Izdvajamo:

<< >>

SLUČAJ AGROKOR POKAZATELJ JE NUŽNOSTI REFORME DRŽAVE I DRUŠTVA

Bivši Društveni pravobranilac samoupravljanja komentira slučaj „AGROKOR“     Kako ne želim nikakve pridjeve, ponovit ću riječi koje sam izgovorio 2000. godine na sastanku predstavnika vanparlamentarnih partija na temu „Primjedbe na izborni Zakon“, s čime se složio i prisutni Gabelica, a one su: „Nikom ne

Zoran Krunić: „Prosječan Slovenac divi se Jamesu Bondu, a zgraža se nad UDBA-om“

10. veljače 2017. Polona Frelih   https://si.rbth.com/politics_and_society/2017/02/10/zoran-krunic-povprecen-slovenec-obcuduje-jamesa-bonda-zgraza-pa-se-nad-udbo_699498   Bivši službenik jugoslavenske kontraobavještajne službe Zoran Krunić o obavještajnim službama, utjecajnim agentima, trenutnom pritisku na Rusiju, Jugoslaviji kao eksperimentalnom projektu i bivšoj UDBA-i koja po njegovom mišljenju nije bila tako negativna. Zoran Krunić bivši je službenik jugoslavenske

I DJECA SPLITA ŽELE ŽIVJETI SRETNO

Trebali bismo znati da se zakonskim programiranjem sustav društvene brige o djeci zasniva na  pravima i dužnostima roditelja da vode brigu o odgoju svoje djece te o pravu djeteta vezano za uvjete života koji im omogućavaju njihov pravilan psihofizički razvoj, uključujući i obvezu države da

ČOVJEK JE ČOVJEKU ČOVJEK

Petar Petrović Njegoš, na pitanje sveštenika Rimske katedrale „da li se još neko rodio u Crnoj Gori pametan kao on?“, odgovorio je, „da, mnogi, ali su umrli koze čuvajući“. Navod ima za cilj otvoriti prostor za razgovor: koliko to biološke odrednice određuju nacionalističku određenost ili

OBLICI OSTVARIVANJA SAMOUPRAVLJANJA U ORGANIZACIJAMA UDRUŽENOG RADA

iz Doktorske disertacije „Ostvarivanje samoupravljanja u privrednim organizacijama Splitske regije” (empirijska istraživanja u vremenu od 1984. do 1989. godine)   Samoupravljanje radnika osobnim izjašnjavanjem   Samoupravljanje je specifičan oblik socijalističke demokracije (koja je po svom biću masovna i neposredna), a kao bitnu komponentu sadrži individualno

PETICIJA: Ne dozvolimo da falsifikator i negator genocida Jakov Sedlar dobije Nagradu grada Zagreba

  http://www.portalnovosti.com/potpisite-peticiju-protiv-dodjele-nagrade-sedlaru   Antifašistički vijesnik pozvao je sve kojima je stalo do pijeteta prema žrtvama ustaškog režima, čiji će se proboj komemorirati 22. travnja, da potpišu peticiju protiv dodjele Nagrade grada Zagreba revizionističkom režiseru Jakovu Sedlaru. Podsjetimo, zagrebački Odbor za javna priznanja predložio je Sedlara

OBILJEŽENO FORMIRANJE PRVE NARODNE VLADE FEDERALNE HRVATSKE

Svečanim skupom danas je u Splitu  na Narodnom trgu (Pjaca) obilježena 72. godišnjica formiranja prve Narodne Vlade Federalne Hrvatske  polaganjem vijenaca na spomen ploču u auli nekadašnje gradske vijećnice. Prisutnima se obratio predsjednik UABA-a Split Josip Milat, a u kratkom programu izveden je recital partizanskih

#VLAST NARODU!

    https://web.facebook.com/tratinska.hr/  

TREBA DONIJETI ZAKON O FINANCIRANJU NEZAPOSLENIH GRAĐANA

U Splitsko-dalmatinskoj županiji broj nezaposlenih građana kreće se oko 36.000, a u Splitu ta se brojka kreće oko 20.000, uz napomenu da je već dugi niz godina među nezaposlenim osobama veći broj žena nego muškaraca te da dominiraju mladi ljudi do 30 godina koji prvi

JAVNA REAGIRANJA

  LICEMJERNA VLADA   Zadnjih dana i tjedana uznemirila se cijela Vlada, vezano uz poslovno carstvo Ivice Todorića. Kukaju ministri, novinari se raspisali o krahu Agrokora, a samo manji broj njih krenuo je u obranu malih proizvođača kojima vlasnik duguje desetke milijuna kuna. Svi su

SLUČAJ AGROKOR POKAZATELJ JE NUŽNOSTI REFORME DRŽAVE I DRUŠTVA

Bivši Društveni pravobranilac samoupravljanja
komentira slučaj „AGROKOR“

 

 

Kako ne želim nikakve pridjeve, ponovit ću riječi koje sam izgovorio 2000. godine na sastanku predstavnika vanparlamentarnih partija na temu „Primjedbe na izborni Zakon“, s čime se složio i prisutni Gabelica, a one su: „Nikom ne dozvoljavam da ovu zemlju voli više od mene, kao niti sebi da je volim više od iskrenog hrvatskog rodoljuba.“

 

Sve što se događa u „Agrokoru“ već je ranije viđeno

 

Kad sagledavamo slučaj „Agrokor“, moramo odmah konstatirati da u tom slučaju nema ništa, baš ništa novo, a da nam se u Hrvatskoj već nije dogodilo. Da, nema ništa novo, samo nam se čini da je ovaj slučaj veći od onih ranijih, što i nije točno. Točno je jedino to – na propadanje privrede žmirilo se 27 godina i sad „car se drma, car je gol“. Suzio se u Hrvatskoj krug onoga što je ostalo od bivšeg sistema da se može pošto-poto prodati, a gotovo ništa novo u ovih 27 godina nije stvoreno. Stoga dolazi u opasnost daljnje preživljavanje vladajuće oligarhije, ali u opasnosti je i „raspad čitavog sistema“. Otuda se rješavanju slučaja “Agrokor” prilazi na poseban način u odnosu na npr. slučaj „Pevec“ i drugih.

Devedesetih godina propadala su poduzeća, primjera radi samo nekih, u Zagrebu: druga tvornica alatnih strojeva u Evropi, „Prvomajska“ s 5.5oo radnika; „Rade Končar“ s 1.100 inženjera, u odjelu razvoja imao je 32.000 radnika (26.000 u Hrvatskoj) i u to vrijeme bio 111. poduzeće u svijetu, a prodan je prošle godine kad je spao na 3.200 radnika; „Tvornica parnih kotlova“ s 4.000 radnika; tvornica „Bratstvo“ sa 7.500 radnika; „Tvornica autobusa Zagreb“ s 1.300; „Auto Dubrava“ s 800 radnika; „Auto Zastava“ s 550 radnika; „Tempo“ s 3.000 radnika; građevinska industrija u Zagrebu je desetkovana, a činila je 27% građevinske industrije bivše Jugoslavije; tvornica „Nikola Tesla“ imala je 7.500 radnika, od toga 500 inženjera u vlastitom razvoju, a bila je druga u svijetu po proizvodnji telefonskih centrala, ispred „Ericssona“. Prodana je konkurentskoj firmi, „Ericssonu“, koji ju je ciljano kupio, desetkovao i pretvorio u jedan od pogona, uzevši joj tržište Kine i bivših zemalja SSSR-a. Mahom su to bila proizvodna izvozna poduzeća koja su se ravnopravno nosila na međunarodnom tržištu.

Zagreb je bio prvi industrijski grad Jugoistočne Evrope i Male Azije. Sada je industrijska ropotarnica čiji gradonačelnik zna za gradnju WC-a i fontana pa nije čudo da nam je industrija pala na 6% u odnosu na 1989. godinu.

Da, 45 godina je narod Hrvatske stvarao, odricao se i, poput radišnih pčelica, stvorio od jedne od najzaostalijih zemalja svijeta, moćnu evropsku industrijsku zemlju s podjednako razvijenih i ostalih 12 grana privrede. Stvarao je narod to i stvorio u danas osuđenom komunističkom i prešućivanom socijalističkom sistemu.

I sam sam 1990. godine bio za višepartijski sistem računajući kako ćemo, uz nacionalni program i izradu i primjenu nacionalne strategije razvoja, stvoriti međusobno stranačko natjecanje u provedbi usvojenih programa te na osnovu postignutih međustranačkih rezultata birati stranke i pojedince na vlast. Mislio sam da ćemo u društvenim poduzećima zadržati postojeće kriterije za izbor rukovodstava (bilo je 6 kriterija, a za državne funkcije i sedma: moralno-politička podobnost). Plaće rukovodstava poduzeća ostaviti vezane za rezultate rada i dijeljenje iste sudbine s radnicima. U poduzećima i poduzećima od posebnog društvenog interesa zadržati postojeći kontrolni sistem koji je tada relativno dobro funkcionirao.

I ja sam bio za ekonomsku samostalnost republika. Čak sam 1979. godine kao delegat Privredne komore Hrvatske u Privrednoj komori Jugoslavije izrazio protivljenje za bespovratno izdvajanje za nerazvijena područja.

Nažalost, dobili smo državu baš takvu kakvu danas imamo, za razliku od Tomislava Jakića (Novosti, 19.kolovoza 2016.) koji kaže da se je baš htjelo takvu. Da, dobili smo državu pod vodstvom Franje Tuđmana, nametnutih povratnika i prebjeglih članova Saveza komunista u HDZ; državu takvu kakvu su tada oni htjeli i stvorili. Državu koju su predali u ruke 200 obitelji, a narod za to nisu pitali. Stoga ne krivimo narod.

Na parlamentarnim izborima 2000. godine narod je rekao NE takvoj vladavini i doveo SDP na vlast, stranku koja je 1990.godine jedva prešla izborni prag, a do 1990. godine, kao SKH, vladala Hrvatskom. Očekivao je narod drastične promjene, sprječavanje pljačke i uvođenje reda u zemlji. Nije shvatio da je upravo rukovodstvo SDP-a izdalo narod i partiju napustivši „samoupravni socijalizam“, vrativši zemlju u najtruliji i najnepošteniji oblik kapitalizma.

Nije narod shvatio da je transformirani SDP devedesetih godina napustio, uz poštene i istinske komuniste i socijaliste, i mahom stručni kadar, ne priključivši se niti jednoj vladajućoj stranci.

Imao je i „samoupravni socijalizam“ svojih „bisera“, poput Laze Vračarića, aferu „Zelenjak“, aferu s mjenicama Fikreta Abdića i dr. Koja je to zemlja bez popova i lopova? Imao je, ali je držao pod kontrolom, za razliku od sadašnjeg slučaja „Agrokor“ koji je, uz neznanje pa i očito svjesno prešućivanje pojedinaca, izmakao svakoj kontroli i proizveo bitno veći dug od naslijeđenog duga cijele bivše Republike Hrvatske (dug je tada bio svega 2,4 milijarde eura, uz povrat 13,1 tone zlata pa je bitno niži).

 

Smjena rukovodnog kadra u privredi bila je loš potez

 

U tim devedesetim godinama vladavine, HDZ je masovno smjenjivao rukovodstva poduzeća čiji se kadar nije njemu priključio, a u nadzorne odbore postavljao svoje osoblje, ne poštujući pravilo sposobnosti, već isključivo podobnosti. Uz rješavanje nacionalnog pitanja Srba (po javnom istupu predsjednika Franje Tuđmana da će se ih svesti na 3 do 4% stanovništva), a potom i kraćim ratom s Muslimanima u BiH, dolazi do masovnog otpuštanja radnika po nacionalnoj osnovi, što u poduzećima čini remećenje proizvodnje pa je i to jedan od razloga „propasti“ nekih poduzeća.

Govorio je Ante Marković Franji Tuđmanu: “Franjo, imaš dosta poduzeća koja loše posluju pa tamo meći svoje ljude.“ Zanemarena je osnovna činjenica da, bez obzira na društveno-političko uređenje jedne zemlje, svako poduzeće ima piramidalni organizacijski ustroj. Malen je broj stručnjaka koji vodi i zna da vodi poduzeća, konzorcije, kombinate. Fakultet ako da od 1.000 završenih studenata 4 sposobna rukovodioca, smatra se uspješnim.

 

Pretvorba društvene imovine je konfiskacija

 

Komunisti za vrijeme svoje vladavine na ovim prostorima proveli su dvije revolucije.

Prva revolucija dogodila se dizanjem narodnog ustanka 1941. godine protiv okupatora i domaćih izdajica koja je, kroz partizansku borbu za oslobođenje, okončana 1945. godine i putem izbora dovela komuniste na vlast te je provedena konfiskacija i nacionalizacija.

Druga revolucija je mirno napuštanje komunističkog oblika vlasti i uspostava novog društvenog poretka predajom sredstava za proizvodnju Vijećima proizvođača 1952. godine, a ozakonjeno Ustavom 7. 4. 1963. godine kojim je FNRJ proglašena Socijalističkom Federativnom Jugoslavijom. Tim Ustavom je definirano da društveno samoupravljanje predstavlja osnovu za društveno-političko uređenje zemlje.

Otuda je pretvorba, u koju se ušlo nasilnim lomovima cjelokupne privrede bez referendumskog izjašnjavanja, neustavan čin koji možemo nazvati konfiskacijom imovine hrvatskog naroda, a ne nacionalizacijom. Od strane države konfiscirana je narodu cjelokupna imovina stečena u razdoblju od 1952. do 1990. godine.

U pretvorbu se ušlo u periodu kada je trebalo sve snage usmjeriti na obranu od agresije (princip ratovanja se zna – penzioneri u tvornice, radnici na ratište; tvornice se stavljaju u funkciju proizvodnje ratnih potreba).

Uz to, izlaskom iz sastava bivše države zanemarila se komplementarna povezanost cjelokupne privrede pa su mnoga poduzeća, kao sudionici zajedničkog finalnog proizvoda, jednostavno s proizvodnjom stala.

 

Slobodno tržište je zavaravanje privredno nepismenih

 

Otvaranjem poluzatvorenog tržišnog sustava u otvoreni sustav nije se osmislila zaštita vlastite proizvodnje, što je u nelojalnoj konkurenciji sa stranim kompanijama dovelo do propasti mnogih naših poduzeća i dobrim dijelom ovog stanja u kojem se nalazi država i društvo.

Proklamacija slobodnog tržišta je iluzija, kao što je i komunizam: radi koliko možeš – uzmi koliko trebaš, a u slobodnom tržištu: tko je jači taj slabijeg tlači.

To su jugoslavenski komunisti znali i kada su 1952. godine napuštali iluzionizam i na području bivše Jugoslavije uspostavili novi društveni poredak, „samoupravni socijalizam“. Zaštitili su oni tržišni jugoslavenski prostor. Taj društveni poredak je svoj kapital zadržao na svojim prostorima, a svih 13 grana privrede zaštitio od strane nelojalne tržišne konkurencije. Privredni procvat rezultirao je da je Jugoslavija već 1975. godine postala srednje razvijena zemlja Evrope, svrstavši se među zemlje s najbržim razvojem u svijetu, zemlja koju se tražilo da uđe u današnju Evropsku uniju, a nije – zato što je bila zemlja rada, a ne zemlja kapitala.

Tezu slobodnog tržišta provlače visoko produktivne zemlje radi lakšeg plasmana svoje robe. Njihovo tržište je zaštićeno već time što im je produktivnost bitno veća od nerazvijenih zemalja pa im je tržište zaštićeno i cijenom i kvalitetom, ali i na niz drugih načina.

Prisjetimo se da su SAD do 1966. godine potencirale tezu o slobodnom tržištu bez carina. Kada su ih Japanci preplavili elektroindustrijskom jeftinom i kvalitetnom robom, da bi spasili svoju elektroindustriju, uvedoše Amerikanci carinu na japansku robu.

Prisjetimo se samo propasti naše autoindustrije: „Tvornica autobusa Zagreb“ proizvodila je autobuse; „Autodubrava“, proizvodnja i popravci kombi i osobnih vozila; „Zastava“, sklapanje talijanskog Fiata 2100. S kooperantima, zapošljavale su cca 10.000 radnika, a hranile 40.000 hrvatskih žitelja. Padom samoupravnog socijalizma, Njemačka nam je darovala masu polovnih autobusa, Francuska novih kombija. Šta se događa? Ciljano su zasitili naše tržište. Koje poduzeće će kupiti novi autobus kad ima polovni na dar? Stala je prodaja autobusa „TAZ“, potom se ugasila proizvodnja, a na njezinom prostoru nikao je „Kaufland“. Kada sam to komentirao 1998. godine, čak je tadašnji predsjednik izjavio: „Šta će nama tvornica autobusa? Mi smo premala zemlja za takvu proizvodnju.“

Mi, tada industrijska zemlja; Rumunjska tada daleko iza nas – sa svojom „Daciom“ danas zapošljava 200.000 radnika.

Dok smo mi napustili planski razvoj zemlje i društva i zaštitu vlastitog tržišta, razvijene zemlje Evrope i svijeta izvršile su planiranu invaziju na naše nezaštićeno tržište sufinancirajući prodaju svojih proizvoda, a time i stvaranje nelojalne konkurencije. Primjera radi: „Lidl“ i „Kaufland“, za širenje na jugoistok Evrope, a time i na tržište Hrvatske, dobili su 900 miliona eura kredita s kamatama od 1% od Svjetske banke i EBRD-a (Večernji list, 16. ožujka 2017. godine, Mislav Šimatović). Ne branim Todorića, ali te tvrtke ušle su u tržišno natjecanje na naše otvoreno tržište s 9%  konkurentne sposobnosti, ne računajući proizvodnu sposobnost, u odnosu na sve naše domaće tvrtke. Otuda je, između ostalog, uslijedio „pomor“ naših malih, nepovezanih proizvođača, prerađivača i prodavača. To su samo neki od razloga zašto tvrdim da ne smijemo imati slobodno otvoreno tržište, jer plasman vlastite proizvodnje nekog proizvoda naše zemlje na naše, a pogotovo na vanjsko tržište, ne ovisi o njegovoj cijeni, kvaliteti i tržišnoj konkurentnosti.

 

Banke i njihova uloga u društvu i „Agrokoru“

 

Morala nam je biti poznata uloga, a potom i sudbina stranih banaka u FNR Jugoslaviji, a potom i u SFRJ prije nego smo prodali svoje jer je i bankovni sustav u onom sistemu odigrao značajnu ulogu u njegovom tako brzom razvoju. Kada je Boris Kidrič davao ekspoze o prijedlogu Zakona o nacionalizaciji na Skupštini delegata SFRJ, dao je razlog zašto ide najprije u nacionalizaciju stranih banaka.

“Drugovi i drugarice, pa banke su već u drugoj godini rada u našoj zemlji iznijele sav svoj uloženi kapital i od tada rade s našim kapitalom i iznose ga van siromašeći našu zemlju.“

Primopredajom vlasti, HDZ je preuzeo moćnu privredu, banke u likvidnom stanju i socijalistički bankovni sistem. Pretvorbom i privatizacijom, dodjelom poduzeća podobnom, a ne stručnom osoblju i pljačkom, hrvatske banke su dovedene u postupak sanacije. Za sanaciju je, po jednoj izjavi na TV ministra Gorana Marića, utrošeno 82 milijarde kuna, a iste su prodane za jednogodišnju otplatu duga. Tako je Hrvatska ostala u većinskom vlasništvu samo „Poštanske banke“.

Zašto je Hrvatska dala u ruke stranim poduzećima (bankama) raspolaganje gotovo svim novčanim kapitalom i većim dijelom sredstava za proizvodnju pa i sirovina, tj. bogatstva zemlje, ostaje upitno. Zašto je prodan utjecaj na privredni razvoj Hrvatske? Zašto je od 1990. godine stao razvoj države i društva? Mislim da bi svakome trebalo biti jasno da s nama upravljaju drugi. Jer kako tumačiti bankovni kredit „Lidla“ i „Kauflanda“ po 1% i „Agrokora“ i njegovih 60 tvrtki + dobavljača koji za iste poslove dobivaju bankovne kredite po 10%? Koje oni to šanse imaju na otvorenoj tržišnoj utakmici kad se u ozbiljnim natječajima ide s 2% dobiti?

Od dana prodaje banaka, „izrabljivačke“ majke-banke od naših banki-kćeri iz Hrvatske godišnje iznose cca 17 milijardi kuna našeg kapitala, a tolika su približno naša godišnja zaduživanja. Te prodane banke nisu više u funkciji ciljeva našeg razvoja privrede(kojeg u 27 godina postojanja ove države nismo ni postavili, a kamoli definirali), već svojih zemalja, sa zadatkom da direktno utječu na njezino usporavanje. Prisjetimo se osporavanja kredita našim poduzećima „Rade Končar“ i „Gredelj“ za izradu zagrebačkih tramvaja s obrazloženjem da nisu za taj posao sigurni izvođači.

 

Agrokor se u socijalizmu ne bi mogao dogoditi

 

Iako je i u bivšem društvenom socijalističkom poretku, koji gotovo svi njegovi protivnici svjesno podvode pod kruti komunističko-staljinistički poredak s kojim je Jugoslavija raščistila već 1948. godine po cijenu rata, bilo privrednih „bisera“, slučaj „Agrokor“ se u njemu ne bi mogao dogoditi. Ne bi se moglo dogoditi ni dužničko ropstvo do kojeg su dovele stranke koje su na vlasti ili su participirale u vlasti u ovih 27 godina.

Organizacijski sistem u tadašnjoj SRH bio je ustrojen tako da su sredstva rada i reprodukcije bila u društvenim rukama, a radnici su upravljali svojim radom i rezultatima svoga rada. Direktor (inokosni poslovni organ) sa svojim timom podnosio je Radničkom savjetu izvještaje o svom radu na usvajanje i plan rada za slijedeću godinu. Završni račun poslovanja sa svim njegovim popratnim izvještajima išao je na usvajanje Radničkom savjetu i na informiranje Zboru radnika i samoupravnoj radničkoj kontroli. Isti dokumenti išli su pred državne organe (općinske službe i Službu društvenog knjigovodstva, a po potrebi i pred druge kontrolne mehanizme). Kako su o rezultatu svoga rada odlučivali radnici, a ne pojedinac, slučaj „Agrokor“ nije se mogao dogoditi, za razliku od Todorića kojem je ovaj sistem omogućio da prisvaja rezultate rada radnika, kupuje 60 poduzeća, dobavljače stavlja u ovisnost o „Agrokoru“  (o sebi, jer je vlasnik 93% „Agrokora“), radi s tuđim novcem, uvodi dvojni sistem poslovanja mjenicama bez pokrića, vrši uštimavanje poslovnih knjiga, izvodi poslovne objekte bez građevinske dozvole i, na kraju, proizvede dug bitno veći od naslijeđenog ukupnog duga čitave tadašnje SR Hrvatske i sada „velikodušno“ sve te dugove poklanja Hrvatskoj!

 

Prof. dr. Branko Horvat bio je u pravu

 

Još 1975. godine, Bruno Bušić, očito znajući za formirani tim u SAD za rušenje Jugoslavije, je, između ostalog, rekao: „Svatko nas je krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje kako nas tada spasiti od nas samih.“

I došao je taj dan koji je Bušić predodredio. Pale su sve komunističke zemlje, SSSR i, s njima, jedina socijalistička zemlja u kojoj su komunisti bili na vlasti. Nije svjetske moćnike-rušioce smetao socijalizam, socijalizam je i u Švedskoj, smetalo ih je to što je u Jugoslaviji nikao novi svjetski društveni poredak: „samoupravni socijalizam“ koji u svijetu pokazuje i dokazuje najbrže i najbolje privredne rezultate. Za razliku od istočnoevropskih etatističkih zemalja, Hrvatska je tržišnu privredu temeljila na samostalnosti poduzeća u odnosu na državu.

Pod pretvorbom je došlo do nasilnog loma cjelokupne privrede. Najbolji direktori poduzeća, koji su se dokazali u međunarodnoj konkurenciji, su smijenjeni. Narodna imovina je razgrabljena. Mali broj s vlastima povezanih pojedinaca se silno obogatio.

Vidjevši kuda sve to ide, prof. dr. Branko Horvat (dva puta bio nominiran za Nobelovu nagradu; tvorac privrednih sistema po državama Male Azije i savjetnik Olafa Palmea kod uspostave „švedskog socijalizma“) 10. listopada 1998. godine uputio je Saboru prijedlog programa strategije razvoja koji je završio u nečijoj ladici. Kasnije je objavio: „Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija. Doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima. Taj dan bit će sprovod naše suverenosti i demokracije. Taj dan bit će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali. Taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“

Da, došli su ti dani kada se na izborima glas „protiv“ računa kao da nisi izašao na izbore pa dobivaš predsjednicu koju je Ustavni sud izabrao, koji očito ne zna „osnovnu tablicu dijeljenja“ da od 2.258.109 je izborni prag 1.129.054+1 glas, a ne 1.114.945; premijera kojeg nismo birali (slučaj Orešković), već ga je drugi putem naših „demokratskih“ izbora postavio, a u slučaju „Agrokor“ pojavljuje se Alvarez III. da zaštiti loše uloženi kapital stranih banaka, što vlada odbija i svojim garancijama rizik prebacuje na leđa građana Hrvatske.

Dok su banke u socijalističkoj privredi bile kreditni organi planske raspodjele novčanih sredstava na pojedine grane privrede i poduzeća društvenog (narodnog) gospodarstva, u kapitalističkoj privredi to su poduzeća koja stavljaju u promet „mrtvi“ novčani i drugi kapital s ciljem ostvarivanja profita. U nekim zemljama one raspolažu gotovo svim novčanim kapitalom kapitalista i malih gospodara, većim dijelom sredstava za proizvodnju i sirovinama.

I Todorićevo bogatstvo nije njegovo. Većinom je to u rukama banaka – stranih banaka. I imovina pod ovrhom 230.000 (puta 4 = 920.000) građana Hrvatske nije njihova, već je to imovina stranih banaka. Pa i more nije naše, već onoga tko se u njemu kupati može.

Da napomenem u onom, po tajkunima i ostalim propagatorima kapitalizma kakav nam nametnuše i narodu koji bi istinu trebao da zna, u onom njima zločinačkom komunističkom društvenom uređenju nije bilo niti jedne ovrhe imovine, a kamoli stana.

 

Trajno rješavanje slučajeva „Agrokora“

je u reformi države i društva

 

Zar nam slučaj Kutle, sa 167 poduzeća dobivenih bez para i upropaštenih, nije bio dovoljan razlog da se s privatizacijom stane i osmisli model koji će zaustaviti daljnju propast privrede? Zar nam slučaj „Pevec“ nije ukazao na isti problem? Očito nije, jer se očito zakoni pišu za svaki slučaj koji se dogodi, što ukazuje i slučaj „Agrokor“ . U ovih 27 godina, rijetka smo država na svijetu koja nema izrađenu izradu i primjenu nacionalne strategije razvoja u kojoj privredni razvoj predstavlja osnovu tog programa i u kojem su naznake poduzeća od posebnog društvenog interesa za provedbu privrednog programa.

Zar nam pravosuđe nije u stanju godinama razriješiti slučaj Sanader, Vidošević, Bandić i druge?

Zar nam se najavljuju reforme školstva, zdravstva, mirovinska i druge za koje nas čak požuruje i Evropa, a ne shvaćamo da trebamo reformirati državu i društvo koje neće počivati na zajmovima koji nas dovedoše u dužničko ropstvo? Oslonac na strani kapital je zabluda, iako je dobrodošao u određenim dobro prostudiranim slučajevima. U ovih 27 godina nije podigao niti jedno novo poduzeće, ali je preuzeo elitna poduzeća. Stoga nadanje da će strani kapital razviti hrvatsku privredu predstavlja veliku naivnost. Sve to upućuje da reforme treba usmjeriti na ostvarivanje razvoja vlastitim snagama.

Prvi potezi rješavanja slučaja „Agrokor“ nažalost upućuju da se ušlo u spašavanje pojedinaca i tuđih banaka, a ne posrnulog dijela privrede koji je pojedinac stavio u ovisnost o sebi, a upao u bankovnu zamku. Postavljanje neprovjerenog povjerenika od strane Vlade, a ima osobu koja je dobro okončala sličan slučaj („Pevec“), opravdano upućuje na to da se prilazi pogrešnom rješavanju slučaja. Uzimanje kredita od „naših banaka“, a nisu naše, uz 5% kamata kad imaju 16 milijardi kuna zaleđenih sredstava koje nisu uspjele plasirati nigdje u svijetu, prvi je korak pomoći tim bankama, a ne dijelu posrnule privrede koju se ima namjeru spasiti. Ako se vlada odlučila na taj korak, onda se uključuje naša banka i naša HNB. Analiza postojećeg stanja i prijedlog strukturiranja treba da rade naši stručnjaci, a ne stranci jer su za rješavanje naših problema manje stručni od naših stručnjaka, a višestruko skuplji.

 

 

 

Zagreb 25. 4. 2017.

 

Zoran Krunić: „Prosječan Slovenac divi se Jamesu Bondu, a zgraža se nad UDBA-om“

10. veljače 2017.

Polona Frelih

 

https://si.rbth.com/politics_and_society/2017/02/10/zoran-krunic-povprecen-slovenec-obcuduje-jamesa-bonda-zgraza-pa-se-nad-udbo_699498

 

Bivši službenik jugoslavenske kontraobavještajne službe Zoran Krunić o obavještajnim službama, utjecajnim agentima, trenutnom pritisku na Rusiju, Jugoslaviji kao eksperimentalnom projektu i bivšoj UDBA-i koja po njegovom mišljenju nije bila tako negativna.

Zoran Krunić bivši je službenik jugoslavenske kontraobavještajne službe. „Kada je došlo do raspada jedne lijepe zemlje“, kako je rekao, on se prebacio u Visoku policijsko-sigurnosnu školu koja se sada zove Fakultet za varnostne vede (Fakultet za sigurnosne studije). Tamo je predavao dva predmeta: o obavještajnim službama i strategiju posrednog nastupa.

Neko vrijeme radio je u Gruziji gdje je sudjelovao u obnovi ministarstva unutarnjih poslova i obavještajnih službi. Mogli bismo reći da je upravo Gruzija odgovorna da je nestao u zaboravu. Nekad smo ga imali prilike gledati na televizijskim ekranima, ali kad je povodom gruzijsko-ruskog rata 2008. godine u emisiji Odmevi (Odjeci) RTV Slovenije rekao da je bivši gruzijski predsjednik Sakašvili „tipični američki utjecajni agent”, da napade na Južnu Osetiju nije pokrenula Rusija, već Gruzija „nakon što je raketnim bacačima Grad otvorila vatru po civilima u južnoosetijskom glavnom gradu Chinvaliju”, njegova je uloga povremenog komentatora završila.

Urednica mi je nakon emisije drhteći rekla: „Bili ste vrlo proruski“. Odgovorio sam: „Samo sam govorio istinu!“ Da je govorio istinu potvrdila je također neovisna evropska istraga pod vodstvom ugledne švicarske diplomatkinje Haidi Tagliavini. Usprkos tome već je osam godina nezaposlen.

Predavali ste strategiju posrednoga nastupanja. Da li u to područje spadaju također sukobi niskog intenziteta i što još?

Kod strategije posrednog nastupa radi se o tome da nekoga osvojiš bez upotrebe vojne sile – znači pomoću propagande, pomoću agenata utjecaja. Na početku želim naglasiti da mnogi nepravilno tumače što je obavještajna služba. Po meni je pogrešan već sam naziv. Kod obavještajnih službi ne radi se samo na prikupljanju informacija, već više o utjecaju.

Ako dobro razumijem, to znači da se informacije također namještaju?

Naravno, osim toga bitno je da imaš na položaju pravoga čovjeka koji će voditi takvu politiku koju želiš. To je slučaj u svim postkomunističkim zemljama s izuzetkom Rusije od kada je na vlasti Vladimir Putin.

Šta se trenutno događa u postsocijalističkim državama?

Države vode agenti utjecaja. Naravno, postavlja se pitanje koliko su ti političari nezavisni. Možemo se zaustaviti na Gorbačovu, Jeljcinu. Kad je Jeljcin bio predsjednik, bio sam posramljen iako nisam Rus. Kao Slaven sam se stidio da najmoćnija slavenska država ima za predsjednika čovjeka kojemu se smijao cijeli svijet.

U to vrijeme, zapadni političari tapšali su Rusiju po ramenima, hvalili su je kao nešto pozitivno, budući da je tamošnja elita radila u interesu Zapada, a ne u interesu vlastite zemlje. Primjer, iz oktobra 1993. godine, kada su tenkovi ruske Tamanske divizije napali vlastiti parlament je nešto strašno; Zapad je tome pljeskao. Brane demokraciju, ali su aplaudirali kad je predsjednik na demokratski izabrane predstavnike naroda poslao tenkove!

To je licemjerje Zapada, posebno SAD-a, kao i Velike Britanije, Njemačke, Francuske i drugih zapadnih zemalja. Oni propovijedaju jedno, a rade nešto sasvim drugo.

Što u primjeru Jugoslavije?

Jugoslavija je eklatantan primjer strategije posrednoga nastupanja. Radi se o primjeru strategije posrednoga nastupanja, što je dovelo do upotrebe oružanih snaga i to putem “proxy rata”, što će reći da netko drugi ratuje  za tebe.

Ako sam ispravno shvatila, vi ste pristaša teorije da su Jugoslaviju razbili vanjski akteri. Kako se, dakle, po vašem odvijalo razbijanje nekadašnje Jugoslavije?

Kao i u svim drugim slučajevima. Prvo nastupa propaganda. Nakon toga nastupaju agenti za utjecaj koji vode igru i slučaj usmjeravaju prema željama naručioca. Ponovno naglašavam da svrha obavještajnih službi nije samo prikupljanje podataka, već stvaranje uvjeta, kanaliziranje slučaja.

Pokušat ću to objasniti na primjeru Crne Gore. Zašto toleriraju predsjednika Mila Đukanovića? Svi znamo da se radi o mafijaškoj državi. Za mene lično je kriminal ako surađuješ s  takvom vlašću. Ako podupireš kriminalca, po zakonu si kriminalac. Zapad, nažalost Slovenija također, bez obzira na to podupire Đukanovićev režim koji je mafijaški režim. Odgovara im takav agent za utjecaj koji ima puno putra na glavi i tako ga mogu držati u šahu.

Kažu mu: „Sad ćeš učiniti to i to. Ako ne budeš, aktivirat ćemo optužnicu iz Italije pa ćemo te zatvoriti.“

Što je sa Slovenijom, imamo li također kod nas takve visoko postavljene utjecajne agente?

O imenima ne želim govoriti. Mogu reći da, naravno, imamo. Pogledajte samo politiku koju provode naši političari. Jasno je moguće vidjeti da netko nešto radi za tuđe interese, a ne za državu koju predstavlja.

Vratimo se Đukanoviću. U zadnje vrijeme na veliko su pisali da se Crna Gora okreće nazad k Rusiji. Nedavno smo mogli čitati da su Rusi pokušali izvesti državni udar?

Ako se mene pita, ja ozbiljno sumnjam da je to istina. Po meni, radi se o pokušaju Đukanovića da konsolidira vlast. Mislim da je to propaganda kojom su pokušali pokazati narodu tko su naši neprijatelji, zato je potrebno ući u NATO, da se zaštitimo.

Na ruskoj sam televiziji gledao emisiju u kojoj je ruski političar rekao: „Da smo htjeli ubiti Đukanovića onda bismo ga i ubili.“ Za mene su to priče za malu djecu, kao na primjer atentat na Aleksandra Vučića. To su propagandne akcije kojima je cilj dokazati – imam puno neprijatelja, jer vodim pozitivnu politiku.

Što je s jugoslavenskom protuobavještajnom službom? Što ste tada radili?

Jugoslavenska protuobavještajna služba bila je vrhunska. Sve smo znali. Problem je taj što političari nisu dozvolili da se spriječi to što se je dogodilo. Znali smo za planove o razbijanju Jugoslavije. Lično mi se čine smiješni ljudi koji kažu da ih je to iznenadilo. To se znalo pet godina prije nego se stvarno dogodilo. Oni koji su imali stvarne informacije su, naravno, znali puno prije.

Nije bilo političke volje da bi taj proces zaustavili. Evropska komisija je Jugoslaviji tada ponudila 5 milijardi dolara nepovratnih kredita, ponudili su joj, također, trenutni prijem u EU. Tadašnji nosioci vlasti su ponudu glatko odbili.

Zašto?

Milošević je, naime, vodio politiku koju je vodio, Tuđman je rekao da je to povijesna  šansa za Hrvatsku, Kučan da mora najprije konzultirati slovenski ustav. Jedina dvojica koji su bili za to bili su Izetbegović (BiH) i Gligorov (Makedonija). „Tri Jacquesa”, Delors, Santer i Poos, sjeli su u avion i ljutito otišli iz Beograda.

Što kažete na to da je u vezi balkanskih ratova lavlji dio krivice pao na Srbe?

Za mene lično je to opet jedna velika laž. Po mojoj ocjeni su krivi baš svi. Višenacionalne države u Evropi, recimo Belgija, gdje je također mnogo međunacionalne mržnje, su se održale, raspale su se sve slavenske federacije. U Čehoslovačkoj je bila većina stanovništva, kako Čeha tako i Slovaka, za očuvanje zajedničke države, no ipak su se političari odlučili za razdvajanje. Zatim raspad Sovjetskog Saveza pa krvavi raspad Jugoslavije. Raspale su se samo slavenske federacije, zapadna nijedna! Njemačka se čak ujedinila. Povijesno gledano, mi Slaveni smo uvijek bili žrtve Germana i Romana.

Da li je Rusija ikoga napala? Samo je odgovarala na napade i zatim obično pobjeđivala. To je neka konstanta u povijesti da je neslavenski dio Evrope i svijeta vrlo protuslavenski usmjeren.

Rekli ste da je jugoslavenska kontraobavještajna služba bila vrlo dobra. Što kažete za SOVA-u?

Za mene lično je nedopustivo da je sa SOVA-om povezana cijela hrpa afera. Drugo je pitanje kadra; to što se pojavilo u javnosti, od lažnih diploma pa dalje, tajna služba to si apsolutno ne bi smjela dozvoliti.

Nedavno sam na naslovnici Reportera pročitao naslov: „SOVA, leglo korupcije i kriminala“. U članku, naravno, nije bilo nikakvih dokaza. Očekivao sam da će SOVA na zapis reagirati, ali nije. Ako je SOVA stvarno leglo korupcije i kriminala, to je potrebno razbiti, a ako pak Sova nije leglo korupcije i kriminala, morali bi tužiti časopis zbog klevete.

Razmišljate li o odluci da se na granicu s Rusijom pošalje 50 slovenskih vojnika?

Da, to je skandal. Kad se počelo govoriti o američkom proturaketnom štitu, naši su političari preuzimali američke tvrdnje da štit podižu oko Rusije zbog Irana. Smatrate li nas budalama! Ako pogledaš raspored vojnih sila i neke konkretne poteze, vidiš tko vodi agresivnu politiku, a tko ne!

Kažu da smo članica NATO-a, a to nosi određene obaveze?

Slovenija je članica NATO-a, koji je obrambeni savez i savez jednakopravnih članica. Ne znam zašto Slovenija, kao jednakopravna članica, ne postavi pitanje što radimo na ruskim granicama? Zašto podižemo proturaketni štit protiv Rusije? Podižu ga da bi je napali, kad bi se osjetili dovoljno snažni. Današnji se svijet temelji na ravnoteži straha, odnosno na „mutual assured destruction“.

Krenimo malo o izvještaju američkih tajnih službi o tome da su ruski hakeri pokušali potkopati politički sistem u SAD-u. Kako ocjenjujete spomenuti izvještaj?

Izvještaj, barem onaj dio koji je javno dostupan, ne sadrži nijedan dokaz. Međutim to uopće nije važno. Važnije je jedno drugo pitanje: gdje je Americi moralno pravo pokrenuti takvu halabuku zbog navodnog hakerskog prodora dok se sama cijelu povijest miješa u svake izbore?

U Čileu su ubili demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Ubila ga je čileanska vojska u državnom udaru iza kojega je stajala CIA. Ili pak Iran, gdje je CIA ubila Mohamada Mosadega i na vlast dovela šaha Rezu Pahlavija. Zatim primjeri poput Patricea Lumumbe, Rafaela Trujilla… O tome također govori izvještaj senatora Franka Churcha. Zanimljiv je primjer kada je CIA uz pomoć miliijuna dolara, dobijenih od Saudijske Arabije, utjecala na lokalne izbore u Italiji. Postojala je bojazan da bi mogli lokanu vlast preuzeti komunisti

Bivši pripadnik CIA-e Robert Baer, koji u svojim intervjuima govori o raspadu Jugoslavije, spominje također Sloveniju. Kaže da su u Sloveniju doletjeli s novcem kojega su razdijelili raznim političarima, opozicijskim strankama i, naravno, medijima, također. Svima pri vlasti i onima tko je kod nas obnašao vlast. Savez komunista, tajne službe, mediji, urednici, novinari itd. Jasno i glasno govori o tome da su u Sloveniji financirali spomenute procese.

Amerika pokreće larmu da je Rusija navodno utjecala na američke izbore, ovdje pa netko crno na bijelo priznaje da je CIA uticala na događanja u Sloveniji! Slovensko tužilaštvo bi moralo tog čovjeka pozvati na razgovor i dati kakav prigovor. Zašto slovenski organi gonjenja ne istraže njegove navode? Baer je u svojem intervjuu direktno spomenuo Sloveniju pa ga nitko ništa nije pitao. Tko je njihov? Tko je primio novac? Zašto ga se ne usude pozvati na saslušanje? Zato što su bili isti ljudi na vlasti tada i sada. Možda bi rekao – taj je naš, taj je naš.

Jeste li uvjereni da Baer uopće ima kredibilitet?

To je dobro pitanje. Ipak, upao mi je u oči po filmu Siriana. Film je nastao prema njegovoj knjizi, radi se o filmu po istinitom predlošku. Studentima kojima predajem obavezno kažem da pogledaju taj film. Jako dobro otkriva pozadinu islamskog fundamentalizma, američku politiku. Priča govori o šeiku koji želi dobro svojoj državi, međutim multinacionalne korporacije ga odstrane. Vlast preuzima njegov brat koji je čisto američki igrač, agent za utjecaj.

Kako komentirate rezoluciju evropskog parlamenta protiv ruske propagande?

Zapadni političari govore da Rusija provodi propagandu čiji je cilj miniranje NATO pakta i EU. To je podcjenjivanje ljudi! Pahor ili tko već mi može hiljadu puta ponoviti da je NATO obrambena organizacija, da je to nešto pozitivno, kad ja vidim da nije tako. Amerikanci mogu hiljadu puta ponoviti da promoviraju demokraciju kad ja vidim da nije istina. Pogledajte si samo slike Damaska nekad i sad, pogledajte si Afganistan prije i sad!

Kažu da ruše sisteme koji su nedemokratski, istovremeno podržavaju Saudijsku Arabiju koja ima toliko grijehova. Jasni dvostruki standardi. Za to ustanoviti nije potrebna ruska propaganda. Zato kažem da se kod tih optužbi radi o vrijeđanju inteligencije prosječnog Evropljanina. Sam čitam ruske kao i zapadne medije. Ovi zadnji viču držite lopova, u stvarnosti sami oni kradu!

Nedavno sam po peti put gledao film o generalu Georgu Pattonu, komandantu iz II. svjetskog rata koji je ostvarivao velike uspjehe. Njegova ideja je bila da krene, nakon završetka rata, na Sovjetski Savez. U filmu među ostalim kaže: „Počnimo rat sa Sovjetskim Savezom, a onda  ćemo njih optužiti da su krivi.“ Takvih primjera ima još. Pogledajmo Sadama Huseina i oružje za masovno uništavanje. Svi smo znali da je to laž.

Znači, rado se koristi laž. Ako ideš u neku akciju, njoj mora prethoditi neka propaganda, psihološka priprema. Pobrinuti se moraš da pridobiješ javno mnijenje na svoju stranu. Bojim se da se u primjeru strašenja Rusijom radi upravo o tome.

Kako gledate na Ukrajinu?

Mislim da postoji dovoljno dokaza da su nasilni nemiri bili pokrenuti na umjetan način. Mislim na snajperiste s kojima je sve počelo. Sve više indicija je da su takvu taktiku primijenili također u Sarajevu kad su rekli da su Srbi pucali na masovne demonstracije, također i u Damasku…

Sve se odvija po istoj šabloni. Jugoslavija je bila dobar poligon. Uvijek pronađu saveznika, recimo na Kosovu OVK, koja je bila najprije teroristička organizacija na listi State Departmenta, odjednom takve organizacije nestanu s popisa, a njeni pripadnici postanu borci za slobodu. Uvijek naprave tako: imaju pješadiju na terenu, sami daju rakete, avijaciju, znači djeluju sa sigurne udaljenosti. Tako je bilo u Iraku, Siriji. Jugoslavija je bila poligon za testiranje svih tih koncepata. Sve se radi po istom modelu.

Kako izgleda obični radni dan u službi protuobavještajca?

Vrhunac je ako uspiješ pridobiti pripadnika protivničke službe da radi za tebe. Svojim smo žargonom govorili da je Jugoslavija bila okružena BRIGAMA – Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska. Osim tih država pratili smo sve koji su imali bilo kakav interes u Jugoslaviji. SSSR i SAD također. Dok je bilo političke volje neutralizirali smo ih, nakon toga smo samo još gledali.

Kakav interes su imali Sovjeti u Jugoslaviji?

Ne samo Sovjeti, naime još od vremena Petra Velikoga je Rusija imala interes stići do toploga mora.  Lično mislim da se Crna Gora odcijepila od Srbije da bi se Rusiji spriječio pristup do toploga mora. Srpsko javno mnijenje je pretežno prorusko. U Crnoj Gori su obični ljudi također proruski orijentirani, međutim sada propaganda radi na promijeni crnogorskog javnog mnijenja.

U Crnoj Gori su trenutno malo ljuti na Ruse, jer im je Đukanović na početku otvorio vrata pa su pokupovali puno nekretnina. Zbog toga je porasla cijena stanovanja, što je pored ponašanja takozvanih „novih Rusa“ glavni razlog da su Crnogorci ponešto ljuti na Ruse, a što spretno koriste u  propagandne svrhe. Javno mnijenje u Crnoj Gori se malo promijenilo. Ipak, rusofilstvo svejedno ostaje u genima pravoga Crnogorca.

Čini mi se da je u Sloveniji također sve više ljudi naklonjenih Rusiji?

Moguće, mada mi se čini da je u Sloveniji to prije svega zato što je ljudima dosta američkih laži .  Dosta im je da Amerikanci govore jedno, a rade drugo.

Čitao sam komentare da će Obama otići u povijest kao nešto pozitivno. Ipak nije prošao dan, a da bombom nije nekoga ubio. Na osnovu čega može biti Obama pozitivna ličnost?

Što kažete na proteste protiv Trumpa?

100% sam siguran da se radi o poticanim procesima.  Moje osnovno načelo je: „Ne gledaj što netko govori nego gledaj što taj čovjek radi.“ Trump je u kampanji govorio mnogo raznih stvari. Neke stvari nisu mi se sviđale, a neke jesu. Recimo to da će nastojati normalizirati odnose s Rusijom. Sad kad vidimo s kime se okružio, recimo Michaelom Pompeom, koji je imenovan za šefa CIA-e, počeo sam sumnjati.  Njegove izjave idu u suprotnom  smjeru. Pričekajmo da vidimo što će biti.

Jednom sam na televiziji gledao dr. Predraga Vranickog, hrvatskog filozofa, koji je rekao: „U politici je kao u seksu, jedno su želje, a drugo mogućnosti.“ Kod Trumpa je ista stvar. Pitanje je što bi želio i što mu je moguće učiniti.

Najviše mi idu na živce kritičari, intelektualci u Sloveniji, koji govore Trump će… Kako znaš što će Trump? S druge strane brane Hillary Clinton, za koju jasno znaš što je već lošega učinila. Za mene je ona vrlo negativna ličnost. Napadaju nekoga tko je potencijalno loš, a brane nekoga tko je dokazano loš. Pritom govore da to čine u interesu mira i demokracije.

Predavali ste o obavještajnim službama. Koje su najbolje, kako je to bilo u socijalizmu, gdje je tu UDBA? Što je demokracija donijela tajnim službama?

Ako govorimo o protuobavještajnoj djelatnosti, u socijalističkim državama vrlo su važni bili odjeli za onemogućavanje opozicije. Mi smo, recimo, imali odjel za građansku desnicu. Iako nisam želio raditi u tom odjelu, u vremenu od 1985.-1992. dok sam ja tamo radio nije bilo nikakve represije. Što se tiče protuobavještajne službe, mislim da nema većih razlika između istočnih i zapadnih. Radi se o zanatu. Pitanje je koliko politika dozvoljava da se zanat ozbiljno razvije i da „zanatlije“ rade kako treba. Bojim se da je kod nas sve skupa malo potisnuto.

Na što mislite kad kažete „zanat“?

Na primjer, treba se naučiti kako nekoga pratiti, a da sam ne primijeti. Zatim treba znati vidjeti da li te netko slijedi.

Vjerojatno se mnogo toga preselilo u računalnu sferu?

Radi se o fami koju su Amerikanci forsirali također i u reviji Foreign Affairs kako uloga agenata opada jer je sve moguće pronaći na webu. To je glupost. Što se skupljanja informacija tiče, možeš pročitati sve moguće medije pa nećeš moći utvrditi da li je srpski premijer Aleksandar Vućić bio stvarno meta napada. To je moguće saznati samo od nekoga tko je bio tamo. To znači da za pravu informaciju trebaš čovjeka.

Kao što sam već rekao, sam naziv obavještajne službe je varljiv jer ljudi misle da su to službe koje skupljaju informacije. U stvarnosti, trebaš čovjeka, predsjednika države, zastupnika, ministra, novinara, koji će provoditi politiku i kreirati javno mnijenje koje će ti odgovarati. To rade agenti za utjecaj i to ne može radit nikakvo računalo.

Želim objasniti da je agent netko tko je navođen. Dvije su mogućnosti: da to čini dobrovoljno ili da je na to prisiljen. Postoji i mogućnost da informacije nekome podmetnu, a da toga nije svjestan i da ju širi dalje.

Novinari su uvijek bili meta jer su idealni za širenje informacija. Ako budu uhvaćeni pa ih pitaju zašto guraju nos u neki slučaj, mogu se uvijek izgovoriti da samo rade svoj posao. Novinari su upravo idealni jer ih je moguće poslati bilo kamo, a da ne budu sumnjivi. Druga stvar je kreiranje javnoga mnijenja, za što su novinari također idealni.

Što je s veleposlanstvima?

Veleposlanstva obično imaju službenika koji je zadužen za suradnju s domaćom tajnom službom. Za njega se zna da je tu zato. Služi kao medij za koordiniranje, suradnju.

Posvuda su također i takvi za koje se ne zna. To može biti prvi sekretar, kulturni ataše, može djelovati pod kojom god krinkom.

Nedavno je službena predstavnica ruskog ministarstva za vanjske poslove Marija Zaharova kazala da su Amerikanci pokušali na svoju stranu pridobiti prvoga sekretara u američkom veleposlanstvu u Washingtonu. Kako se odlučiš kojemu čovjeku pristupiti, da li naprosto riskiraš?

Apsolutno ne. Toga čovjeka moraš jako dobro proučiti. Kad se odlučiš za taj korak, moraš znati kako će se ta osoba odazvati, hoće li pristati, da li je pogodna, da li ima slabih točaka i da li ju je moguće na tome pridobiti.

Poznam primjer kad je službenik jugoslavenskog veleposlanstva u Washingtonu imao odnos s veleposlanikovom ženom. FBI-ev protuobavještajni odjel ih je snimio. Pokazali su mu slike rekavši: „Ili ćeš raditi za nas ili ćemo fotografije pokazati tvojemu šefu, veleposlaniku. To će biti kraj tvoje karijere.“ Odbio je, nakon čega su slike stvarno poslali veleposlaniku i bio je to kraj njegove karijere.

Za mene je bio to pravi čovjek. Bio je domoljub koji nije pao na ucjenjivanje i čak je prijavio svojoj državi što se događalo iako je znao kakve će biti posljedice za njega. Takve se stvari događaju i tu igraju važnu ulogu protuobavještajne službe koje moraju te ljude štititi.

S te pozicije, za mene je nepojmljiv telefonski razgovor u vezi arbitraže. Da o tim stvarima razgovaraš telefonom i da protuobavještajna služba to dopusti!

Vjerojatno znate priču o tome kako je ruska protuobavještajna služba snimila Donalda Trumpa u Moskvi u delikatnoj situaciji. Sudeći po vašem pripovijedanju to se čini čak vjerojatno?

Radi se o klasičnoj metodi svih obavještajnih službi. Ako dobiješ u posjetu tako važnu osobu sasvim je normalno „da ga pokriješ“. Već samo zato da mu se u tvojoj državi ne bi što dogodilo. Dok ga štitiš, ujedno ga i nadzireš.

Što ako dođe incognito?

Takva osoba u državu ne može stupiti incognito. Svaki sistem će ju otkriti i poduzeti potrebne mjere.

Agresivne države takve osobe zapravo imaju na nišanu i pokušaju o njima saznati čim više. Ljudi na važnim funkcijama koji mogu biti zanimljivi tuđim obavještajnim službama bi zato morali proći kroz neku protuobavještajnu pripravu. Trebalo bi ih upoznati sa samozaštitom, što je u Jugoslaviji rađeno. Eksponirane osobe su znale o čemu se ne može razgovarati telefonom. Jedna od klasičnih metoda je također „honey trap“, kada nekome za koga znaš da voli „skočiti preko plota“, a boji se da mu ne sazna žena, podmetneš lijepu žensku. Takav čovjek je dobra meta.

Sam sam međutim suradnike pridobivao na osnovi domoljublja.

Znači da ste djelovali na osnovu domoljublja?

Da, regrutirali smo ljude koji su bili spremni sudjelovati sa svojom sigurnosnom službom, sa svojom državom iz patriotskih pobuda.

Onda je Putin idealni obavještajac? U novinama svi kao nešto pogrdno naglašavaju „nekadašnji agent“.

Lično u tome ne vidim ništa lošega. Jednom je na nekoj konferenciji netko rekao: „Kakva je uopće Rusija država ako su postavili nekadašnjeg KGB-ovca na čelo?“ Postavio sam kontra pitanje: „Šta je sa Georgeom Bushom koji je bio šef CIA-e?“

Nije ništa neuobičajeno da ljudi iz obavještajnih voda dođu na istaknute političke položaje. Takvi se ljudi znaju ponašati, poznaju samoobranu. Radi se o provjerenim kadrovima.

U kojem smislu provjereni?

Da nisu potkupljivi, da su domoljubi, da će raditi za dobrobit svoje države.

Spominjete samo pozitivne kvalitete. Zašto onda imaju obavještajci tako negativan imidž?

Pa nemaju ga. Pogledajte samo Jamesa Bonda, on je heroj iako ima „dozvolu za ubojstvo“. On je frajer. Ako pogledate koliko filmova je snimljenih o CIA-i, engleske serije… Svakako su daleko najbolji romani Johna le Carréa. On stvari zbilja pokaže takve kakve jesu.

Rekao bih da se prosječan Slovenac divi Jamesu Bondu, a zgraža nad UDBA-om iako o njoj ništa ne zna. Danas nitko ne zna koliko bombaških napada i koliko atentata je UDBA spriječila. Da spomenem samo akciju „Kaktus“, koju je pripremala hrvatska ustaška emigracija, kad su htjeli minirati jadransku obalu za vrijeme turističke sezone. Koliko bi ljudi bilo ubijeno da je akcija bila izvedena? To je spriječila UDBA

Zgrožen sam kad vidim kako se raspada sistem, jer to znači da se raspada država. Pogledajte samo knjige Romana Leljaka u kojima navodi imena naših agenata u inozemstvu kao da se radi o kakvoj nogometnoj ekipi. Poimence piše o stranim državljanima, čak takvima koji su po zanimanju bili policajci. Zamislite si što to znači za neku tajnu službu da ima na vezi policajca. Kakav je to uspješan prodor.

Čuo sam komentar da se radi o ljudima koji već dugo nisu aktivni. Ali to nije važno, jer je to signal svakom budućem potencijalnom suradniku slovenske tajne službe. Sutra se može sistem promijeniti nakon čega može biti objavljen popis sadašnjih suradnika tajnih službi.

Leljaku dozvoljavaju da to objavi, jer je UDBA kao nešto negativno. Nisi li se možda s tim agentom borio protiv terorizma, protiv obavještajnih prodora k nama? Nije li taj tuđi agent kojeg tako bestidno razotkrivaš pomagao štititi našu manjinu u Italiji, Austriji? Je li to loše? Lično mislim da nije.

Ljudi nasjedaju kampanji da je UDBA bila nešto loše. Činjenica je da takve službe ima svaka država. Ako hoćeš održati svoju državu, moraš imati službe koje će to učiniti.

Postoji li kakav kodeks koji agente po prestanku aktivne službe obavezuje na šutnju?

Naravno, potrebno je potpisati izjavu o šutnji. Naše je zakonodavstvo omogućilo da se takve stvari otkriju, što znači da bi morali promijeniti zakonodavstvo. Rekli su da se radilo o represivnoj tajnoj službi koja bila u službi komunističkog režima i da je svatko tko je radio za tu tajnu službu nekakav pokvarenjak, što nije točno. Nitko na svijetu ne objavljuje imena agenata…

Što je s lustracijom u Poljskoj?

Poljaci su totalno prodali. Sjećam se pukovnika iz vremena Jaruzelskog koji je surađivao sa CIA-om. Prije nego ga je poljska služba uhapsila, obavijestili su ga iz CIA-e pa je pobjegao u SAD. Nakon promjene sistema vratio se natrag. Određeni krugovi gledaju na njega kao na heroja, Mada je među Poljacima mnogo i onih koji misle da je izdajnik.

Izgovarao se da je Jaruzelski bio komunistički general i da je zbog toga prihvatio suradnju s CIA-om, jer se borio protiv komunizma. Ja bih rekao da se borio protiv svoje države i da je vlastitu državu izdao tuđinu. I točka.

 

 

Preveo sa slovenskog i uredio

Vladimir Kapuralin

 

 

I DJECA SPLITA ŽELE ŽIVJETI SRETNO

Trebali bismo znati da se zakonskim programiranjem sustav društvene brige o djeci zasniva na  pravima i dužnostima roditelja da vode brigu o odgoju svoje djece te o pravu djeteta vezano za uvjete života koji im omogućavaju njihov pravilan psihofizički razvoj, uključujući i obvezu države da im u tome pruži potpunu pomoć.

Kako se navedeni sadržaji odvijaju na relaciji država – lokalna zajednica – roditelji, teško je dati objektivan odgovor o uvjetima života djece kad je na djelu nedostatak dječjih vrtića, jaslica, škola, specijaliziranih medicinskih ustanova za djecu s posebnim potrebama i drugih. Obitelji nije lako udovoljiti zahtjevima djece jer su na djelu i nezaposlenost, niska primanja roditelja, neisplaćivanje zarađenih plaća, neefikasna zdravstvena zaštita, skupi gradski prijevoz te drugi troškovi života.

Ciljevi društvene brige o djeci predškolske dobi i učenika u sustavu odgoja i obrazovanja  trebaju se usmjeriti na veći broj vrtića i škola, kvalitetnije opremanje istih, veću zaposlenost stručnog kadra, donošenje zakonskih i podzakonskih mjera vezanih uz pedagoški standard ustanova, rad na reformi odgojno-obrazovnog sustava (kurikulumu), kvalitetnijoj prehrani djece, njihovom organiziranom odmoru i rekreaciji, kvalitetnijim sadržajima u kulturi, sportu i inovacijama, sadržajnijem radu s djecom bez roditeljskog doma kao i s djecom s poteškoćama u razvoju, djecom na duljem bolničkom liječenju i djecom iz socijalno ugroženih obitelji.

Gdje je u toj cijeloj priči grad Split? Gdje su njegovi resursi i što nude novi kandidati za gradonačelnika? Malo, sasvim malo. Gotovo pa ništa. Programi kandidata su nevidljivi, a obećanja maglovita.

Republika Hrvatska još uvijek nema izrađenu dugoročnu strategiju razvoja osnovnih gospodarskih resursa, a jednako tako niti demografsku strategiju, kao ni grad Split, kojima bi se ostvarile društveno-ekonomske pretpostavke  za uspješno rješavanje  pitanja djece kao jednog od temeljnih pitanja te uvjeti u kojima bi zadovoljni roditelji odgajali sretnu djecu.

 

 

Split, 18. 04. 2017.

Gradska organizacija SRP-a Split


Hit Counter by http://yizhantech.com/