Izdvajamo:

<< >>

MEĐUNARODNI DAN SOLIDARNOSTI S NARODOM VENEZUELE

NE IMPERIJALISTIČKOJ AGRESIJI NA VENEZUELU   Svjetsko mirovno vijeće (WPC) osuđuje najnoviju eskalaciju imperijalističke agresivnosti protiv naroda i vlade Venezuele izražene putem „Izvršne rezolucije“ američkog predsjednika B. Obame u kojoj se Venezuela proglašava „izvanrednom prijetnjom vanjskoj politici i nacionalnoj sigurnosti SAD-a“. Svjetski miroljubivi subjekti i

Kulak iz partizanske kuhinje

Ruski zemljoposjednik i intelektualac A. N. Engeljgardt u svojim je znamenitim “Pismima sa sela” 70-ih godina XIX. stoljeća, između ostalog, opisao lik kulaka. To je osoba, piše Engeljgardt, relativno bogata koja nastoji svim sredstvima spriječiti materijalno blagostanje seljaka, a još više njihovo kulturno uzdizanje. To

Otvoreno pismo predsjednici Republike Hrvatske

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE Gradska organizacija Zagreb Tratinska 27   Zagreb 28. 3. 2015.   Gospođo Predsjednice, Socijalistička radnička partija (SRP) grada Zagreba na svojoj sjednici održanoj 25. 3. 2015. g. osudila je Vaš čin uklanjanja biste Josipa Broza –Tita iz ureda rezidencije koju je

Priopćenje za javnost SRP-a grada Zagreba

Socijalistička radnička partija Hrvatske Gradska organizacija Zagreb   Zagreb 19. 3. 2015.     Na održanoj sjednici 18. 3. 2015.god., rukovodstvo zagrebačke organizacije SRP-a pozdravilo je akciju „spašavanja“ Imunološkog zavoda uključivanjem građana u kupnju dionicate se isto i samo uključilo u kupnju istih pozvavši sve

Programi rada i financijski izvještaji za 2014. i 2015.

PROGRAM RADA SRP-a 2014.doc SRP završni račun 2014 Bilješke SRP 2015 Donacije SRP 2015 Financijski plan 2014 Financijski plan 2015 Program rada 1 2015 Program rada 2 2015

VENECUELI, MOJOJ DRAGOJ OTADŽBINI, POTREBNA JE VAŠA SOLIDARNOST

Dok počinjem da pišem ove redove, pratim vesti i osećam da sam zapravo pomalo egoista što vam tražim da izrazite solidarnost prema nama, prema mojoj Bolivarskoj revoluciji, prema mom herojskom narodu, koji piše istoriju otpora prema svakojakim agresijama imperijalizma, cionizma i domaćih plaćenika koji prodaju

NATO GO HOME!

Izjava za javnost Split, 07. 02. 2015.   NATO GO HOME! NATOvarit će nam smrt, crninu i sramotu!   Socijalistička radnička partija – SRP  izražava oštro protivljenje posjeti jakih pomoskih snaga NATO pakta ratnoj luci Lora u Splitu radi “jačanja interoperabilnosti između NATO snaga i

Izjava za javnost: Dan oslobođenja Splita od fašizma

ONI  SU  STVARALI  POVIJEST Dan 26. 10. 1944. godine  jedan je od najznačajnijih datuma u povijesti našega grada! Naime, na samom kraju II. svj. rata, slavna Titova armija oslobodila je Split od nacifašističkog okupatora i njegovih domaćih pomagača ustaša, u sklopu operacije 8. korpusa i

Kako uskladiti bezgrešno začeće ili uskrsnuće s nastavom biologije i kemije?

Primjedbe upućene Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta u sklopu javne rasprave o nacrtu nastavnog Plana i programa katoličkoga vjeronauka za trogodišnje srednje škole, bile su teme jučer održane konferencije za novinare pulske organizacije Socijalističke radničke partije Hrvatske. Kako je istaknuto, SRP se oštro protivi takvoj

IN MEMORIAM Božo Kovač 1926. – 2014.

U Pazinu je u četvrtak 4. rujna od posljedica moždanog udara u 89-oj godini preminuo Božo Kovač, jedan od osnivača pulskog ogranka Društva Josip broz Tito i Socijalističke radničke partije. Rođen je 19. II. 1926. godine u srednje stojećoj seoskoj obitelji u selu Ljubunčić pokraj

MEĐUNARODNI DAN SOLIDARNOSTI S NARODOM VENEZUELE

NE IMPERIJALISTIČKOJ AGRESIJI NA VENEZUELU

 

Svjetsko mirovno vijeće (WPC) osuđuje najnoviju eskalaciju imperijalističke agresivnosti protiv naroda i vlade Venezuele izražene putem „Izvršne rezolucije“ američkog predsjednika B. Obame u kojoj se Venezuela proglašava „izvanrednom prijetnjom vanjskoj politici i nacionalnoj sigurnosti SAD-a“.

Svjetski miroljubivi subjekti i Svjetsko mirovno vijeće (WPC) smatraju to otvorenim miješanjem u unutrašnje stvari jedne suverene zemlje i daljnjim porastom imperijalističke agresivnosti, konkretno američke, koja ima za cilj destabilizaciju zemlje i podržavanje lokalne oligarhije koja se bori za očuvanje i zadržavanje privilegija.

U trenucima rastuće agresivnosti imperijalizma u svim dijelovima svijeta, izražene putem ratova, vojnih intervencija i svih oblika eksploatacije, SAD još jednom upućuju prijetnju narodu Venezuele.

Svjetsko mirovno vijeće (WPC) podržava narod Venezuele koji velikom većinom odbacuje subverzivne planove, kako one vanjske tako i one unutrašnje, i pruža

punu podršku pravu i odlučnosti naroda Venezuele da štiti dosegnuti bolivarijanski proces i radi na njegovom daljnjem jačanju, a kako bi postali istinski gospodari svoje sreće.

Svjetsko mirovno vijeće poziva sve svoje članove i prijatelje širom svijeta da se 19. aprila uključe u MEĐUNARODNI DAN SOLIDARNOSTI S NARODOM VENEZUELE.

WPC upućuje izraze podrške svojoj organizaciji-članici „Komitetu međunarodne solidarnosti – COSI“ i svim anti-imperijalističkim snagama u Venezueli i poziva na proteste protiv dekreta SAD te zahtijeva ukidanje „Izvršne rezolucije“ i sankcija protiv Venezuele.

Socijalistička radnička partija se pridružuje zahtjevu Svjetskog mirovnog vijeća i svih ostalih miroljubivih organizacija i pokreta širom svijeta da narodu Venezuele ne smije biti okrnjeno iskonsko pravo da upravlja vlastitom sudbinom.

 

Sloboda narodu Venezuele!

 

Vladimir Kapuralin

 

Sao Paolo SRB.pdf

Llamamiento del CMP sobre 19 abril_espanol.pdf

Global Day of action_19th April 2015.pdf

Kulak iz partizanske kuhinje

Ruski zemljoposjednik i intelektualac A. N. Engeljgardt u svojim je znamenitim “Pismima sa sela” 70-ih godina XIX. stoljeća, između ostalog, opisao lik kulaka. To je osoba, piše Engeljgardt, relativno bogata koja nastoji svim sredstvima spriječiti materijalno blagostanje seljaka, a još više njihovo kulturno uzdizanje. To je jedini način na koji on može zadržati relativnu privilegiranost u svojoj sredini. Siromašni i neuki seljaci predstavljaju zalog njegovog blagostanja. Opći materijalni i kulturni napredak društva za njega je neprihvatljiv.

Sedamdesetak godina poslije, ruski pisac M. M. Prišvin u svom će dnevniku zapisati da jednu od važnih posljedica kolektivizacije i raskulačivanja predstavlja migracija kulaka i njihovih potomaka u intelektualnu i političku elitu.

Nedavno je u Zagrebu održan osnivački skup Lige antifašista Hrvatske, udruge koja je osnovana kao protuteža Ligi antifašista jugoistočne Evrope osnovanoj izvan državnih granica Republike Hrvatske. Razlog za nepoćudnost Lige antifašista jugoistočne Evrope leži u činjenici da ona djeluje na svim prostorima bivše Jugoslavije, kao i drugih balkanskih država, što ne odgovara zadanim okvirima, u Hrvatskoj vladajuće, liberalne demokracije. Osnivanje Lige antifašista Hrvatske po zadatku su pokrenuli i u život sprovela dvojica vodećih hrvatskih nacional-antifašista Juraj Hrženjak i Ivo Fumić. Njima je asistiralo nekoliko nevladinih i neovisnih udruga netransparentnih izvora financiranja.

Među učesnicima skupa našao se i poznati pragmatični antifašist, “ugledni publicist i izdavač”, Slavko Goldstein. “Ugledni publicist i izdavač”, u narodnom jeziku “piskaralo i muktaš”, održao je govor u kome je, zahvaljujući demokratskom i netotalitarnom karakteru suvremenog hrvatskog društva, dobio priliku da iznese svoje (nekompetentno i subjektivno) mišljenje o svim glavnim problemima hrvatske povijesti XX. stoljeća te da ocijeni djela, riječi i misli, osobito skrivene, velikih povijesnih ličnosti. Naravno, glavna tema pragmatičnog antifašista bila je ličnost Josipa Broza Tita o kome je napisao opsežno “biografsko” djelo pod naslovom “Tito”. Jasno je da mu je skup poslužio za promociju “kontroverzne” knjige, knjige s kontroverznim ocjenama Titove ličnosti. Takve se knjige najbolje prodaju.

Knjiga se može smatrati suvremenim propagandnim djelom, premda je pristup upotrijebljen u njoj patentiran još 20-ih godina XX. stoljeća od strane Josepha Goebbelsa i Adolfa Hitlera koji su govorili da ljudima glavu treba “napuniti gomilom gluposti i besmislica” da bi se njima lakše manipuliralo. Osjećaju suvremenosti dodatno doprinosi činjenica da je knjigu napisao skupa sa sinom Ivom. Poznato je, naime, da se u suvremenoj Hrvatskoj, EU i šire, zvanje i položaj, u skladu s rastućom feudalizacijom društava, prenosi s koljena na koljeno. Od članstva u akademijama znanosti do ribanja podova u restoranima.

Najviše pažnje izazvala je tvrdnja uglednog spisateljskog poduzetnika da je Tito bio antifašist samo četiri godine. Mora se priznati, vrlo precizno izmjereno kao da se radi o najdragocjenijem metalu. On, kao i svaki balkanski “ugledni publicist”, svoje misli voli podcrtati, učiniti neupitnim, oslanjanjem na neki zapadnoevropski ili sjevernoamerički autoritet. U konkretnom slučaju, autoritet se zove Eric Hobsbawm koji je navodno rekao “da je antifašizam u Drugom svjetskom ratu bio privremeni savez kapitalizma i komunizma protiv smrtne opasnosti koja im je podjednako zaprijetila od nacifašizma”.

Šteta je što g. Hobsbawm nije odvojio malo svog dragocjenog vremena i u nekoliko riječi, jezgrovito, objasnio karakter savezništva pojedinih kapitalističkih zemalja protiv drugih kapitalističkih zemalja u Prvom svjetskom ratu. Još bi interesantnije bilo saznati mišljenje g. Hobsbawma o rezultatima Prvog svjetskog rata nakon kojeg su dotad vodeće kolonijalne sile, Engleska, Francuska i Belgija, koje su svoje bogatstvo izgradile na umorstvu desetaka milijuna ljudi, pale u polukolonijalnu ovisnost o SAD-u.

Najzanimljiviji je, ipak, izraz nacifašizam za pojavu koja, objektivno govoreći, nikad nije postojala, premda su fašizam i nacizam imali dosta sličnosti. Naime, g. Hobsbawm prešućuje notornu činjenicu da je do pojave njemačke verzije fašizma on već bio na vlasti u nizu evropskih zemalja: Italiji od 1922., Poljskoj od 1926., Bugarskoj od 1923., Mađarskoj od 1920., Jugoslaviji 1929. godine, dok su u Austriji fašisti došli na vlast 7. marta 1933. godine. Budući antifašisti SAD-a i UK-a, primjerice notorni Churchill, pozdravljali su pobjede fašista u Italiji i Poljskoj smatrajući ih najboljom branom pred komunističkom, točnije boljševičko-židovskom opasnošću. Svaki dolazak fašizma na vlast bio je popraćen represijama protiv komunista i radnika sa stotinama i tisućama ubijenih.

Porast fašizma, svojevrsnoj feudalizaciji društva, u Njemačkoj imao je osebujan karakter jer se po prvi put razvijao u visoko industrijaliziranoj zemlji. Kaiserova Njemačka već je imala većinu elemenata fašističkog društva dok se on do kraja profilirao, dobio nacionalni pečat, u mnoštvu desnih i centrističkih stranaka Weimarske republike. Još je jedan budući antifašist, koji će takvim službeno postati tek nakon Drugog svjetskog rata, možda ga čak štafetno preuzeti od Tita ili Staljina, Konrad Adenauer, zastupao fašističke i ekspanzionističke ideje, jasno – na Istok, tijekom 20-ih godina XX. stoljeća. No, pravi preokret, pravi uzlet fašizma njemačkog tipa, desio se za manje od godine nakon početka Velike depresije.

14. septembra 1930. godine, u Njemačkoj su održani izbori za Reichstag na kojima je po broju glasova na drugo mjesto izbila Nacional-socijalistička njemačka radnička partija  (NSDAP), osvojivši pri tom 6,4 milijuna glasova, 8 puta više nego na prethodnim izborima 1928 godine. Evidentno je bilo u kom pravcu se njemačka vlast, odnosno najveći dio naroda, kreće. Konzekvence njemačkog skretanja u otvoreni rasizam, utilitaristički po karakteru, nisu ostale bez dužne pažnje ni u nekim krugovima u SAD-u. Indikativno je stoga pismo-upit Židovske telegrafske agencije iz SAD-a upućeno Staljinu na koji on odgovara 12. januara 1931. godine:

O antisemitizmu.

Odgovaram na Vaše pitanje.

Nacionalni i rasni šovinizam je zaostatak morala mržnje prema čovjeku svojstvenom periodu kanibalizma. Antisemitizam kao krajnja forma rasnog šovinizma predstavlja najopasniji zaostatak kanibalizma.

Antisemitizam je koristan eksploatatorima kao gromobran koji štiti kapitalizam od udara radnika. Antisemitizam je opasan za radnika kao lažna staza koja ih odvodi s pravilnog puta i vodi u džunglu. Zato komunisti, kao sljedbenici internacionalizma, ne mogu ne biti nepomirljivim i zakletim neprijateljima antisemitizma.

U SSSR-u se antisemitizam zakonom najoštrije proganja, kao pojava, duboko neprijateljska Sovjetskom sustavu. Aktivni antisemiti kažnjavaju se po zakonima SSSR-a smrtnom kaznom.

Nepoznato je da li su gospoda iz telegrafske agencije slali slične upitnike drugim evropskim državnicima ili im je i bez toga sve bilo jasno. No, više je nego sigurno da su gospoda iz agencije bili vrlo dobro upoznati s antisemitizmom u vlastitoj zemlji i to kao općeprihvaćenom društvenom normom. Ipak, najzanimljivija je činjenica da su znali gdje mogu naći pouzdanog saveznika, istinskog antifašistu, premda su dotad aktivno radili protiv njega.

Ponajbolji izdanak socijal-liberalne ideologije XX. Stoljeća, Adolf Hitler, vrlo umješno je manipulirao zemljama, narodima i klasama, njihovim proturječjima u Njemačkoj i Evropi – na isti način kako su to stoljećima radili evropski imperijalisti u “svojim” kolonijama. Ako je engleski lumpenproleter mogao postati uglednim kolonijalnim službenikom, mogao je i njemački postati uglednim zemljoposjednikom ili birokratom u istočnoevropskom „Lebensraumu“. U konačnici, klasne privilegije njemačkih elita, s malim izuzecima, ostat će netaknute, uz minimalnu cijenu prihvaćanja antisemitizma. S druge strane, antisemitizam je njemačkim radnicima omogućio stvaranje privida nacionalnog i klasnog konsenzusa.

Njemački ekspanzionistički projekt, kopija srednjovjekovne ekspanzije teutonskih vitezova, imao je dobre  izglede za uspjeh. No njega će, pokazat će dinamika Drugog svjetskog rata, SSSR biti u stanju razbiti sam i bez ičije pomoći. U međuvremenu, evropske, kako “demokratske” tako i fašističke, zemlje odbit će mnogobrojne sovjetske mirovne prijedloge pa tako i izgradnju sustava kolektivne evropske sigurnosti. Sve su ovo vrlo dobro dokumentirane činjenice, no potisnute u drugi plan zajedničkim djelovanjem fašista i suvremenih antifašista.

Kad je nacizam krenuo u svoj osvajački pohod u Evropi on praktički nigdje nije naišao na ozbiljniji otpor. Ne samo elite, već i najveći dio naroda kapitalističkih zemalja poput zemalja Beneluksa, Francuske, Danske, Norveške itd. nije našao razloga da se suprotstavi “okupaciji” svojih zemalja. No jest za kolaboraciju. Četiri od pet kolona bile su na Hitlerovoj strani. Slična je situacija bila i u Velikoj Britaniji o kojoj 1944. godine u zatvoru, zatvoren bez istrage i suda zajedno s desecima tisuća Indijaca zbog “potencijalne” podrške nacistima, piše indijski političar Javaharlal Nehru:

Sjećam se kako sam početkom marta 1936. godine odbijao uporne pozive gospodina Mussolinija da posjetim Italiju. Mnogi od Britanskih vodećih državnika koji su vrlo oštro govorili o fašističkom Dučeu u kasnijim godinama kad je Italija postala neprijateljem, tih su dana o njemu govorili sa simpatijama i poštovanjem, te slavili njegov režim i metode.

Dvije godine poslije, u ljeto prije Minhena, bio sam pozvan od strane nacističke vlasti da posjetim Njemačku, gdje je u pozivu rečeno da oni znaju za moj negativan odnos prema nacizmu. Mogao sam ići kao njihov privatni gost, s mojim imenom ili inkognito, ili kako god ja želim. I to sam uz zahvalu odbio. Umjesto toga otišao sam u Čehoslovačku, tu “daleku zemlju” o kojoj je engleski premijer tako malo znao.

Prije Minhena sreo sam se s nekoliko članova britanske vlade i drugim istaknutim engleskim političarima pred kojima sam izrazio svoja antifašistička i antinacistička stajališta. Ona nisu bila dobro prihvaćena te mi je rečeno da se i neki drugi elementi moraju imati na umu.

Tijekom čehoslovačke krize, kod francuskih i britanskih državnika u Pragu i u Sudetima, u Londonu i Parizu i u Ženevi, gdje je Liga nacija zasjedala, vidio sam stvari koje su me zaprepastile i izazvale odvratnost. Umirotvorenje Hitlera je bila preslaba riječ. Iza toga nije bio samo strah od Hitlera, već i podmuklo divljenje prema njemu.

Ako se imaju u vidu gore iznesene činjenice, može se zaključiti da je g. Hobsbawm bio u pravu – kad se govori o kapitalizmu – jer za svaki savez potrebne su najmanje dvije strane. Komunistički pokreti Evrope i SSSR-a nisu imali saveznika u antifašističkoj borbi između dva svjetska rata, barem ne u Evropi koja je na sve načine gurala nacističku Njemačku prema Istoku. “Neka Huni ubijaju boljševike”, definirao je još 1919. godine zapadnoevropsku politiku prema Njemačkoj i Rusiji, jedan od budućih vođa antifašističke koalicije, Churchill. Zapadna Evropa nije mijenjala politiku niti u vrijeme njemačkih priprema za napad na Poljsku, premda je SSSR nudio vojno savezništvo i zajedničku obranu od nacista. Politika nije promijenjena niti nakon okupacije Poljske. Nada za napad nacističke Njemačke na SSSR nikad nije nestala. Politika je promijenjena, i to samo djelomično, 10. maja 1940. godine nakon napada Njemačke na Francusku. Niti 12 sati nakon početka ratnih operacija, nevidljiva i moćna ruka s mjesta britanskog premijera uklonila je umirotvoritelja Chamberlaina i na njegovo mjesto kooptirala Churchilla. Budući osobom koja je imala iskustva u obračunu s urođenicima, dobio je zadatak da ušutka gangstere iz Konzervativne stranke i zemlju pripremi za kakvu-takvu obranu. Nakon toga trebalo se samo čekati na neizbježno – napad nacista na SSSR i početak kratkog i neiskrenog savezništva kapitalizma i komunizma, tj. antifašizma.

“Vaš znoj i krv, naš profit”, bilo je viđenje rezultata antifašističkog rata i poraća u očima zapadnih saveznika, točnije Amerikanaca. Sovjetsko odbijanje takvog pristupa “izazvalo” je tzv. Hladni rat. Titovo odbijanje da vrati imovinu bivšim vlasnicima, točnije jednom manjem dijelu njih, transformiralo ga je, po mišljenju gospodina antifašista iz duboke partizanske pozadine, u suprotnost onom što je do tada bio. Iz antifašista u neantifašistu ili fašistu. No, kako je liberalima, a naš trgovac idejama je poklonik trenutačno modernih i kurentnih liberalnih svjetonazora, neugodno otvoreno govoriti o novcu i nekretninama, oni radije govore o slobodama i ljudskim pravima.

“Iako nam je, za razliku od Staljina omogućio neka ljudska prava, on dosljedan borac za ljudska prava nije bio.” Gospodin suvremeni antifašist ne pojašnjava, po običaju, tko su to “mi”, premda kod ovakvih individua “mi” uvijek znači “ja”, što ta prava znače, tko će za njih platiti i tko će se morati odreći svojih elementarnih prava da bi bogomdani antifašist uživao u plodovima antifašističke pobjede. Borci iz prvih redova antifašističke borbe su i tako bili naviknuti na siromaštvo. “Vaš znoj i krv, naš profit”, bilo je viđenje rezultata antifašističke borbe u očima slučajnog antifašiste iz duboke pozadine. S druge strane, gospodin suvremeni antifašist očito nikad nije izučavao matematičke metode koje zahtijevaju da se za svaku teoriju utvrdi mogućnost obrata. Drugim riječima, može se i mora postaviti legitimno pitanje: da li se naš “ugledni publicist i izdavač” može smatrati antifašistom?

Goldsteinov rad na Titovoj biografiji započeo je dvije godine nakon Titove smrti tako da se odmah nameće zdravorazumsko pitanje: zašto je baš on dobio takvu zadaću, tj. priliku, da preko Tita dođe do dodatnih prihoda, a ne netko drugi? Pitanje je prozaično, no ovdje se radi o prozaičnim i prizemnim ljudima i njihovim motivima. Jer može se i mora, u maniri birtijaškog mudrijaša, postaviti legitimno pitanje: da li je “ugledni publicist” već tada znao da Tito nakon 8. maja 1945., točnije večernjih sati tog dana, više nije bio antifašist? Da li je o tome pisao u svojoj prvoj verziji biografije? Da li je u njoj napisao da je Tito pogriješio naredivši rušenje mosta kod Jablanice? Da li je imao priliku razgovarati s minerom Vladimirom Smirnovim, koji je srušio most, i saznati što mu je Tito točno rekao prije rušenja mosta? Da li mu je jednostavno rekao da sruši most ili da ga sruši na određeni način? Da li gospodin zna prostu činjenicu da jednu od glavnih karakteristika tzv. staljinizma, točnije boljševizma, predstavlja kolektivno donošenje odluka te da je i Tito uvijek, osim u iznimnim situacijama, odluke donosio zajedno sa svojim suradnicima? Da li zna podmetač jeftinih podvala da je Tito, za razliku od njega, bio čovjek djela, a ne riječi i floskula, čovjek koji je prije drugih sumnjao u vlastite odluke, te je nastojao ne učiniti ih ireverzibilnim?

Ako je 80-ih znao da je Tito počinio sve te greške, da je dao ubiti Hebranga (a nije), zašto tada nije o tome pisao? To zahtijeva intelektualno poštenje. To zahtijeva radna etika jer su ga 80-ih plaćali, ne Partija, već građani Jugoslavije koji su imali pravo na istinu. Ili je mislio da ga plaća Partija, odnosno partijska vrhuška, pa je pisao onako kako je mislio da se od njega traži? Ili sad piše onako kako netko drugi od njega traži? Bilo kako bilo, lagao je, evidentno je, onda ili sada. Možda čak i tada i sada. No, lagao je i laže za novac.

Bivši sustav se raspao, koliko pojednostavljeno toliko i precizno rečeno, po osovini radnici – inteligencija i političari. Rad – nadgradnja. Socijalistička Jugoslavija je, po definiciji i u praksi, bila zemlja radnika i rada. Uza sve nedostatke i probleme radnici su ispunjavali radne zadatke onako kako se od njih zahtijevalo. Oni su smatrali, s pravom, da i drugi segmenti društva trebaju, jednako tako, obavljati svoj dio posla, posla za koji su bili plaćeni, a za čije obavljanje su političari i inteligencija – avangarda društva – dobili neophodno obrazovanje plaćeno novcem koje je država oduzela od radnika i seljaka. Samim time, političari i inteligencija su postali eksponentima socijalističkog društva. Oni su u očima radnika bili poistovjećeni s tim društvom. Njihov posao je, pojednostavljeno govoreći, bilo iznalaženje rješenja za svaki problem pred kojim se društvo našlo. U zadanim okvirima i na postojećim temeljima.

Taj “totalitarni” princip, princip pune odgovornosti političara i inteligencije, a ne samo radnika, za vlastiti rad, istovremeno su 30-ih godina XX. stoljeća patentirali američki kapitalizam i sovjetski komunizam, točnije Roosevelt i Staljin. Zahvaljujući, prije svih, činjenici da je SAD ostao vjeran tom “totalitarnom” principu, što je vlast držala inteligenciju na kratkom povodcu, što ju je utilizirala, disciplinirala do razine industrijskih radnika, SAD je odnio ideološku pobjedu nad socijalističkim blokom u Hladnom ratu. Američki Stipe Šuvar se nije bavio pisanjem “Bijelih knjiga” i nabrajanjem nedjela njihovih intelektualaca. On ih je izbacivao s posla. Dapače, sustav je bio tako dobro razrađen da se nepoćudni nisu mogli domoći posla. Čak ni diplome. U “liberalnoj” Americi se ne bi moglo desiti da direktor njihovog “Libera” ili urednik “Cankarjeve založbe” objavljuje antidržavne autore.

Za razmažene intelektualce uzgojene u jugosocijalističkom raju osobne neodgovornosti, bezgranične slobode, punog odsustva radne etike i patološkog egoizma, ovakav stav može izgledati poput blasfemije. Jer oni još uvijek lebde u prosvjetiteljskim oblacima na koje su ih Tito i drugovi postavili.

Bitno drugačija situacija je u Rusiji i drugim postsovjetskim zemljama. Tamo je bilo daleko manje prostora za uhljebljivanje inteligencije na državnom proračunu. Tamo je vrlo brzo došlo do katarze unutar intelektualne kaste. Tamo nisu samo radnici dobili liberalni kapitalizam. Dobila ga je i inteligencija. Ista ona koja je od 60-ih godina podmuklo, “po kuhinjama”, zahtijevala tržište, privatizacije, redukciju radničkih prava. Rješenje svih problema društva, jednako kao i naša inteligencija, vidjeli su u stvaranju društva primitivnog egzistencijalnog straha radnika od nezaposlenosti. Onakav kakav je već stoljećima postojao u “civiliziranim” zemljama Zapada. Smatrali su, isto tako, da se to ne bi trebalo odnositi na njih, inteligenciju: “Mi smo znanstveni radnici. Nas će uvijek netko trebati”. Time su se predstavnici inteligencije vlastitom voljom reducirali iz ljudskih bića u tegleću marvu. I nju netko uvijek treba. Takva je bila praktički sva socijalistička inteligencija Istočne Evrope.

Obračun s Titom i negiranje Titovog antifašizma, antifašizma kao takvog, postala je vrlo raširena pojava kojom se bavi mnoštvo “povjesničara” u Hrvatskoj. Među njima istaknuto mjesto zauzima profesor J. J. s jednog opskurnog i nikom potrebnog sveučilišta. Profesor piše i izdaje knjige koje nitko ne kupuje, ali ih država otkupljuje. Čest je gost malih “privatnih” televizijskih postaja financiranih iz državnog i lokalnih proračuna. Voli se baviti mračnim tajnama jugokomunističkog totalitarnog sustava. Raduje se slobodi koju je stekao hrvatski narod zahvaljujući, ponajviše, velikoj pomoći tradicionalnog saveznika Hrvata – Njemačkoj. No, gospodin profesionalni domoljub nikad ne poteže pitanje položaja mladih hrvatskih radnica i radnika u njemačkim firmama u Hrvatskoj, što kod neupućenih može izazvati čuđenje. Jer, čemu pitanja o “Sparu” koji je “kupio” 25 najprofitabilnijih “Dioninih” dućana i u njima uveo ropske radne uvjete za stotine mladih radnika i radnica? Čemu uspoređivanje radnih uvjeta, radnog vremena i plaća radnika “Spara” u Hrvatskoj s onima u IV. Reichu? Čemu pitanja o radnicima “Lidla”, “T-coma”? Čemu pitanje zašto Nijemci kod nas ljetuju, a mlade “Hrvatice i Hrvati” nigdje ne ljetuju, već čiste klozete u Njemačkoj? Čemu sva ta pitanja kad napokon imamo ljudska prava? Mi, tj. ja. Tako je to kod profesionalnih domoljuba. Tako je i kod profesionalnih antifašista. Njih od punog, crno-žutog, konsenzusa dijeli još samo jedna prepreka – Titove četiri ratne godine. No, ne treba gubiti nadu, lažni antifašist će naći načina da Titu i partizanima do kraja oduzmu antifašistički legitimitet i predaju u ruke Pavelićevih sljedbenika kojima će se, zašto ne, oprostiti sitni nestašluci iz četiri ratne godine?

Zajednički nazivnik oba gore navedena falsifikata, liberalnog i fašističkog, predstavlja teza o totalitarnom karakteru socijalističkih društava, patentirana i razrađena tijekom Hladnog rata. Rodonačelnikom teze može se smatrati njemačka intelektualka Hana Arendt, asistentica znamenitog Martina Heideggera koja, za razliku od svog mentora, iz tehničkih razloga nije mogla postati članom NSDAP, već je nakon Hitlerovog dolaska na vlast morala emigrirati u SAD. Njena knjiga “Podrijetlo totalitarizama”, naručeni antikomunistički pamflet napisan krajem 40-ih godina XX. stoljeća, predstavlja samo jedan, no vrlo važan, segment antikomunističke propagande u hladnoratovskom svijetu. Njime, pamfletom, bila je zaražena praktički sva evropska lijeva inteligencija, a po svemu sudeći i mnogi komunisti. Knjiga u svojoj biti predstavlja eklatantan primjer socijalnog fašizma – majke svih fašizama. U njoj je u redovnu upotrebu uveden izraz “puk” (mob na engleskom) kojim se označavaju “niži” slojevi društva, navodni stupovi Hitlerovog i Staljinovog totalitarizma. Dodatnu mučninu izaziva činjenica da Arendt nije pokazala interes za stradanje židovskog “puka” u nacističkoj Njemačkoj i okupiranoj Evropi jer kad bi u agendu knjige stavila stradanje židovskog “puka” njena teza pala bi u vodu. Više ne bi mogla izjednačiti nacističku Njemačku i SSSR, Hitlera i Staljina, nacizam i komunizam. Tisuće kvaziljevičara i drugih intelektualaca ostali bi bez temelja “svog” svjetonazora. Jedan od svježijih primjera takve sorte intelektualaca svakako je izdanak engleske liberalne škole, u našim uvjetima ljevičar, Dejan Jović, koji u svojoj knjizi “Jugoslavija, država koja je odumrla” ljude koji radom, a ne prostitucijom, osiguravaju svoju egzistenciju naziva pukom. Osobito im zamjera povjerenje koje su gradili prema Titu.

Da je totalitarizam nešto drugo davno je dokazao jedan od iznimno rijetkih poštenih humanističkih intelektualaca koje je Zapad dao čovječanstvu – britanski povjesničar Arnold Toynbee koji u svom sveobuhvatnom radu “A Study of History” 30-ih godina XX. stoljeća piše:

Jedna od najvećih socijalnih promjena koje su se pojavile s dolaskom demokracije je širenje obrazovanja. U progresivnim zemljama sustav univerzalne i obavezne besplatne poduke učinio je obrazovanje prirođenim pravom svakog djeteta – u suprotnosti s ulogom obrazovanja u pred-demokratskom vremenu, kad je ono bilo monopolom privilegirane manjine. Novi obrazovni sustav bio je jedan od glavnih socijalnih ideala svake države koja je težila dostojnom mjestu u modernom svijetu uljuđenih nacija.

Kad je opće obrazovanje prvi put uvedeno, bilo je pozdravljeno sa strane suvremene liberalne misli kao pobjeda pravde i prosvjetiteljstva od kojeg se moglo očekivati da će najaviti novu eru sreće i blagostanja za čovječanstvo. No, ova očekivanja, kako se sada vidi, nisu računala na nekoliko prepreka na ovom širokom putu k mileniju, i u ovom slučaju, kako se to često događa, dogodilo se da su se nepredviđeni faktori pokazali najvažnijim.

Jedna od prepreka bilo je neminovno osiromašenje rezultata obrazovanja kad je proces napravljen da bude dostupan “masama” uz cijenu odvajanja od svog tradicionalnog kulturnog nasljeđa. Dobre namjere demokracije nisu imale čarobnu moć da izvedu čudo s kruhom i ribama. Našoj masovno proizvedenoj intelektualnoj hrani nedostaju okus i vitamini. Druga prepreka je utilitaristički duh kod ocjene plodova obrazovanja kad su oni doneseni u doseg svih. U socijalnom sustavu gdje je obrazovanje bilo dozvoljeno samo onima koji su naslijedili pravo na njega kao socijalnu privilegiju, ili su svojim izvanrednim sposobnostima dokazali pravo na njega, obrazovanje je ili biser bačen pred svinju ili skupocjeni biser kojeg pronalazač plaća po njegovoj punoj cijeni. Ni u jednom slučaju ono nema krajnji cilj:instrument svjetovne ambicije ili isprazne zabave. Mogućnost pretvaranja obrazovanja u sredstvo zabave za mase – i profit za zabavljača koji zabavu isporučuje – pojavio se tek nakon uvođenja općeg osnovnog obrazovanja; i ova nova mogućnost prizvala je treću prepreku, najveću od svih… Povijest obrazovanja u Engleskoj govori sama za sebe. Zgrada univerzalnog osnovnog obrazovanja bila je, grubo rečeno, kompletirana Forsterovim aktom 1870. godine; žuti je tisak nastao nekih 20 godina poslije – čim je, takoreći, prva generacija djece iz nacionalnih škola stekla dovoljnu kupovnu moć – iznenadnom inspiracijom neodgovornog genija koji je naslutio da bi rad obrazovnog filantropa mogao omogućiti kraljevski profit novinskom magnatu.

Ove zbunjujuće posljedice utjecaja demokracije na obrazovanje privukle su pažnju vladara modernih totalitarnih nacionalnih država. Ako je novinski magnat mogao zaraditi milijune pribavljajući dokonu zabavu za poluobrazovane, ozbiljan državnik mogao  je dobiti, vjerojatno ne novac, no moć iz istog izvora. Moderni diktatori su svrgnuli novinske magnate i zamijenili grubu i sramotnu privatnu zabavu jednako grubom i sramotnom državnom propagandom. Razrađena i domišljata mašinerija za masovno porobljavanje poluobrazovanih umova, izumljena za privatni profit u britanskom i američkom režimu „laissez faire”, jednostavno je preuzeto od strane upravljača država koje su upotrijebile ova mentalna oruđa, ojačane kinom i radijom, za vlastite grešne ciljeve. Nakon Northcliffa, Hitler – premda Hitler nije bio prvi u ovome.

 Tako da, u zemljama gdje je demokratsko obrazovanje uvedeno, ljudi su u opasnosti od pada u intelektualnu tiraniju kreiranu, ili od strane privatnog korisnika ili javnog autoriteta. Ako se želi spasiti ljudske duše, jedini način je podizanje standarda masovnog obrazovanja do takvog stupnja da njegovi primatelji postanu imuni na bilo koju formu iskorištavanja i propagande; i treba istaći da ovo nije laka zadaća.

Time je na temu totalitarizma, korporacijskog i državnog, sve rečeno. Viktorijanska Engleska je imala mnogobrojne elemente totalitarnog društva, društva poluobrazovanih, no prvo pravo totalitarno društvo u ljudskoj povijesti predstavljala je nacistička Njemačka. Tamo je stvaranje reduciranog totalitarnog uma postao državnim projektom.

Usporedno s razvojem žute štampe u Engleskoj išao je njen razvoj u SAD-u u režiji, između ostalih, notornog Williama Hearsta, kasnije velikog Hitlerovog prijatelja. Žutilo se u SAD-u postupno prelilo u umjetnost i znanost, u sve sfere života. Žutilo je postalo važnim, ako ne i glavnim, oruđem u borbi protiv emancipacije čovjeka u SAD-u, a sada i u Evropi.

Jasno je, stoga, da socijalistička društva nikako ne mogu odgovarati definiciji totalitarizma, barem ne a priori, jer u svojim temeljima imaju ugrađen prosvjetiteljski karakter, premda je u praksi dolazilo do velikih teškoća u provođenju socijalističkog, antitotalitarnog, programa. Protiv samih temelja socijalističkog, antitotalitarnog, društva neumorno su radili i rovarili intelektualni kulaci, žuta i crna inteligencija, socijalističkih društava. Podizanje kulturne razine “puka” oni su smatrali, s pravom, agresijom na vlastiti, relativno privilegirani, status. Zadržavanje povlaštenog statusa, bez obzira na posljedice po društvo, predstavljao je jedini motiv, autističan po prirodi, njihovog djelovanja te stoga ne treba čuditi njihova brza “preobrazba” 90-ih iz “komunista ili socijalista” u nacional-demokrate, nacional-patriote, nacional-antifašiste, socijal-liberale. U crnilo i žutilo.

U jugoslavenskim okvirima sudbina se posebno okrutno poigrala sa Stipom Šuvarom, posljednjim Mohikancom civiliziranosti i uljuđenosti na ovim prostorima. On je u svojoj “Bijeloj knjizi” razotkrio mnoštvo intelektualnih hijena tadašnjeg društva, no nije dovoljno učinio (i sam je kao intelektualac djelomično patio od podozrivosti prema radu i radnicima) da spriječi njihovo anticivilizacijsko djelovanje koje je u konačnici dovelo do potpunog materijalnog, kulturnog i moralnog raspada društva. On je taj proces, nehotice, i sam pospješio svojom školskom reformom koja je, između ostalog, spriječila “podizanje standarda masovnog obrazovanja do takvog stupnja da njegovi primatelji postanu imuni na bilo koju formu iskorištavanja i propagande”. Reformom koja je radnicima nedvosmisleno pokazala gdje im je mjesto. Odgovor radnika nije trebalo dugo čekati. Uzvratili su prijezirom i nijemom mržnjom prema eksponentima socijalističkog društva, inteligenciji, ili kako su ih oni zvali, inteletukcima. Radnici su potom krenuli lažnom stazom nacionalizma “koja ih je odvela s pravilnog puta i odvela u džunglu”.

Evropa i svijet su zajedničkim djelovanjem „crnih“ i „žutih“ političara i „crne“ i „žute“ inteligencije ponovno vraćeni tamo gdje su se nalazili prije stotinjak godina. Ista su proturječja ponovno isplivala na površinu, iste opasnosti prijete čovječanstvu. Stoga nije na odmet podcrtati nekoliko nepobitnih i bezvremenskih aksioma. Nepobitna je činjenica, kao prvo, da ljudsko društvo ne može funkcionirati bez radnika i rada. Nepobitna je činjenica, kao drugo, da društvo može funkcionirati bez intelektualne nadgradnje i političara. Nepobitna je činjenica, povijest o tome svjedoči, da potonji mogu izgraditi društvo podčinjenih i obespravljenih radnika. Nepobitna je činjenica, isto tako, da je takav politički sustav odavno dobio svoje ime: fašizam. Vladavina parazita nad radnicima i radom. To je ono što imamo danas u Hrvatskoj, cijeloj “demokratiziranoj” Istočnoj Evropi i šire. To je ono što novi, žuti, antifašizam podržava, što novi antifašizam jest, a stari tradicionalni, crveni antifašizam mora, ponovno, demontirati. Bez toga, doći će do pune dezintegracije civilizacije kakvu poznajemo i arhaizacije društva nezabilježene u povijesti čovječanstva.

Citati S. Goldsteina uzeti su iz članka u Večernjem listu od 4. aprila 2015. godine. Više od Goldsteinovih rutinskih fabrikacija, vrijednost članka, u smislu razumijevanja žuto-crne totalitarne svijesti, predstavljaju pitanja suvremenog novinara – pravog proizvoda intelektualaca-kulaka Goldsteinovog profila.

Jedan takav proizvod je na Dan holokausta u vijestima na državnoj televiziji izjavio da su na taj dan, 1945. godine, saveznici oslobodili logor Auschwitz. Put od zlonamjerne laži do neukosti prijeđen je u rekordno kratkom vremenu.

 

 

A. Sejdić

Otvoreno pismo predsjednici Republike Hrvatske

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE

Gradska organizacija Zagreb

Tratinska 27

 

Zagreb 28. 3. 2015.

 

Gospođo Predsjednice,

Socijalistička radnička partija (SRP) grada Zagreba na svojoj sjednici održanoj 25. 3. 2015. g. osudila je Vaš čin uklanjanja biste Josipa Broza –Tita iz ureda rezidencije koju je dao postaviti bivši predsjednik Franjo Tuđman.

Vaše obrazloženje da ste izvršili vaše predizborno obećanje vašim biračima stoji, ali je u suprotnosti s predizbornim obećanjem i zakletvom da ćete služiti svim građanima i biti predsjednica svih građana Republike Hrvatske.Ta bista je stajala tamo za vrijeme predsjednika F. Tuđmana, S. Mesića i I.  Josipovića iz čega proizlazi da građanima koji su im svojim glasom ukazali povjerenje nije smetala što tamo stoji.

Kako shvatiti uklanjanje biste do pogodovanje dijelu građana R. Hrvatske koji sustavno od  1990. g.  (od kada je Hrvatska i formalno suverena i samostalna zemlja u kojoj se ponovno instalirao kapitalizam i uveo, njemu primjeren, ekonomski, socijalni i politički poredak) blati i iskrivljuje najsvjetlije razdoblje povijesti ovog naroda? Kako shvatiti uklanjanje biste iz prostorija u kojima, po predizbornom obećanju, nećete boraviti?

Hrvatska je kao država, prvi put nakon ranog srednjeg vijeka, stvorena u narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu (ZAVNOH 8. – 9. 5. 1944. g.) kao država s himnom „Lijepa naša domovino“ i grbom sa šahovskim poljima i crvenom zvijezdom doista postojala i u federativnoj Jugoslaviji kao ravnopravna članica.

Unatoč instaliranoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj na čelu s Antom Pavelićem (priznao je samo Vatikan), koja se pridružila fašističkoj osovini i zajedno s Nijemcima,Talijanima, Četnicima i dr. u četverogodišnjem ratu na prostorima bivše Jugoslavije poubijala više od milijun nedužnih ljudi, zaslugom Tita, Komunističke partije i partizanskog oslobodilačkog antifašističkog pokreta,Hrvatska je iz rata izašla s pripojenom Istrom, bivšom riječkom republikom, povraćenim priobalnim teritorijem do Splita i svim otocima te dijelom Međimurja i Srijema. Iako je NDH bila fašistička tvorevina, Hrvatska je doživjela tretman pobjedničke, antifašističke zemlje (a ne fašističke) nad fašizmom zahvaljujući upravo Titu, partiji i partizanskom oslobodilačkom antifašističkom pokretu.

Svrstavati Tita i sistem koji je uspostavljen u njegovo doba na ovim prostorima s totalitarnim sistemima koji su opravdano doživjeli pad je daljnje širenje neistine i laži s očitim ciljem prikrivanja pozitivnih učinaka u tom dobu.

Kao borac, znao je izvojevati pobjedu i zaustaviti osvetu pobjedničke vojske (nije bilo Dresdena, nije bilo Hirošime i Nagasakija ).

Kao vladar izabran voljom naroda srušio je poredak utemeljen na eksploataciji, političkom ugnjetavanju i nacionalnoj neravnopravnosti i stvorio društvo rada u kojem je radni čovjek bio oslobođen od eksploatacije i samovolje, omogućio mu upravljanje i odgovornost nad sredstvima za proizvodnju, život od rada i rezultata svoga rada. Iz jedne od najnerazvijenijih zemalja svijeta u 30 godina (1975. g.) vladavine digao je Jugoslaviju u srednje razvijene zemlje Evrope.

Kao slavni vođa antifašističke borbe i borac za socijalnu i ekonomsku emancipaciju čovjeka koji živi od svog rada,Tito je i na svjetskoj pozornici proširio prostore slobode i mira i nagovijestio humanije društvo u budućnosti. To mu je priznao i  „mučenik“ onog  poretka, Marko Veselica, ustvrdivši da je u komunizmu bilo bolje nego sada („Večernji list“, 9. 11. 2003.).

Kao vladar, Tito je ovim balkanskim prostorima dao u povijesti najduži period mira (45 godina nije bilo ratova).

Stvorio je pokret nesvrstanih zemalja kao protutežu tadašnjoj blokovskoj politici u svijetu (u tom periodu bilo je najmanje oružanih sukoba).

Na sahrani od njega se nije oprostio samo narod Jugoslavije. Došlo mu se zahvaliti predstavnika više od dvije trećine svijeta (predstavnici 209 zemalja, državnici, delegacije, šefovi zemalja, prinčevi i kraljevi, čak i majka Jimmyja Cartera, tadašnjeg predsjednika SAD-a; vidi knjigu „Bilo je časno živjeti s Titom“).

Gospođo predsjednice, tada je svijet o Titu rekao: „Njegova mala zemlja ima manje stanovnika od Afganistana, ali je u svojoj najnovijoj povijesti uspjela suprotstaviti se i Hitlerovu Reichu i Americi Harryja Trumana i Staljinovu Sovjetskom Savezu. Nije ni pomislila da poštuje međunarodne tajne sporazume koje su međusobno sklopili veliki pobjednici Drugog svjetskog rata. Nije se poklonila „rezolucijama“ Kominforma niti ultimatumima Moskve, slomivši tako prvi put monopolizam međunarodnog komunističkog pokreta. Odbila je da se pokori disciplini blokova i postala je motor pokreta nesvrstanih zemalja ne oklijevajući da uvijek osudi imperijalističke avanture i Istoka i Zapada pa i sovjetsku akciju u Afganistanu. A takvu praksu provodio je Tito, „Stari“, kako su ga zvali njegovi drugovi za partizanske epopeje jugoslavenskih komunista“ (odlomak iz neuništene i ne spaljene knjige sačuvane od knjigocida 1990. g. „Bilo je časno živjeti s Titom“).

Da bi se donosio objektivan sud o Titu, treba se vratiti u vrijeme u kojem je vladao i uvjete u kojim je vladao, optimalno sagledavajući činjenice na osnovu kojih donosimo odluke stavljajući na istu vagu  i ono loše i ono dobro.

No,  jedno je sigurno – Tito je neodvojiv dio antifašiste od antifašista vremena u kojem je živio i radio.

To ne znači da SRP njegovu ulogu idealizira i na nju gleda izvan realnih historijskih i društvenih prilika i zbivanja.

No, na Vama je, gospođo Predsjednice, da zaustavite, a ne da potičete (mislimo na uklanjanje i publiciranje uklanjanja biste) političke snage i pojedince koje izjednačavaju antifašiste i fašiste u smislu poistovjećivanja komunističkog i fašističkog totalitarizma te „lijevih“ i „desnih“ ekstremista i odvajanja komunista od antifašista i antifašističkog pokreta.

Vaš predizborni posjet dijelu prosvjednika invalida Domovinskog rata u Zagrebu u Savskoj 66  je razumljiv u borbi za svaki glas, ali posjet izabrane Predsjednice nezakonito organiziranom, neprijavljenom i neodobrenom skupu, ukazuje na vašu suglasnost da  se problemi ne trebaju rješavati putem zvaničnih institucija, već putem ulice.

Stoga Vas molimo da javno pozovete Šatoraše da napuste Savsku jer oni nisu problem ovog društva, jer ovo društvo je većinu dobro zbrinulo i dalje vodi brigu o njima. Problem je jedna trećina ljudi koja živi ispod socijalnog minimuma.

Vaše nepozivanje na Vašu inauguraciju Predsjednika SABA Hrvatske i micanje biste ukazuje koliko držite do antifašizma pa je razumljivo njihovo uskraćivanje pokroviteljstva proslave 70. obljetnice poraza fašizma u II. svjetskom ratu.

No to isto zaslužuju i svi dosadašnji predsjednici države i vlada koji nisu dali obnoviti, uz porušene spomenike NOB-e (akcija Oluja), ni porušenu spomen zgradu u kojoj je zasjedao ZAVNOH (u kojoj su udareni temelji i današnje hrvatske državnosti) pa čak nisu ni vratili ploču na zgradu u kojoj je donesena povijesna odluka Komunističke partije V. zemaljske konferencije o dizanju ustanka na kojoj je Tito rekao „Vidimo se u oslobođenom Beogradu“.

Oni koji se srame tog dijela povijesti našeg naroda ili je svjesno ignoriraju, ne trebaju biti tamo, a očito da ih ima. Jer kako protumačiti činjenicu da je u ovoj zemlji priznatiji domobran (vojnik fašističke NDH) od partizanskog borca NOB-a (borci NOR-a prosječno primaju mirovinu oko 900, a pripadnici hrvatske domovinske vojske –domobrani 1230 kn, podaci iz Večernjeg lista od 30. 11. 1998. g.), a ti domobrani su bili na strani fašističkih sila koje su u II. svjetskom ratu lišile života 6 milijuna Židova, 20 milijuna Rusa, 10 milijuna Kršćana i oko milijun Srba.

 

Gospođo predsjednice, očekujemo Vašu javnu ispriku.

 

 

Za SRP Zagreb

Gojko Maričić


Hit Counter by http://yizhantech.com/