Archive for SRP

ŠIBENSKA DEKLARACIJA O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA

Nova ljevica – NL, Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH,
Socijalistička radnička partija – SRP i Radnička fronta – RF,
potpisali su u Šibeniku 8. rujna 2018. “ŠIBENSKU DEKLARACIJU O
USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA”.

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i
pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi,
udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, koji se žele priključiti
platformi.

Šibenska deklaracija započinje analizom stanja – da Hrvatska “ni
nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i
kapitalizma, nije konsolidirana demokracija ni ekonomija i da je
Hrvatska, s pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu
na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih – danas po većini
pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na
začelju EU.

“Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji
žele promjenu paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine,
nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane
vlada lijevog i desnog centra”, navodi se u Šibenskoj deklaraciji.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu novog društvenog ugovora
koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA

B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE
POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE

C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST i AKTIVNOST SVIH LJUDI

D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK

E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI VELIČA DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA.

Potpisnici Šibenske deklaracije obvezali su se da će radi
maksimalizacije mogućnosti za provedbu postavljenih ciljeva, u svom
političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati
potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i
pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih
težnji i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata
“kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali
složene promjene – ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih
prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj.”

U prilogu: cjeloviti tekst Šibenske deklaracije.

 

Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici i predstavnice stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta, zabrinuti za socijalnu i ekonomsku perspektivu Hrvatske i budućnost demokracije u Hrvatskoj i Evropi – donosimo

 

ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE –

ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA

1.

 

Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsoldirana demokracija ni ekonomija.

S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU.

Dok vladajuće stranke zemlju vode primjenjujući zastarjele modele političkog jednoumlja izraženog kroz eufemizam nacionalnog zajedništva  i dok kapitalizam na poluperiferiji Evrope većinu ljudi vodi u sve dublju krizu i spiralu unutrašnjih i vanjskih dugova, osiguravajući prosperitet samo onima koji pristaju na koruptivnu isprepletenost kapitala i vlasti – Hrvatska je izgubila i još gubi stotine tisuća radnih mjesta i stanovnika.

Partitokratske stranke na vlasti u tom razdoblju, kao i danas, provode svoje interese bez osjećaja i odgovornosti za radno, socijalno, zdravstveno, obrazovno i opće stanje stanovništva.

Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika), vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji.

Danas su plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi. Radnicima u Hrvatskoj plaće su pale na 37 % prosjeka zapadne Evrope. Problem predstavlja i visoka nezaposlenost – podatak o 10% nezaposlenih (otprilike 176.000 ljudi) ne dočarava u potpunosti situaciju jer ne uključuje veliki broj atipičnih ugovora o radu. Već je oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija. Od početka krize 2008. izgubljeno je svako 11. radno mjesto, a nova se ne otvaraju.

U Hrvatskoj praktički je na djelu zabrana zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Na početku krize u zemlji je bilo 12,3% zaposlenih na određeno vrijeme. Danas, nakon što je kriza upotrijebljena za daljnje uništavanje sigurnosti radnika i širenje prekarnih modela zaposlenja, radnika s takvim ugovorima dvostruko je više, čak 22,2%. Prema atipičnim oblicima rada Hrvatska je na 4. mjestu u EU.

Istovremeno, Vlada inzistira na politici iscrpljivanja radnika snižavanjem plaća, ograničavanjem radničkih prava, otpuštanjem radnika iz javnog sektora, mjerama štednje, a sve zbog navodnog povećanja kompetitivnosti. Vladajući inzistiraju na mitovima o stranim investitorima kojima samo treba stvoriti “povoljnu klimu”, ne pitajući koliko je ta klima povoljna za radnike i većinu stanovništva. Strani investitori pak ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura,  poput telekomunikacija i trgovine, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete. Umjesto rizičnih ulaganja u velike fiksne troškove (zgrade, infrastrukturu, itd.), investitori preuzimaju javna poduzeća i šire se na prirodne resurse, preuzimaju obalne i šumske resurse – kupuju pravo na rentu.

Vladajući kao i njihova parlamentarna oporba ponavljaju mit o blagodatima EU fondova, zanemarujući činjenicu da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize. Iznos koji EU fondovi nude nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te Hrvatska 10-50%  svakog iznosa treba dati sama.

Za Hrvatsko se gospodarstvo uglavnom zamišlja da mu spas treba doći izvana. dok se u  potpunosti negira asimetrični odnos između centra i periferije Evrope, gdje gospodarstvo bogatih ne počiva na njihovim vještinama i sposobnostima, već na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima, međunarodnim lobijima, državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije.

Klanjanje “slobodnom tržištu” dovelo nas je do skoro potpune deindustrijalizacije, a danas su na udaru i posljednji ostaci industrije, poput brodogradnje, jer nam EU zabranjuje državne subvencije.

Vladajuće stranke su u proteklih 28 godina u potpunosti monopolizirale politički život u Hrvatskoj, ostavljajući marginalni prostor utjecaja na kreiranje i provedbu politika. Ta isključenost većine iz stvarne uloge u političkom odlučivanju temeljni je uzrok apolitičnosti i glasačke apatije, a vladajućima odgovara jer im omogućuje daljnje oslanjanje na klijentelističku glasačku mašineriju.

U Hrvatskoj je preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksulnih manjina, migranata kao i na slobode medija, dok navodne “protusistemske“ stranke svoju političku poziciju održavaju na valu opravdanog nezadovoljstva građana, ne nudeći održiva ekonomska i politička rješenja, utemeljena na ekonomskoj i političkoj demokraciji.

Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih  koji žele promjenu opisane paradigme  u skladu  s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra.

2.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

 

  1. A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA koja će se ostvariti jačanjem intenziteta i kvalitete javnog dijaloga kao osnove za provođenje nove društvene regulacije, radi povećanja moći naroda u odnosu na predstavničke i izvršne vlasti, prijenosom ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice i narod, demokratizacijom političkih stranaka i smanjivanjem ovlasti predsjednika stranaka, čelnika predstavničke i izvršne vlasti, kao i gradonačelnika i načelnika, digitalizacijom usluga i potpunom transparentnošću tijela javne vlasti, ukidanjem županija i dijela općina, razvijanjem podatkovne demokracije i dubinskom reformom pravosuđa kojem su zakoni i njihova provedba izraz težnje k pravednosti s nultom tolerancijom spram korupcije i nasilja.

 

  1. B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE kroz korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svoga rada, te kroz izgradnju solidarne, kružne i zelene ekonomije koja će se ostvariti jačanjem radničke participacije i vlasništva, poticanjem zadrugarstva i ekološke proizvodnje, očuvanjem javnih resursa i prostora od privatnih ulagača povezanih s korumpiranom javnom upravom, uvođenjem progresivne porezne politike na račun bogatijih (uključujući crkveni i ekološki porez), dokidanjem prekarnih oblika rada u korist sigurnosti (rada, mirovina i zdravlja).

 

Želimo zaštiti i sačuvati javna dobra od eksploatacije koja donosi dobit za 1% stanovništva,  a uništava osnovne resurse za našu djecu i unuke i uspostaviti ekonomiju koja je održiva i otporna na krize kreiranjem novih oblika ekonomske proizvodnje koji nisu vođeni logikom kratkoročne maksimalizacije profita za elite, već osiguranjem egzistencijalne sigurnosti za sve. Želimo pravila i uvjete poslovanja i porezne obveze gradirati s obzirom na financijsku snagu i veličinu poduzeća.

Ekonomska sigurnost treba se temeljiti na osiguravanju potreba svih, a ne na bogaćenju manjine na račun radnika, nezaposlenih, studenata i umirovljenika. Ekonomija mora biti u interesu većine, a zaposlenost, prehrambena sigurnost, stambeno pitanje trebaju biti temeljni, a ne samo usputni proizvod profitne ekonomije koji se eventualno tek djelomično ostvaruje (ali nikada potpuno i nikada za čitavo društvo).

 

  1. C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST I AKTIVNOST SVIH LJUDI, a koja će se ostvariti ukidanjem politika koje su dovele do stvaranja povlaštenih klasa ovisnih o socijalnim davanjima te prenošenjem tih prava na naredne generacije – što dovodi do stalnog porasta proračunskih izdvajanja za određene društvene skupine. Smatramo da treba stimulirati radnu aktivnost svakoga, u mjeri u kojoj je to moguće, ali isto tako izgraditi jaku socijalnu mrežu sigurnosti kako osobe nakon gubitka posla ili odlaskom u mirovinu ne bi bile izložene riziku od siromaštva. Smatramo da svi branitelji koji imaju ratni put trebaju zadržati socijalna prava, ali da stotine tisuća onih koji nisu bili na ratištu a pripadaju im određena financijska i druga prava trebaju biti izjednačeni sa svima drugima. Želimo provesti reformu mirovinskog sustava koja će osigurati zajamčenu minimalnu mirovinu za sve iznad 65 godina, a koja će biti viša od iznosa granice siromaštva, te osigurati sustav u kojem osobe s punim radnim stažem imaju mirovinu koja garantira dostojan život u starosti, te eliminirati većinu povlaštenih mirovina koje su temeljene na statusu, a ne dužini radnog staža. Želimo osigurati egzistencijalnu sigurnost obitelji proaktivnom stambenom politikom koja neće biti temeljena isključivo na tržišnim i financijskim ciljevima banaka kreditora, već ciljevima kvalitete života pojedinaca i obitelji. Svi koji žive u RH bez obzira na radni ili drugi status trebaju imati jednako dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Reforma zdravstvenog sustava treba eliminirati neefikasnosti i gubitke sustava i povećati kvalitetu zdravstvene zaštite, ojačati sustav primarne zdravstvene zaštite, značajno povećati izdvajanja za prevenciju, uključujući i svima dostupne godišnje sistematske preglede, te povećati dostupnost inovativnih terapija koje su već dostupne drugim stanovnicima EU.

 

  1. D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK zasnovana je na povećanju izdvajanja za kulturu i obrazovni sustav, posebice na investicije u kulturnu i obrazovnu infrastrukturu van velikih gradova. Zalažemo se za potpunu i dosljednu provedbu Kurikularne reforme po modelu koja neće ostati na modelu tzv. Jokićeve radne skupine, nego će uključiti potpuniju i radikalniju demokratizaciju škola te osigurati jednake obrazovne prilike od vrtića do doktorata za sve, neovisno o ekonomskom stanju njihove obitelji. Nužno je izjednačavanje infrastrukturnog standarda škola na području cijele Hrvatske. Posebni naglasak stavljamo na reafirmaciju nastavničke profesije kroz ulaganje u njihovo cjeloživotno obrazovanje i kroz povećanje plaća, rasterećenje administrativnih i drugih obveza koje nisu vezane s nastavom. Smanjivanjem nastavničkih normi i veličina pojednih odjela, želimo u praksi omogućiti individualni pristup svakom učeniku. Obrazovanje tijekom cijelog života treba biti besplatno, jednako dostupno svima, što će osigurati osobni i profesionalni razvoj svakoga. Želimo snažnije podržati različite oblike kulturne aktivnosti mladih, posebno u području nezavisne kulture, te im osigurati pristup resursima. Na području sporta, želimo većinu izdvajanja preusmjeriti na amaterski i rekreativni sport i javno dostupne sportske aktivnosti za sve dobne skupine.

 

Posebno želimo poticati jačanje civilnog društva u području zaštite ljudskih prava, posebice prava žena i prava LGTBIQ osoba, te promociji pozitivnih društvenih vrijednosti koje će doprinijeti stvaranju otvorenog, modernog i progresivnog društva.

 

  1. E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI PROMIČE DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA što će se ostvariti demilitarizacijom društva i smanjenjem proračuna namijenjenoga vojsci – na 1 posto državnog proračuna, uz jačanje sustava civilne zaštite i solidarnosti među ljudima, proaktivnom mirotvornom politikom, promocijom tolerancije i suradnje sa susjedima te međunarodne razvojne suradnje, predanošću ciljevima održivog razvoja, jačanjem demokratskog legitimiteta i efikasnosti evropskih institucija i osiguravanjem humanih rješenja problema izbjeglica i migranata u regiji, kao i u Evropi.

 

3.

 

Mi,  pojedinke i pojedinci, predstavnici stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta kao potpisnici ove Deklaracije obvezujemo se da ćemo radi maksimalizacije mogućnosti za provedbu opisanih ciljeva u svom političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji  i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali složene promjene –  ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj i u čitavoj Evropi – radi demokratske i održive budućnosti svih njenih stanovnika.

 

4.

 

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, a 8.9.2018. u Šibeniku potpisali su je

 

 

– za Novu ljevicu________________________Dragan Markovina, predsjednik

 

– za Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH_______Mladen Novak, predsjednik

 

– za Socijalističku radničku partiju – SRP___________Vlado Bušić, predsjednik

 

– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

 

 

5.

 

Radnička fronta – RF ističe, kao svoje izdvojeno mišljenje:

Radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista (onih koji imaju monopol na sredstva za proizvodnju – banke, poduzeća, tvornice, trgovačke lance, hotele itd. – i svoj profit ostvaruju radom drugih) i radnika (svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli).

Ta politika podrazumijeva re-industrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne  subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo.

Demokracija mora prestati biti fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu i postati društvena stvarnost kojom se ostvaruju interesi radnog naroda, stoga je potrebno smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem.

 

– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

 

 

 

 

 

UNSERE ZEIT – Proslava glasila Njemačke komunističke partije

U njemačkom gradu Dortmundu je od 07. 09. – 09. 09. 2018. održana tradicionalna proslava glasila DKP-a (Njemačke komunističke partije) „Unsere Zeit“. „Unsere Zeit“ je tjedni list koji je od svog osnivanja (1969.) do dana današnjeg dosegao tjednu nakladu od 6.000 izdanja te se svakih par godina održava već kultna „UZ Pressefest“, proslava s bogatim kulturnim i političkim programom. Također valja napomenuti da se ove godine navršila i stota godišnjica osnivanja KPD (Komunističke partije Njemačke) kao i pedeseta godišnjica osnivanja DKP-a i SDAJ (Socijalistička njemačka radnička omladina) – omladinske organizacije DKP-a, što je dodatno uvećalo čitavu svečanost. Dvodnevna proslava održana je u parku Wischlingen, u kojem je uz sportsku halu bio postavljen i nemali broj šatora gradskih i regionalnih organizacija DKP-a, raznih revolucionarnih organizacija, stranih partija i pozornica na kojima se održavao program festivala. Uz domaće goste, u vidu aktivnih sindikalista, antiimperijalista, kantautora, mirovnih aktivista, revolucionarnih i antifašističkih organizacija, odazvao se i impozantan broj sestrinskih partija revolucionarnog foruma Solidnet. Za pozvane delegate gostujućih komunističkih i radničkih partija, među kojima je bio i delegat SRPH-a, te za nazočne ambasadore Laosa, SR Vijenama kao i Kube, su Generalni sekretar DKP-a, Patrick Köbele, zajedno sa sekretarom za međunarodnu komunikaciju, Güntherom Pohlom, održali pozdravni govor izražavajući zadovoljstvo zbog odaziva gostiju iz svih dijelova svijeta (Bliski istok, Europa, Južna Amerika, Azija).

Foto: Petra Packalén (SKP)

Bogati program je nudio razne sadržaje za sve uzraste počevši od dječjih radionica, omladinskih tribina, izložbi, tematskih šatora (DDR, Cuba) pa nadalje i šatora sestrinskih partija KKE (Komunistička partija Grčke) i TKP-a (Turske komunističke partije, koje obje imaju pozamašan broj aktivista i članova koji žive u Njemačkoj pa do „Leninplatz“ koji je simbolički postavljen u znak protesta zbog uklanjanja istog 1992. u Berlinu. Od posebnog značaja su svakako bile i tematske tribine poput krize na Bliskom istoku uz izlaganja delegatkinja i delegata KP Izraela, KP Libanona, Palestinske narodne partije, Demokratske fronte Palestine, KP Iraka, Tudeh partije Irana, Sirijske komunističke partije. Nadalje, izlaganje delegata KP Donjecke Narodne Republike na temu cjelokupnog stanja u Donbasu, diskusije pod imenom „Zabrane rada komunističkih partija Poljske i Ukrajine“, uz izlaganje delegata KP Poljske i KP Ukrajine i mnogih drugih (http://pressefest.unsere-zeit.de/de/_/programm/).

Foto: Petra Packalén (SKP)

Uz prisutnu simboliku radničkog pokreta, mirovnih, antifašističkih i drugih organizacija na više je mjesta na prostoru festivala bio istaknut veliki transparent „Abrüsten statt Aufrüsten – Raus aus der NATO – Frieden mit Russland“ koji zahtjeva smanjenje naoružanja, izlazak iz NATO pakta kao i mir s Rusijom, koji DKP uporno propagira kao direktan vid borbe protiv medijskog rata koji zapadne zemlje vode protiv Rusije. Značajan je bio i antiratni govor Egona Krenza, posljednjeg Generalnog sekretara SED-a (Ujedinjene socijalističke partije DDR-a) i posljednjeg predsjednika DDR-a na glavnoj tribini festivala koji je vatrenim govorom ukazivao na ratnohuškačku politiku Savezne Republike Njemačke kao i drugih zapadnih zemalja, s ciljem destabilizacije Europe, i dvoličnost imperijalističkih sila koje izazivaju krize diljem kugle zemaljske.

Foto: Petra Packalén (SKP)

Na prijedlog domaćina je delegat SRP-a vodio razgovor s članom DKP-a kojemu je 12 godina bilo onemogućeno da se zaposli radi svojeg aktivizma u partiji i komunisitičkih ideala. Šokantna ispovijest o zemlji koju se nemalo često puta slijepo idealizira zbog ekonomskog rasta i stabilnosti, a bez imalo kritike za krajnje reakcionarne i pro-fašističke postupke u ne tako dalekoj poslijeratnoj prošlosti. O navedenoj temi slijedi poseban članak koji ćete moći pročitati na stranici SRP-a.

Strani delegati su imali na raspolaganju „Internacionalni šator“ u kojem se nudila prilika za razmjenu iskustava, bilateralnih razgovora na nivou partija, razmjena strategija i organizacija, itd. Svjesni činjenice da jedino međunarodnom solidarnošću možemo ostvariti ciljeve naše borbe, i SRPH je ostvario kontakte i otvorio moguće vidove suradnje s KP Izraela, PCPE- KP naroda Španjolske,SKP- Finska KP, PPSM – Socijalističke partije naroda Meksika, PdA – Partije rada Austrije, KP Poljske, UPG- Saveza naroda Galicije, Turske KP… Bilo je zadovoljstvo susresti i od prije poznate delegate poput Gheorghite Zbaganua, delegata Rumunjske socijalističke partije, i Stanislava Retinskiya, delegata KP DNR-a, kojima svima zajedno upućujemo pozdrave!

Foto: Petra Packalén (SKP)

Ovim putem se SRPH još jednom želi zahvaliti Njemačkoj komunističkoj partiji na gostoprimstvu i sjajnoj organizaciji festivala!

 

Hoch die internationale Solidarität!

Živjela međunarodna solidarnost!

 

Kristofor Štokić

ETNOCENTRIZAM – NEGACIJA SLOBODE I DEMOKRACIJE

U etnocentričkom horizontu gotovo da nema nikakvog mjesta za razvoj i šire utemeljenje slobode i demokracije. Jednostrana etička prinuda na etnocentričku procjenu svih drugih vrijednosti isključuje slobodu kao „mogućnost izbora“, pluralizam i plodne različitosti u društvu. U uslovima antagonističkog društva, etnocentrizam i nacionalizam postaju neka vrsta panaceje protiv socijalnog otuđenja, bespoštedne borbe i osujećenja, utočište raznih oblika „nesrećne svijesti“ u koje se ulazi plaćanjem cijene odricanja od lične slobode i odgovornosti, odnosno sopstvenih napora čovjeka da se afirmiše kao distinktna i zrela ličnost. Njemački je rasizam i etnocentrizam pretvorio naciju u svojevrsni totalitarni logor, odnosno u prinudnu zajednicu. Fašizam je pokušao da umjesto zajednica koje je moguće slobodno birati, restituiše kriterijum ulaženja u zajednicu rođenjem, pošto drukčije nije bilo moguće pomoću mita. „Rasna“, odnosno „krvna“, zajednica u koju se nužno ulazi sopstvenim rođenjem, koja se ne može ukinuti, a istovremeno ni izabrati, bila je pozvana da zamijeni izabranu zajednicu.

Da se dublje socijalne i genetičke potrebe čovjeka ne mogu, same po sebi, ostvariti u apstraktnom i mitskom okrilju nacije i nacionalne države (u kojoj vladaju stvarne razlike i dominiraju partikularni interesi vladajućih grupa) ukazuje dr. profesor Milan Kangrga u svom djelu „Da li je nacionalizam naša sudbina“, Djelo XVIII., 1. 1. 1972. godine.

„Čovjeku, pa prema tome i njegovom na-rodu, nije dovoljno i da se on na-rodi da bi bio čovjek, jer tek po – rodu čeka ga ono osnovno i najbitnije: da svojim vlastitim naporom, borbom, radom i djelom, postane čovjek. …To da čovjek mora „izići iz sebe sama“ u ono drugo drugačije, to jest da mora izići (negirati ga, ukinuti, prevladati, prekoračiti, izvući se) iz svoje neartikulisanosti, učahurenosti, potmulosti, nemuštosti, besvjesnosti, apsolutne vezanosti za svoj po-rod i na-rod, kao prvi, ali neophodni korak što ga tek onda vratiti njemu samome kao društvenom i ljudskom (pa prema tome i narodnom i zavičajnomm) biću. U tom rasponu kreće se ono što se naziva: MOGUĆNOST POVIJESNOG POSTOJANJA ČOVJEKA ČOVJEKOM.“

Prema tome, domovinu i naciju čovjek i sredina (socijalna, klasna) kojoj pripada, uvijek i svakoj generaciji iznova gradi i razvija na istorijskim putevima svoje slobode i odgovornosti, kao sve punijem ispoljavanju rodne suštine, dakle kao zrelo stvaralačko i samostvaralačko biće. Svoj narod, svoju naciju i domovinu čovjek ne može primiti kao date i završene, već kao ostvarene i žive zajednice u kojima svaki pojedini čovjek ima svoj udio kad se radi na njihovom uključivanju u savremene napredne civilizacijske tokove preobražaja i mijenjanje svijeta. U tom smislu, on mora biti budan i kritičan prema naslijeđenoj zaostalosti i „vladajućim zabludama“ svoje sredine da bi je mogao nastavljati i obogaćivati u onome u čemu je ona najbolja, a ne samo pasivno primati i iskorištavati kao okrilje sopstvene sigurnosti. Kao što pojedini čovjek najbolje razumije, cijeni i poštuje ono što stvori svojim sopstvenim naporima i sposobnostima, tako i čitavi narodi tek ponovnim oplemenjivanjem i obogaćivanjem vrijednosti i odnosa u svojoj naciji ovu mogu učiniti dostojnijim članom svjetske zajednice naroda i daljeg preobražaja i napretka svijeta. Nasuprot tome, fiksiranje na etničke ikoničke reprezentacije i obrasce prošlosti put je ka degradaciji i osiromašenju i onog velikog što je u toj prošlosti stvoreno naporima i radom naroda. Vezanost za prošlost, bez sopstvene odgovornosti za sadašnjost, zapravo poziva mitske slike da bi se pomoću njih prikrile neodgovornost prema izazovima današnjice i budućnosti.

Istorijska iskustva i proučavanja pokazuju da etničko i nacionalno svoj progresivni smisao dobivaju tek u okvirima otvorenih, demokratskih i civilizacijski naprednih društava u kojima različitim društvenim grupama omogućuje puno i ravnopravno izražavanje i samopotvrđivanje, što podstiče uspješno kretanje čitavog društva pa i nacije unaprijed ka demokratskoj budućnosti. Samo društva u kojima odrastaju moralno zrele i autonomne ličnosti mogu unositi progresivne sadržaje u nacionalni razvitak i doprinositi razvijanju kritičkih otpora prema utapanju svih i svakog u apstraktno i difuzno mnoštvo tzv. nacionalnog jedinstva, koje se lako pretvara u otuđeno, politički manipulisano društvo. Za progresivnu ulogu i razvitak nacionalnih zajednica neophodna je njihova puna unutrašnja socijalna transparentnost, tj. prepoznatljivost svih grupacija i svakog pripadnika društva u odnosu na rad, stvaralaštvo, ekonomski, društveni i politički razvoj u progresivnom značenju te riječi. Tek u toj društvenoj klimi vide se i one regresivne tendencije koje stvarni napor i ulogu napretka pokušavaju da zamjene mitskim supstitutima i opsjenama, odbijanjem odgovornosti ili tek pukim formalnim i verbalnim podrškama „nacionalnim ciljevima“ ili „nacionalnoj većini“ od kojih ni jedna nacija nema nikakvih koristi. Ponovno se potvrđuje da na stvarni napredak u savremenom svijetu mogu računati samo one zajednice koje unutar sebe, nasuprot zajedničkom porijeklu svojih pripadnika, imaju jasne kriterijume za razlikovanje onih koji su u njima stvaralački angažovani i sposobni od onih koji ne doprinose društvenom razvitku ili ga čak vuku nazad. Takve zajednice ujedno stvaraju i dosljedno primjenjuju pravila kojima se priznaju i afirmišu rad, stvaralaštvo i stvarni doprinosi, a potiskuju parazitizam koji se često zaodijeva „sjajnim“ odorama veličanja sopstvene etnije ili nacije.

Tek s afirmacijom najnaprednijih društvenih i civilizacijskih snaga u sebi samoj, određena nacionalna zajednica može da odigra odgovarajuću progresivnu ulogu i u velikoj svjetskoj porodici naroda, dajući svoju ulog procesima u kojima se podstiče razvoj demokratije i kulture, a prije svega „društvenog čovjeka“ i „podruštvljenog čovječanstva“.

Danas je nacionalizam i etnocentrizam ne samo provincijalna, već i autarkijska i nazadna tendencija koja svojim iracionalnim vezivanjem za „beživotne predmetnosti“ prošlosti ili za megalomanske i egocentrične težnje u sadašnjici odvlači narode u stranu od njihovih stvarnih i osnovnih potreba i zadataka, a tim samim od glavnih tokova kulturnog i demokratskog napretka i preobražaja savremenog društva i čovjeka. Napuštanje stvarnih socijalnih preobražaja u ime imaginarnih i apstraktnih „nacionalnih“ ciljeva neminovno dovodi do izopačavanja nacionalnog u nacionalističko i do lutanja u različitim mitološkim lavirintima istorije. Taj etnocentrični nacionalizam, kao opasnost bespovratnog traćenja istorijskog vremena, suprotan je putu kulture, progresa i demokratije, u današnjem svijetu i mnogo više od jučerašnjeg, a mogućnost izlaska iz začaranog etnocentričkog kruga je temeljito revolucioniranje same (ekonomsko-socijalne, prije svega, a onda i ljudske) osnove života.

 

doc. dr. Pavle Vukčević


Hit Counter by http://yizhantech.com/