Izdvajamo:

<< >>

OSNIVANJE SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE (k): KONGRES UJEDINJENJA – 20. do 23. aprila 1919. u Beogradu

Ususret obilježavanju 100. obljetnice osnutka   Umjesto uvoda Počeci socijalističkog i radničkog pokreta u jugoslavenskim zemljama javljaju se u sedamdesetim godinama XIX. stoljeća., a posljednjih godina istog stoljeća i u prvoj deceniji XX. stoljeća, osnovane su socijaldemokratske partije u Sloveniji, Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Srbiji,

Obilježavanje Dana proboja logoraša iz Jasenovca

U Jasenovcu smo 12. 4. 2019. odali počast ustaškim žrtvama odvojeno od službene državne svečanosti. Pridružili smo se Savezu antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Koordinaciji židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Srpskom narodnom vijeću i Savezu Roma u Hrvatskoj “Kali Sara“ obilježavajući pokušaj proboja iz logora Jasenovac

PORTALNOVOSTI.COM: Radnička fronta i SRP idu zajedno na EU izbore

https://www.portalnovosti.com/radnicka-fronta-i-srp-idu-zajedno-na-eu-izbore Predstavljena lista koju predvodi kandidatkinja RF-a za predsjedničke izbore Katarina Peović, a kandidat je i David Bilić poznat s protesta na predavanju Darija Kordića Radnička fronta i Socijalistička partija Hrvatske, pod sloganom ‘Protiv neoliberalne EU’, predstavili su u utorak u Zagrebu listu za izbore

Predstavljanje liste RF-a i SRP-a za EU izbore

Predstavljanje liste RF-a i SRP-a za EU izbore Gepostet von Radnička Fronta am Dienstag, 9. April 2019 Isprike zbog lošeg tona u prvih osam minuta.

EU IZBORI 2019. – IZBORNI PROGRAM SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE

Uvod Izbori za EU parlament određuju karakter Europe – ali i svih njenih članica. U Hrvatskoj se sve češće i sve skandaloznije suočavamo sa svakog prezira vrijednim pokušajima revizije povijesti i proustaškim sentimentima koji su nekontrolirano metastazirali. Situacija bi bila još crnja da nije bilo

Poziv na tribinu

Izbori za EU parlament će se održati 26. 5. 2019. Radnička fronta i Socijalistička radnička partija na te izbore izlaze u koaliciji. Našim izbornim programima želimo biti glas ne samo naših stranaka nego šireg lijevog okruženja (udruga, inicijativa, portala, sindikalnih povjerenika…). Spremnost za suradnju smo

GLAS ISTRE: PREDSTAVA ZA MALU DJECU

RAZGOVARALA: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ   Socijalistička radnička partija Hrvatske, koju je 1997. utemeljio Stipe Šuvar, danas broji 600-ak članova. U Istri ih je svega 80-ak, većina živi u Puli. Puljanin Vladimir Kapuralin od 2012. do 2016. rukovodio je strankom, a danas je član Predsjedništva. Iako

20. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

U Beogradu je 22. i 23. marta, u organizaciji Beogradskog foruma, Kluba admirala i generala Srbije, SUBNOR-a Srbije, Društva srpskih domaćina i uz sudjelovanje Svjetskog mirovnog vijeća (WPC) održana dvodnevna međunarodna konferencija povodom 20. godišnjice NATO agresije na SR Jugoslaviju, radnog naziva „Mir i napredak

RAZUMAN I HUMANI SISTEM OBRAZOVANJA I VASPITANJA – BUDUĆNOST R. HRVATSKE (doprinos reformi vaspitanja i obrazovanja)

  Da bismo uočili razlike između indoktrinacije i edukacije (socijalizacije), potrebno ih je usporediti: ako se znaju istinski zadaci edukativnog sistema, onda se može vidjeti u kojoj mjeri sistem indoktrinacije odstupa od tih zadataka i koje posljedice izaziva. Jedan razuman i human sistem vaspitanja i

KVADRATURA USTAŠKOG KRUGA

Konačno je i Katolička crkva u Austriji, odnosno njen koruški dio, odlučio distancirati se od zadnjih fašističkih rudimenata u ovom dijelu Evrope, odbivši izdati dozvolu za služenje mise hrvatskim biskupima na blajburškom polju. Analiza dosadašnje prakse događanja na Bleiburgu, dala je dovoljno argumenata za zaključak

EU IZBORI 2019. – IZBORNI PROGRAM SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE

Uvod

Izbori za EU parlament određuju karakter Europe – ali i svih njenih članica.

U Hrvatskoj se sve češće i sve skandaloznije suočavamo sa svakog prezira vrijednim pokušajima revizije povijesti i proustaškim sentimentima koji su nekontrolirano metastazirali. Situacija bi bila još crnja da nije bilo povremenih intervencija iz Europe i svijeta. Europa počiva na temeljima antifašizma i antifašistički karakter Europe do sada nije dolazio u pitanje. No, Europa se suočava s novim izazovima. Pitanje migranata je postalo jedno od velikih političkih pitanja oko kojeg Europa nije jedinstvena. Neke stranke naveliko eksploatiraju to pitanje govoreći o „invaziji na Europu“. Raspiruju strah da će migranti domicilnom radništvu oduzimati poslove, da će kao jeftina konkurencija prouzročiti pad plaća i standarda, okrivljuju migrante za porast nasilja i upozoravaju kako „oni ugrožavaju naš način života“. Jačaju ksenofobija i nacionalizam, migranti su izloženi govoru mržnje zato što su drugačije nacije i vjere – poprilično smrdi na fašizam. Ne smijemo dozvoliti da takve ideje prevladaju u novom sazivu EU parlamenta. Europa mora ostati antifašistička.

Drugi veliki problem s kojim se suočavamo je jačanje ultrakonzervativnih pokreta. Pod patronatom Katoličke crkve, koja ih i spremno mobilizira i obilno financira, agresivno nasrću na ljudska prava žena. Malo je vjerojatno da bi Hrvatska ratificirala Istanbulsku konvenciju da nije bilo pritisaka iz Europe. Nažalost, klerikalizam ne jača samo u Hrvatskoj, jača i u nekim drugim europskim zemljama. Ne smijemo dozvoliti da reakcionarne ideje prevladaju u EU parlamentu. Europa mora ostati sekularna, a žene ravnopravne s muškarcima.

Socijalistička radnička partija Hrvatske surađuje sa srodnim strankama diljem Europe i svijeta. Parlament Europske unije nam pruža još jedan okvir unutar kojega ćemo se povezivati i surađivati s onima s kojima dijelimo odlučnost da očuvamo antifašizam, sekularnost i ravnopravnost žena i muškaraca, kako u svojim matičnim zemljama tako i u Europi u cjelini.

S klasno orijentiranim strankama dijelimo i uvjerenje da ovakvo ustrojstvo EU (kao unije banaka i korporacija) treba raskrinkati i razmontirati, a suradnju europskih naroda izgraditi na novim temeljima.

 

PROTIV EUROPE KAPITALA – ZA EUROPU RADA

Europska unija se ne može popraviti, Europu treba izgraditi na novim temeljima

 

Hrvatska se politika dosad samo dodvoravala briselskoj eurokraciji i bespogovorno pristajala na Europsku uniju zamišljenu kao uniju banaka i korporacija u kojoj su razlike između centra i periferije sve veće, u kojoj su perifernim zemljama nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja, u kojoj je znanje svedeno na potrebe tržišta rada, u kojoj se ljudska prava nedosljedno poštuju, u kojoj se u ime profita dozvoljava uništavanje planeta. Hrvatska u EU mora dobiti predstavnike koji će prekinuti takvu pogubnu praksu. Pozivamo vas da nas podržite jer mi ćemo se boriti:

  1. Protiv politike dodvoravanja eurokraciji
  2. Protiv unije banaka i korporacija
  3. Protiv sve veće razlike između centra i periferije
  4. Protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja
  5. Protiv podčinjavanja znanja tržištu rada
  6. Protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava
  7. Protiv profita koji uništava planet

 

  1. Protiv politike dodvoravanja eurokraciji

Dodvoravajući se eurokraciji, Hrvatska je dosad prešućivala naš/europski/svjetski suštinski problem – kapitalističke proizvodne odnose. U javnosti se naveliko licitira s brojem mandata ove ili one stranke, ali ako naši predstavnici u Briselu pristaju na obrasce neoliberalne politike koja štiti interese uskih vlasničkih slojeva društva, svejedno je tko će pobijediti na izborima – pobijedio je kapital. Naši dosadašnji predstavnici su svijet rada svodili na predizborno lovište u koje se svakih 5 godina treba demagoški zaletjeti i pokušati maksimalno uloviti. A izmanipulirana radnička klasa neka nakon toga čeka pokoju mrvicu sa stola kaste na vlasti (u Zagrebu ili Briselu).

Kapitalistička industrija informiranja (uključujući društvene mreže) sotonizira bivši socijalistički sustav, servisira ostrašćeni nacionalizam, promovira ispraznost i površnost, izazivajući apatiju kod većine radnika i građana, sprječavajući ih da razviju svijest o potrebnom političkom angažmanu. Koliko je štete od toga imao svijet rada najbolje znaju nezaposleni, oni koji rade, a ne primaju plaću, oni koji rade za mizerne plaće od kojih jedva preživljavaju, oni koji rade privremeno i povremeno, preko agencija, oni koji iseljavaju… svi koji žive u svijetu nejednakosti, netolerancije i brige isključivo za profit bogatih tajkuna koji se kočopere na novinskim naslovnicama i spremno objašnjavaju što je poduzetnički duh.

Hrvatska u Briselu mora imati predstavnike koji će se boriti za suštinske promjene. EU se ne može popravljati, Europu treba izgraditi na novim temeljima.

 

  1. Protiv unije banaka i korporacija

Neoliberalne politike zdušno zagovaraju slobodno tržište – onda kada to odgovara elitama. Zagovaratelji neoliberalizma su uporno tvrdili da se država ne treba miješati u ekonomiju, ali kad je 2008. izbila svjetska ekonomska kriza, privatne su banke sanirane javnim sredstvima, a troškovi prebačeni na one koji za krizu nisu bili ni najmanje odgovorni – na porezne obveznike. Ta se nedosljednost, tipično za kapitalizam, nije ni pokušala smisleno objasniti, samo se u narodu izazivala psihoza da će se nešto strašno dogoditi ako se našim novcem ne saniraju banke i ne spase njihovi besramno preplaćeni direktori i vlasnici.

EU se na isti način ne trudi smisleno objasniti zašto postoje dvije kategorije građana: oni koji će biti blokirani i ovršeni za dug od nekoliko stotina kuna i oni koji su „preveliki da bi propali“ pa će se za njih donositi posebni zakoni da se spriječi njihova propast. Korporacije ćemo spašavati, a pojedince, stotine tisuća pojedinaca gurnuti u očaj – jer vrijede različita pravila: pravila za bogate i pravila za siromašne. EU prihvaća takva dvostruka mjerila, „Lex Agrokor“ je uvršten u pravnu stečevinu EU.

EU je napravljena po mjeri financijske i korporativne elite, a naši dosadašnji predstavnici u EU s time nisu imali nikakvih problema. Hrvatska zaslužuje bolje. Netko mora biti glas obespravljenih. EU ne smije biti unija banaka i korporacija, Europa mora biti unija slobodnih naroda i ravnopravnog razvitka svih članica.

 

  1. Protiv sve veće razlike između centra i periferije

U Hrvatskoj se već gotovo trideset godina, pod lažnom parolom tranzicije prema efikasnoj tržišnoj ekonomiji, demokraciji i suverenosti, zapravo restaurira kapitalizam periferije, koji je u odnosu na onaj razvijenog centra još nehumaniji i neefikasniji. Posljedica tzv. tranzicije prodor je kapitala iz razvijenog centra, koji je na razaranju zatečene strukture gradio novu, ali prema svojim pravilima, a ne prema potrebama nacionalne ekonomije. Nerazvijene zemlje periferije s kojima su se izjednačile tranzicijske zemlje, među njima i Hrvatska, moraju se boriti za promjenu neravnopravnih međunarodnih ekonomskih odnosa i zaštititi se od negativnih utjecaja razvijenog kapitalističkog centra. Inače se zemlje periferije mogu nadati tek razvoju nerazvijenosti i socijalnih problema koji su njihova neupitna perspektiva.

Naša kasta na vlasti se samo prepušta tokovima globalizacije, bez homogene domaće privredne strukture, bez snažnih domaćih poduzeća i banaka. Hrvatska mora ovladati vlastitim razvojem, a ne ga u potpunosti prepustiti drugima (što se događa u tzv. slobodnom tržištu na kojem vladaju razvijeniji, konkurentniji i politički moćniji) i stvoriti privrednu strukturu koja osigurava vlastitu dinamiku razvoja, kako u industriji tako i u poljoprivredi.

Kao što se unutar nekog društva jaz između bogatih i siromašnih može smanjivati progresivnom poreznom politikom (na profit, na dohodak, na bogatstvo), tako se i u Europi zemlje periferije moraju izboriti za radikalne promjene kojima će se dokinuti jaz između centra i periferije.

 

  1. Protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja

Na tzv. slobodnom tržištu ekonomije manje razvijenih zemalja brzo pokleknu pred nadmoćnom stranom konkurencijom iz razvijenih zemalja. Propast domaće proizvodnje (i nekonkurentnost ono malo preostale) širom otvara vrata uvozu, a potrošnja (kupovanje tih uvezenih roba i usluga) se osigurava zaduživanjem. Profitiraju velike kompanije, od kojih kupujemo, i banke, kod kojih se zadužujemo i kojima plaćamo kamate. Sadašnje ustrojstvo globalnih financija podrazumijeva život na dug – zadužuje se stanovništvo, zadužuju se poduzeća, zadužuju se države. No, pitanje je za što se zadužujemo i pod kojim uvjetima. Da li će se kreditirati potrošnja ili razvoj i da li će razvoj (reindustrijalizacija) stvoriti okolnosti koje su povoljnije od onih u kojima smo se zadužili (pa ćemo kredite lakše vraćati). Svaka bi država, naravno, morala utjecati na bankovni sektor i ograničiti kreditiranje potrošnje, a nagrađivati ulaganje u proizvodnju. U tome mora sudjelovati i EU u cjelini, između ostalog i preko svojih razvikanih fondova.

Jer čak i kad navlači janjeću kožu i „dijeli novac“ iz fondova, EU to radi ciljano, u korist zajedničkog tržišta, krupnog kapitala razvijenih zemalja i, naravno, banaka, dobro pazeći da se najveći dio novca vrati bogatim zemljama. Prilikom korištenja sredstava iz fondova, dobar dio novca vraća se bogatim državama, jer su na obaveznim javnim nabavama njihovi proizvodi konkurentniji. Zahvaljujući EU fondovima i njihovim javnim nabavama, najveći i najkonkurentniji imaju osigurano tržište. Osim toga, za onaj dio ulaganja koji se ne financira iz EU fondova, korisnici najčešće uzimaju kredite, zadužuju se kod banaka koje su listom u vlasništvu bogatih zemalja i bogatih pojedinaca.

Moramo se boriti za razvoj, ne za povoljnije zaduživanje.

 

  1. Protiv podčinjavanja znanja tržištu rada

Svaka je društvena aktivnost, pa tako i obrazovanje, sklona odražavati ideologiju društva. Ako je ekonomija bazirana na slobodnom tržištu, takvi se odnosi nužno prelijevaju i u druge sfere pa tako i u sferu obrazovanja, a znanje postaje roba kao i svaka druga. Neoliberalna EU smatra da je tržište, na kojem se trguje robama (pa tako i znanjem) po principu ponude i potražnje – neupitno.

Ako obrazovanje treba biti usklađeno s tržištem rada i ako sustav obrazovanja vrednujemo prema usvojenim vještinama i kompetencijama u skladu sa zahtjevima tržišta – onda smo ljudsko biće reducirali na najamnog radnika. U neoliberalnim sustavima, klasa na vlasti ljude svodi na najamnu radnu snagu na čijoj će niskoj cijeni rada i bešćutnoj eksploataciji jačati svoje vlasništvo i svoju političku moć, a radnike siromašiti i materijalno i duhovno.

Treba se izboriti za novi sustav u Hrvatskoj i u Europi u kojem će se shvaćati da učenik koji se obrazuje za dimnjačara učenjem povijesti ili biologije neće postati bolji dimnjačar, ali će postati bolji čovjek. Odgojna funkcija u procesu školovanja ne smije biti zanemarena. Školovanjem se stječu znanja, ali se i formira osoba. Odgojno-obrazovni proces mora europsku mladost usmjeriti prema temeljnim civilizacijskim dosezima, poput antifašizma, sekularnosti države, ljudskih prava. Borit ćemo se za takvu Europu.

 

  1. Protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava

Povelja EU o temeljnim ljudskim pravima iz 2000. sadrži popis 49 temeljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i političkih ljudskih prava. Između ostalog, tu su pobrojana brojna prava iz sfere rada: pravo na rad, na kolektivno pregovaranje i štrajk, pravo radnika na poštene i pravične radne uvjete, kojima se čuva zdravlje, sigurnost i dostojanstvo radnika te prava na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor. Ova se prava poštuju deklarativno, u praksi selektivno, kako kada i kako gdje, uvijek ograničeno – dobro pazeći da se ne naškodi kapitalu.

Pobrojana su i prava na socijalnu sigurnost, na obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu… a u praksi se forsira privatizacija tih javnih usluga, pri čemu evidentno dolazi do smanjivanja kvalitete, a povećanja cijene usluga – jer privatnik mora zaraditi. U kapitalizmu svaka djelatnost svom vlasniku/vlasnicima mora donositi zaradu pa su zdravlje i znanje, na primjer, sve više dostupni samo onima koji si ih mogu priuštiti.

Među temeljnim ljudskim pravima je i pravo na ravnopravnost žena i muškaraca, a žene u EU i dalje imaju manje plaće od muškaraca, a kućanski poslovi – u najvećem dijelu još uvijek predodređeni ženama – i dalje su neplaćeni. Žene u EU ne samo da nisu u pravima izjednačene s muškarcima, nego se moraju boriti da od klerikalnih nasrtaja obrane već izborena prava, a EU na te nasrtaje mora snažno odgovoriti.

Na popisu temeljnih ljudskih prava postoji i pravo na azil na papiru, a u stvarnosti postoje žilet-žice na granicama.

Europa mora biti utemeljena na dosljednom poštivanju svih ljudskih prava.

 

  1. Protiv profita koji uništava planet

Stručnjaci, udruge i organizacije koje se bave zaštitom okoliša, mnoge istaknute osobe – svi dramatično upozoravaju na klimatske promjene koje prijete brojnim životinjskim i biljnim vrstama, ali i opstanku ljudske vrste. Nude se različita rješenja: od podizanja cijene fosilnih goriva do poreza na emisije ugljika… Aktivisti će neku od tih bitaka (možda) i dobiti, ali ćemo zasigurno (svi zajedno) izgubiti rat ako ne dovedemo u pitanje sustav koji počiva na profitu. Zadatak uprave svake kompanije je da osigura profit za dioničare (vlasnike). Sve dok ne dovedemo u pitanje sam kapitalistički sustav i profit, jedinu vrijednost koju taj sustav priznaje – ništa suštinski nećemo promijeniti. Pohlepa za profitom će uvijek naći načina da izbjegne plaćanje bilo kakvog poreza, da vara na uređajima i programima kojima se mjeri onečišćenje ispušnim plinovima, da zaobiđe skupe mjere zaštite okoliša… Kapitalizam u svemu, pa čak i u globalnoj ekološkoj katastrofi, prvenstveno vidi priliku za dobru zaradu. Posljednjih godina, očuvanje prirode je postalo poslovni sektor u kojem se vrte veliki novčani iznosi. Ugroženi organizmi se pretvaraju u financijske proizvode i u tzv. zelenom bankarstvu investitori kupuju staništa ugroženih vrsta da bi ih prodavali kao dionice. Kapitalizam nije samo nezainteresiran za očuvanje prirode (jer to košta!), on prirodu želi u potpunosti monetizirati – zarađivati zagađujući je, a onda zarađivati na njenoj ugroženosti zbog zagađenja.

 

EU se ne može popraviti, baš kao ni kapitalizam. Europu treba izgraditi na novim temeljima. Ne dozvolimo da Europskom unijom dominira neoliberalna privatno-koruptivna ekonomija koja sve podređuje interesu privatnog profita i akumulaciji kapitala za vlasnike, a na štetu radnika i njihove socijalne sigurnosti. Borimo se protiv Europe kapitala – za Europu rada!

OSNIVANJE SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE (k): KONGRES UJEDINJENJA – 20. do 23. aprila 1919. u Beogradu

Ususret obilježavanju 100. obljetnice osnutka

 

Umjesto uvoda

Počeci socijalističkog i radničkog pokreta u jugoslavenskim zemljama javljaju se u sedamdesetim godinama XIX. stoljeća., a posljednjih godina istog stoljeća i u prvoj deceniji XX. stoljeća, osnovane su socijaldemokratske partije u Sloveniji, Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Srbiji, Bosni i Hercegovini i socijaldemokratske organizacije u Vojvodini i Makedoniji. U početku Prvog svjetskog rata, većina ovih partija bila je zabranjena ili je, uslijed ratnih prilika, obustavila aktivnost, da bi se tek u završnoj fazi rata, pod utjecajem teških socijalnih prilika, revolucionarnih gibanja u narodu i perspektive poraza Centralnih sila postepeno organizaciono obnavljale i započinjale djelovati. Pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji i revolucionarnog raspoloženja u radnim i nacionalno ugnjetavanim masama u zemlji, u obnovljenim socijaldemokratskim partijama jača uloga pristalica revolucionarnih koncepcija. Rukovodstva tih partija izrazila su solidarnost s Oktobarskom revolucijom, prihvatila Lenjinovu inicijativu za stvaranje III. Internacionale i dala, početkom 1919., inicijativu za ujedinjenje političkih partija i sindikata u novoj državi na klasnoj borbenoj osnovi. Pripreme za ujedinjenje radničkog pokreta u Kraljevini SHS karakterizirao je oštar sukob između ministerijalista i pristalica klasne borbe. Taj sukob se razvio u borbu širokih razmjera koja je s osobitom žestinom vođena u radničkim pokretima Hrvatske, Slovenije i Vojvodine, a završila se u prvim mjesecima 1919. porazom ministerijalista. Sve socijaldemokratske partije i organizacije, izuzev Jugoslovenske socijaldemokratske stranke (Jugoslovenska socijalna demokratična stranka) Slovenije, u kojoj su i dalje glavnu riječ imali ministerijalisti, izjasnile su se za ujedinjenje.

Osnivanje SRPJ(k) pada u vrijeme sve snažnijih revolucionarnih gibanja u novoj državi. To je vrijeme mnogobrojnih štrajkova radničke klase, nemira i pobuna seljaka koji zahtijevaju agrarnu reformu, tu su zahtjevi za rješavanje drugih socijalnih i nacionalnih problema.

Neposredno, pred održavanje Kongresa ujedinjenja, vlast je, pod utjecajem ministerijalista iz Hrvatske, zabranila njegovo održavanje u Slavonskom Brodu kako je bilo planirano. Zbog toga je Kongres održan u Beogradu od 20. do 23. aprila uz prisustvo 432 delegata, koji su zastupali oko 130.000 organiziranih pripadnika iz cijele zemlje, izuzev Slovenije.

O radu Kongresa ujedinjenja

Kongres je na početku svoga rada razmatrao pitanja od opće – političkog značaja: o ujedinjenju radničkog pokreta i njegovim neposrednim zadacima; o politici jugoslavenske buržoazije prema socijalističkim pokretima uopće; o agrarnoj reformi; o pitanjima organizacije Partije i načinu djelovanja; o partijskoj štampi, itd.

Kongres donosi odluku da se partija nazove „Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista)“. Kongres prihvaća kao osnovno polazište u radu dio programa Srpske socijaldemokratske partije u kojem su iskazani sadržaji formulacije o suštini kapitalizma, klasnoj borbi proletarijata, o podruštvljavanju sredstava za proizvodnju kao osnovnom polazištu organiziranja socijalističke revolucije.

U veoma polemičnoj raspravi, polazilo se od tvrdnji da je kapitalizam kao sistem (sa svojim slabostima – krizom) ušao u završnu fazu svoga postojanja i „da će biti grobar sam sebi“, da se klasna borba razvija u „velike socijalne revolucije“ iz kojih će se organizirati „komunističke privrede“.

Kongres donosi odluku o pristupanju SRPJ(k) III. Komunističkoj internacionali

Analizira se klasna suština vladavina buržoazije, njena međunarodna politika i konstatira se da je ona reakcionarna. Donosi se odluka da se radničkom pokretu uputi poziv za borbu protiv vlade i buržoazije i da ta borba bude dugoročna. Kongres se suprotstavlja ukidanju građanskih sloboda od strane vlade i buržoazije; gušenju revolucionarnog radničkog i sindikalnog pokreta u zemlji; izražava se puno nezadovoljstvo protiv kontrarevolucionarnog djelovanja jugoslavenske vlade koju igra prema zbivanjima u Rusiji i Mađarskoj i susjednim zemljama, tražeći od te iste vlade da odmah i bezuslovno prizna i uspostavi normalne diplomatske odnose s vladama u tim zemljama.

Kada je riječ o samom Statutu, istaknuto je da je SRPJ(k) jedinstvena partija, a ne savez partija. Nije se bliže odredio način organiziranja mjesnih partijskih organizacija. Donosi se odluka o teritorijalnom ustrojstvu partije. Dato je dosta prostora odnosu Partije sindikalnom organiziranju i pri tome je taj odnos reguliran odlukom o zajedničkom učešću rukovodstava na partijskim i sindikalnim kongresima.

Na kraju rada, Kongres je izabrao Centralno partijsko vijeće, a za glavnog sekretara SRPJ(k) izabran je Filip Filipović.

Analitički pristup rada Kongresa

Može se sa sigurnošću utvrditi da je Kongres ujedinjenja bio prelomni momenat u historiji jugoslavenskog radničkog i sindikalnog pokreta, jer je na njemu stvorena jedinstvena revolucionarna radnička partija. Smatra se da je revolucionarna orijentacija učesnika Kongresa ujedinjenja bila više rezultat borbenog raspoloženja jugoslavenske radničke klase i njenog sindikalnog organiziranja, kao što je i snažan utjecaj krupnih revolucionarnih pobjeda proletarijata u Rusiji i Mađarskoj, kao i revolucionarna gibanja u Evropi. Sigurno, sasvim opravdano i razumljivo u radu Kongresa nije bilo prepoznatljivog marksističko–lenjinističkog revolucionarnog učenja – nedostajala je njegova primjena na jugoslavenskim prostorima. Navedena tvrdnja se može (a nema potrebe) dokazati analitičkim pristupom kongresnih odluka, u njihovoj polovičnosti (nedorađenosti) i nedosljednosti. Analizom se može također utvrditi polovično usvajanje strategije i taktike, koja se izjasnila za obaranje vlasti buržorazije i uspostavljanju diktature proletarijata – jer su ostale nerazrađene.

Akcioni program (usvojen na Kongresu), u vremenu kada su radnička klasa i ostale nezadovoljne mase (seljaštvo) izražavale svoju spremnost i odlučnost za revolucionarna gibanja, nije nudio platformu za okupljanje revolucionarno nastrojenih masa. Reklo bi se da je sam pristup, odnosno Program, više bio kompromis između reformističke i revolucionarne struje „dječja bolest ljevičara“ na samom Kongresu ujedinjenja.

U radu Kongresa iskazano je nerazumijevanje (nepoznavanje) suštine seljačkog pitanja (borbe oko agrarnog pitanja), što je na određeni način otežavao put partije ka revolucionarno raspoloženim seljačkim masama.

Kongres je bio opterećen u svom radu nerazumijevanjem nacionalnog pitanja, – razloge treba tražiti unesenim socijaldemokratskim shvaćanjima o nacionalnom pitanju, jer se nije prepoznalo (ni od strane reformista, ni od strane revolucionarno orijentiranih snaga) nacionalno pitanje, kao jedno od osnovnih pitanja proleterske revolucije u višenacionalnoj jugoslavenskoj državi, i iz tih razloga učesnici Kongresa nisu prepoznali prirodnog i moćnog saveznika radničke klase. U prilog navedene tvrdnje, na Kongresu dominira stav o jednom narodu i „jednoj nacionalnoj državi“ što je vodilo izolaciji radničke klase i pokreta nacionalno ugnjetenih masa.

Umjesto zaključka

Osnivački Kongres SRPJ(k) pada u vrijeme sve snažnijih revolucionarnih gibanja u novoj državi. To je vrijeme mnogobrojnih štrajkaških akcija radničke klase, nemira pa i pobuna seljačkih masa, U takvim uvjetima naglo je jačao utjecaj partije i ona je vrlo brzo izrasla u značajni politički faktor. SRPJ(k) bila je organizator generalnog štrajka u zemlji u znak solidarnosti međunarodnog proletarijata protiv imperijalističke intervencije u Rusiji i Mađarskoj. Na općinskim izborima 1919. i 1920., SRPJ(k) osvojila je općine u mnogim gradovima (Beograd, Zagreb, Osijek, Skopje, Niš i dr.), a na izborima za Ustavotvornu skupštinu, novembra 1920., dobila je 59 mandata i zauzela treće mjesto po broju poslanika u toj Skupštini.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

Obilježavanje Dana proboja logoraša iz Jasenovca

U Jasenovcu smo 12. 4. 2019. odali počast ustaškim žrtvama odvojeno od službene državne svečanosti. Pridružili smo se Savezu antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Koordinaciji židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Srpskom narodnom vijeću i Savezu Roma u Hrvatskoj “Kali Sara“ obilježavajući pokušaj proboja iz logora Jasenovac 22. travnja 1945. Proboj je pokušalo oko 600 muškaraca iz logora Ciglana, preživjela su 92. Isti dan započeo je i proboj iz Kožare, od njih 167 spasilo se samo 11.

Prema podacima Spomen područja Jasenovac, do sada je u logoru utvrđeno imenom i prezimenom 83.145 žrtava Srba, Židova, Roma, Hrvata i osoba drugih nacionalnosti, a u muzeju procjenjuju da je konačni broj žrtava vjerojatno oko 100.000.

Pridružili su nam se i predstavnici stranih veleposlanstava – Izraela, Nizozemske, Španjolske, Velike Britanije, Srbije, Slovenije, Njemačke, Francuske i Australije, kao i Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe.

PORTALNOVOSTI.COM: Radnička fronta i SRP idu zajedno na EU izbore

https://www.portalnovosti.com/radnicka-fronta-i-srp-idu-zajedno-na-eu-izbore

Predstavljena lista koju predvodi kandidatkinja RF-a za predsjedničke izbore Katarina Peović, a kandidat je i David Bilić poznat s protesta na predavanju Darija Kordića

Radnička fronta i Socijalistička partija Hrvatske, pod sloganom ‘Protiv neoliberalne EU’, predstavili su u utorak u Zagrebu listu za izbore za Europski parlament. Listu predvodi kandidatkinja RF-a za predsjedničke izbore Katarina Peović, a druga na poziciji je predsjednica SRP-a Vesna Konigsknecht. Slijede Kristofor Štokić (SRP), Denis Geto(RF), Vesna Ugrina (SRP), Nina Nadramija (RF), Davor Rakić (SRP), Hrvoje Štefan (RF), Zdenka Stilinović (SRP), Katarina Pavičić-Ivelja(RF), Mario Jarki (SRP) i David Bilić (RF) kojeg je šira javnost upoznala na protestu protiv predavanja ratnog zločinca Darija Kordića.

Katarina Peović istaknula je da je Hrvatska još 2000. godine prihvatila politiku koju promovira Europska unija podrazumijevajući nekritičko prihvaćanje tzv. slobodnog tržišta kao okvira u kojem se krećemo nasuprot radničkim politikama i odlučivanju narodne većine.

– Usprkos dominantnoj politici vladajućih većina građana u Hrvatskoj nije više za EU. Samo 36 posto ljudi je za ostanak u Uniji. Nisu protiv zbog izolacionizma i nepovjerenja prema međunarodnoj zajednici, nego zbog teških životnih uvjeta. Čak je 14 posto radno sposobnog stanovništva iselilo iz Hrvatske što je jedan od dramatičnih, najvećih postotaka u Europi – kazala je Katarina Peović, ističući da su plaće s 43 pale na 37 posto prosječne plaće radnika u EU, dok smo po cijeni rada na 22. mjestu među 28 država EU. Članstvo u EU samo je ubrzalo te loše trendove, istaknula je i dodala da neoliberalni mainstream tvrdi da je te mjere potrebno dodatno pojačati, pa da će nam tek onda biti bolje.

RF i SRP naglašavaju da neoliberalizam povećava nejednakost i da će se boriti protiv toga te da je Hrvatsku nekritičko prihvaćanje politika privatizacije, deregulacije i liberalizacije dovelo do situacije u kojoj jesmo, što nije specifično samo za tzv. periferiju Europe, nego i za njen centar.

– Tražiti demokraciju, jednakost i održivi razvoj, a nezahtijevati korjenite promjene načina proizvodnje i cijelog sustava je nedosljedno. Isprazna retorika socijaldemokrata i reformista vidi se svaki put kad dođu do vlasti, jer uzrokuju još veću bijedu i devalvaciju radničkih prava. Alternativa, a to je demokratski socijalizam, nekima se čini radikalnom, ali to je jedini mogući put. Prvo pitanje na koje danas moramo pronaći odgovor je što, kako i za koga proizvoditi – objasnila je čelnica Radničke fronte.

RF i SRP nude socijalistički odgovor da se proizvodnja regulira demokratski, planski i solidarno s ciljem da se zadovolji potreba svih ljudi. Zagovaraju samostalnu antiliberalnu politiku i prekid s dominantnim politikama u suradnji sa sličnim europskim strankama.

Predsjednica SRP-a Vesna Konigsknecht naglasila je da se svojim protestnim programom obraćaju najširem sloju ljudi i da su ga bazirali oko sedam točaka – protiv politike dodvoravanja eurokraciji, protiv unije banaka i korporacija, protiv sve veće razlike između centra i periferije, protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja, protiv podčinjavanja znanja tržištu rada, protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava i protiv profita koji uništava planetu.

– U Hrvatskoj se sve češće i sve skandaloznije suočavamo sa svakog prezira vrijednim pokušajima revizije povijesti i proustaškim sentimentima koji su nekontrolirano metastazirali. Situacija bi bila još crnja da nije bilo povremenih intervencija iz Europe i svijeta. Pitanje migranata je postalo jedno od velikih političkih pitanja oko kojeg Europa nije jedinstvena. Jačaju ksenofobija i nacionalizam, migranti su izloženi govoru mržnje zato što su drugačije nacije i vjere, a to poprilično smrdi na fašizam. Ne smijemo dozvoliti da takve ideje prevladaju u novom sazivu EU parlamenta. Europa mora ostati antifašistička – kazala je Vesna Konigsknecht i podsjetila na jačanje ultrakonzervativnih pokreta.

Na pitanje zašto nije formirana šira lijeva koalicija u kojoj bi bile i Možemo!, Nova ljevica i ORaH, koje imaju svoju listu, Vesna Konigsknecht je podsjetila da su Šibensku deklaraciju o suradnji potpisale ove dvije stranke, uz ORaH. Zašto ih nema ovdje, morate pitati njih, kazala je.

Katarina Peović rekla je da u programu RF-a riječi socijalizam i kapitalizam nisu zabranjene.

– Inzistiramo da se stvari nazovu pravim imenom, jer smatramo da se blagim reformizmom ne mogu riješiti problemi. Evo primjer, ako se uvede porez na kapital, dolazi do njegovog bijega kao što je bio slučaj s Grčkom. Ono što se na prvi pogled čini radikalnijim zapravo je bolje rješenje, jer nama treba korjenita promjena, a ne reforma. Samo će tako obespravljena većina živjeti bolje. Zato nudimo socijalistički odgovor – objasnila je Katarina Peović.


Hit Counter by http://yizhantech.com/