Izdvajamo:

<< >>

Predsjedniku Sabora Republike Hrvatske

Socijalistička radnička partija Hrvatske Gradska organizacija Zagreb Zagreb, Tratinska 27   Zagreb 16. 05. 2015.   Predmet: Slučaj Ivan Pranklin -stav gradske organizacije Zagreb i zamolba za prijem   Predsjedniku Sabora Republike Hrvatske   Gospodine Predsjedniče! Obraćam Vam se u ime gradske organizacije Socijalističke radničke

Tito i Bleiburg

SRP Gradska organizacija Zagreb Zagreb, Tratinska 27     Drug Tito jaše na čelu kolone. Tito jaše, Karamarko ne da mu da sjaše.     Tako bi se moglo okarakterizirati hrvatsko obilježavanje 70. obljetnice završetka II. svjetskog rata za koju bi se neupućeni čovjek s

1. MAJ

Danas kad obilježavamo 1. maj, dan solidarnosti radnih ljudi, u znak sjećanja na izvojevana dostignuća radnika u krvavoj borbi za ono što im pripada, šaljemo topli prvomajski pozdrav radnicima, nezaposlenima, onima koji rade, a ne dobivaju za svoj rad plaću, onima koji su na radnom

SRETAN PRVI MAJ

Socijalistička radnička partija Hrvatske Gradska organizacija Grada Zagreba Zagreb       Svim radnicima, seljacima, intelektualcima i onima kojima to više ne daju biti želimo   SRETAN PRVI MAJ   nekad praznik rada danas dan borbe za radnička prava     uz poruku: -  Ne

MEĐUNARODNI DAN SOLIDARNOSTI S NARODOM VENEZUELE

NE IMPERIJALISTIČKOJ AGRESIJI NA VENEZUELU   Svjetsko mirovno vijeće (WPC) osuđuje najnoviju eskalaciju imperijalističke agresivnosti protiv naroda i vlade Venezuele izražene putem „Izvršne rezolucije“ američkog predsjednika B. Obame u kojoj se Venezuela proglašava „izvanrednom prijetnjom vanjskoj politici i nacionalnoj sigurnosti SAD-a“. Svjetski miroljubivi subjekti i

Kulak iz partizanske kuhinje

Ruski zemljoposjednik i intelektualac A. N. Engeljgardt u svojim je znamenitim “Pismima sa sela” 70-ih godina XIX. stoljeća, između ostalog, opisao lik kulaka. To je osoba, piše Engeljgardt, relativno bogata koja nastoji svim sredstvima spriječiti materijalno blagostanje seljaka, a još više njihovo kulturno uzdizanje. To

Otvoreno pismo predsjednici Republike Hrvatske

SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE Gradska organizacija Zagreb Tratinska 27   Zagreb 28. 3. 2015.   Gospođo Predsjednice, Socijalistička radnička partija (SRP) grada Zagreba na svojoj sjednici održanoj 25. 3. 2015. g. osudila je Vaš čin uklanjanja biste Josipa Broza –Tita iz ureda rezidencije koju je

Priopćenje za javnost SRP-a grada Zagreba

Socijalistička radnička partija Hrvatske Gradska organizacija Zagreb   Zagreb 19. 3. 2015.     Na održanoj sjednici 18. 3. 2015.god., rukovodstvo zagrebačke organizacije SRP-a pozdravilo je akciju „spašavanja“ Imunološkog zavoda uključivanjem građana u kupnju dionicate se isto i samo uključilo u kupnju istih pozvavši sve

Programi rada i financijski izvještaji za 2014. i 2015.

PROGRAM RADA SRP-a 2014.doc SRP završni račun 2014 Bilješke SRP 2015 Donacije SRP 2015 Financijski plan 2014 Financijski plan 2015 Program rada 1 2015 Program rada 2 2015

VENECUELI, MOJOJ DRAGOJ OTADŽBINI, POTREBNA JE VAŠA SOLIDARNOST

Dok počinjem da pišem ove redove, pratim vesti i osećam da sam zapravo pomalo egoista što vam tražim da izrazite solidarnost prema nama, prema mojoj Bolivarskoj revoluciji, prema mom herojskom narodu, koji piše istoriju otpora prema svakojakim agresijama imperijalizma, cionizma i domaćih plaćenika koji prodaju

Predsjedniku Sabora Republike Hrvatske

Socijalistička radnička partija Hrvatske

Gradska organizacija Zagreb

Zagreb, Tratinska 27

 

Zagreb 16. 05. 2015.

 

Predmet: Slučaj Ivan Pranklin -stav gradske organizacije Zagreb

i zamolba za prijem

 

Predsjedniku Sabora Republike Hrvatske

 

Gospodine Predsjedniče!

Obraćam Vam se u ime gradske organizacije Socijalističke radničke partije Zagreba s iznošenjem stava njezinog rukovodstva i zamolbom za prijem.

Naš mladi član Ivan Pranklin prije više od godinu dana lišen je slobode za djelo koje nije počinio. Radi istog dobio je i otkaz iako nisu nađeni dokazi da je kriv za djelo koje mu se pripisuje.

Radio je kao sudski dostavljač u sudu koji mu djelo pripisuje (curenje informacija).

Samo zato što neučinjeno djelo nije priznao, završio je na prisilnom liječenju za umobolne u bolnici Vrapče.

Napominjemo, Ivan je osoba koja je uhapšena (lišena slobode) u potpuno normalnom (zdravom) psihičkom stanju pa otuda čuđenje u partiji kako takva osoba, umjesto na slobodi, završava na psihijatriji i to na prisilnom liječenju.

Na dijagnozu ispostavljenu u istražnom zatvoru u Remetincu uskraćeno mu je pravo na neovisno liječničko mišljenje.

Znajući za slučaj Marka Franciškovića (politčki aktivist i hrvatski intelektualac) koji je prošao isti put, Ivo je službenim putem odbio konzumirati propisanu mu terapiju. On boluje od šećerne bolesti i visokog tlaka, a to spada u domenu drugih liječničkih ustanova.

Ovo nije usamljen slučaj. Uz Ivana Pranklina i Marka Franciškovića, koji su po nalogu Suda poslani na prisilno liječenje na psihijatriju, iz sredstava javnog informiranja („Strava u Vrapču“, „Strava i mučenje u Republici Hrvatskoj“ – autor Zrinka Kasapović) vidljivo je da su isti put prošli i Ana Jandraš-Jelasić odvjetnica,Branka Kakarić, Zdenka Kvesić, gospođa Pukanić, krim. policajka Ana Marija

Braim i Mirjana Pavić (liječnik ispostavio dijagnozu, a nije je nikad ni vidio). Predsjednica udruge za prava pacijenata Đula Rušinović Sunara (snimila razgovor Mirjana Pavić) izjavljuje da zna za stotine slučajeva nestanka ljudi po modelu državnog odvjetništva i psihijatrije te centra za socijalnu skrb, ali da se tu ništa ne može učiniti. Iz istih sredstava informiranja, Ivan Mihaljević 4 godine je na prisilnom liječenju u Vrapču (otpala mu kosa i trepavice), a posjeduje 11 potvrda liječnika da je psihički zdrav.

Roditelji 2,5 godine nisu primljeni niti na razgovor.

Povjerenica predsjednice Republike Hrvatske Vesna Balenović, primivši sestre Ivana Pranklina i Ivana Mihaljevića, izjavljuje da su sudovi iznad psihijatrijske struke, da je država u stanju teškog zločina, a zlostavljanje mladih ljudi naziva najgrubljim staljinističkim metodama, psihuškama i udbaškim metodama Golog otoka te da je država strahote, a ne država demokracije .

Karl Kutnijak, član HAZUD-a, okarakterizirao je Hrvatsku kao zemlju u kojoj se nepodobne osobe zatvaraju u psihijatarske ustanove te se tamo prisilno liječe štetnim lijekovima. O tome je upoznao njemački parlament i pisao predsjednici RH.

Gospodine predsjedniče, ako je sve ovo točno (a navodi o Ivi Pranklinu su točni) onda je stanje sigurnosti u društvu bitno gore od stanja u bivšem „mraku“.

Goli otok je tamna mrlja onog sistema, ali kad se osuđenik vratio s izdržavanja kazne nije bio trajno obilježen, a za istomišljenike je bio heroj. Iz bolnice za liječenje „umobolnika“ tko izlazi – i on i njegova obitelj su trajno obilježeni. A kada hranitelj obitelji (samo Ivan je bio u radnom odnosu) bezrazložno ostane bez posla, onda je cijela obitelj doživjela Ivanovu sudbinu, sudbinu i ekonomske ugroženosti. To se u zadnjih 15 godina funkcioniranja onog sistema nije moglo dešavati. Predsjedniče,  Vi ste svjedok, postojala je institucija u kojoj smo časno obavljali svoj posao i imali mogućnost  efikasne zaštite radnika u roku od 7 dana. Podsjećam Vas na aferu Ina Commerce koja i u ovom vremenu puni novinske stupce (dijelom i s lažima); izdao sam ja privremenu mjeru,vratio radnika na posao na isto radno mjesto i zaštitio i njega i njegovu obitelj iako sam protiv toga imao i Predsjednika C. K. R. Hrvatske i Predsjednika saborskog odbora za upravu i pravosuđe.

Gospodine Predsjedniče stoga Vas u ime Socijalističke radničke partije i u svoje osobno molim da ovoj ružnoj pojavi u društvu kojom se uništavaju životi pojedinaca i obitelji posvetite veliku pozornost, po mogućnosti primite delegaciju SRP-a, oformite tijelo koje će hitno ispitati navedene navode, hitno otkloniti uzroke, a vinovnike izvesti pred lice pravde.

 

Sa štovanjem !

 

Za gradsku organizaciju SRP Zagreb

 Gojko Maričić  

 

 

 

Tito i Bleiburg

SRP Gradska organizacija Zagreb

Zagreb, Tratinska 27

 

 

Drug Tito jaše na čelu kolone.

Tito jaše,

Karamarko ne da mu da sjaše.

 

 

Tako bi se moglo okarakterizirati hrvatsko obilježavanje 70. obljetnice završetka II. svjetskog rata za koju bi se neupućeni čovjek s pravom mogao upitati: da li je taj rat na ovom prostoru stao, tko je pobjednik, a tko pobijeđeni, tko je na pravoj, a tko na krivoj strani, tko je žrtva, a tko agresor, kome se pokloniti, a koga otkloniti, tko se klanja, a tko li se sklanja?

Osobno sam mislio da su „sjekire“ davno zakopane, žrtve oplakane i pokopane, a zemlja krenula put obnove i razvoja. Možda je to u jednom periodu vremena tako i bilo. Možda da, bilo je, da, bilo je, ali danas nije. Ponovno se otkapaju i prebrojavaju leševi prošlosti da bi se gradila karijera pojedinačne ili stranačke budućnosti.

Oprostio sam ja i gotovo zaboravio tragedije svoje obitelji u tome ratu kao dijete partizana prvoborca koji je to postao ne zbog ideala, već bijegom u šumu da spasi glavu. Odrastao sam s djecom ustaša i domobrana. Zajedno smo istu „krpenjaču“ ganjali po prigradskoj zagrebačkoj Dubravi. S kriškom kruha i masti, ponekad i šećera, na ulicu izlazili. Tko te prvi vidio viknuo bi „bezec griz“ pa ako je jedan imao „žvalje“ svi smo ih dobili. Zaboravili su i oni one koji su im uputili u crnim uniformama očeve da se bore za velikog Führera u veliku Rusiju. Šest kompozicija vlakova napunjenih Hrvatima tamo je ostavilo živote, među njima i njihovi očevi, a oni ni plakati nisu smjeli; orila se pjesma, bila je to čast dati život za „arijevsku“ krv.

Bili smo sretni jer jednako nismo imali. Bili smo sretni jer nam je dana prilika da radimo i zajedničku budućnost gradimo. Davno smo se mi pomirili.

Al’ dođoše neka nova vremena u kojima je domobran dobio status savezničkog vojnika i ozakonjenu mirovinu pod povoljnim uvjetima s dodatkom većim za 37% od partizana. Postade nejasno što je bilo jasno. „Oživješe“ Jasenovac i Bleiburg u nekom novom svjetlu. Ponovno se „prevrću leševi“ prošlosti. Na grobovima mrtvih drže se politički govori kojima nije cilj pokloniti se mrtvima, već koristiti sredstva informiranja za pridobivanje biračkog tijela kako bi se dobila prilika „vođenja gusaka u magli“.

Tako je i predsjednik HDZ-a iskoristio svoju priliku pa pred spomenikom na bleiburškom polju proglasio Tita zločincem.

Titu se sve više nastavlja „prišivati“ negativne pridjeve: “nije bio bravar jer je znao mačevati, svirati klavir, poznavao je strane jezike; bio je vanbračno dijete grofa; Poljak, Rus, pa i žena s mudima”.

Ne, gospodo! Tito je bio vizionar svoga doba, proglašen prvim državnikom svijeta dvadesetog stoljeća.

Tito je bio vanzemaljac poslan po Bogu da napravi reda na Balkanu.

Stvorio je radničku državu koja je iz agrarne razrušene zemlje već 1975. g. postala srednje razvijena zemlja Evrope; dao je zemlju seljacima, a tvornice radnicima nazvavši to samoupravnim socijalizmom.

Ne Tito, stvorio je to narod u slozi, ali mu je on to omogućio: znao ga je pokrenuti da stvara, ne da razara. Da, stvorio je „socijalizam“, a kakav?! To izvod iz njegova govora omladini na otvaranju pruge Šamac-Sarajevo  govori: „A što znači socijalizam? Socijalizam znači stvoriti za svakog građanina uslove života dostojne čovjeka. Socijalizam znači stvoriti mnogo novih fabrika, znači industrijalizirati zemlju, znači ostvariti elektrifikaciju zemlje, znači stvoriti nove škole, podići zemlju na najviši tehnički stupanj”.

U povijesti Balkana održao je najduži period mira. Da, trebalo je ta „plemena“ kojima je nacionalizam profesija držati na „uzdi“ 45 godina da se međusobno ne pokolju.

Bio je vizionar koji je znao narod dići u euforično stanje, ali i zaustaviti euforiju. Pa narod je digao u revoluciju s pjesmom „…Zgazit ćemo izdajice, oslobodit narod svoj…”.

Kada se dao ugraditi u Ustav kao doživotni predsjednik, negodovao sam pred ocem, a on mi reče: “Sine nemoj mi na Tita, on je mene spasio da danas nisam zločinac. Četiri godine sam ja sanjao kako ću se osvetiti za sve ono što je meni i obitelji učinjeno, a on nas je poslao iz Bosne na oslobađanje ovog dijela, Petrinje i Zagreba. Nije dozvolio da oslobađam „svoj“ kraj. Kome da se ja svetim kad ovdje nikoga ne znam i nitko od ovog naroda mi nije ništa napravio”.

Tako je Tito spriječio osvete i drugih i masovne zločine u onom vremenu na ovim prostorima (za one koji se pitaju zašto X. korpus nije prvi ušao u Zagreb – zato). Znao je on što bi se dogodilo na prostorima na kojima je, što s jedne, a što s druge strane, izginulo ili stradalo više od milion ljudi.

Zato Bleiburg metnimo u kontekst onog što je bio i što, uostalom, i piše na bleiburškoj ploči: “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci – svibanj 1945.“. No, podsjetimo, poginula je dajući otpor danima poslije kapitulacije Njemačke i potpisanog mira. Sa sobom je odvela u smrt i dosta nevinih civila, žena i djece. Nisu pojedinci u bijegu ostavili djecu u prihvatilištima u Jastrebarskom, vjerojatno da ustašku uniformu u oslobođenom Jastrebarskom ne zamjene s partizanskom. Da li zbog straha da ne dožive ono što su oni radili djeci u Jasenovcu ili zbog ideologije „Übermenscha“ kojom su bili očarani, ostaje nerazjašnjeno, ali se zna da su ih odveli u smrt.

Dao je Tito poslije pada Italije 1943. godine priliku svakom domobranskom vojniku da pređe na stranu partizana (savezničke vojske) čak i činove im priznao – no očito ih je malo to i iskoristilo.

Ne želeći braniti Tita (njega brane njegova djela), a najmanje bilo koji zločin s bilo koje strane, želim napomenuti da nije tražio od Amerikanaca (kojima se za razliku od njega svaka vlada od povratka u „neo“kapitalizam uvlači u stražnjicu) da bace atomsku bombu na glavni grad NDH (a mogao je, ali ga je smatrao gradom svog naroda pa nije), niti je prihvatio ponuđene engleske tenkove da tuku po hrvatskoj vojsci na Bleiburgu. Da, zločina je bilo – bez sumnje, na križnom putu. Rat je sam po sebi zločin; nažalost koja to vojska u ratu ne ubija, a policija u miru ne hapsi? Onaj tko je na jednoj strani heroj, na drugoj je strani zločinac.

Bilo, ne ponovilo se. Sjećanje izbrisati ne možemo, ali poruku svima političarima ovog prostora poslati možemo: onaj tko slavu gradi na prošlosti nema viziju budućnosti – osim sebi. Narodu ne nosi dobro.

Stoga toplo preporučujem članak u prilogu o Bleiburgu čovjeka koji je, za razliku od mene, odrastao na drugoj strani svijeta kao ustaško dijete u Argentini, sakupivši dosta materije, dao svoj stav o Bleiburgu:

 

www.autograf.hr/kolindino-poklonjenje-ustasama/

 

 

Gojko Maričić

1. MAJ

Danas kad obilježavamo 1. maj, dan solidarnosti radnih ljudi, u znak sjećanja na izvojevana dostignuća radnika u krvavoj borbi za ono što im pripada, šaljemo topli prvomajski pozdrav radnicima, nezaposlenima, onima koji rade, a ne dobivaju za svoj rad plaću, onima koji su na radnom mjestu šikanirani, omalovažavani i ponižavani, onima koji ne znaju da li će im sutra biti produžen ugovor o radu, onima koji zbog podaničke politike države ne mogu plasirati svoju poljoprivrednu proizvodnju, onima koji ne znaju da li će im sutra biti isključena struja zbog nepodmirenog računa ili će možda biti deložirani, onima koji nakon školovanja ne mogu dobiti posao, onima koji nakon završenog radnog vijeka ne mogu normalno živjeti od zaslužene mirovine, onima koji nemaju sredstava za adekvatno lječenje, onima koji…

Da, i svima onima koji misle da “imaju” Hrvatsku, a nemaju je jer ona pripada našim gospodarima.  Dakle, činimo to u prelomnom trenutku kad je radni čovjek napušten od doslovce svih državnih institucija i subjekata pa i od “svog” subjekta, tj. sindikata. Notorno je da nakon tektonskih društveno političkih poremećaja 90-ih i secesije koja je uslijedila, u Hrvatskoj nema relevantnog klasno orijentiranog sindikata koji bi svoju energiju crpio iz dosadašnje stečevine radničke, ljudske solidarnosti, već imamo “SIZ”-ove – Sindikalne Interesne Zajednice, kojima je glavna preokupacija zbrinjavanje vlastitog profesionalnog osoblja. A drugo se ne može ni očekivati od sindikata čije su vođe aktivno učestvovale u rušenju samoupravnog socijalizma 90-ih, a danas decidirano tvrde kako nisu protiv kapitalizma.

Pa tako  današnji poziv građanima da se okupe na protestnom okupljanju u Sisku, niti apel za spas industrije i radnih mjesta koji će tamo biti odaslan neće donijeti nikakve koristi radnim ljudima jer svoja prava moraju tražiti na radnom mjestu uz aktivnu potporu i onih koji su radna mjesta do sada izgubili ili ih nisu niti imali. Time su konačno pale sve maske, a radnici moraju prihvatiti ili daljnju eksploataciju ili kidanje lanaca i ovladavanje rezultatima svoga rada, što zahtjeva visoki stupanj solidarnosti svih koji žive od svog rada, odnosno svih onih koji nisu vlasnici sredstava za proizvodnju i ne učestvuju u distribuciji viška vrijednosti ili profita.

Podsjećamo da živimo u trenutku kad je kapitalizam iscrpio svoju povijesnu ulogu, a učestale krize, koje zahvaljujući neoliberalnoj doktrini postaju dio globalnog procesa, jačaju njegovu agresivnost.

U takvim okolnostima, gospodari svijeta izlaz pokušavaju naći, kao i uvijek do sada, nametanjem svoje volje prijetnjama, ucjenama i vojnim intervencijama.

Posljedica takvih društvenih odnosa je širenje jaza između onih koji imaju previše i onih koji nemaju ni za opstanak, a koji je bez presedana u novijoj povijesti. Osim radnika, prekomjerno se eksploatiraju i prirodni resursi, a ugroženi su su i sami uvjeti opstanka. Što aktualizira davno izrečenu misao pionira radničkog i revolucionarnog pokreta kako je budućnost čovječanstva alternative: socijalizam ili barbarstvo.

 

Vladimir Kapuralin

predsjednik SRP-a


Hit Counter by http://yizhantech.com/