SRP

Historija se ponavlja… krvnici su različiti, ali nalogodavci uvijek isti (kao i strasti koje se osuđuju)

Ecclesia abhorrret sanguine (Crkva se užasava krvi)

Heretička pobuna homoseksualnih brakova u San Giovanniju na Porta Latina

Giuseppe Marcocci

Krenuti tragom pobune ne u antičkom nego u novijem Rimu, naročito nakon frakture koju je izazvala Protureformacije, najčešće znači uhvatiti se u koštac s problemom religije. Ponašanja i misli onih koji su prelazili granice dopuštenog i prihvatljivog u gradu papa, kao uostalom i u ostalim dijelovima Italije, vlast je čitala kroz naočare pravovjerja i katoličkog morala. Kategorija „heretika“ bila je ujedno teološka i sudska kategorija. Pripadala je mišljenju cenzora i sudaca još prije definicije onih koji su svojevoljno prekršili ustanovljeni poredak. Ovdje ispričana priča govori o ljudima koje bi vjerojatno Inkvizicija klasificirala u heretike iako je njihova sudbina bila drugačija i još tragičnija.

To je priča koja je potisnuta, izbrisana kao i toliki drugi događaji vezani za rimske i talijanske heretike o kojima su do nas doprli iz procesnih dokumenata o njihovoj sudbini samo fragmenti. To se dogodilo i s homoseksualnim brakovima koji su bili sklapani u crkvi u kasnom XVI. stoljeću, a što je opisao Montaigne u svom dnevniku pišući o putovanju kroz Italiju 1580. i 1581. prilikom kojeg je dugo boravio u Rimu. Montaigne opisuje izvjestan neobičan događaj (Slijedi prijevod profesora Vojmira Vinje) „…u crkvi Ivana na Porta Latina [...] su pred nekoliko godina neki Portugalci osnovali čudnovatu bratovštinu. Na misu su vjenčavali muško i muško uz iste one ceremonije kakve mi provodimo kod naših ženidaba: tako se oni zajedno pričešćuju, čita im se isto mjesto iz Evanđalja kad se vjenčavaju, a oni zatim idu zajedno spavati i zajedno živjeti. Rimski poznavatelji takvih slučajeva ističu da u vezi muškarca i žene samo vjenčanje čini tu vezu zakonitom pa su ti pametnjakovići mislili da će vjenčanjem i njihova veza postati pravom ako je potvrde kroz obrede i otajstva Crkve. Tada je spaljeno na lomači osam ili devet Portugalaca iz te krasne sekte.“

Priča je začuđujuća, ali se dugo vremena smatrala lažnom zahvaljujući djelu potiskivanja znamenitog katoličkog povjesničara Ludwiga von Pastora koji je uspio podvaliti (objavljenu) listu s imenima osam osuđenih na smrt dana 13. augusta 1578. vezanih za slučaj San Giovanni di Porta Latina kao spisak Židovskih vjernika koje je spalila Inkvizicija. Ali nije bilo tako. Smrtna kazna je dokrajčila stanje koje je jako zabrinulo vlast jer se ticalo uvođenja u tajnu seksualnu sferu čija je praksa bila zabranjena i crkvenog sakramenta koji je uređivao uobičajeni društveni život; to se odvijalo u staroj bazilici sakrivenoj u jednom od najljepših kutova Rima još dan danas, unutar Aurelijevih zidina, Egerijevog parka i ulice Latina: vjenčavali su se muškarci, u obredima zaštićenim šutnjom jedne „bratovštine“.

Potresen tim događajem, Montaigne je kao putnik prolaznik opisao događaj koji izgleda da dokazuje postojanje izvjesnog pravog pravcatog paralelnog društva, buntovničkog u odnosu na postojeći poredak (kako se to učinilo sucima Krivičnog Suda Guvernera) – svjetovnog suda – koji je vodio parnicu protiv jedanaest uhapšenih muškaraca 20. jula 1578. Sad o tome svjedoče tri prilično krupna fragmenta tog procesa  koja su do nas došla, kojeg je vodio Paolo Bruno, a pronađeni su septembra 2008. u Državnom Arhivu grada Rima. Budući da postoje lakune, ti propusti navode na mišljenje da su dijelovi procesa namjerno izbačeni, a vjerojatno su to bili najvrućiji dijelovi iskaza, iznuđeni teškim mučenjima kojima su okrivljeni bili podvrgnuti. Za vrijeme te torture objašnjavali su što su činili pa je tako izašao na vidjelo najdublji smisao tih brakova.

Pojava žbira u San Giovanniju di Porta Latina u nedjelju poslije podne 20. jula 1570. prekinula je veselu klimu gošćenja i zajednički provedenog dana skupine odraslih i mladića, svih muškog roda. Bilo ih je najviše s Iberskog poluotoka koji su se u toj bazilici, izgleda uz pomoć nekih članova visokog klera, sastajali i to mjesto je postalo neka vrsta kluba za ljude svih dobi, klerika i laika, najčešće stranaca skromnog socijalnog porijekla. Sastajalište je ostalo kozmopolitsko uprkos Kontrareformaciji. A taj čin mogao je predstavljati pobunu i postati teatrom buntovničkog ponašanja – kao na primjer njihove pretenzije da simulirajući brak pred oltarom i vezujući ljubavlju dvije osobe istog spola taj čin postaje legitiman, bar u očima Boga.

Iako iz dokumenata procesa proizlazi kako su se okrivljeni prepuštali slobodno tjelesnom uživanju, postoje i tragovi zaista sklopljenih brakova: unutar zidova koji su im izgledali sigurni u jednoj periferijskoj crkvici s rijetkim posjetiocima. Čuvari organizacije, koje i sudac Paolo Bruno naziva „scola“ ili „societa“ – a to su izrazi koji su se u to doba koristili za heretike – u kojoj se događalo nedopustivo. Ti brakovi predviđali su i preoblačenje kako nam to potvrđuje jedan izvor iz 1600: „Idite u Rim, u San Giovanni ante Portam, gdje ćete vidjeti da je prije nekoliko godina, kao što sam i ja vidio, naslikana historija tih Španjolaca koji su pošto su sobom doveli neke mladiće njihove nacije, kako ovi ne bi bili prepoznati, njih obukli kao gospojice i u svetoj crkvi oženiše se kao da su to zaista bile žene.“

Brak je bio vrlo važan za tu grupu ljudi. Fragmenti koje posjedujemo ne dopuštaju nam da rekonstruiramo cijeli mozaik, ali prepustimo se hipotezama. Vjerojatno je u godinama nakon Tridentskog koncila, koji je snažno naglasio vrijednost i obavezu bračnog sakramenta, privlačnost tog rituala postala važna i za one muškarce koji su vodili ljubav na zabranjen način i to ih je natjeralo da se okuraže i da se izlože velikom riziku htijući potvrditi homoseksualnu vezu, koristeći na zabranjen način sakramenat bračne zajednice pred crkvenim oltarom. Bila je to neispunjiva želja za društvo opsjednuto sumnjom i ono je u njima vidjelo heretike i buntovnike.

Da će Krivični Sud Guvernera voditi proces protiv jedanaest uhapšenih 20. jula 1578., nije se samo po sebi podrazumijevalo kao ni to da će ih se procesuirati za sodomiju, a ne za herezu. Kako bi nedopustivost zlodjela izvršenih u crkvi bila shvaćena u potpunosti, u gradu u kojem je vijest o hapšenjima vrlo brzo procurila, trebalo je postupiti brzo i strogo. Osuda je trebala biti jasna i egzemplarna. Odluka da te ljude osudi Krivični Sud bila je prihvaćena od svih vrsta vlasti u Rimu pa i od same Inkvizicije.

Proces je vođen zbog sodomije, ali je ispoljio velik interes za svetogrdnu ceremoniju vezanu za te homoseksualne ljubavi. Sudac nije produbljivao pitanje na doktrinalnom planu. Više su ga zanimali aspekti vezani za rekonstrukciju liturgije; osim što je želio doznati koja je to funkcija odgovarala obredu vjenčanja u zajednicama koje su se obrazovale u San Giovanniju. Pred okrutnošću procesa kojim su bili obuhvaćeni, okrivljenici su se našli sami i svjesni svoje nesposobnosti da se brane, a uz to im je tortura jako teško izranjavala tijela. Ne zna se kad je sudac Bruno završio sudski proces, ni da li su u kasnijim sudskim suočenjima izišli na vidjelo drugi detalji o elementima zajednice i brakova te čudne „bratovštine“. Ispovijesti iskamčene silom i zatim ukrštene na kraju su slomile te ljude u dvorani Krivičnog Suda rimskog Guvernera i tako je razbijena veza o kojoj su ti ljudi gajili iluzije da su je potvrdili u bazilici koju su pronašli kao sigurno pribježište vlastitih ljubavi. Njihove međusobne veze i sklopljeni brakovi više nisu značili ništa, ali revnosna suradnja sa sudom, koju su neki od njih prihvatili, spasila im je život. I jedan jedini svećenik koji je bio uhapšen 20. jula, izbjegao je smrtnoj kazni. Možda kako bi ime klera ostalo čisto.

Noću, između 12. i 13. augusta 1578., petnaest ohrabrivača bratstva arčikonfraternije San Giovanni došlo je na Sud Savella i preuzelo osmoricu osuđenih na smrt: albanskog lađara Battista, Katalonca Antonia de Valza, Francisca Herrera iz Toleda, Bernardina di Paz iz Toleda i Gaspara Martina iz Vitorie. Išli su u korak s njima da ih otprate u kršćansku smrt.

„Zatim je održana misa i svi su se strasno pričestili“. Sklad između božje i ljudske pravde ponovo je uspostavljen. Zatim su izišli na ulicu i povorka se zaustavila kod mosta San Angelo: „gdje je svih osam obješeno“.Na kraju, ohrabrivači preuzeše po nalogu „njihova mrtva tijela i prenesoše ih u San Giovanni di Porta Latina gdje su sva tijela spaljena.“

Od vještica do sodomije: dva slučaja kontrole spolnih nagona u Italiji Kontrareformacije

Antonella Cicciarelli

[...] Priča o homoseksualnim brakovima na Porta Latina od 13. augusta 1578. gdje je na spaljivanje bilo osuđeno 9 sodomita, kao i priča o Bellezzi Orsini, prenose nam svijest da se društveni poredak zasniva na određenim odnosima sile i moći i ti odnosi čine da izgleda logičnim, ili bar nužnim, progonjenje onih koji su stigmatizirani kao drugačiji. Naše se kultura formira u suprotnosti s Drugim – bilo da se radi o heretiku ili barbarinu ili strancu ili duševnom bolesniku. Vještice i sodomiti bili su identificirani u prvim društvima modernog doba kao destabilizirajući subjekti za javno zdravlje jer su prakticirali seksualne odnose koji nisu bili normalizirani, a koje je Luciano Parinetto definirao „kao prakticiranje kulture libida koji nije katolički usmjeren na rađanje“. Sodomija je vlastitom praksom ugrožavala strukturu familije i deinstitucionalizirala je seksualni odnos obrćući strogu dijalektiku uloga namijenjenih muškarcima i ženama. I u vještičjim sabama, gdje je analnost bila elementom seksualnosti, katolički je mentalitet vidio manifestaciju nagona, žudnji i strasti štetnih, štoviše pogubnih, za individualno i kolektivno spasenje. U sabama žena više nije bila obavezna na monogamnu ljubav, niti predana ulozi žene/majke čiji libido služi jedino začeću. Aktivirajući proces negacije, teolozi i inkvizitori definiraju vraga i njegove napasti u neugodi koja je pogađala tijela i svijest pojedinaca, odvlačeći ga od istine koju ispovijeda rimska Crkva. Zlo je tako nalazilo vlastitu sliku u „čudovištu“ kojeg je opsjeo demon, čije su norme besmrtne i protuporodične. Ta umjetno stvorena „drugost“ služila je postavljanju ispravnih pravila ponašanja među spolovima i ustanovljavanju vrijednosti koje treba slijediti kako bi se došlo do potpunog ostvarivanja pojedinca unutar društva.

Članovi „čudne bratovštine“, prema svjedočanstvu koje je ostavio Montaigne u dnevniku prilikom prolaska kroz Rim 1580. kad su spoznali vlastitu seksualnu različitost, počeli su sebi postavljati pitanje što da čine i kako da tu seksualnost afirmiraju uprkos zabrana vladajućeg režima koji je uspostavljao drugačiju istinu. Kako prenosi Montaigne – citat : „Govorili su Rimljani, rugajući se, budući da je zajednica muškarca i žene postala legitimna samo zato jer su je dopuštale crkvene ceremonije, ti pametnjakovići mislili su da će i njihov spolni čin postati legitiman i dopušten ukoliko bude autoriziran crkvenom ceremonijom“. Njihova odluka da se vjenčaju bila je svjesna i strateška. Ukoliko društveno priznanje dvije osobe bude povezano obavljanjem crkvenog rituala, na najavu jednog takvog službenog stava, Pinto i njegovi drugovi s Porta Latina iskoristili su ga u nadi da će dobiti božje dopuštenje za puno uživanje u njihovim ljubavima. Vjenčanja, kako je to podrobno opisao Giuseppe Marcocci u svom eseju objavljenom 2010., obavljala su se obično u nedjelju, nakon služenja svete mise. Nije to bio slučajan izbor: vjerojatno su ih na taj izbor navela izvjesna uvjerenja da neki ritualni elementi, kao misni pribor i ukrasi, još uvijek u sebi imaju magično/sakralnu vrijednost nakon mise što će doprinijeti spasonosnom posvećivanju ovakvih veza. Homoseksualni brakovi se tumače, u priči vezanoj za Porta Latina, uz subverzivnu praksu u odnosu na seksualan poredak koji je takvu praksu trebao normalizirati. Ona je počivala na jednom performativnom govorenju, u kojem se miješaju najavljeni stavovi vlasti i moći, koja je željela stigmatizirati sodomiju kao demonsku seksualnost. Preokretanje takvog stava i govora trebalo se dogoditi putem prisvajanja crkvenih sakramenta i za ovu vrstu odnosa. Neophodan je, dakle, izvjestan preliminarni prelaz kako bi se čovjek i njegove strasti dovele do potpunog i slobodnog razvitka njegovog „ja“.

Jasna Tkalec

Povodom 29. novembra 1943. – nakon sedamdeset godina 2013.

…“ja ne znam šta je sve mi bila, i da je bila jedva znam.“

„Na XIV Kongresu Jugoslavija nije izgubila samo svoje vodstvo: ona je prestala postojati kao država. Mada labava kao ustanova federacija je držala na okupu republičke interese i staleške sebičnosti. Osim Saveza Komunista poslije XIV kongresa se naizgled sačuvalo sve što je i ranije bilo: slavna tradicija, državne međe tek ponešto s juga ugrožene…Ali, sada su svi u sudbinu države unosili umesto opštih, svoja shvatanja i potrebe. Jugoslavija se obnavljala kao zdanje, koje se danju gradi, a preko noći razgrađuje, jer je uvek bilo onih koji su svojevoljno odricali vrednost svake odluke. Jugoslavija se nije podelila – kao što se obično kaže (…) ona se raskomadala na mnogo više htenja i prohteva. (…) Sigurno je bilo mnogo onih, koji su se priklanjali neiskreno, koji su pregovarali na obe strane ili se prebacivali, često zbog nevelikog povoda, iz jednog u drugi tabor (…) Građanski rat u Jugoslaviji nije bio strašan zbog prolivene krvi, već zbog upornog bezumlja onih, koji su već jednom (1941) prešli ivicu propasti.[1]“

Ubijena i raskomadana

To je bila Jugoslavija nakon sloma zajedništva na XIV. Kongresu Saveza Komunista, nakon pada Berlinskog zida i nakon svih neuspjelih pokušaja premijera Ante Markovića i infuzija stranih novčanih sredstava (koje je dijelom dobio, a dijelom su mu obećana) ukoliko se federacija ne raspadne. Sve su to bili pokušaji da se izbjegne komadanje i građanski rat kad je Jugoslavija ostala ne samo pod ciglama Berlinskog zida, već je raščerečena i pretvorena u krvave sedmine koje razvlače hijene, a po njima gamižu crvi.

Ne završava li tako svako raskomadano truplo? Od krvavog leša bolje je odvratiti pogled jer smrt je uvijek tragedija i ružna je, a prati je i neugodan zadah od kojeg čovjeku postaje mučno…

Davno je Jugoslavija nestala i nove generacije je ili ne poznaju ili im je ostala u maglovitom sjećanju djetinjstva. Naricanje nad umrlim stvar je pogrebnih običaja i narikača, a samo je Gospod uskrsao po biblijskom predanju – ono što ljudi dokrajče ne uskrsava. Uzalud je zaboravljeni dramski pisac i golootočki robijaš Aleksandar Popović na umoru devedesetih godina uskliknuo: „Bit će još Jugoslavije i bit će još socijalizma!“ Zasad ih nema i u onom obliku u kojem ih je bilo nikad ih više neće biti. Što još ne znači da te ideje ne žive – jer nisu od jučer – i da će u nekim drugim vremenima doživjeti svoje sasvim drugačije, potpunije i sretnije ostvarenje. Talasi vremena prolaze i vraćaju se nikada mirni, nikada isti; nikada ne odustaju od traganja za novim obalama kako bi izmijenili one stare.

Ostatak ničega [2]

Kad je nakon Pinochetovog puča u Čileu umro Pablo Neruda, uprkos golemog straha i patnje koja je tek dobijala svoje zastrašujuće crte pred čileanskim narodom, na sprovodu se okupila velika masa ljudi izvikujući samo tri riječi: „Neruda je živ!“

Htjeli su reći da Neruda živi u njihovim srcima, idejama i uvjerenjima, u vlastitim stihovima i da će nadživjeti metež i tragediju koja ih je zadesila. Isto se može reći i za ideju Jugoslavije: ona živi ne samo u sjećanjima onih koji su je doživjeli, već i u sjećanju onih koji je ne pamte, kao davno nestala zemlja koju su nadahnjivale napredne misli od kojih danas nije ostalo gotovo ništa, ali metež života zove stare utopije i prisjeća se minulih nada. Ubojicu privlači mjesto zločina. Starci tuguju za mladošću, a mladi žude za srećom. Sve to teško iskazivo, spleteno u mučan čvor suprotnih osjećaja, htjenja, mržnji, žudnji, želja,osjećaja poraza ili Pirovih pobjeda, sve što je u svakom čovjeku – mladom ili starom – drugačije, različito, crno ili crveno, žarko ili ugašeno, ima ipak i danas samo jedno ime: Jugoslavija.

Crveno i crno

Lav Tolstoj je u usta Ane Karenjine stavio nezaboravne riječi o ljubavi: „Mislim da ima onoliko vrsta ljubavi – govori Ana – koliko i srdaca“. Pa i osjećaja (ljubavi ili mržnje) prema bivšoj zemlji na ovim prostorima ima koliko i srdaca. Svak je katarzu nestanka zemlje doživio i proživio na sebi svojstven način i u nju uputio svoje potomstvo. Pa kad smo već na metaforama, možda nije na odmet sjetiti se i početne rečenice Tolstojevog romana: „Sve sretne porodice sliče jedna drugoj, a svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način“. Isto bi se moglo kazati za nezavisne republike proizišle iz krvavog raspada: svaka je nesretna na svoj način. Lucio Magri[3] piše: „Jugoslavija je bila jedina istočna zemlja koja se pokazala sposobnom da se sama oslobodi u jednom užasnom ratu od vanjskih neprijatelja, talijanskih fašističkih formacija i njemačkih trupa kao i od unutrašnjih neprijatelja, bilo da se radilo o četnicima to jest monarhističkim nacionalistima ili hrvatskim ustašama. Uzrok i posljedica te epohe bila je nastanak nove nacije, koja je ujedinjavala različite narode, religije i etnije, koje su vjekovima međusobno ratovale, te stvaranje skupine ljudi, koja je bila interetnička i veoma ponosna na to“.

Takva je bila Jugoslavija u očima jednog komuniste. Oni koji su mislili drugačije – kao na primjer Miloš Crnjanski – ostavili su o tome trag u prozi i stihovima. Crnjanski u pjesmi „Lament nad Beogradom« („Jan Majen i moj Srem, Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, priviđaju mi se još dok ovde ćutim, bdim i mrem…“). Za kojim Beogradom lamentira Crnjanski: za onim što je postojao prije Drugog svjetskog rata i koji je užasno razoren 6. aprila 1941. te doživio još jedno stravično bombardiranje od strane angloameričkih trupa 1944., a da se svinjarija iz 1999. i ne pominje (jer tada Crnjanski već odavna nije bio živ). Beograd kad sam ga prvi put ugledala ranog proljeća 1945. godine, nerazumno dijete, uprkos ruševina cvao je i pjevao na Terazijama, partizani su neprestamo igrali kolo, a Crnogorci poskakivli svoj „Oro“ dok je na zgradi Albanije gotovo svake večeri gorjela bengalska vatra u čast pobjede Crvene Armije jer se rat bližio kraju i Rusi su svaki čas bili sve bliže Berlinu… Svake večeri orile su se ruske i partizanske pjesme, priređivani su veliki vatrometi pobjedi u čast; sreća pobjede imala je svoj lik, boju i zvuk: crveno, vatreno raspjevano. Sitno dijete ne može shvatiti što je rat čak ni kad čuje tutnjavu, ni šta je pobjeda ni kad osjeća opću radost. Ostao je u mutnom sjećanju osjećaj sa neke davne izložbe sovjetskih slika :“Na putu za Vjazmu“: na njoj mrtva majka sa živim djetetom na raskrvavljenim grudima. Nešto od osjećaja koje je izazvala ta slika probudilo se ponovo u sramnom posljednjem ratu i ostalo tu zauvijek.

Podjele

Na Balkanu svaki je kamen podjela. Čiji je spomenik most u Višegradu; čiji je grad Zvornik; kakav je to barbarin uspio bespotrebno srušiti most u Mostaru; zašto je Turopolje odmah do Zagreba; zašto je poznata pjesma: „Kad je pođoh na Bembašu, na Bembašu na vodu…“ pjesma bosanskih Jevreja, a ne Muslimana, kao što svi pogrešno misle? Tko nam je dao pravopis i jezik, Vuk, Gaj ili Stanko Vraz ? Čiji su pisci Andrić, Čopić, Njegoš, Davičo, Krleža i toliko drugih oko kojih se spore… Ali pisaca, još manje pjesnika u doba post-moderne ili post kapitalizma ili tranzicije (iz čega i u što?) na Balkanu, pogotovo takvog formata koji će preživjeti sredinu i epohu, više nema. A veliki slikar Vlaho Bukovac ustvari je talijansko usvojče i pravo mu je ime Biaggio Faggioti. Čiji su svi oni slikari i kipari od Murtića, Lubarde,  Džamonje pa do Meštrovića čiji kip pobjednika još uvijek stoji na Kalemegdanu u Beogradu?

Kome podizati spomenik: Gavrilu Principu, koji je igrom slučaja ubio pogrešnog i najmanje krivog iz nesretno degenerirane kuće Habsburgovaca, ili pak Ferdinadu, koji je bio omražen i podcjenjivan na bečkom dvoru pa su ga poslali u Sarajevo kako bi njegova smrt postala povod jednog dotad neviđeno krvavog imperijalističkog rata? Da li su srpski političari prevarili Trumbića pri stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa je on kasnije poludio? Kada i zašto je to ime izmijenjeno u Jugoslaviju? I čija je to zamisao bila – svakako ne prvotno onih koji su kakvu – takvu državu s nekim dinastijama što vuku porijeklo od trgovaca svinjama već imali, već ljudi poteklih iz onih nacija koji su robovali u Austro-Ugarskoj „tamnici naroda“ iako na bečkom Burgu još i danas stoji zlatnim slovima ispisano. „His moenibus adheret amor populorum meorum“[4]. Da li je tim zidinama hrlila mržnja ili ljubav naroda i svih onih izginulih za nezasitne imperijalističke apetite ili za stvar propale Habsburške monarhije na frontovima na Soči, na Ceru, u Bukovini i u Galiciji… Što je o Jugoslaviji kao o zajednici slavenskih naroda mislio zaboravljeni socijaldemokrat Etbin Kristan, što austromarksist Karl Renner koji je često boravio u Beogradu – možda kao gost Tucovića? Što su oni govorili srpskim socijaldemokratima o kulturnoj autonomiji ili neophodnosti stvaranja asimetrične federacije jer u protivnom pitanje ostalih zapadnijih slavenskih naroda ostaje zauvijek kamen spoticanja. Njih odavna već nema. Današnja socijaldemokracija je izdajnička protuva, a vjetar je odnio dragocjene riječi koje su mogle poslužiti balkanskim narodima kao upozorenje. Ili nisu, jer, kako je tvrdio Nietzsche, čovjek je nedjeljiv od vlastitih životinjskih poriva ili Marx kad je napisao kako historije nema i neće je biti „sve dok će pobjednik ispijati vodu iz lubanje vlastitog neprijatelja“.

Uzgajivači maka i drogeraši

Sve je to danas historija koja je, kako reče Gramsci, učiteljica života od koje nažalost nitko nikada ništa nije naučio. A jedan izraelski sveučilišni profesor usporedio rad historičara u odnosu na nacionaliste s uzgajivačima maka u odnosu na drogirane opijatima. Svi nacionalisti neutješno kukaju nad sudbinom vlastitog naroda, a potpuno su gluhi i slijepi za nesreće i tragedije koje su  oni prouzročili drugima. Vrijedi jasno i za sve balkanske nacionaliste i njihove narode koje najbolje ilustrira slika Bruegelovih sakatih prosjaka.

Da svega toga ne bude, ujedinjeni jednom velikom idejom zajedništva u kojoj su svi spojeni u vlastitim različitostima koje su neprikosnovene, a ipak združene u zajedničkoj borbi, sastao se 29. novembra 1943. u skromnoj dvorani u Jajcu, u postradaloj i okrvavljenoj Bosni – poprištu najljućih bojeva, skup nazvan AVNOJ: Antifašističko Vijeće naroda Jugoslavije izraslo u borbi za ideal zajedništva, pravde, slobode, u bespoštednom konfliktu s nacizmom i klerofašizmom. Delegati su se, da na njega dođu, probijali kroz neprohodne teritorije pod okupatorskom vlašću i, ne jednom, doveli u opasnost vlastite živote. Imalo je zbog čega. Bio je to veliki trenutak i ostavio je tragove u gotovo pedeset godina mirnog zajedništva, ekonomskog napretka, socijalne sigurnosti i mnogo čega drugog: društvenih stanova, zdravstvenog osiguranja – potpunog i bez naplate, penzija nakon 30 godina staža, sigurnih radnih mjesta, jeftinih vrtića, uglednih sveučilišnih ustanova, solidnih izdavačkih kuća i još mnogo drugog što se iz današnje perspektive čini nevjerojatnim. Sve je to palo i nestalo u dimu jednog sramnog bratoubilačkog rata koji je ostavio neizbrisive tragove ne samo u materijalnim razaranjima nego i u duševnom rastrojstvu i moralnom posrnuću nekoliko generacija.

Lice i naličje

Jasno, postojalo je i naličje medalje. Zahodi su u toj zemlji zaudarali od Triglava do Đevđelije, konobari bili osorni, mnogi spavali na radnom mjestu ili krali bogu dane ne radeći ništa dok je samoupravljanje imalo srca i duše za svakog pa i za zabušante i neradnike, u Savez komunista ulazilo se na velika vrata – ne iz uvjerenja nego iz karijerističkih razloga, direktori poduzeća često su bili primitivci bez potrebnog obrazovanja s debelim partijskim zaleđem (najbolje ih prikazao Milan Lane Gutović, junak današnje „Bele lađe“), nije izgrađeno dovoljno modernih drumova i autocesta, tržnice su bile prljave, a ujesen je cijela zemlja vonjala na makedonski paradajz, u doba kolinja fabrike su imale ispražnjena radna mjesta, bilo je osionih i bezobraznih kojima nitko nije mogao ništa, ali svi su nekako živjeli; starci nisu šmoljali oko smeća i prebirali po kompjuterima, a kad si uzeo kredit u banci na kraju je rata – zbog devalvacije – vrijedila kutiju cigareta. Uz pjesmu „Plavo se more talasa, radnička odmara se klasa“, svi su išli na more – tko u radnička odmarališta, tko u kampove, tko u iznajmljene sobe ili hotele…

Da li je Jugoslavija bila komunistička zemlja?

Danas je sve to davna i, za nove generacije, nezamisliva prošlost. Jugoslaviju onakvu kakva je bila, poslijeratnu, stvorila je komunistička partija i oni koji su prošli kroz velike borbe i patnje da bi ona postojala. No ni jedna partija na svijetu, ma kako visoke ideale imala i koliko god bila stroga, ne može imati članstvo drugačije od ljudi koji žive u njenom okruženju, drugačiju od njihovih tradicija, navika, ponašanja i mentalnog sklopa. U buci jedne krvave borbe to još nije bilo jasno – i bolje je tako i tako mora biti jer inače ne bi bilo snage za ratovanje. I to je iskazao pjesnik Miljković: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?“

Pjesnika su objesili, a zemlju raščerečili. Razgovor o uzrocima bio bi isuviše dug i ovdje mu nije mjesto. Komunistička partija bila je kičma federacije i pretpostavljala je viši stadij demokracije od vulgarne buržoaske demokracije: jedan građanin – jedan glas. Na toj formuli jugoslavenska federacija nije mogla opstati jer bi većinski narod uvijek i u svemu nadglasao manjine. A onda su se razišli i zaratili i svuda su glavom platile manjine, a umjesto demokracija stvorene su tijesne državice, ideali malograđanštine i sitnih duša koje imaju ružnu nedavnu prošlost, tešku sadašnjost i mutnu budućnost.

Sve to još nije razlog da se ne sjetimo 29. novembra  (1943.), svega što je bio i još više trebao biti i da mu odamo mu poštovanje. Sad možete odslušati još zbor Jevreja iz Nabucca i sjetiti se arije: „Oh, patria si cara perduta[5]“. Nad nečim što je odavno umrlo ne vrijedi više plakati, ali treba se zapitati: što mogu učiniti da postane bolje? Svi ratovi i sve dobro i loše počinje najprije u glavama, odnosno u svijesti ljudi. Najjači bedem protiv konzervativizma i malograđanštine su ljudska shvatanja i pogledi. Širenje vidika i znanja na ovim prostorima danas je jedino što možemo učiniti u čast bivše zemlje, izdane revolucije i porobljenih i zbunjenih građana.

Jasna Tkalec

Ovih se dana u nekim krugovima obilježava godišnjica ukrajinske gladi s početka 30-ih XX. stoljeća, tzv. Holodomora. Tvrdi se da je sovjetska vlast namjerno izazvala glad u Ukrajini jer joj je smetao ukrajinski antisovjetski, pa i antiruski, nacionalizam. Protura se teza da je glad bila rezultat mržnje sovjetskog rukovodstva prema ukrajinskom narodu.

Uzroci gladi i stradanja sovjetskog stanovništva su puno kompleksniji od antikomunističkih teza koje dominiraju dijelom povjesničarskih i medijskih krugova. Ruski povjesničari ističu, s pravom, da se glad nije dogodila samo u Ukrajini, već i u ruskom Povoložju, te Kazahstanu. Glad je bila, kao i sve dotadašnje gladi na tom prostoru, prvenstveno posljedica suša koje su se periodično javljale. I u carskoj Rusiji, glad kao posljedica suše s milijunskim žrtvama je bila čest posjetilac. Važno je napomenuti da je glad početka tridesetih posljednja glad izazvana sušom na prostoru SSSR-a. To pak upućuje na tezu da je glad prvenstveno posljedica slabe centralne vlasti koja nije uspjela intenzivirati poljoprivrednu proizvodnju te stvoriti zalihe hrane kakve je SSSR već 1941. godine imao. Dvadesete godine u SSSR-u bile su zlatne godine demokracije, slobode i stvaralačke energije, nesravnjive s bilo kojim drugim dijelom svijeta. Opća sloboda misli i djela imala je svoju cijenu koja se očitovala u anarhiji i u mnogim dijelovima javnog života gdje joj ne bi smjelo biti mjesta. Poljoprivreda je prepuštena tržištu s tim da je centralna vlast financijski podupirala zadrugarstvo. Ta su sredstva najčešće zloupotrebljavana pa efekta od njih, s izuzetkom zadruga Tolstojevaca, nije bilo. Uz to, kao direktna posljedica Prvog svjetskog rata, strane vojne intervencije, te građanskog rata, uz 18 milijuna civilnih žrtava, bio je i egzodus gradskog stanovništva iz gradova u sela. Krajem dvadesetih, postalo je jasno da SSSR sve više zaostaje za zapadnim zemljama koje sa svoje strane nisu odustajale od rušenja socijalističkog sustava u SSSR-u. Pokrenut je ogromni proces industrijalizacije praćen razvojem znanosti te centralizacijom svih znanstveno-tehničkih resursa. Kad se govori o poljoprivredi, dva su puta bila za povećanje njene efikasnosti i oba su uključivala okrupnjavanje poljoprivrednih površina. Prvi je bio povratak na staro, na poljoprivredu baziranu na velikim zemljoposjedničkim imanjima koja su u carskoj Rusiji, premda koristeći zemlju slabije kvalitete, imali bolji urod po jedinici površine od sitnih zemljoposjednika te proizvodili 40 % ruskog zrna. Drugi je bio kolektivizacija za koju se odlučilo Staljinovo rukovodstvo. Kolektivizacija je provedena raznim metodama gdje je velika većina seljaka dobrovoljno ušla u kolhoze, osobito tzv. srednjaci. Problem je bio desetmilijunski sloj kulaka, seljaka koji su u manjoj ili većoj mjeri bili bogatiji od drugih. Osnovna točka prijepora između kulaka i vlasti je bilo njihovo mjesto u društvu. Kulaci, svi a ne samo ukrajinski, su se, po mišljenju rukovodstva SSSR-a, morali podrediti interesima društva. Isti problem sitnog posjednika imala je i carska Rusija koja je proces raskulačenja započela još u prvom desetljeću XX. vijeka. Raskulačenje je provedeno dosta oštro, ponekad i brutalno, te je izazvalo val protesta ruskih intelektualaca nacionalističkog svjetonazora. Isti su ti intelektualci na kraju počeli podržavati ukupnost mjera sovjetskog rukovodstva jer su one rezultirale ekonomskim i kulturnim oporavkom zemlje te njenim dotad neviđenim uzletom. Dotada je, također, svima postalo jasno da se ponovno sprema vanjska agresija na zemlju te da su provedene mjere bile nužan preduvjet za opstanak sovjetskih naroda, pa tako i ukrajinskog. Pripadnici organa državne represije koji su prekršili zakone SSSR-a tijekom raskulačenja su 1937. i 1938. godine bili sankcionirani, njih 800 000, dok je istovremeno dva milijuna seljaka bilo rehabilitirano. Raskulačenje je donijelo ogroman ekonomski, socijalni i kulturni napredak velikoj većini mladih pripadnika raskulačenih obitelji – te su osobe, koje su bile predodređene na mukotrpni život seljaka, postajale sveučilišno obrazovani građani.

Rat povjesničara na temu Holodomora se uglavnom vodi između ukrajinskih nacionalista i ruskih nacional-komunista dok su argumenti klasičnih ruskih nacionalista antikomunističkog smjera nesupstancijalni, odnosno neprincipijelni. Ukrajinski nacionalisti ističu cifru od minimalno 5 milijuna mrtvih što korespondira s demografskim gubicima cijelog SSSR-a, a ne samo Ukrajine, koji se mogu izračunati uspoređivanjem popisa stanovništva u SSSR-u iz 1926. i 1939. godine. Koristeći se tom metodom dođe se do cifre od 5,5 milijuna nedostajućih građana SSSR-a koji su ili umrli ili prebjegli iz SSSR-a. Teško je reći koliko je ljudi emigriralo, no vjerojatno se ne radi o značajnijoj brojci. S druge strane, ruski povjesničari ističu da se primjenom iste metode dođe do 7-8 milijuna demografskih gubitaka u SAD-u tridesetih godina gdje je također harala suša, a bankari provodili proces okrupnjavanja zemljišnih posjeda, odnosno raskulačenja. Do sličnih demografskih gubitaka je došlo u SSSR-u i početkom devedesetih kad je izgubljeno ne manje od tri milijuna ljudi (premda je vjerojatnija cifra od šest milijuna). I tada, kao i tridesetih, muški dio populacije je daleko više postradao što upućuje na nekoliko činjenica. Prvo, to nije bio genocid jer je postradao samo jedan dio populacije, tradicionalno manje otporne na glad i zarazu, na određenom području te da povećana smrtnost nije bila direktna posljedica gladi, već smanjenog imuniteta ljudi kao posljedica pothranjenosti. Obje gladi bile su rezultat slabe centralne vlasti s tom razlikom što je sovjetska vlast poduzela mjere da se eliminiraju svi preduvjeti moguće buduće gladi dok ruska vlast devedesetih to nije. Treba ipak napomenuti da je sovjetska vlast tridesetih vodila, za današnje prilike nepojmljivo, tvrdu državnu politiku te da se na putu do cilja nije obazirala na žrtve. Na račun izvoza sirovina, ali i žitarica, SSSR je trgovinski deficit iz 1929. godine pretvorio u trgovinski suficit 1935. godine. Te mjere su bile nužan preduvjet pobjede sovjetskih, pa tako i ukrajinskog naroda, u nadolazećem ratu.

Ukrajinski nacionalisti, kao i mnogi zapadni povjesničari, vole isticati da je jedna od posljedica Holodomora bila masovna kolaboracija Ukrajinaca s Hitlerovcima. Zaboravlja se pritom da je Ukrajina kakvu danas poznajemo formirana u vrijeme SSSR-a te da je do 1939. cijela zapadna Ukrajina (i Bjelorusija) bila pod vlašću Poljske te da je upravo taj dio Ukrajine, dio koji nije bio dio SSSR-a u vrijeme Holodomora, imao značajnijeg udjela u kolaboraciji s nacistima. Istočni dio Ukrajine pokazao je izuzetno visoku patriotsku svijest u obrani SSSR-a od vanjske agresije. I statistike to potvrđuju jer Ukrajinci čine 15,9 % poginulih Crvenoarmejaca dok je postotak Ukrajinaca u SSSR-u u to vrijeme iznosio 16,4 %. Cijeli istočni dio Ukrajine je tijekom okupacije bio poprište partizanskog otpora okupatoru. Kolaboracija u Ukrajini je bila raširena u nešto većoj mjeri u zapadnoj Ukrajini i nosila je antipoljski karakter. U fašističkoj Poljskoj međuraća, Ukrajinci, Bjelorusi i Židovi bili su građani drugog reda, što u SSSR-u nije bio slučaj.

Današnja Ukrajina je duboko politički, nacionalno, svjetonazorski i ekonomski podijeljena zemlja. Grkokatolički zapad zemlje, pravoslavni istok, te tatarski Krim predstavljaju tri zasebne kulturne cjeline koje u svakom trenutku mogu dovesti do raspada zemlje. No, puno značajnija je ekonomska podijeljenost gdje se zemlja raskolila, kao uostalom i sve istočnoevropske, na tanki sloj političko-ekonomske elite i rastući sloj siromašnih i bijednih. Ukrajina je nakon raspada SSSR-a izgubila status povlaštene nacije u trgovinskim odnosima s Rusijom. Ruski plin, za razliku od jedne Njemačke, plaća se po punoj, odnosno desetostruko većoj od normalne, cijeni što dovodi do progresivnog osiromašenja stanovništva. Ukrajina je pala u duboke dugove u zapadnim bankama tako da mora slušati političke diktate. Ukrajina će na kraju vjerojatno biti vraćena u rusku sferu utjecaja, odnosno kontrole. Prvi znakovi tog procesa su masovni transferi ukrajinskog duga iz zapadnih banaka u ruske banke, poglavito u Sberbank.

Treba na kraju istaći da ruski narod neće imati nikakve koristi od vraćanja Ukrajine u domenu ruske države.

Azur Sejdić,

potpredsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske