Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono
UZ 93. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO LABINSKA REPUBLIKA 1.III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa, Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali
Politička kriza u Ukrajini je dostigla fazu neposredne borbe za vlast. Ishod te borbe počeo se rješavati u korist najreakcionarnijih, buržoasko-nacionalističkih i otvoreno profašističkih sila. Sadašnja kriza u Ukrajini je manifestacija žestokog sukoba unutar vladajuće buržoaske klase, napad krupnog financijskog i industrijskog kapitala Ukrajine
U Puli su, 21. veljače, radnice modne trikotaže “Arena”, nekada poznatog i prosperitetnog poduzeća, započele štrajk sa zahtijevom da im se isplate plaće koje ne dobivaju od lipnja prošle godine. U utorak 25., održali su konferenciju za medije na prostoru ispred ulaza u tvornicu. Konferencija
Mjesto održavanja: Pula Vrijeme održavanja: 13. II. 2014. Tema: Pobuna naroda u Bosni i Hercegovini Opravdani razlozi za nemire u BiH su svima razumljivi i oni ne začuđuju, a njihov zajednički nazivnik je teško socijalno stanje koje pogađa sve slojeve stanovništva. Ono je posljedica
Subota, 29. siječnja 2014. Dragi drugovi, upućujemo vam kratku notu o bojkotiranju evropskih izbora. Već prije pet godina, PRCF je pozvao na „građansko apstiniranje“ u odnosu na evropske izbore. Taj stav su živo napadale reformističke instance, ali on je u potpunosti odgovarao ODBACIVANJU narodnih
U tuzlanskom kantonu je nezaposleno čak 100 000 radno sposobnih osoba koje padaju samo na teret zaposlenih radnika. To masovno osiromašenje je posljedica restauracije kapitalizma, odnosno pljačkaškog imperijalističkog pohoda kojemu je cilj bio uništavanje jugoslavenske privrede, razbijanje saveza do tada ravnopravnih naroda, osvajanje tog tržišta
Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrijebljeno kao koncesija buržoaskog društva u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma ženama i feminističkim udrugama.
Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre kao cjeline projekta.
Aktivnosti koje su prethodile koncepciji ovog obilježja datiraju još iz sredine XIX. stoljeća U vrijeme snaženja američke industrije i prodora prema još neosvojenim dijelovima kontinenta, mlada radnička klasa plaćala je danak industrijskog razvoja. Najteže među njima bilo je ženama i djeci–radnicima koji su najgrublje eksploatirani.
Stoga su, 8. marta 1857., u New Yorku žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestirale zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća. Tom ih je prilikom policija rastjerala, ali su dvije godine kasnije osnovale svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale si osnovna prava u radnoj sredini.
Ponovno su žene New Yorka demonstrirale 8. marta 1908. kada je njih 15 000 tražilo kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Demonstracije su protekle u znaku slogana „kruh i ruže“ pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života. U maju iste godine, Socijalistička partija odredila je posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena, a prvo obilježavanje toga dana u SAD-u održano je 28. veljače slijedeće godine.
Na međunarodnoj konferenciji žena socijalista, održanoj 1910. godine u Kopenhagenu, njemačka je socijalistkinja Klara Zetkin predložila da se štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. godine, proglasi Međunarodnim Danom žena. Preko 100 delegatkinja iz 17 zemalja, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog:. Međunarodni dan žena proglašen je u čast pokreta za ženska prava, uključujući pravo glasa. Na konferenciji, međutim, nije određen točan datum obilježavanja.
Slijedeće godine, 19. marta 1911. – Međunarodni Dan Žena proslavljen je prvi puta u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je preko milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama tražeći pravo žena da glasaju i budu birane, pravo na rad lišen diskriminacije na radnom mjestu.
Zbog I. sv. rata, ali i socijaldemokratske izdaje radničke klase, taj se dan prestao obilježavati. Da bi se na poticaj radnica iz Petrograda, 23. veljače 1917. godine po Julijanskom kalendaru, a što je odgovaralo 8. martu po Gregorijanskom kalendaru, ponovno štrajkalo za „kruh i ruže“, ali i za povratak vojnika sa ratišta. Iako sve političke vođe nisu bile za štrajk, žene su ustrajale, a četiri dana kasnije ruski je car bio prisiljen na abdikaciju. Bio je to početak ruske građanske revolucije, a privremena vlada dala je ženama pravo glasa. Taj je povijesni događaj definitivno odredio Dan žena, a uveo ga je 1921. godine Lenjin u počast radnicama i on se obilježava i danas.
Ujedinjeni narodi tek su 1975. godine počele slaviti 8. mart kao međunarodni Dan žena, a dvije godine kasnije, generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira koji će se obilježavati na datum koji odredi svaka zemlja članica.
Ujedinjeni su narodi donesenu rezoluciju obrazložili činjenicom da osiguranje mira i društvenog napretka, te punog uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, zahtijeva aktivno sudjelovanje, ravnopravnost i unapređenje položaja žena, te potrebu da se oda počast doprinosu žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti. Za žene svijeta, taj je dan prilika da se preispita napredovanje žena u borbi za ravnopravnost, mir i razvoj, te da se dalje radi na ujedinjavanju, povezivanju i aktiviranju ženskih snaga koje dovode do značajnih društvenih promjena.
Na IV. svjetskoj konferenciji žena u Pekingu 1995., članice iz 189 zemalja jednoglasno su potvrdile da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav, ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. „Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva“, navodi se u završnom dokumentu Konferencije.
Međutim, još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci. Žene još uvijek čine većinu od 1.3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 % manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.
Na osnovu saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti, da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke… što znači da se borba nastavlja…
Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao obilježavanja 8. marta, međunarodnog Dana žena, te ga čestitamo svim ženama.
Vladimir Kapuralin,
predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske
UZ 93. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO
LABINSKA REPUBLIKA
1.III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa, Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.
Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasilnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk koji je počeo 2. III. 1921. u 13 sati.
Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom. U njemu je učestvovalo više od 2 000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.
Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz Sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donjjela Sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.
Za naredni dan, 3.III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa, došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista prilikom čega je bilo i povrijeđenih.
„Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata“ iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:
RUDARI !
Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran, sa sjedištem u Firenci, „Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata“. „Konzorcij“ je zadružna asocijacija radnika.
Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj „Konzorcija“ je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje „Konzorcija“. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!
U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ „Konzorcija“, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!
„Konzorcij“ namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala koje razvija radnički svijet…
Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.
Osim napada fašista na Pipana i poziva „Konzorcija“ iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.
Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade, Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.
Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.
Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su „crvene straže“ koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, a u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.
Zadatak Komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.
Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“ („Rudnik je naš“), isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.
Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i, kao i nova vlast na ovom području, priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost lokalnog stanovništva.
Kako je vrijeme odmicalo, tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1 000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.
Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.
Na strani rudara poginula su dvojica: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinju gdje su dvojica podlegla uslijed zlostavljanja. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. g. pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.
Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraj da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni Dekret o amnestiji.
Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.
Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju, druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.
Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio štrajk koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.
30. X. 1922. g. na vlast dolazi Mussolini, „Squadre d’Azione“ krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.
27. IV. 1923. g., dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre. Novonastala Komunistička partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U „crvenu federaciju“, koju vodi komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.
U izvještaju fašističke milicije od 9.VII. 1925. godine se navodi: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.“
Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25% povećanje plaće.
6. XI., donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan „Specijalni sud za zaštitu države“ koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.
Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: je li Labinska republika imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije, nema potvrda da je Labinska republika zbog toga proglašena, niti formalno organizirana. Narod je govorio o „Slobodnoj republici“. U štampi, ovaj se pokret nazivao: „LA REPUBBLICA ROSSA“, „SAN MARINO COMUNISTA“ ili „COMUNE PARIGINA ISTRIANA“.
Drugo pitanje koje se nameće: da li je ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, to se ne bi moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i „Nacionalni zadružni konzorcij“ iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu, oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.
Ustvari, bila je to istinska, prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli „tvornice radnicima“, drugim riječima – samoupravljanje.
To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji koja je ideju uspješno sprovela.
Vladimir Kapuralin,
predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske
Prije par godina poznanik iz Trsta Livio Dorigo, inače Puležan koji je rodni grad napustio 1947. godine, posudio mi je knjigu koja je dugo ležala u nekom kutu stana. Iskreno, ne znam da li mi je knjigu posudio ili poklonio, pitat ću ga čim ga vidim; ali uspio sam je napokon dohvatiti i prelistati, dobrim djelom i pročitati. Već naslov crvenom bojom ispisan na bijeloj (sad požutjeloj) naslovnici imponira: „Un patrizio rivoluzionario“ (Revolucionarni plemić). Iznad naslova ime i prezime autora knjige od 84 stranice: Giovanni Tonetti, ispod naslova datum i mjesto objave: Venezia 1970.U uvodu autor objašnjava da se radi o biografiji jednog revolucionara, o biografiji ljevičara, socijalista koji će 1959. postati komunist, član talijanske Komunističke partije. Autor piše kako se vjerojatno radi o minornoj biografiji revolucionara u odnosu na već objavljene knjige poznatijih imena talijanskog i svjetskog radničkog pokreta. „Ipak sadržaj knjige čini mi se zanimljivim zbog niza nepoznatih činjenica i događaja u razdoblju od Prvog svjetskog rata pa do današnjih dana koja su u njoj nanizana. Još više ona (knjiga) intrigira zbog nesvakidašnjeg spoja socijalnog, odnosno staleškog porijekla glavnog lika i njegovog revolucionarnog puta.“ piše Tonetti prije nego što će čitaoca prepustiti priči o Florianu, glavnom junaku, revolucionaru rođenom Venecijancu.
Već od početnih stranica stalo me zanimati tko je taj Floriano jer u knjizi se nigdje ne spominje njegovo prezime, autor teksta igra se književnim, narativnim formalnim smicalicama iako su izneseni podaci o događajima i ljudima u njima nanizani strogom vjerodostojnošću koja priliči knjizi s povijesnom građom. Očito je Floriano bio čovjek od krvi i mesa, njegove su priče stvarni događaji, a naracija u trećem licu tek je varka, model koji je izabran slijedeći nesvakidašnju i originalnu logiku. Trebalo mi je malo vremena da shvatim da je Floriano u biti sam autor knjige koji je iz još nerazumljivih razloga izbjegao naraciju u klasičnom obliku autobiografije. U uvodu Giovanni Tonetti veli za Floriana da se radi o nesvakidašnjem revolucionaru koji je u suštini okorjeli i nemilosrdni pesimist, mislim, možda je to razlog Tonettijevog skrivanja iza izmišljenog lika. Način na koji iznosi činjenice odaje i drugu osobinu autora: izuzetnu skromnost koja odudara od nevjerojatnih životnih obrata junaka Floriana.
Dakle, Floriano – Giovanni Tonetti – rođen je u Veneciji 1888. godine u obitelji venecijanskih patricija čija povijest seže u daleko 11. stoljeće. Radi se o imućnoj obitelji koja je, uz velebnu palaču uz sam Canal Grande, bila vlasnik velikih imanja na istarskom poluotoku, na Labinštini, kako na području Kršana tako i u Plominu (talijanska Fianona) gdje su, među ostalim, bili vlasnici jedne palače.
Doznao sam da je autor preminuo u mjesto Bressanone na sjeveru Italije u kolovozu 1970. upravo u godini kada je u Veneciji objavljena knjiga o Florianovom životnom putu. Rođen u imućnoj i plemićkoj obitelji Floriano – Giovanni Tonetti – će se već kao mladi student uključiti u radnički pokret kao socijalist. Mladić poznaje Istru i socijalne prilike u njoj, djeluje revolucionarno na širem području stare pokrajine Venezia Giulia, putuje neprestano iz Venecije preko Trsta u Kršan i Labin. Godine su to oštrih sukoba između radničkih partija i sindikalnih organizacija s jedne strane i fašista s druge. Kada u ožujku 1921. godine izbijaju socijalni nemiri u Labinu, koji će kulminirati osnivanjem Labinske republike rudara, Giovani Tonetti – Floriano je među štrajkašima, jedan je od vođa pokreta. Ostat će s rudarima do kraja, doživjet će oružani sukob s policijom, vojskom i fašističkim odredima. Čitam dalje i doznajem da pratim životni put revolucionara poznatog kao „crveni barun“, amblematične figure venecijanskog plemića koji će do kraja ostati vjeran revolucionarnim idealima iz mladosti. Tonetti će 1959. godine napustiti socijaliste i postati članom talijanske Komunističke partije sve do smrti.
Velim si da nije slučajno što sam knjigu dobio u Trstu, od čovjeka, Livia Doriga, koji pripada posebnoj i osebujnoj grupi ezula-ljevičara, mahom socijalista i komunista koji su unatoč poslijeratnoj teškoj ideološkoj granici između Juge i Italije, unatoč egzodusu, ostali vjerni mladenačkim idealima. Krajem 1970-ih ova će skupina istarskih ezula, predvođena, među ostalim i Fulvijom Tomizzom osnovati udrugu Circolo Istria koja je već pri kraju 1980-ih uspostavila prve odnose sa zavičajem.
Nakon pada Labinske republike u travnju 1921. Tonetti postaje predmet krvoločne hajke fašista koji ga traže među poraženim rudarima. Uspjet će se skloniti u Plomin, uz zaštitu poznanika; pa će brodom doploviti do Cresa i potom otići do Zagreba. Nakon kratkog zagrebačkog boravka sklonit će se u Švicarsku, a nakon pada fašističkog režima preći će u partizane, u pokret otpora organiziran na sjeveru Italije. U poslijeratnom razdoblju bio je član skupštine koja je izglasala ustav nove talijanske republike, u nekoliko je navrata bio zastupnik u talijanskom parlamentu, vijećnik u Veneciji, načelnik općine Cona, član talijanske udruge partizana ANPI. Fašisti su mu krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća doslovce uzeli, pokrali palaču u Veneciji plativši mu dva groša, a nakon Drugog svjetskog rata posjed u Istri bit će nacionaliziran. Giovanni Tonetti – Floriano, primjer nesvakidašnjeg životnog puta, od plemića i bogatuna do komunista, predvodnika rudarskog bunta, revolucionara, lik nezamisliv za današnje (ne)prilike.
Glas Istre, 15. III. 2013.
Sadašnja kriza u Ukrajini je manifestacija žestokog sukoba unutar vladajuće buržoaske klase, napad krupnog financijskog i industrijskog kapitala Ukrajine s ciljem preuzimanja vlasti i preraspodjele imovine koja je prethodno bila u rukama provladinih kapitalista. U toj borbi, na jedan ili drugi način, uključeni su i zapadni i ruski kapital. Bez sumnje, predvodnici svjetskog imperijalizma, a posebno SAD i EU (u njoj prije svega Njemačka) kao i Rusija, žele okrenuti trenutnu kriznu situaciju u Ukrajini u svoju korist. Sadašnja izravna intervencija pod vodstvom SAD-a i EU u unutarnja pitanja Ukrajine je bez presedana: financiranjem takozvane opozicije, izazivanjem i pomaganjem u organiziranju pokušaja državnog udara, političkim i gospodarskim pritiskom sve do otvorenog pokušaja sastavljanja nove vlade Ukrajine i nametanja osobe koja bi trebala biti postavljena za budućeg predsjednika Republike.
Ova politika vodećih imperijalističkih sila je očito nastavak nekažnjenih imperijalističkih agresija protiv Jugoslavije, Iraka, Libije, sadašnje intervencije protiv Sirije i drugih arapskih i afričkih zemlja, blokade i prijetnje Kubi, Venecueli, Sjevernoj Koreji, Iranu te prakse korištenja “mekih” državnih udara primjenjene u nekoliko zemalja Latinske Amerike. Ta politika je manifestacija jednog od glavnih ekonomskih obilježja imperijalizma: borba za podjelu svijeta između imperijalističkih sila, što je karakteristično za monopolistički kapitalizam u svim njegovim etapama razvoja. U današnjim uvjetima, imperijalizam poprima sve karakteristike svojstvene fašizmu: neposredna teroristička diktatura povezana s rukovodstvom najreakcionarnijih i najšovinističkijih elemenata financijskog kapitala, u punom skladu s definicijom Kominterne.
Međutim, pored ove vanjske intervencije, treba znati da je politika dotad vladajućega klana krupne buržoazije, na čelu s “Partijom regija” i njezinim pulenom, predsjednikom Janukovičem, nastavila i pogoršala grabežljivu politiku njegovih prethodnika (Kravčuka, Kučme i Juščenka), dovela je do pogoršanja životnih uvjeta radničke klase i svih radnih ljudi i do čudovišnog povećanja korupcije. Sve je to dopustila “oporba” kako bi oživjela svoje napade i koristila u borbi za vlast zajedno sa svojim konkurentima: najmračnijim i najreakcionarnijim elementima, ali i velikom dijelom društva, sve do fašističke i nacističke desnice.
U pravilu, borba kapitalista za vlast kao i borba s bilo kojom krizom, ima tendenciju slabljenja vladajuće klase koja stvara uvjete za jačanje politike rada, politike samih radnika. No, to se nije dogodilo u Ukrajini. Njezina radnička klasa je ušla u krizu idejno razoružana, dezorijentirana i s podijeljenim organizacijama: bila je talac političara koji su je iskorištavali.
Smatramo da je naša dužnost prepoznati i preuzeti odgovornost za slabost komunističkog i radničkog pokreta u Ukrajini i otvoreno reći naše čvrsto uvjerenje da jedan od glavnih uzroka stanja radničkog pokreta u Ukrajini kao i u Rusiji te u većini zapadnih zemalja, najoštrija je desna devijacija u komunističkom pokretu, objektivna politika suradnje s buržoaskom klasom koju već desetljećima provode mnoge velike partije evropske ljevice i bliske su joj u političkoj strategiji i taktici.
Kao što je oportunizam u vrijeme vlasti Gorbačova prepustio socijalizam kapitalizmu, danas nasljednici Gorbačova napuštaju svoje pozicije pred napadom fašizma. Radni narod je dezorganiziran i nastavlja se zavaravati parlamentarnim iluzijama i nadom u poštene izbore, pokušavajući stvoriti različite verzije vlada i sindikata lijevog centra, u navodno mogućoj progresivnoj građanskoj državi.
Te iluzije i obmane radnici moraju jasno odbaciti.
Radnička klasa i svi radni ljudi moraju voditi vlastitu klasnu borbu protiv kapitalizma i kapitalističke politike svih vrsta i klanova, za svoju vlast: vlast radnog naroda. Radnički klasni frontovi i proleterski odredi mogu i moraju postati centri antifašističke borbe svih poštenih ljudi i progresivnih snaga u svijetu jer bez borbe protiv imperijalizma i potpore koje imperijalizam uživa u radničkom pokretu – oportunizma – borba protiv fašizma je isprazna i lažljiva fraza.
Komunisti i radni ljudi svih zemalja moraju biti prvi koji će započeti otpor rastućem fašizmu u Ukrajini, Siriji, u EU, SAD-u, i bilo gdje u svijetu.
Proleteri svih zemalja , ujedinite se!
Savez komunista Ukrajine
Ruska komunistička radnička partija
Komunistička partija Sovjetskog Saveza
Bjeloruska komunistička partija radnika
Socijalistički pokret Kazahstana
Marksistički pokret “Narodni otpor” (Moldavija)
Komunistička partija Azerbajdžana
Komunistička partija Grčke
Komunistička partija Italije
Savez revolucionara – Komunisti Francuske
Radnička partija Mađarske
Partija bugarskih komunista
Komunistička inicijativa Njemačke
Socijalistička radnička partija Hrvatske
Nova komunistička partija Jugoslavije
Komunistička partija Bugarske
