Izdvajamo:

<< >>

15. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Mjesto održavanja: Beograd Vrijeme održavanja: 22. – 23. marta 2014. Tema: Međunarodna konferencija povodom 15. godišnjice NATO agresije na SRJ   Dragi prijatelji, dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da

8. MART – MEĐUNARODNI DAN ŽENA

osmi mart

Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono

Labinska republika

preuzeto sa : http://www.labin.com/web/fotovijesti/vijesti_13527_v.jpg

UZ 93. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO  LABINSKA  REPUBLIKA 1.III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa, Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali

O fašističkoj opasnosti i organizaciji borbe protiv nje

Politička kriza u Ukrajini je dostigla fazu neposredne borbe za vlast. Ishod te borbe počeo se rješavati u korist najreakcionarnijih, buržoasko-nacionalističkih i otvoreno profašističkih sila.   Sadašnja kriza u Ukrajini je manifestacija žestokog sukoba unutar vladajuće buržoaske klase, napad krupnog financijskog i industrijskog kapitala Ukrajine

Konferencija za medije

U Puli su, 21. veljače, radnice modne trikotaže “Arena”, nekada poznatog i prosperitetnog poduzeća, započele štrajk sa zahtijevom da im se isplate plaće koje ne dobivaju od lipnja prošle godine. U utorak 25., održali su konferenciju za medije na prostoru ispred ulaza u tvornicu. Konferencija

Konferencija za medije

1322014

Mjesto održavanja: Pula Vrijeme održavanja: 13. II. 2014. Tema: Pobuna naroda u Bosni i Hercegovini   Opravdani razlozi za nemire u BiH su svima razumljivi i oni ne začuđuju, a njihov zajednički nazivnik je teško socijalno stanje koje pogađa sve slojeve stanovništva. Ono je posljedica

NE HISTORIJSKOM REVIZIONIZMU I FALSIFIKACIJI ČINJENICA O DOGAĐAJIMA NA GRANICI ITALIJE I JUGOSLAVIJE

Povodom „Dana sjećanja“, 10. veljače, u Italiji o egzodusu i fojbama, FGCI (Federazione Giovanile Comunisti Italiani), SKOJ i Mladi socijalisti SRP-e izdali su zajedničko priopćenje.           Posljednjih godina, od pada socijalizma u Istočnoj Evropi do danas, svjedoci smo vala historijskog revizionizma bez

PRCF o bojkotu izbora za EU parlament

Subota, 29. siječnja 2014.   Dragi drugovi, upućujemo vam kratku notu o bojkotiranju evropskih izbora. Već prije pet godina, PRCF je pozvao na „građansko apstiniranje“ u odnosu na evropske izbore. Taj stav su živo napadale reformističke instance, ali on je u potpunosti odgovarao ODBACIVANJU narodnih

Borba za spas radnih mjesta

Pozivamo vas da nam se pridružite u utorak, 11.02. ispred zgrade uprave Badela u Vlaškoj ulici 116 (Zagreb) u 7.45 sati. Cilj akcije je spriječiti ulazak predsjednika Uprave Badela Ive Markotića u zgradu uprave. Markotića, omiljenog bankara Čaćića, je na to mjesto postavio Linić, a

PODRŠKA RADNIČKIM DEMONSTRACIJAMA U TUZLI

U tuzlanskom kantonu je nezaposleno čak 100 000 radno sposobnih osoba koje padaju samo na teret zaposlenih radnika. To masovno osiromašenje je posljedica restauracije kapitalizma, odnosno pljačkaškog imperijalističkog pohoda kojemu je cilj bio uništavanje jugoslavenske privrede, razbijanje saveza do tada ravnopravnih naroda, osvajanje tog tržišta

15. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Mjesto održavanja: Beograd

Vrijeme održavanja: 22. – 23. marta 2014.

Tema: Međunarodna konferencija povodom 15. godišnjice NATO agresije na SRJ

 

Dragi prijatelji,

dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da vas sve skupa, ispred Socijalističke radničke partije Hrvatske i svoje ime, pozdravim kao prijatelje jer na osnovu pobuda oko kojih smo se okupili ova dva dana, uvjeren sam da mi to i jesmo. A tome valja pridodati još i respektabilan broj znanih i neznanih institucija i pojedinaca koji širom svijeta, u granicama svojih mogućnosti, čine ono što i mi danas, a to su: podsjećanje, kritički pristup i argumentirana osuda brutalnih događaja započetih pred petnaest godina.

Iako je NATO agresija na SR Jugoslaviju predstavljala presedan po nekoliko osnova, ona je ipak proizvod jedne politike koja si želi uzurpirati pravo dominacije u svijetu i upravljanja iz jednog centra moći.

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a u stvari grupa najbogatijih zemalja svijeta na čelu sa SAD-om i NATO, izvršila u proljeće 1999. godine na SRJ, bila je u svojoj biti sastavni dio borbe za prostor koja je krenula nakon tektonskih društveno političkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća kojima je cilj bio prodor krupnog kapitala na istok i osvajanje novih teritorija.

Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog stoljeća, ostvario svoja tri cilja i odgodio svoj silazak s društvene scene i odlazak u povijest za jedan nedefinirani vremenski period.

Ciljevi koje je kapitalizam postigao su:

- ekonomski

- politički

- vojni

EKONOMSKI cilj sastojao se od:

Osvajanja novih tržišta.

Preuzimanja sirovinske, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja.

Dobivanja jeftine radne snage, bilo postojeće u zemljama u koje su transferirali kapital ili one imigrantske u vlastitim zemljama.

 

POLITIČKI cilj sastojao se od:

eliminacije socijalizma u Evropi i samoupravljanja u Jugoslaviji.

 

VOJNI cilj sastojao se od:

prodora na istok sa krajnjim ciljem približavanja i opkoljavanja Rusije i Kine. I taj proces još traje.

 

Agresija na SRJ 1999. godine, osim što je bila dio opće strategije osvajanja prostora, na način kako je izvedena po svojoj brutalnosti imala je i zadatak kažnjavanja neposlušnog protivnika.

Naime, dinamika prodora u istočnoj Evropi bila je za nosioce imperijalne težnje zadovoljavajuća jer su u zemljama bivšeg socijalističkog bloka lako pronašli suradnike među političkim elitama za rušenje dotadašnjeg društveno – političkog uređenja koji su time vlastiti narod i materijalne resurse predali globalnom krupnom kapitalu.

Problem je nastao na jugoslavenskom prostoru. Posebno nepoželjan imperijalističkim krugovima bio je njen model samoupravnog socijalizma kao primjer prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika koji bi bili u stanju upravljati vlastitim sudbinama, uz pun državni suverenitet.

U procesu koji je dirigiran izvana, a realiziran iznutra, predani smo na milost i nemilost svjetskim moćnicima pri čemu su vodeću ulogu odigrale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska, a po domino efektu slijedile Bosna i Hercegovina i Makedonija bez iole racionalne potrebe koja bi imala pokriće u ekonomskoj ili nekoj drugoj logici. Jedinu prepreku osvajanju kompletnog  prostora, predstavljao je tadašnji ostatak nekadašnje države – SRJ koja je, iako s tada već promijenjenim društveno – političkim uređenjem, percipirana kao zadnji bastion na putu imperijalističkim moćnicima i zbog toga ju je trebalo kazniti. Da se radi o kažnjavanju, razvidno je već iz činjenice da je međunarodna zajednica primjenjivala različite kriterije za pojedine republike i narode bivše Jugoslavije: što je bilo dozvoljeno jednima, nije bilo dozvoljeno drugima, a to je zavisilo od stupnja koncilijantnosti lokalnih oligarhija naspram svjetskih moćnika.

Uslijedila je brutalna agresija NATO snaga koje nisu nanijele SRJ velike vojne gubitke usprkos činjenici da je omjer snaga izražen u ljudstvu i vojnoj opremljenosti između agresora i napadnutih bio do tada nezabilježen u vojnoj praksi. Iako su vojni gubici SRJ bili relativno mali, zato su oni civilni i materijalni bili vrlo visoki. Uništavana je infrastruktura i ekonomska supstanca zemlje primjenom najbrutalnijih, sofisticiranih sredstava koja nemaju nikakvo vojno opravdanje, nego su namijenjena materijalnom razaranju civilnih i privrednih objekata, često s katastrofalnim učincima. Vrhunac brutalnosti postignut je upotrebom municije s osiromašenim uranom koja trajno kontaminira prostor u kojem žive ljudi, a o apsurdu upotrebe tih sredstava svjedoči činjenica o velikom broju stradalih pripadnika agresorskih jedinica koje su rukovale tom municijom.

Presedan par excellence učinjen je sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija, mimo svih međunarodnih pravnih normi, i instaliranjem imperijalističkog protektorata na Kosovu i Metohiji s najvećom NATO vojnom bazom u ovom dijelu svijeta. Tim činom stvorena je jedna umjetna kvazidržavna tvorevina bez vlastite privrede od koje bi njeni građani živjeli, ali s velikim i vrijednim mineralnim resursima, koju nije priznalo veliki broj zemalja u svijetu, a čija je osnovna namjena biti odskočna daska SAD i NATO na putu prema Kaspijskom bazenu. Ta je teza potvrđena 2008. kad su SAD i NATO, stojeći jednom nogom na Kosovu i Metohiji, pokušali drugom nogom zakoračiti na Kavkaz , što im na sreću nije uspjelo. Trenutna događanja u Ukrajini potvrđuju namjere SAD-a u širenju utjecaja prema Rusiji, ne prežući pritom od suradnje s eksplicite fašističkim subjektima.

Od agresije je, eto, proteklo 15 godina, ali posljedice su još prisutne, prvenstveno one zdravstvene kao posljedica trajno kontaminiranog tla od upotrebe radioaktivne municije. Ali i sam proces porobljavanja još traje. On se finalizira, ovaj puta ne vojnim sredstvima, s ciljem da se žrtva ponizi i uvuče u interesni krug svojih tlačitelja. Na raspolaganju je široki spektar metoda: od honoriranja oligarhije, obećanja za jednokratnu upotrebu, uvjeravanja, ucjena, podmetanja i slično.

U ponižavanju se često biraju licemjerni i cinični argumenti čija je logika racionalno nepojmljiva. Tako je Njemački ambasador u Srbiji, oktobra 2010. godine u Beogradu, na konferenciji „Srbija, Zapadni Balkan i NATO – ka 2020.“ kritizirao tadašnju vlast u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin „NATO bombardiranje“ jer bi to kod mladih naraštaja moglo izazvati negativne konotacije prema NATO-u. On smatra da bi u Srbiji djeci kad pitaju o tim događajima trebalo objasniti „da je bombardiranje bilo ispravno“. Ambasador taj stav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom, da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata „nije mrzio one koji su to počinili jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno“.

Polemizirati s ambasadorom Massom po tom pitanju bilo bi bespredmetno, on ima svoj stav, on sprovodi dosljedno politiku svoje vlade i imperijalnog kruga kojemu ta vlada pripada tako da nema nikakve sumnje da je to ujedno i stav njegove vlade koja je tada aktivno učestvovala u agresiji. Sasvim je razumljivo da bi takva diplomatska izjava u normalnim okolnostima izazvala burnu reakciju. Međutim, prešavši preko te izjave, domaćini su pokazali zavidnu stabilnost probavnog sistema što samo potvrđuje da je agresor postigao svoj cilj.

Ono što međutim treba istaknuti je činjenica da agresija na SR Jugoslaviju i moguća odmazda kojom bi se mogle objasniti neke aktivnosti saveznika protiv civilnih ciljeva u Njemačkoj potkraj II. svjetskog rata nemaju nikakvih zajedničkih vojnih, niti političkih poveznica.

Razaranje Njemačke spada u dio vojnih operacija za vrijeme objavljenog rata protiv protivnika koji je pokrenuo dva svjetska rata u kojima je živote izgubilo 70-ak milijuna ljudi u kojima su počinjeni stravični zločini prema ljudskom biću kakve povijest do tada nije zabilježila. I u tim razaranjima je, sasvim izvjesno, naročito pred kraj rata, osim slamanja morala i motivacije za otpor njemačkog stanovništva bio prisutan i element odmazde.

Dočim između SR Jugoslavije i udruženih sila 19 država koje su izvršile agresiju nije bilo objave rata, niti su njene oružane snage u to vrijeme na bilo koji način ugrožavale teritorijalni integritet zemalja agresora. A sama agresija pokrenuta je mimo svih dotadašnjih normi međunarodnog prava, povelje UN-a i završnog dokumenta iz Helsinkija o evropskoj sigurnosti i suradnji.

U svjetlu događaja koji su uslijedili nakon agresije 1999. godine: Afganistan, Irak, Libija, Sirija, Mali, sada Ukrajina i Venezuela, neki pokušavaju odrediti sličnosti, drugi pokušavaju istaknuti razlike, a pri tome ne vodeći računa o nekim prirodnim zakonitostima da ni prsti na ruci nisu jednaki, ali su svi dio iste šake. Tako se i događanja u ovim zemljama i ostalim žarištima i neuralgičnim točkama razlikuju u detaljima, ali su svi dio istoga plana i imaju zajednički nazivnik – osvajanje teritorija i širenje imperijalne moći.

Ti primjeri govore suprotno od onoga u što nas propaganda želi uvjeriti: da NATO savez nije vojska mira u koji bi se prema vlastitoj savjesti trebali svrstati svi koji žele mir, već vojska koja štiti spoj načela i institucija kao što je kapitalističko vlasništvo i tzv. slobodno tržište koje osigurava apsolutnu moć odabranih, uskih vlasničkih slojeva nad najširim eksploatiranim radnim masama unutar razvijenih kapitalističkih društava, te povlaštenih moćnih država nad ogromnom većinom manje razvijenih država trećeg svijeta. NATO, dakle, nije izolirana nepolitička vojna struktura, već sam kapitalistički društveni sistem, odnosno njegov vojni izraz. NATO stoga nije vojska naroda, u što nas uvjeravaju, već vojska bogate manjine koja vlada razvijenim društvima i svijetom i koja se mora braniti od siromašne većine. Zato i nije nestao nakon ukidanja Varšavskog ugovora, kao što su naivni očekivali, jer nestankom tog saveza nije nestao i glavni neprijatelj bogatih, a to je siromaštvo i neravnomjerni razvoj svijeta kao neposredna posljedica svjetskog kapitalističkog poretka.

Pošto štiti manjinu od većine, NATO ima nedvojbeno imperijalistički karakter. Imperijalistički karakter NATO saveza osobito proizlazi iz činjenice da SAD imaju dominantnu ulogu u organizaciji svjetskog kapitalističkog poretka koju su zadobile nakon II. svjetskog rata istisnuvši svoje evropske konkurente. SAD podaruju članstvo u NATO savezu i određuju njegovu moć i strategiju. To najbolje pokazuje najnovija strategija nacionalne sigurnosti SAD-a u kojoj su javno iznesene namjere najmoćnije države da svoju prevlast ostvaruje putem prijetnje i korištenjem vojne sile, dakle oblicima moći u kojima nema konkurencije. Osnovni cilj te strategije je spriječiti sve oblike i izraze prijetnje moći položaju i ugledu SAD-a u globalnom upravljanju svijetom radi održavanja nadzora nad svjetskim izvorima – danas energije, a sutra pitke vode – i sprečavanja socijalno-političkih gibanja koje mogu ugroziti svjetski poredak vladavine kapitala i vodeću ulogu SAD-a u njemu. Tom strategijom, SAD uzimaju pravo da po vlastitom nahođenju vode „preventivni rat“. Takvim pristupom odredbe o samoobrani država, zajamčene poveljom UN-a, kao i cijelo međunarodno pravo, postaju besmislene, a SAD, imperator, svjetski policajac i najveća prijetnja za svjetski mir.

Mir kojeg NATO želi osigurati je neka vrsta ograničenog mira za dio Evrope i Sjeverne Amerike kako bi se očuvala stabilnost kapitalističkog poretka, ali na ostali svijet taj se mir ne odnosi. SAD i ostale zapadne sile mogu pribjegavati nasilju protiv nepodobnih, neposlušnih i slabijih širom većine svijeta.

NATO nije, niti može biti, zaštitnik većine polurazvijenih i razvijenih država i naroda jer on brani poredak, a ne zemlju. On brani neravnopravnost i nikada ne bi branio socijalizam. NATO može samo štititi vlast onih manjina u tim državama koje u svom interesu i interesu svjetskog kapitala, a na štetu najširih narodnih i nacionalnih interesa, održavaju i produbljuju nejednakost.

Sve to naravno vrijedi i za zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije. NATO može biti zaštita samo onih snaga koje su uz asistenciju svjetskog poretka opljačkale sva materijalna i društvena dobra koja su radni ljudi stvorili do secesije 90-ih i time stekle ekonomsku i političku moć i tu moć sistematski dalje reproduciraju i jačaju.

Ni po svojoj prošlosti, ni po svojim interesima u budućnosti, zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije ne pripadaju krugu imperijalističkih sila, mada su neke od njih u prošlosti bile od tadašnjih imperijalnih sila iskorištene: pretvaranjem svojih teritorija u zaštitni kordon ili ratujući na tuđim frontovima, u korist tuđih imperijalnih interesa. Stoga, niti mogu očekivati da će ih razviti multinacionalne korporacije i strane banke pa ne treba ni tražiti zaštitu od tih krugova, a još manje ratovati za njihove interese. Naprotiv, kao male i polurazvijene zemlje, ako žele svoj opstanak i razvoj, moraju se svrstati na stranu one većine koje svoj prioritet vide u pravednijim ekonomskim i političkim odnosima i autentičnom razvoju izvan imperijalnog saveza moćnih koga brani NATO. U NATO savezu svi mi gubimo i posljednji atom svoje suverenosti, ali i dostojanstvo naroda koji se nekada, u svojstvu arhitekata nesvrstanih, borio za bolji i humaniji svijet protiv svakog imperijalizma.

Recentni događaji, koje eufemistički nazivaju ekonomskom ili monetarnom krizom, iako se radi o krizi sistema, upućuju na to da je kapitalizam odigrao svoju povijesnu misiju i nije više u stanju odgovoriti na potrebe čovječanstva te je nužno potrebno da siđe s društvene scene jer je budućnost svijeta determinirana alternativom: socijalizam ili barbarstvo.

 

 

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

 

15 GODINA NATO AGRESIJE

Drage drugarice i drugovi,

dragi prijatelji,

sve Vas srdačno pozdravljam ispred Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Iskoristiću priliku da pozdravim naše prijatelje iz Beogradskog foruma, koji su organizovali i ovaj skup povodom tragičnog jubileja 15 godina od zločinačke NATO agresije. Takođe, pozdravljam naše drugove iz Svetske federacije demokratske omladine, kao i drugove iz Svetskog saveta za mir. Dozvolićete mi da posebno pozdravim brojne delegate komunističkih partija, komunističkih omladina i drugih komunističkih frontovskih organizacija koji su i danas ovde sa nama, i to ne samo zato što ja predstavljam jednu komunističku organizaciju, već zbog toga što su te organizacije organizovale najmasovnije proteste u svojim zemljama tokom bombardovanja naše zemlje.

Drugarice i drugovi,

NATO pakt je osnovan kao udarna pesnica zapadnog imperijalizma, u cilju interesa odbrane krupnoga kapitala i porobljavanja drugih naroda. SAD i zemlje EU-a su imale odlučujuću ulogu u njegovom stvaranju. Ove zemlje su od osnivanja ovog zločinačkog pakta vodile agresivnu politiku prema miroljubivim narodima, a imale su vodeću ulogu u razbijanju SFR Jugoslavije, dok se kontinuitet te politike ogledao u zločinačkoj NATO agresiji na SR Jugoslaviju, a kasnije secesiji Južne srpske pokrajine Kosova i Metohije. NATO pakt je, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, uništavao 78 dana jednu suverenu zemlju. Ta agresija je odnela preko 4000 života (uglavnom civila), preko 10.000 ih je bilo ranjeno, uništavana su industrijska postrojenja, putevi, domovi, gađani su civilni objekti, a celokupna operacija „Milosrdnog anđela“ je začinjena kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom. Kasnije posledice bombardovanja i zagađenja životne sredine ogledaju se u  povećanom broju obolelih od karcinoma za 20%, dok su smrtni slučajevi porasli za 25%, a porast leukemije i limfona za čak 110 %, dok je njihova smrtnost uvećana za čak 118%. Takođe, zagađivanje reka, zemljišta i drugih delova ekosistema ima dalekosežne posledice po stanovnike naše domovine. Po sličnom scenariju, nepoštujući međunarodno pravo i volju naroda NATO pakt je kasnije mimo odobravanja međunarodne zajednice stvarao brojna žarišta: u Afganistanu, Iraku, Libiji…

NATO pakt nije uspeo da slomi otpor naroda Jugoslavije zločinačkom agresijom, ali je uspeo preko pete kolone da u petooktobarskom puču 2000. godine ispuni svoje ciljeve i pretenzije. Od tad, pa do danas, marionetski režimi počev od Koštunice i Đinđića na čelu, preko Borisa Tadića, a zaključno sa Dačićem i Vučićem, su se smenjivali. Zajedničko ovim režimima je da su sve radili po nalogu Brisela i Vašingtona. SR Jugoslavija je nakon petooktobarskog puča odmah pristupila lihvarskim institucijama u službi imperijalizma MMF-u i Svetskoj banci, Partnerstvu za mir, koji je prva stepenica u ulaska u NATO, zatim je počela da se zadužuje kod zapdnih kreditora, dok je sa druge strane domaći finasijski sektor uništen. Marionetske vlasti su odmah prionule „radu“ približavanja Srbije imperijalističkoj tvorevini EU, koja je u službi krupnog kapitala i tamnica naroda. U skladu sa takvom politikom, izvršena je deindustrijalizacija zemlje, a fabrike, koje je radni narod stvarao decenijama u doba socijalizma su otete i poklonjene domaćim tajkunima i stranom krupnom kapitalu. Rudna i prirodna bogadstva su rasprodata budzašto. Zdravstvo je sistematski uništavano, a iz godine u godinu se sve više favorizuju privatne usluge u zdravstvu na uštrb državnih. Znanje se postepeno pretvara u robu, a ekstremna komercijalizacija obrazovanja otpočinje primenom Bolonjske deklaracije 2006, koja je potpisana 2003. godine. Državna zajednica Srbije i Crne Gore 2005. godine potpisuje sporazum koji NATO paktu omogućava nesmetano kretanje po putevima Srbije, a da su pritom njihovi pripadnici oslobođeni bilo kakve odgovornosti. Po nalogu imperijalista sa zapada, Srbija 2006 godine donosi ustav, koji je zaokružio proces restauracije kapitalizma, ukinuvši dominaciju društvenog oblika svojine i vlasničke strukture nad sredstvima za proizvodnju, dok je sa druge strane legalizovao pljačkanje građana privatizacijom i po ugledu na onome na čemu se zanivaju ustavi u EU uveo neprikosnovenost privatne svojine. Takođe, ovim ustavom Kosovo i Metohija je dobilo znatno labaviji status, kao i Autonomna pokrajina Vojvodina, čime je data mogućnost pravljenja novih satelita od strane imperijalizma i dodatnog usitnjavanja naše zemlje. SR Jugoslavija koja je trebalo da bude nukleus obnavljanja SFR Jugoslavije je 2006. na nameštenom referendumu uz pomoć marionetskog režima u Crnoj Gori, na čelu sa Milom Đukanovićem razbijena, što se uklapa u kontinuitet politike imperijalizma u daljem procesu razbjanja SFRJ. Jedna od završnih faza u procesu razbijanja SFRJ je učinjena od strane proimperijalističkog režima Dačića i Vučića, koji su potpisali Briselski sporazum, koji je faktički priznao Južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju kao nezavisnu državu.

Sve nabrojane okolnosti su doprinele da danas u Srbiji mladi ljudi nemaju, niti vide u njoj ikakvu budućnost. Marionetski režimi u Srbiji, po nalogu i uzoru na EU, uspešno sprovode politiku u kojoj je preko 50% mladih nezaposleno, školarine na univerzitetima u Srbiji po ceni koštanja su na četvrtom, dok su plate od najnižih u Evropi, a uz to, studenti koji su navršili 26 godina gube pravo na besplatno lečenje. Stipendije nisu u skladu sa minimumom u skladu sa životnim standardom, a još su i neredovne. Mladi su primorani da volontiraju (kako bi navodno stekli poslovno iskustvo), a retko ko se od njih stvarno i zaposli, a onaj koji ima tu „sreću“ često je neprijavljen, ili radi na minimalcu, bilo da je slučaj da rade kod domaćih tajkuna, ili stranog krupnog kapitala. Sa tržišnom logikom kapitala, odnosno protokom ljudi, roba i usluga, mladi, svršeni kadrovi, svoju sreću traže van Srbije. To je uglavnom visokoobrazovani kadar, koji uglavnom radi za mnogo manji novac, nego što bi radio radnik iz zemlje u koju se on odselio, jer on nema izbor. Takva situacija predstavlja veliki problem za budućnost jedne zemlje, jer društvo koje je ulagalo u određenog kadra ostaje bez njega, a njegovo znanje koristi neka druga zemlja, koja je dobila gotovog kadra. Ovo je jasan pokazatelj da u takvoj utakmici siromašne i nerazvijene zemlje nemaju nikakvu šansu naspram onih razvijenih, imperijalističkih zemalja, koje su centar krupnoga kapitala.

Pored toga okupacija se vrši preko masovnih medija, obrazovnih institucija, školskih udžbenika, državnih institucija… sve u cilju očuvanja postjećeg kapitalističkog sistema. Tako smo mi u Srbiji danas svedoci revizije istorije, kako one koja se tiče Drugog svetskog rata, tako i one, koja nam je bliža, a tiče se NATO bombardovanja. Šta je zajedničko ovim fenomenima? Zajednička im je okupacija. Stoga, danas, kada se kapitalistički sistem nalazi u sistemskoj krizi, marionetske vlasti rehabilituju svoje ideološke pretke, odnosno one koji su bili u kolaboraciji sa naci – fašističkim okupatorom. Svakako da se oni plaše revolucije, koja je iskorenila glad, nepismenost, izvršila industrijalizaciju i elektrifikaciju, omogućila svakom pojedincu da se školuje i leči, da ima krov nad glavom, sve ono što je Zapadni imperijalizam uz pomoć NATO pakta narodima Jugoslavije oduzeo njenim razbijanjem i uspostavljanjem marionetskih režima koji su čitav ovaj prostor za čitavu jednu istorijsku epohu vratili unazad. U proteklih 14 godina, proimperijalistički režimi ćute o NATO ageresiji. Mada, njihova drskost ide do te mere da iza kulisa rade sve na tome da Srbiju uvuku u ovaj imperijalistički savez. Ono što je, takođe, poražavajuće i pokazuje pravi karakter vazalskog odnosa Srbije prema Briselu i Vašingtonu je i to što na našoj teritoriji slobodno funkcionišu organizacije i političke partije koje se zalažu za pridruživanje Srbije NATO paktu. Srbija je 2011. godine bila domaćin NATO samita, a 2013. godine organizovan je NATO omladinski samit koji je imao za cilj da prenese mladim ljudima neophodnost pristupanja Srbije ovoj organizaciji krupnoga kapitala, jer će u suprotnom biti u „bezbedonosnom“ riziku. Praksa je pokazala da je NATO pakt najveći bezbedonosini rizik danas u svetu, a to su na svojoj koži osetili ljudi u Srbiji kad je bombardovana od strane istog, što na ovim skupovima naravno nije spomenuto. U oba slučaja naša organizacija je iskazivala protest, želeći na taj način da ukaže javnosti na problem koji stvara NATO pakt od svog osnivanja do danas.

Danas u uslovima krize, mladima koji najviše trpe, čiji je bes i gnev opravdan, nude se brojne lažne alternative, koje su navodno protiv NATO pakta, a čiji je cilj upravo odbrana krupnog kapitala i NATO pakta. S jedne strane su tu umiveni fašisti, čija vršljanja možemo videti danas u Ukrajini (SVOBODA i DESNI SEKTOR), Venecueli, Grčkoj (ZLATNA ZORA), Mađarskoj (JOBIK) i mnogim drugim zemljama. Fašizam je svakako najveće zlo koje se pojavilo u istoriji čovečanstva i on je svakako poslednji bedem odbrane krupnoga kapitala, a svakako da predstavlja njegov najekstremniji oblik. Drugu stranu medalje predstvljaju tzv. levičarske partije poput SIRIZE u Grčkoj, DI LINKEA u Nemačkoj i slično, koje služe za tupljenje revolucinarne oštrice, koje su protiv izlaska zemalja u kojima deluju iz imperijalistčke tvorevine EU, koje imaju socijaldemokratsku orijentaciju, odnosno su na strani krupnoga kapitala jer umesto socijalne transformacije društva, zagovaraju reformu postojećeg – što je nemoguće.

Mladi ljudi se danas susreću sa mnogobrojnim izazovima, kako u Srbiji, tako i u čitavom svetu. Imperijalizam je najviši stadijum u razvitku kapitalizma, a njegova udarna pesnica je NATO pakt. Danas mi živimo u sistemskoj kapitalističkoj krizi, a iz njegovih protivrečnosti on se ne može izvući. Ceo svet se uverio u činjenicu da je cilj zapadnog krupnog kapitala da preko NATO pakta obezbedi ekonomsko potčinjavanje i da raspolaže sa prirodnim resurisima drugih naroda. Srbija, kao i narodi Balkana, su odličan primer njihovih ciljeva.

Stoga mi poručujemo DA MIRA, SLOBODE I PRAVDE NEMA BEZ UNIŠTENJA KAPITALIZMA! Socijalne transformacije društva, napretka i ekonomskog prosperiteta nema dok NATO drži Balkan i Srbiju pod okupacijom. Nato ubice – napolje iz Srbije! Nato – napolje sa Balkana! Balkan pripada balkanskim narodima!

Aleksandar DJenić

 

8. MART – MEĐUNARODNI DAN ŽENA

osmi mart

Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrijebljeno kao koncesija buržoaskog društva u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma ženama i feminističkim udrugama.

Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre kao cjeline projekta.

Aktivnosti koje su prethodile koncepciji ovog obilježja datiraju još iz sredine XIX. stoljeća U vrijeme snaženja američke industrije i prodora prema još neosvojenim dijelovima kontinenta, mlada radnička klasa plaćala je danak industrijskog razvoja. Najteže među njima bilo je ženama i djeci–radnicima koji su najgrublje eksploatirani.

Stoga su, 8. marta 1857., u New Yorku žene zaposlene u tekstilnoj industriji   protestirale zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća. Tom ih je prilikom policija rastjerala, ali su dvije godine kasnije osnovale svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale si osnovna prava u radnoj sredini.

Ponovno su žene New Yorka demonstrirale 8. marta 1908. kada je njih 15 000 tražilo kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Demonstracije su protekle u znaku slogana „kruh i ruže“ pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života. U maju iste godine, Socijalistička partija odredila je posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena, a prvo obilježavanje toga dana u SAD-u održano je 28. veljače slijedeće godine.

Na međunarodnoj konferenciji žena socijalista, održanoj 1910. godine u Kopenhagenu, njemačka je socijalistkinja Klara Zetkin predložila da se štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. godine, proglasi Međunarodnim Danom žena. Preko 100 delegatkinja iz 17 zemalja, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog:. Međunarodni dan žena proglašen je u čast pokreta za ženska prava, uključujući pravo glasa. Na konferenciji, međutim, nije određen točan datum obilježavanja.

Slijedeće godine, 19. marta 1911. – Međunarodni Dan Žena proslavljen je prvi puta u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je preko milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama tražeći pravo žena da glasaju i budu birane, pravo na rad lišen diskriminacije na radnom mjestu.

Zbog I. sv. rata, ali i socijaldemokratske izdaje radničke klase, taj se dan prestao obilježavati. Da bi se na poticaj radnica iz Petrograda, 23. veljače 1917. godine po Julijanskom kalendaru, a što je odgovaralo 8. martu po Gregorijanskom kalendaru, ponovno štrajkalo za „kruh i ruže“, ali i za povratak vojnika sa ratišta. Iako sve političke vođe nisu bile za štrajk, žene su ustrajale, a četiri dana kasnije ruski  je car bio prisiljen na abdikaciju. Bio je to početak ruske građanske revolucije, a privremena vlada dala je ženama pravo glasa. Taj je povijesni događaj definitivno odredio Dan žena, a uveo ga je 1921. godine Lenjin u počast radnicama i on se obilježava i danas.

Ujedinjeni narodi tek su 1975. godine počele slaviti 8. mart kao međunarodni Dan žena, a dvije godine kasnije, generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira koji će se obilježavati na datum koji odredi svaka zemlja članica.

Ujedinjeni su narodi donesenu rezoluciju obrazložili činjenicom da osiguranje mira i društvenog napretka, te punog uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, zahtijeva aktivno sudjelovanje, ravnopravnost i unapređenje položaja žena, te potrebu da se oda počast doprinosu žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti. Za žene svijeta, taj je dan prilika da se preispita napredovanje žena u borbi za ravnopravnost, mir i razvoj, te da se dalje radi na ujedinjavanju, povezivanju i aktiviranju ženskih snaga koje dovode do značajnih društvenih promjena.

Na IV. svjetskoj konferenciji žena u Pekingu 1995., članice iz 189 zemalja jednoglasno su potvrdile da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav, ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. „Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva“, navodi se u završnom dokumentu Konferencije.

Međutim, još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci. Žene još uvijek čine većinu od 1.3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 % manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.

Na osnovu saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti, da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne  klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke… što znači da se borba nastavlja…

Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao obilježavanja 8. marta, međunarodnog Dana žena, te ga čestitamo svim ženama.

 

 

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

 

 

 

 

Labinska republika

preuzeto sa : http://www.labin.com/web/fotovijesti/vijesti_13527_v.jpg

UZ 93. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO

 LABINSKA  REPUBLIKA

1.III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa, Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.

Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasilnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk koji je počeo 2. III.  1921. u 13 sati.

Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom. U njemu je učestvovalo više od 2 000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.

Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz Sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donjjela Sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.

Za naredni dan, 3.III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa, došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista prilikom čega je bilo i povrijeđenih.

„Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata“ iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:

 

RUDARI !

Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran, sa sjedištem u Firenci, „Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata“. „Konzorcij“ je zadružna asocijacija radnika.

Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj „Konzorcija“ je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje „Konzorcija“. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ „Konzorcija“, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!

„Konzorcij“ namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala koje razvija  radnički svijet…

 

Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.

Osim napada fašista na Pipana i poziva „Konzorcija“ iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.

Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade, Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.

Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.

Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su „crvene straže“ koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, a u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.

Zadatak Komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.

Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“ („Rudnik je naš“), isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i, kao i nova vlast na ovom području, priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost lokalnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo, tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1 000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.

Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV.  u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30  zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dvojica: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinju gdje su dvojica podlegla uslijed zlostavljanja. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. g. pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.

Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraj da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni Dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.

Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju, druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.

Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio štrajk koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

30. X. 1922. g. na vlast dolazi Mussolini, „Squadre d’Azione“ krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.

27. IV. 1923. g., dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre. Novonastala Komunistička partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U „crvenu federaciju“,  koju vodi komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.

U izvještaju fašističke milicije od 9.VII. 1925. godine se navodi: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.“

Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25%  povećanje plaće.

6. XI., donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan „Specijalni sud za zaštitu države“ koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: je li Labinska republika imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije, nema potvrda da je Labinska republika zbog toga proglašena, niti formalno organizirana. Narod je govorio o „Slobodnoj republici“. U štampi, ovaj se pokret nazivao: „LA REPUBBLICA ROSSA“, „SAN MARINO COMUNISTA“ ili „COMUNE PARIGINA ISTRIANA“.

Drugo pitanje koje se nameće: da li je ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, to se ne bi moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i „Nacionalni zadružni konzorcij“ iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu, oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.

Ustvari, bila je to istinska, prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli „tvornice radnicima“, drugim riječima – samoupravljanje.

To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji koja je ideju uspješno sprovela.

 

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

 

 

 

Revolucionarni plemić Floriano

 

PIŠE Elio VELAN

 

Prije par godina poznanik iz Trsta Livio Dorigo, inače Puležan koji je rodni grad napustio 1947. godine, posudio mi je knjigu koja je dugo ležala u nekom kutu stana. Iskreno, ne znam da li mi je knjigu posudio ili poklonio, pitat ću ga čim ga vidim; ali uspio sam je napokon dohvatiti i prelistati, dobrim djelom i pročitati. Već naslov crvenom bojom ispisan na bijeloj (sad požutjeloj) naslovnici imponira: „Un patrizio rivoluzionario“ (Revolucionarni plemić). Iznad naslova ime i prezime autora knjige od 84 stranice: Giovanni Tonetti, ispod naslova datum i mjesto objave: Venezia 1970.U uvodu autor objašnjava da se radi o biografiji jednog revolucionara, o biografiji ljevičara, socijalista koji će 1959. postati komunist, član talijanske Komunističke partije. Autor piše kako se vjerojatno radi o minornoj biografiji revolucionara u odnosu na već objavljene knjige poznatijih imena talijanskog i svjetskog radničkog pokreta. „Ipak sadržaj knjige čini mi se zanimljivim zbog niza nepoznatih činjenica i događaja u razdoblju od Prvog svjetskog rata pa do današnjih dana koja su u njoj nanizana. Još više ona (knjiga) intrigira zbog nesvakidašnjeg spoja socijalnog, odnosno staleškog porijekla glavnog lika i njegovog revolucionarnog puta.“ piše Tonetti prije nego što će čitaoca prepustiti priči o Florianu, glavnom junaku, revolucionaru rođenom Venecijancu.

Već od početnih stranica stalo me zanimati tko je taj Floriano jer u knjizi se nigdje ne spominje njegovo prezime, autor teksta igra se književnim, narativnim formalnim smicalicama iako su izneseni podaci o događajima i ljudima u njima nanizani strogom vjerodostojnošću koja priliči knjizi s povijesnom građom. Očito je Floriano bio čovjek od krvi i mesa, njegove su priče stvarni događaji, a naracija u trećem licu tek je varka, model koji je izabran slijedeći nesvakidašnju i originalnu logiku. Trebalo mi je malo vremena da shvatim da je Floriano u biti sam autor knjige koji je iz još nerazumljivih razloga izbjegao naraciju u klasičnom obliku autobiografije. U uvodu Giovanni Tonetti veli za Floriana da se radi o nesvakidašnjem revolucionaru koji je u suštini okorjeli i nemilosrdni pesimist, mislim, možda je to razlog Tonettijevog skrivanja iza izmišljenog lika. Način na koji iznosi činjenice odaje i drugu osobinu autora: izuzetnu skromnost koja odudara od nevjerojatnih životnih obrata junaka Floriana.

Dakle, Floriano – Giovanni Tonetti – rođen je u Veneciji 1888. godine u obitelji venecijanskih patricija čija povijest seže u daleko 11. stoljeće. Radi se o imućnoj obitelji koja je, uz velebnu palaču uz sam Canal Grande, bila vlasnik velikih imanja na istarskom poluotoku, na Labinštini, kako na području Kršana tako i u Plominu (talijanska Fianona) gdje su, među ostalim, bili vlasnici jedne palače.

Doznao sam da je autor preminuo u mjesto Bressanone na sjeveru Italije u kolovozu 1970. upravo u godini kada je u Veneciji objavljena knjiga o Florianovom životnom putu. Rođen u imućnoj i plemićkoj obitelji Floriano – Giovanni Tonetti – će se već kao mladi student uključiti u radnički pokret kao socijalist. Mladić poznaje Istru i socijalne prilike u njoj, djeluje revolucionarno na širem području stare pokrajine Venezia Giulia, putuje neprestano iz Venecije preko Trsta u Kršan i Labin. Godine su to oštrih sukoba između radničkih partija i sindikalnih organizacija s jedne strane i fašista s druge. Kada u ožujku 1921. godine izbijaju socijalni nemiri u Labinu, koji će kulminirati osnivanjem Labinske republike rudara, Giovani Tonetti – Floriano je među štrajkašima, jedan je od vođa pokreta. Ostat će s rudarima do kraja, doživjet će oružani sukob s policijom, vojskom i fašističkim odredima. Čitam dalje i doznajem da pratim životni put revolucionara poznatog kao „crveni barun“, amblematične figure venecijanskog plemića koji će do kraja ostati vjeran revolucionarnim idealima iz mladosti. Tonetti će 1959. godine napustiti socijaliste i postati članom talijanske Komunističke partije sve do smrti.

Velim si da nije slučajno što sam knjigu dobio u Trstu, od čovjeka, Livia Doriga, koji pripada posebnoj i osebujnoj grupi ezula-ljevičara, mahom socijalista i komunista koji su unatoč poslijeratnoj teškoj ideološkoj granici između Juge i Italije, unatoč egzodusu, ostali vjerni mladenačkim idealima. Krajem 1970-ih ova će skupina istarskih ezula, predvođena, među ostalim i Fulvijom Tomizzom osnovati udrugu Circolo Istria koja je već pri kraju 1980-ih uspostavila prve odnose sa zavičajem.

Nakon pada Labinske republike u travnju 1921. Tonetti postaje predmet krvoločne hajke fašista koji ga traže među poraženim rudarima. Uspjet će se skloniti u Plomin, uz zaštitu poznanika; pa će brodom doploviti do Cresa i potom otići do Zagreba. Nakon kratkog zagrebačkog boravka sklonit će se u Švicarsku, a nakon pada fašističkog režima preći će u partizane, u pokret otpora organiziran na sjeveru Italije. U poslijeratnom razdoblju bio je član skupštine koja je izglasala ustav nove talijanske republike, u nekoliko je navrata bio zastupnik u talijanskom parlamentu, vijećnik u Veneciji, načelnik općine Cona, član talijanske udruge partizana ANPI. Fašisti su mu krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća doslovce uzeli, pokrali palaču u Veneciji plativši mu dva groša, a nakon Drugog svjetskog rata posjed u Istri bit će nacionaliziran. Giovanni Tonetti – Floriano, primjer nesvakidašnjeg životnog puta, od plemića i bogatuna do komunista, predvodnika rudarskog bunta, revolucionara, lik nezamisliv za današnje (ne)prilike.

Glas Istre, 15. III. 2013.


Hit Counter by http://yizhantech.com/