Izdvajamo:

<< >>

NOVI OBLICI ŠTRAJKA U HRVATSKOJ

Odnos prema štrajku, snaga i odlučnost štrajkaške borbe u krajnjoj su liniji slika stanja koje vlada u Hrvatskom sindikalnom pokretu i organizacijama. Povijesno prevladani koncept i praksa da je sindikat podčinjen državi ili političkoj stranci, proturječan je štrajku kao samostvaralačkom aktu svijeta rada, na čemu

NEMA DEMOKRACIJE BEZ GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI

Problem građanske neposlušnosti jeste test za svaku teoriju koja se pita o moralnim temeljima demokracije – ona nije primjenjiva na druge oblike vladavine. Osnovna polazišta su: prvo – da je društvo zasnovano na principu pravičnosti; drugo – da se radi o demokratskoj formi vladavine; treće

POSLJEDICE PROGONA UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA

Uvodna napomena Riječ neprijatelj predstavlja jednu od onih često korištenih riječi čije je značenje u tekućoj politici umnogome dvosmisleno i nejasna. U svom užem, izvornom smislu, ova riječ prije svega označuje spoljašnjeg neprijatelja i stranog zavojevača, u tom smislu govorilo se o neprijateljskoj državi i

Obilježavanje dana osnutka Komunističke partije Hrvatske – Anindol, 1. 8. 2018.

Okupili smo se na mjestu na kojem je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu podnio Josip Broz Tito i istaknuo dva glavna pravca djelovanja Komunističke partije. Jedan je borba protiv fašizma – borba

POLITIČKA EMANCIPACIJA NE PRETPOSTAVLJA EKONOMSKU EMANCIPACIJU

„Nema demokracije bez socijalizma – ni socijalizma bez demokracije“ (Rosa Luxemburg)   Polazeći od političkih pozicija građanske predstavničke demokracije, Marx uviđa da „politička država“ predstavlja i izražava stvarne „socijalne borbe“ čovječanstva. Time se zapravo pokazuje da politička oblast predstavlja zasebnu sferu u kojoj se odvijaju

POZIV

Dan osnutka Komunističke partije Hrvatske obilježavamo 1. 8. 2018. u Anindolu kraj Samobora. U park šumi ćemo se okupiti u 11 sati (dolazak do mjesta okupljanja u vlastitom aranžmanu) i položiti cvijeće podno spomenika. Sve članove i simpatizere pozivamo da nam se pridruže. Poziv upućujemo

GLAS ISTRE: Obilježen Dan ustanka naroda Hrvatske

U povodu 27. srpnja, Dana ustanka naroda Hrvatske, društvo “Josip Broz Tito” iz Pule i pulska Socijalistička radnička partija, u pratnji brojnih članova i simpatizera, položili su danas vijenac na spomenik palim borcima u Titovom parku. Predsjednik Društva “Josip Broz Tito” Ratko Crnobori prisjetio se

DAN USTANKA NARODA U HRVATSKOJ

Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) čestita borcima NOR-a, antifašistima i našim građanima Dan ustanka naroda u Hrvatskoj. Borcima NOB-a izražavamo duboku zahvalnost što su se na današnji dan, 27. jula 1941., odazivajući se na poziv Tita i partije, u mjestu Srb, digli na oružani ustanak

OD FAŠIZMA DO DESNOG EKSTREMIZMA

UVODNE NAPOMENE Da bismo označili neželjene i osobito nedemokratske političke pokrete, danas koristimo više različitih termina (manje-više istog značenja) koji su nastali u vrlo različitim vremenskim periodima i kontekstima. U popularnije među njima spadaju historijski termini kao fašizam, nacizam, ili ustaštvo, četništvo, itd., s kojima

SRP SPLITA U POSJETI ANTI JELASKI

Članovi Gradske organizacije SRP-a Splita, Justina Kordiš, Dragutin Duplančić i Ranko Adorić, dana 20. 07. 2018., posjetili su u njegovom domu Antu Jelasku povodom 93. godišnjice rođenja ovog znamenitog splitskog barda, vrsnog kazališnog redatelja i komediografa u mirovini, borca narodnooslobodilačke borbe, u koju je stupio

NOVI OBLICI ŠTRAJKA U HRVATSKOJ

Odnos prema štrajku, snaga i odlučnost štrajkaške borbe u krajnjoj su liniji slika stanja koje vlada u Hrvatskom sindikalnom pokretu i organizacijama. Povijesno prevladani koncept i praksa da je sindikat podčinjen državi ili političkoj stranci, proturječan je štrajku kao samostvaralačkom aktu svijeta rada, na čemu se jedino može temeljiti humanistička i efikasna strategija štrajkaške borbe. Zbog toga se u okviru takvog koncepta i prakse sindikata mogla razviti samo praksa pseudoštrajkova, koji su se na pojavnoj razini veoma često izražavali kao burne manifestacije nezadovoljstva i bunta, a u biti su imali vrlo male i ograničene dosege.

Nova strategija u biti znači vraćanje izvornim vrijednostima sindikalnog pokreta. Svi aspekti organiziranja i djelovanja sindikata odražavaju se i prelamaju u štrajkaškoj borbi.

Ponajprije to je autonomija sindikata u odnosu na poslodavce, državu i političke stranke. Ključni parametar samostalnosti sindikata je njegova usmjerenost k onome što je jedino pravi i isključivi cilj postojanja sindikata – borba za ekonomske i socijalne interese sindikata, države, poslodavca, političke stranke i drugih subjekata javnog i političkog života društva, ali samo do one granice koja ne ugrožava samostalnost sindikata u utvrđivanju ciljeva i strategije štrajkaške borbe.

Drugi čimbenik nove strategije štrajkova je unutrašnja demokratizacija organizacije sindikata. To ponajprije određuje činjenica da je sindikat po svojoj prirodi demokratska organizacija. Princip dobrovoljnosti, koji podrazumijeva slobodnu volju i odluku svakog pojedinca da pristupi sindikatu i udružuje se s drugim radnicima radi ostvarivanja zajedničkog cilja – obrane interesa svijeta rada, nije moguća bez jednakog prava sudjelovanja u konstituiranju organizacije, definiranja njezinih ciljeva i njihovu ostvarivanju. Na toj slobodnoj volji pojedinaca koji se udružuju u sindikat, temelji se i solidarnost kao jedan od ključnih izvora snage sindikata. S obzirom na to da štrajkaška borba podrazumjeva visoki stupanj suglasnosti i solidarnosti i motiviranosti sudionika, sudjelovanje u štrajku uvjetovano je demokratskom odlukom svih sudionika o ulasku u štrajk i o ciljevima štrajka. To nije moguće bez demokratskog ustrojstva sindikalne organizacije, stalne otvorenosti i protoka informacija između sindikalnih rukovodstava i članstva. Proističe to iz činjenice da je odluka o stupanju u štrajk u svakoj sindikalnoj organizaciji jedna od najkrupnijih odluka. To znači da ako je sindikat oktroiran, ako unutar njega nije uspostavljeno demokratsko ustrojstvo nego odluke donosi uzak krug sindikalne birokracije podčinjene državnoj i partijskoj birokraciji, da se u okviru takvog sindikata ne može razvijati strategija štrajkova u kojoj će štrajk razviti unutrašnje pokretačke snage.

Za zasnivanje nove strategije štrajkova, nužno je da sindikat ima iznimno visoki stupanj stručne kompetentnosti, čija se gornja granica stalno pomiče. To određuje iznimno visok i dinamičan razvoj znanosti i tehnologije, složenost društvenih odnosa i proširivanje ciljeva sindikalne borbe na šira strateška pitanja društvenog razvoja. U suvremenim društvenim uvjetima, borba sindikata za isključivo dnevne konkretne interese radnika (plaće, uvjeti rada, zaštita na radnom mjestu, itd.) nema mnogo smisla ako nije usmjerena i na neka ključna pitanja strategije društva. Upravo ta strateška pitanja zahtjevaju sve viši stupanj kompetentnosti sindikata i njihovih funkcionera u valjanom definiranju ciljeva štrajkaške borbe, parametara za ocjenu ostvarivanja zahtjeva sindikata, odnosno štrajkaša, odnosno, na stručnom planu, ravnopravnosti sindikata s poslodavcima i državom

Snaga i djelatnost štrajkaške borbe podrazumijeva i visok stupanj solidarnosti i integracije radništva u štrajkačkoj borbi, a to znači i u načinu sindikalnog organiziranja. Organizacijsko ustrojstvo sindikata, u kojem će se izraziti nužan stupanj solidarnosti i integracije sindikalno organiziranog radništva, podrazumijeva suglasnost sindikata u pojedinim profesijama, granama i djelatnostima o zajedničkim interesima i ciljevima i njihovo programsko i organizacijsko povezivanje u snažnu i djelotvornu centralu koja će ujedinjavati i multiplicirati snagu pojedinačnih sindikata u zajedničkom nastupu prema državi i poslodavcima.

Prijeko potreban čimbenik nove strategije štrajkova je materijalno–financijska snaga sindikata. Iskustva sindikata razvijenih zemalja u desetljećima izgrađivanom strategijom štrajkaške borbe potvrđuju da su snaga i efikasnost štrajkaške borbe u izravnom razmjeru s financijskom samostalnošću i snagom sindikata. Pri tome je financijska samostalnost (tj. financiranje isključivo iz vlastitih izvora) elementaran uvjet samostalnog utvrđivanja ciljeva i sredstava sindikalne borbe, a to znači i ciljeva štrajkačke borbe i slobodne odluke sindikata o tome hoće li i kada primjeniti štrajkačku borbu.

Nova strategija štrajkova, njezino uspostavljanje i razvoj u mnogome su omeđene zakonskim reguliranjem prava na štrajk. Zakonsko reguliranje prava na štrajk daleko prelazi značenje tek samo jednoga od mnogobrojnih zakona koji reguliraju određene oblasti društvenog života. Način na koji je zakonom regulirano pravo na štrajk u velikoj mjeri odražava odnos između svijeta rada i svijeta kapitala, odražava kakav je odnos između svijeta društva, odnosno vladajućih snaga u njemu, prema štrajku kao civilizacijskoj tekovini ljudskog roda. Povijest štrajkačke borbe ukazuje da je zakonsko reguliranje prava na štrajk tekovina borbe sindikalno organiziranih radnika, nastala onda kada je snaga sindikalno organiziranih radnika prinudila poslodavce i državu da im prizna pravo na štrajk.

Očito je da su i država i sindikati u Hrvatskoj, ali država u većoj mjeri negoli sindikat, shvatili da je način zakonskog reguliranja prava na štrajk krupan ulog i bitan aspekt formiranja vlastite pozicije u budućim neizbježnim pregovorima i sukobljavanjima. Pri tome je državi stalo da u što većoj mjeri ograniči pravo na štrajk i uspostavi kontrolu nad štrajkačkom borbom radnika, a sindikatima da osiguraju što povoljnije uvjete za korištenje ovog najmoćnijeg sredstva sindikalne borbe. Ako se pri tome ima u vidu da su štrajk i sindikat dva lica iste pojave, da je pravo na štrajk tekovina sindikalne borbe, ali i bitna odrednica i smisao sindikalnog organiziranja, onda je jasno da odnos države prema štrajku, koji se u velikoj mjeri ogleda kroz zakonsko reguliranje ostvarivanja prava na štrajk, odražava odnos države prema sindikalnim slobodama i pravima.

Ključno pitanje koje se danas postavlja pred teoriju i praksu sindikata u Hrvatskoj, u zasnivanju nove strategije štrajkova, jest pitanje kako zadržati izvornu snagu i smisao štrajkaške borbe, spontanost, kao njezinu unutrašnju pokretačku snagu, a istodobno primijeniti suvremene metode i oblike organiziranja koje štrajkaškoj borbi neosporno uvećavaju efikasnost. U tom pogledu, dva su najveća izvora opasnosti. Ponajprije, to je nastojanje države da zakonski uredi materiju štrajka onako kako njoj odgovara, tj. da uredi takva pravila igre koja će u što većoj mjeri umanjiti efikasnost pa i sam smisao štrajkaške borbe. Drugi izvor opasnosti je birokratizacija sindikalnih rukovodstava, koja iz svojih sebičnih interesa ulaze u kompromise s državom i poslodavcima preko one kritične granice koja označava samostalnost sindikata, podređujući tim kompromisima ciljeve i načine vođenja štrajkaške borbe.

Po svojoj prirodi i značajkama, po svojim ciljevima svoje borbe, sindikat mora biti izvan sustava – neka vrsta latentne opozicije. U tome se smislu može reći da je prvi korak k stvaranju nove strategije štrajkova drugačije ustavno određenje sindikata.

Nova strategija štrajkova podrazumijeva odgovornu i kompetentnu procjenu i odluku organa sindikata o tome treba li i kada stupiti u štrajk, kakav je u tom trenutku odnos snaga sindikata i poslodavaca, koje ciljeve treba ostvariti štrajkom, kakve dimenzije štrajk mora imati u pogledu broja sudionika, dužina trajanja štrajka, kada treba prekinuti štrajk… Takav način vođenja štrajkaške borbe podrazumijeva visoki stupanj organiziranosti i odgovarajuću organizacijsku strukturu sindikalne organizacije, discipline članova i organa, visoko razvijenu solidarnost i svijest o pripadnosti sindikalnoj organizaciji i borbi za zajedničke interese.

Organiziranje štrajkaške borbe uključuje nekoliko aspekata: komunikaciju između štrajkaša i rukovodstva štrajka; osiguranje minimuma javnih funkcija u toku štrajkova u javnim službama; sprečavanje nesrazmjerno velikih šteta; sprečavanje raznih vidova destruktivnog ponašanja u toku štrajka. Za modernu djelotvornu strategiju štrajkaške borbe, od iznimne je važnosti stav javnog mnijenja, odnosno različite aktivnosti čiji je cilj pridobivanje podrške javnog mnijenja. Riječ je o tomu da štrajkovi, osobito oni dugog trajanja i šireg obujma, kao i štrajkovi u javnim službama, nepovoljno djeluju na ukupne tokove društvene proizvodnje, uvjete života i rad građana. To, dakako, izaziva nezadovoljstvo građana, što može biti dodatni vid pritiska na poslodavce i državu da ispune zahtjeve štrajkaša ako se to nezadovoljstvo može pod određenim okolnostima okrenuti prema štrajkašima. Zbog toga je u pripremi i organiziranju štrajka ,te u samome njegovom trajanju, od iznimne važnosti promicanje ciljeva štrajka, objašnjavanje uzroka koji su do njega doveli radi pridobivanja podrške javnog mnijenja, koje u velikoj mjeri može utjecati na odluku poslodavca i države da prihvate zahtjeve štrajka. Pridobivanje podrške javnog mnijenja ima višestruko pozitivno djelovanje na tok i efekte štrajka: ono, ponajprije, ohrabruje radnike da se u što većem broju priključe štrajku, potom, potiče štrajkaše da ustraju u svojim zahtjevima; naposljetku, podrška koju javno mnijenje (koje čine i birači) pruži zahtjevima štrajkaša, istodobno je oblik pritiska na poslodavce i državu da prihvate zahtjeve štrajkaša; nadalje, štrajkovi, osobito oni širih razmjera u pojedinim javnim službama, izazivaju mnoštvo negativnih posljedica. To izaziva nezadovoljstvo građana i radnika u djelatnostima koje ne sudjeluju u štrajku te potiče pritisak na državu i poslodavce da se problem razriješi, a uspostavi normalno funkcioniranje vitalnih privrednih funkcija i javnih službi, što može pozitivno utjecati na prihvaćanje zahtjeva štrajkaša.

Drugim riječima, nova strategija štrajkova mora uzeti u obzir jednu važnu odrednicu suvremenih štrajkova – da u uvjetima tržišne ekonomije ,političkog i sindikalnog pluralizma, suvremenog stupnja razvoja tehnologije, povezanosti privrednih tokova u svjetskim razmjerima, brzine protoka informacija, štrajk nije samo jedan od radikalnih oblika sukoba svijeta rada i svijeta kapitala nego i javna stvar, osnovni razlog zbog kojeg odnos javnog mnijenja može višestruko umanjiti ili uvećati snagu i efekte štrajkaške borbe.

Esencijalno pitanje nove strategije štrajkaške borbe, njezino ishodište i utočište, jest pitanje objektivnih dosega štrajkaške borbe. Izvorna snaga štrajka nalazi se u stvaralačkoj snazi ljudskog rada, ali je pitanje gdje se nalazi gornja granica te snage. Brojne tekovine klasne borbe, mnogobrojne ljudske slobode i prava, sindikalno organizirani svijet rada stekao je štrajkaškom borbom. Štrajk, kao jedno od najsnažnijih sredstava sindikalne borbe u suvremenim razvijenim društvima, bitan je čimbenik ravnoteže klasnih snaga i relativnog socijalnog mira.

Iskustvo štrajkaške borbe u Hrvatskoj u proteklim desetljećima pokazuje da je proširivanje obujma i inteziteta štrajkaške borbe, uvjetovane produbljavanjem ekonomske, političke, socijalne i moralne krize hrvatskog društva, došlo do neznatnih promjena u odrednicama štrajkaške borbe. U sve intezivnijoj i oštroj (ali ne i plodnoj) štrajkaškoj borbi, ograničenoj nepovoljnim društvenim okruženjem koje je štrajk tretiralo ne kao civilizacijsku stečevinu, nego kao strano tijelo, još uvijek ne nastaju temeljne odrednice nove strategije štrajka. To je pretpostavka za poticanje novih pogleda i prakse sindikalnih rukovodstava u Hrvatskoj.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

NEMA DEMOKRACIJE BEZ GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI

Problem građanske neposlušnosti jeste test za svaku teoriju koja se pita o moralnim temeljima demokracije – ona nije primjenjiva na druge oblike vladavine. Osnovna polazišta su: prvo – da je društvo zasnovano na principu pravičnosti; drugo – da se radi o demokratskoj formi vladavine; treće – da je princip pravde javno spoznat u različitim oblicima svjesne kooperacije slobodnih i jednakih ličnosti. Odluka da se pređe na različite oblike građanske neposlušnosti u osnovi i služi da bi se obnovila i ojačala svijest o principima pravde i ukazalo da su uslovi kooperacije među slobodnim i jednakim akterima narušeni. Građanska neposlušnost pripada neporecivom vidu postojanja jedne zrele političke kulture. Ona se u suvremenoj političkoj teoriji označuje kao javno, nenasilno i svjesno političko djelovanje koje je protivno zakonu i koje po pravilu treba da doprinese promjeni zakona ili vladine politike. Individualna svijest i samosvijest su premoćni nad svim vladinim zakonima i akcijama. Građanska se neposlušnost situira između principa legaliteta i legitimiteta. Otuda i svojevrsni „paradoks neposlušnosti“. Građanska neposlušnost je nenasilna, ona izražava neposlušnost zakonu unutar granica povjerenja zakona.

Da bi građanska neposlušnost bila opravdana, moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Prvo – građanski protest mora uvijek biti usmjeren protiv dobro označenih slučajeva narušavanja pravičnosti; drugo – moraju biti iscrpljene sve mogućnosti legalnog vršenja uticaja koje bi obećavale uspjeh; treće – aktivnosti koje se označavaju principom građanske neposlušnosti ne smiju da dosegnu onu mjeru koja narušava funkcionisanje ustavnog poretka. Narušavanje principa slobode, glavni je razlog građanske neposlušnosti.

Smještajući građansku neposlušnost u prostor napetosti između „principa legaliteta“ i „principa legitimiteta“ u stvari je jedan od središnjih pojmova pravne države. Paradoks građanske neposlušnosti izražava se u činjenici da su „nelegalna akcija i činjenje“ pomireni s „povjerenjem u pravo“ i da imaju za cilj ojačavanje legitimnosti, održanje i stabilitet političkog poretka. Građanska neposlušnost je korektiv koji ojačava kvalitet političkog poretka.

Paradoks građanske neposlušnosti nalazi svoje rješenje u političkoj kulturi koja građane obdaruje političkim senzibilitetom, snagom rasuđivanja i spremnošću da uđu rizik koji je nužan da bi se razumjela legalna povreda legitimiteta i da bi se u slučaju nužde iz moralnih razloga radilo i protiv zakona. Građanska neposlušnost počiva na pretpostavci da pravna država računa s izrazitom potrebom revizije, jer su građanske povrede pravila u pravu i politici u suštini na moralu zasnovan eksperiment bez kojega jedna vlada ne bi mogla da opstane. Građanska neposlušnost stiče svoje dostojanstvo na temelju visoko postavljenog zahtjeva za legitimitetom demokratske pravne države. Kada državni branioci i sudije ne uvažavaju ovo dostojanstvo, tretirajući prekršioce pravila kao kriminalce, na djelu je princip autoritativnog legalizma. Ovaj princip počiva na pretpostavci da funkcija ustanovljavanja mira jedne, po, svojim pogledima na svijet, neutralne države zahtjeva pokornost građana jednom nadređenom suverenu. Pravna država koja građansku neposlušnost kažnjava kao zajednički zločin, dospijeva na strmu ravan autoritarnog legalizma. Zbog toga, svako tko podržava građansku neposlušnost iz moralnih razloga ne bi trebao da bude iznenađen ako ga zadesi kazna za kriminal.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

POSLJEDICE PROGONA UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA

Uvodna napomena

Riječ neprijatelj predstavlja jednu od onih često korištenih riječi čije je značenje u tekućoj politici umnogome dvosmisleno i nejasna. U svom užem, izvornom smislu, ova riječ prije svega označuje spoljašnjeg neprijatelja i stranog zavojevača, u tom smislu govorilo se o neprijateljskoj državi i neprijateljskoj vojsci, tj. neprijatelju s kojim je data država u stanju rata. Ukoliko je, pak, u pitanju određeni pojedinac kao pripadnik ovakvih neprijateljskih snaga, on se može legitimno i ubiti. Također, neprijateljem naziva se i onaj građanin koji pređe na stranu spoljašnjeg neprijatelja pa se, s oružjem u ruci ili na drugi pogodan način, bori u redovima neprijateljske vojske protiv vlastite zemlje.

Kad bi se riječ neprijatelj upotrebljavala samo u ovom pravom i jasno određenom značenju, ovaj pojam ne bi bio tako zahvalan predmet političke misli. Nezgoda je, međutim, u tome što se ponekada ovaj izraz upotrebljava i za označavanje takozvanog unutrašnjeg neprijatelja, pod kojim se podrazumijevaju politički suparnici i protivnici u okviru iste političke zajednice. Pri tom nije posrijedi samo puko terminološko poistovjećivanje, već nastojanje da se prema unutrašnjim protivnicima primjenjuju one iste mjere odmazde koje su primjerene spoljašnjem neprijatelju – a to su progonstvo, utamničenje i smrt.

„TKO NIJE S NAMA, TAJ JE PROTIV NAS“

Ukoliko se pođe od klasičnog razlikovanja dobrih i izopačenih oblika političkog poretka, onda bi se moglo reći da se u izopačenim oblicima vlastiti građani označavaju i progone kao neprijatelji. To su po pravilu tiranski, cezaristički i totalitarni sistemi.

Trajno obilježje političkog poretka u kojem se pojavljuje pojam unutrašnjeg neprijatelja je oštro razlikovanje između sljedbenika i protivnika, prijatelja i neprijatelja. Takvo razlikovanje vrše samo vlastodršci, rukovodeći se maksimom „Tko nije s nama, taj je protiv nas“. Time uvijek iznova otvaraju brisani prostor u koji utjeruju žigosane neprijatelje da bi ih slobodno progonili pa i ubili, jer pojam neprijatelja pretpostavlja mogućnost borbe i fizičkog ubijanja. Pri tome ovaj brisani prostor nije namijenjen samo aktuelnim, već i potencijalnim neprijateljima koji će se prije ili poslije, zbog promjena unutrašnje politike, preobraziti u neprijatelja.

Sam način ovog razlikovanja prijatelja i neprijatelja počiva na pukoj samovolji vlastodržaca. Na njima je da u svakom trenutku odrede koji su pojedinci s njima, a koji protiv njih. Neprijatelji su, dakle, svi oni koji samom voljom vlastodržaca nisu s njima, jer o tome da li je netko s vlastodršcem ili protiv njega ne odlučuje on sam, već oni koji su na vlasti.

Razlikovanje prijatelja i neprijatelja, stalno razdvaja i suprotstavlja ljude. Ta sila razdvajanja je neprijateljstvo koje se kreće od puke netrpeljivosti pa do fizičkog uništenja protivnika. U takvom poretku, čak i sporadične rasprave vlastodržaca s neistomišljenicima imaju prije svega za cilj da se zastupnik protivnog mišljenja zastraši i smoždi, jer oni koji streme samodržavlju ne mogu ni doći do pomisli da se dvije strane mogu sučeliti, a da pri tome ne pokušavaju da jedna drugu unište.

Neposredna svrha određivanja drugog kao neprijatelja i stranca može jedino biti njegovo izbacivanje iz reda lojalnih građana, koji čine političku zajednicu nad kojom se vlada, i njegovo potonje uništenje. Doduše, u mnogim tipovima društvene zajednice koriste se različiti načini odbacivanja i izopštavanja onih pojedinaca koji manje ili više odstupaju od normi zajedničkog života, ali se samo u tiranskim, cezarističkim i totalitarnim oblicima političkog poretka izdajstvo drugoga uzdiže kao najviši dokaz lojalnosti vladajućoj grupi.

Krajnja svrha ovakvog postupanja s pojedinim grupama građana kao s neprijateljima je ovjekovečenje neograničene vlasti u rukama nekolicine. Ako se, dakle, želi trajna i nepodijeljena vlast u istim rukama, moraju se suzbiti i satrti kao neprijatelji svi neistomišljenici i protivnici (marksisti, socijalisti, komunisti, jugonostalgičari, pripadnici nacionalnih manjina, druge vjere ili rase ), pošto trajno zadržavanje apsolutne vlasti nije mogućno bez nasilja, uključujući i ubijanje. I obrnuto, stalno isticanje da postojeći poredak ugrožavaju brojni i opasni neprijatelji, najbolji je izgovor za upotrebu mjera državne prinude protiv onih pojedinaca (ili grupa) koji ne dijele mišljenje vlastodršca ili dovode u pitanje neograničenost trajanja njegovog monopola vlasti. Otuda su u izopačenim oblicima političkog poretka potrebni neprijatelji, jer bez njih ne može uspješno da se vlada. Neprijatelj je ono suprotstavljeno „drugo“ bez kojeg ni ono „prvo“ ne može da postoji, a sam pokušaj da se politički protivnici progone kao neprijatelji naroda i države, najpouzdaniji je znak da se smjera uvođenjem samovlašća. Drugim riječima, unutrašnji protivnici nisu neprijatelji otadžbine, već neprijatelji vlastodržaca. Kao takvi, neprijatelji su potrebni vlastodršcima da bi se uvijek iznova potvrđivali kao postojana, nepobjediva i apsolutna vlast koja teži vlastitom ovjekovječenju.

Uvođenje pojma neprijatelja u unutrašnju politiku predstavlja brisanje razlike između mirnodopskog i ratnog stanja, odnosno između građanskog i prirodnog stanja u Hobbesovom smislu te riječi. Ili još tačnije, to pretpostavlja da se u okviru iste političke zajednice praktično primjenjuju dva politička stanja: građansko, za prijatelje onih koji su na vlasti, i stanje građanskog rata, za njihove neprijatelje, a to se praktično postiže izopštavanjem takozvanih neprijatelja i njihpvim stavljanjem izvan zakona. Tako nastupa istinsko opsadno stanje u kojem se prema unutrašnjem neprijatelju primjenjuje gruba sila.

Pojam unutrašnjeg neprijatelja izumljen je prenošenjem načina promatranja spoljnih odnosa između država na unutrašnje političke odnose unutar jedne države. Drugim riječima, pojam unutrašnjeg neprijatelja skovan je po ugledu na spoljašnjeg neprijatelja, s namjerom da se i u unutrašnjoj politici primjenjuju ona ista sredstva borbe koja su inače uobičajena i legitimna u međudržavnim odnosima, a to su obmanjivanje, lukavstvo i upotreba oružane sile.

doc. dr. Pavle Vukčević


Hit Counter by http://yizhantech.com/