srp.hr

Problem građanske neposlušnosti jeste test za svaku teoriju koja se pita o moralnim temeljima demokracije – ona nije primjenjiva na druge oblike vladavine. Osnovna polazišta su: prvo – da je društvo zasnovano na principu pravičnosti; drugo – da se radi o demokratskoj formi vladavine; treće – da je princip pravde javno spoznat u različitim oblicima svjesne kooperacije slobodnih i jednakih ličnosti. Odluka da se pređe na različite oblike građanske neposlušnosti u osnovi i služi da bi se obnovila i ojačala svijest o principima pravde i ukazalo da su uslovi kooperacije među slobodnim i jednakim akterima narušeni. Građanska neposlušnost pripada neporecivom vidu postojanja jedne zrele političke kulture. Ona se u suvremenoj političkoj teoriji označuje kao javno, nenasilno i svjesno političko djelovanje koje je protivno zakonu i koje po pravilu treba da doprinese promjeni zakona ili vladine politike. Individualna svijest i samosvijest su premoćni nad svim vladinim zakonima i akcijama. Građanska se neposlušnost situira između principa legaliteta i legitimiteta. Otuda i svojevrsni „paradoks neposlušnosti“. Građanska neposlušnost je nenasilna, ona izražava neposlušnost zakonu unutar granica povjerenja zakona.

Da bi građanska neposlušnost bila opravdana, moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Prvo – građanski protest mora uvijek biti usmjeren protiv dobro označenih slučajeva narušavanja pravičnosti; drugo – moraju biti iscrpljene sve mogućnosti legalnog vršenja uticaja koje bi obećavale uspjeh; treće – aktivnosti koje se označavaju principom građanske neposlušnosti ne smiju da dosegnu onu mjeru koja narušava funkcionisanje ustavnog poretka. Narušavanje principa slobode, glavni je razlog građanske neposlušnosti.

Smještajući građansku neposlušnost u prostor napetosti između „principa legaliteta“ i „principa legitimiteta“ u stvari je jedan od središnjih pojmova pravne države. Paradoks građanske neposlušnosti izražava se u činjenici da su „nelegalna akcija i činjenje“ pomireni s „povjerenjem u pravo“ i da imaju za cilj ojačavanje legitimnosti, održanje i stabilitet političkog poretka. Građanska neposlušnost je korektiv koji ojačava kvalitet političkog poretka.

Paradoks građanske neposlušnosti nalazi svoje rješenje u političkoj kulturi koja građane obdaruje političkim senzibilitetom, snagom rasuđivanja i spremnošću da uđu rizik koji je nužan da bi se razumjela legalna povreda legitimiteta i da bi se u slučaju nužde iz moralnih razloga radilo i protiv zakona. Građanska neposlušnost počiva na pretpostavci da pravna država računa s izrazitom potrebom revizije, jer su građanske povrede pravila u pravu i politici u suštini na moralu zasnovan eksperiment bez kojega jedna vlada ne bi mogla da opstane. Građanska neposlušnost stiče svoje dostojanstvo na temelju visoko postavljenog zahtjeva za legitimitetom demokratske pravne države. Kada državni branioci i sudije ne uvažavaju ovo dostojanstvo, tretirajući prekršioce pravila kao kriminalce, na djelu je princip autoritativnog legalizma. Ovaj princip počiva na pretpostavci da funkcija ustanovljavanja mira jedne, po, svojim pogledima na svijet, neutralne države zahtjeva pokornost građana jednom nadređenom suverenu. Pravna država koja građansku neposlušnost kažnjava kao zajednički zločin, dospijeva na strmu ravan autoritarnog legalizma. Zbog toga, svako tko podržava građansku neposlušnost iz moralnih razloga ne bi trebao da bude iznenađen ako ga zadesi kazna za kriminal.

doc. dr. Pavle Vukčević

Uvodna napomena

Riječ neprijatelj predstavlja jednu od onih često korištenih riječi čije je značenje u tekućoj politici umnogome dvosmisleno i nejasna. U svom užem, izvornom smislu, ova riječ prije svega označuje spoljašnjeg neprijatelja i stranog zavojevača, u tom smislu govorilo se o neprijateljskoj državi i neprijateljskoj vojsci, tj. neprijatelju s kojim je data država u stanju rata. Ukoliko je, pak, u pitanju određeni pojedinac kao pripadnik ovakvih neprijateljskih snaga, on se može legitimno i ubiti. Također, neprijateljem naziva se i onaj građanin koji pređe na stranu spoljašnjeg neprijatelja pa se, s oružjem u ruci ili na drugi pogodan način, bori u redovima neprijateljske vojske protiv vlastite zemlje.

Kad bi se riječ neprijatelj upotrebljavala samo u ovom pravom i jasno određenom značenju, ovaj pojam ne bi bio tako zahvalan predmet političke misli. Nezgoda je, međutim, u tome što se ponekada ovaj izraz upotrebljava i za označavanje takozvanog unutrašnjeg neprijatelja, pod kojim se podrazumijevaju politički suparnici i protivnici u okviru iste političke zajednice. Pri tom nije posrijedi samo puko terminološko poistovjećivanje, već nastojanje da se prema unutrašnjim protivnicima primjenjuju one iste mjere odmazde koje su primjerene spoljašnjem neprijatelju – a to su progonstvo, utamničenje i smrt.

„TKO NIJE S NAMA, TAJ JE PROTIV NAS“

Ukoliko se pođe od klasičnog razlikovanja dobrih i izopačenih oblika političkog poretka, onda bi se moglo reći da se u izopačenim oblicima vlastiti građani označavaju i progone kao neprijatelji. To su po pravilu tiranski, cezaristički i totalitarni sistemi.

Trajno obilježje političkog poretka u kojem se pojavljuje pojam unutrašnjeg neprijatelja je oštro razlikovanje između sljedbenika i protivnika, prijatelja i neprijatelja. Takvo razlikovanje vrše samo vlastodršci, rukovodeći se maksimom „Tko nije s nama, taj je protiv nas“. Time uvijek iznova otvaraju brisani prostor u koji utjeruju žigosane neprijatelje da bi ih slobodno progonili pa i ubili, jer pojam neprijatelja pretpostavlja mogućnost borbe i fizičkog ubijanja. Pri tome ovaj brisani prostor nije namijenjen samo aktuelnim, već i potencijalnim neprijateljima koji će se prije ili poslije, zbog promjena unutrašnje politike, preobraziti u neprijatelja.

Sam način ovog razlikovanja prijatelja i neprijatelja počiva na pukoj samovolji vlastodržaca. Na njima je da u svakom trenutku odrede koji su pojedinci s njima, a koji protiv njih. Neprijatelji su, dakle, svi oni koji samom voljom vlastodržaca nisu s njima, jer o tome da li je netko s vlastodršcem ili protiv njega ne odlučuje on sam, već oni koji su na vlasti.

Razlikovanje prijatelja i neprijatelja, stalno razdvaja i suprotstavlja ljude. Ta sila razdvajanja je neprijateljstvo koje se kreće od puke netrpeljivosti pa do fizičkog uništenja protivnika. U takvom poretku, čak i sporadične rasprave vlastodržaca s neistomišljenicima imaju prije svega za cilj da se zastupnik protivnog mišljenja zastraši i smoždi, jer oni koji streme samodržavlju ne mogu ni doći do pomisli da se dvije strane mogu sučeliti, a da pri tome ne pokušavaju da jedna drugu unište.

Neposredna svrha određivanja drugog kao neprijatelja i stranca može jedino biti njegovo izbacivanje iz reda lojalnih građana, koji čine političku zajednicu nad kojom se vlada, i njegovo potonje uništenje. Doduše, u mnogim tipovima društvene zajednice koriste se različiti načini odbacivanja i izopštavanja onih pojedinaca koji manje ili više odstupaju od normi zajedničkog života, ali se samo u tiranskim, cezarističkim i totalitarnim oblicima političkog poretka izdajstvo drugoga uzdiže kao najviši dokaz lojalnosti vladajućoj grupi.

Krajnja svrha ovakvog postupanja s pojedinim grupama građana kao s neprijateljima je ovjekovečenje neograničene vlasti u rukama nekolicine. Ako se, dakle, želi trajna i nepodijeljena vlast u istim rukama, moraju se suzbiti i satrti kao neprijatelji svi neistomišljenici i protivnici (marksisti, socijalisti, komunisti, jugonostalgičari, pripadnici nacionalnih manjina, druge vjere ili rase ), pošto trajno zadržavanje apsolutne vlasti nije mogućno bez nasilja, uključujući i ubijanje. I obrnuto, stalno isticanje da postojeći poredak ugrožavaju brojni i opasni neprijatelji, najbolji je izgovor za upotrebu mjera državne prinude protiv onih pojedinaca (ili grupa) koji ne dijele mišljenje vlastodršca ili dovode u pitanje neograničenost trajanja njegovog monopola vlasti. Otuda su u izopačenim oblicima političkog poretka potrebni neprijatelji, jer bez njih ne može uspješno da se vlada. Neprijatelj je ono suprotstavljeno „drugo“ bez kojeg ni ono „prvo“ ne može da postoji, a sam pokušaj da se politički protivnici progone kao neprijatelji naroda i države, najpouzdaniji je znak da se smjera uvođenjem samovlašća. Drugim riječima, unutrašnji protivnici nisu neprijatelji otadžbine, već neprijatelji vlastodržaca. Kao takvi, neprijatelji su potrebni vlastodršcima da bi se uvijek iznova potvrđivali kao postojana, nepobjediva i apsolutna vlast koja teži vlastitom ovjekovječenju.

Uvođenje pojma neprijatelja u unutrašnju politiku predstavlja brisanje razlike između mirnodopskog i ratnog stanja, odnosno između građanskog i prirodnog stanja u Hobbesovom smislu te riječi. Ili još tačnije, to pretpostavlja da se u okviru iste političke zajednice praktično primjenjuju dva politička stanja: građansko, za prijatelje onih koji su na vlasti, i stanje građanskog rata, za njihove neprijatelje, a to se praktično postiže izopštavanjem takozvanih neprijatelja i njihpvim stavljanjem izvan zakona. Tako nastupa istinsko opsadno stanje u kojem se prema unutrašnjem neprijatelju primjenjuje gruba sila.

Pojam unutrašnjeg neprijatelja izumljen je prenošenjem načina promatranja spoljnih odnosa između država na unutrašnje političke odnose unutar jedne države. Drugim riječima, pojam unutrašnjeg neprijatelja skovan je po ugledu na spoljašnjeg neprijatelja, s namjerom da se i u unutrašnjoj politici primjenjuju ona ista sredstva borbe koja su inače uobičajena i legitimna u međudržavnim odnosima, a to su obmanjivanje, lukavstvo i upotreba oružane sile.

doc. dr. Pavle Vukčević