kako one koja se tiče Drugog svetskog rata, tako i one, koja nam je bliža, a tiče se NATO bombardovanja. Šta je zajedničko ovim fenomenima? Zajednička im je okupacija. Stoga, danas, kada se kapitalistički sistem nalazi u sistemskoj krizi, marionetske vlasti rehabilituju svoje ideološke pretke, odnosno one koji su bili u kolaboraciji sa naci – fašističkim okupatorom. Svakako da se oni plaše revolucije, koja je iskorenila glad, nepismenost, izvršila industrijalizaciju i elektrifikaciju, omogućila svakom pojedincu da se školuje i leči, da ima krov nad glavom, sve ono što je Zapadni imperijalizam uz pomoć NATO pakta narodima Jugoslavije oduzeo njenim razbijanjem i uspostavljanjem marionetskih režima koji su čitav ovaj prostor za čitavu jednu istorijsku epohu vratili unazad. U proteklih 14 godina, proimperijalistički režimi ćute o NATO ageresiji. Mada, njihova drskost ide do te mere da iza kulisa rade sve na tome da Srbiju uvuku u ovaj imperijalistički savez. Ono što je, takođe, poražavajuće i pokazuje pravi karakter vazalskog odnosa Srbije prema Briselu i Vašingtonu je i to što na našoj teritoriji slobodno funkcionišu organizacije i političke partije koje se zalažu za pridruživanje Srbije NATO paktu. Srbija je 2011. godine bila domaćin NATO samita, a 2013. godine organizovan je NATO omladinski samit koji je imao za cilj da prenese mladim ljudima neophodnost pristupanja Srbije ovoj organizaciji krupnoga kapitala, jer će u suprotnom biti u „bezbedonosnom“ riziku. Praksa je pokazala da je NATO pakt najveći bezbedonosini rizik danas u svetu, a to su na svojoj koži osetili ljudi u Srbiji kad je bombardovana od strane istog, što na ovim skupovima naravno nije spomenuto. U oba slučaja naša organizacija je iskazivala protest, želeći na taj način da ukaže javnosti na problem koji stvara NATO pakt od svog osnivanja do danas.

Danas u uslovima krize, mladima koji najviše trpe, čiji je bes i gnev opravdan, nude se brojne lažne alternative, koje su navodno protiv NATO pakta, a čiji je cilj upravo odbrana krupnog kapitala i NATO pakta. S jedne strane su tu umiveni fašisti, čija vršljanja možemo videti danas u Ukrajini (SVOBODA i DESNI SEKTOR), Venecueli, Grčkoj (ZLATNA ZORA), Mađarskoj (JOBIK) i mnogim drugim zemljama. Fašizam je svakako najveće zlo koje se pojavilo u istoriji čovečanstva i on je svakako poslednji bedem odbrane krupnoga kapitala, a svakako da predstavlja njegov najekstremniji oblik. Drugu stranu medalje predstvljaju tzv. levičarske partije poput SIRIZE u Grčkoj, DI LINKEA u Nemačkoj i slično, koje služe za tupljenje revolucinarne oštrice, koje su protiv izlaska zemalja u kojima deluju iz imperijalistčke tvorevine EU, koje imaju socijaldemokratsku orijentaciju, odnosno su na strani krupnoga kapitala jer umesto socijalne transformacije društva, zagovaraju reformu postojećeg – što je nemoguće.

Mladi ljudi se danas susreću sa mnogobrojnim izazovima, kako u Srbiji, tako i u čitavom svetu. Imperijalizam je najviši stadijum u razvitku kapitalizma, a njegova udarna pesnica je NATO pakt. Danas mi živimo u sistemskoj kapitalističkoj krizi, a iz njegovih protivrečnosti on se ne može izvući. Ceo svet se uverio u činjenicu da je cilj zapadnog krupnog kapitala da preko NATO pakta obezbedi ekonomsko potčinjavanje i da raspolaže sa prirodnim resurisima drugih naroda. Srbija, kao i narodi Balkana, su odličan primer njihovih ciljeva.

Stoga mi poručujemo DA MIRA, SLOBODE I PRAVDE NEMA BEZ UNIŠTENJA KAPITALIZMA! Socijalne transformacije društva, napretka i ekonomskog prosperiteta nema dok NATO drži Balkan i Srbiju pod okupacijom. Nato ubice – napolje iz Srbije! Nato – napolje sa Balkana! Balkan pripada balkanskim narodima!

Aleksandar DJenić

 

8. MART – MEĐUNARODNI DAN ŽENA

osmi mart

Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrijebljeno kao koncesija buržoaskog društva u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma ženama i feminističkim udrugama.

Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre kao cjeline projekta.

Aktivnosti koje su prethodile koncepciji ovog obilježja datiraju još iz sredine XIX. stoljeća U vrijeme snaženja američke industrije i prodora prema još neosvojenim dijelovima kontinenta, mlada radnička klasa plaćala je danak industrijskog razvoja. Najteže među njima bilo je ženama i djeci–radnicima koji su najgrublje eksploatirani.

Stoga su, 8. marta 1857., u New Yorku žene zaposlene u tekstilnoj industriji   protestirale zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća. Tom ih je prilikom policija rastjerala, ali su dvije godine kasnije osnovale svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale si osnovna prava u radnoj sredini.

Ponovno su žene New Yorka demonstrirale 8. marta 1908. kada je njih 15 000 tražilo kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Demonstracije su protekle u znaku slogana „kruh i ruže“ pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života. U maju iste godine, Socijalistička partija odredila je posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena, a prvo obilježavanje toga dana u SAD-u održano je 28. veljače slijedeće godine.

Na međunarodnoj konferenciji žena socijalista, održanoj 1910. godine u Kopenhagenu, njemačka je socijalistkinja Klara Zetkin predložila da se štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. godine, proglasi Međunarodnim Danom žena. Preko 100 delegatkinja iz 17 zemalja, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog:. Međunarodni dan žena proglašen je u čast pokreta za ženska prava, uključujući pravo glasa. Na konferenciji, međutim, nije određen točan datum obilježavanja.

Slijedeće godine, 19. marta 1911. – Međunarodni Dan Žena proslavljen je prvi puta u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je preko milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama tražeći pravo žena da glasaju i budu birane, pravo na rad lišen diskriminacije na radnom mjestu.

Zbog I. sv. rata, ali i socijaldemokratske izdaje radničke klase, taj se dan prestao obilježavati. Da bi se na poticaj radnica iz Petrograda, 23. veljače 1917. godine po Julijanskom kalendaru, a što je odgovaralo 8. martu po Gregorijanskom kalendaru, ponovno štrajkalo za „kruh i ruže“, ali i za povratak vojnika sa ratišta. Iako sve političke vođe nisu bile za štrajk, žene su ustrajale, a četiri dana kasnije ruski  je car bio prisiljen na abdikaciju. Bio je to početak ruske građanske revolucije, a privremena vlada dala je ženama pravo glasa. Taj je povijesni događaj definitivno odredio Dan žena, a uveo ga je 1921. godine Lenjin u počast radnicama i on se obilježava i danas.

Ujedinjeni narodi tek su 1975. godine počele slaviti 8. mart kao međunarodni Dan žena, a dvije godine kasnije, generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira koji će se obilježavati na datum koji odredi svaka zemlja članica.

Ujedinjeni su narodi donesenu rezoluciju obrazložili činjenicom da osiguranje mira i društvenog napretka, te punog uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, zahtijeva aktivno sudjelovanje, ravnopravnost i unapređenje položaja žena, te potrebu da se oda počast doprinosu žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti. Za žene svijeta, taj je dan prilika da se preispita napredovanje žena u borbi za ravnopravnost, mir i razvoj, te da se dalje radi na ujedinjavanju, povezivanju i aktiviranju ženskih snaga koje dovode do značajnih društvenih promjena.

Na IV. svjetskoj konferenciji žena u Pekingu 1995., članice iz 189 zemalja jednoglasno su potvrdile da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav, ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. „Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva“, navodi se u završnom dokumentu Konferencije.

Međutim, još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci. Žene još uvijek čine većinu od 1.3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 % manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.

Na osnovu saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti, da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne  klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke… što znači da se borba nastavlja…

Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao obilježavanja 8. marta, međunarodnog Dana žena, te ga čestitamo svim ženama.

 

 

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

 

 

 

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/