srp.hr

Uvod

Izbori za EU parlament određuju karakter Europe – ali i svih njenih članica.

U Hrvatskoj se sve češće i sve skandaloznije suočavamo sa svakog prezira vrijednim pokušajima revizije povijesti i proustaškim sentimentima koji su nekontrolirano metastazirali. Situacija bi bila još crnja da nije bilo povremenih intervencija iz Europe i svijeta. Europa počiva na temeljima antifašizma i antifašistički karakter Europe do sada nije dolazio u pitanje. No, Europa se suočava s novim izazovima. Pitanje migranata je postalo jedno od velikih političkih pitanja oko kojeg Europa nije jedinstvena. Neke stranke naveliko eksploatiraju to pitanje govoreći o „invaziji na Europu“. Raspiruju strah da će migranti domicilnom radništvu oduzimati poslove, da će kao jeftina konkurencija prouzročiti pad plaća i standarda, okrivljuju migrante za porast nasilja i upozoravaju kako „oni ugrožavaju naš način života“. Jačaju ksenofobija i nacionalizam, migranti su izloženi govoru mržnje zato što su drugačije nacije i vjere – poprilično smrdi na fašizam. Ne smijemo dozvoliti da takve ideje prevladaju u novom sazivu EU parlamenta. Europa mora ostati antifašistička.

Drugi veliki problem s kojim se suočavamo je jačanje ultrakonzervativnih pokreta. Pod patronatom Katoličke crkve, koja ih i spremno mobilizira i obilno financira, agresivno nasrću na ljudska prava žena. Malo je vjerojatno da bi Hrvatska ratificirala Istanbulsku konvenciju da nije bilo pritisaka iz Europe. Nažalost, klerikalizam ne jača samo u Hrvatskoj, jača i u nekim drugim europskim zemljama. Ne smijemo dozvoliti da reakcionarne ideje prevladaju u EU parlamentu. Europa mora ostati sekularna, a žene ravnopravne s muškarcima.

Socijalistička radnička partija Hrvatske surađuje sa srodnim strankama diljem Europe i svijeta. Parlament Europske unije nam pruža još jedan okvir unutar kojega ćemo se povezivati i surađivati s onima s kojima dijelimo odlučnost da očuvamo antifašizam, sekularnost i ravnopravnost žena i muškaraca, kako u svojim matičnim zemljama tako i u Europi u cjelini.

S klasno orijentiranim strankama dijelimo i uvjerenje da ovakvo ustrojstvo EU (kao unije banaka i korporacija) treba raskrinkati i razmontirati, a suradnju europskih naroda izgraditi na novim temeljima.

 

PROTIV EUROPE KAPITALA – ZA EUROPU RADA

Europska unija se ne može popraviti, Europu treba izgraditi na novim temeljima

 

Hrvatska se politika dosad samo dodvoravala briselskoj eurokraciji i bespogovorno pristajala na Europsku uniju zamišljenu kao uniju banaka i korporacija u kojoj su razlike između centra i periferije sve veće, u kojoj su perifernim zemljama nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja, u kojoj je znanje svedeno na potrebe tržišta rada, u kojoj se ljudska prava nedosljedno poštuju, u kojoj se u ime profita dozvoljava uništavanje planeta. Hrvatska u EU mora dobiti predstavnike koji će prekinuti takvu pogubnu praksu. Pozivamo vas da nas podržite jer mi ćemo se boriti:

1. Protiv politike dodvoravanja eurokraciji
2. Protiv unije banaka i korporacija
3. Protiv sve veće razlike između centra i periferije
4. Protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja
5. Protiv podčinjavanja znanja tržištu rada
6. Protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava
7. Protiv profita koji uništava planet

 

1. Protiv politike dodvoravanja eurokraciji

Dodvoravajući se eurokraciji, Hrvatska je dosad prešućivala naš/europski/svjetski suštinski problem – kapitalističke proizvodne odnose. U javnosti se naveliko licitira s brojem mandata ove ili one stranke, ali ako naši predstavnici u Briselu pristaju na obrasce neoliberalne politike koja štiti interese uskih vlasničkih slojeva društva, svejedno je tko će pobijediti na izborima – pobijedio je kapital. Naši dosadašnji predstavnici su svijet rada svodili na predizborno lovište u koje se svakih 5 godina treba demagoški zaletjeti i pokušati maksimalno uloviti. A izmanipulirana radnička klasa neka nakon toga čeka pokoju mrvicu sa stola kaste na vlasti (u Zagrebu ili Briselu).

Kapitalistička industrija informiranja (uključujući društvene mreže) sotonizira bivši socijalistički sustav, servisira ostrašćeni nacionalizam, promovira ispraznost i površnost, izazivajući apatiju kod većine radnika i građana, sprječavajući ih da razviju svijest o potrebnom političkom angažmanu. Koliko je štete od toga imao svijet rada najbolje znaju nezaposleni, oni koji rade, a ne primaju plaću, oni koji rade za mizerne plaće od kojih jedva preživljavaju, oni koji rade privremeno i povremeno, preko agencija, oni koji iseljavaju… svi koji žive u svijetu nejednakosti, netolerancije i brige isključivo za profit bogatih tajkuna koji se kočopere na novinskim naslovnicama i spremno objašnjavaju što je poduzetnički duh.

Hrvatska u Briselu mora imati predstavnike koji će se boriti za suštinske promjene. EU se ne može popravljati, Europu treba izgraditi na novim temeljima.

 

2. Protiv unije banaka i korporacija

Neoliberalne politike zdušno zagovaraju slobodno tržište – onda kada to odgovara elitama. Zagovaratelji neoliberalizma su uporno tvrdili da se država ne treba miješati u ekonomiju, ali kad je 2008. izbila svjetska ekonomska kriza, privatne su banke sanirane javnim sredstvima, a troškovi prebačeni na one koji za krizu nisu bili ni najmanje odgovorni – na porezne obveznike. Ta se nedosljednost, tipično za kapitalizam, nije ni pokušala smisleno objasniti, samo se u narodu izazivala psihoza da će se nešto strašno dogoditi ako se našim novcem ne saniraju banke i ne spase njihovi besramno preplaćeni direktori i vlasnici.

EU se na isti način ne trudi smisleno objasniti zašto postoje dvije kategorije građana: oni koji će biti blokirani i ovršeni za dug od nekoliko stotina kuna i oni koji su „preveliki da bi propali“ pa će se za njih donositi posebni zakoni da se spriječi njihova propast. Korporacije ćemo spašavati, a pojedince, stotine tisuća pojedinaca gurnuti u očaj – jer vrijede različita pravila: pravila za bogate i pravila za siromašne. EU prihvaća takva dvostruka mjerila, „Lex Agrokor“ je uvršten u pravnu stečevinu EU.

EU je napravljena po mjeri financijske i korporativne elite, a naši dosadašnji predstavnici u EU s time nisu imali nikakvih problema. Hrvatska zaslužuje bolje. Netko mora biti glas obespravljenih. EU ne smije biti unija banaka i korporacija, Europa mora biti unija slobodnih naroda i ravnopravnog razvitka svih članica.

 

3. Protiv sve veće razlike između centra i periferije

U Hrvatskoj se već gotovo trideset godina, pod lažnom parolom tranzicije prema efikasnoj tržišnoj ekonomiji, demokraciji i suverenosti, zapravo restaurira kapitalizam periferije, koji je u odnosu na onaj razvijenog centra još nehumaniji i neefikasniji. Posljedica tzv. tranzicije prodor je kapitala iz razvijenog centra, koji je na razaranju zatečene strukture gradio novu, ali prema svojim pravilima, a ne prema potrebama nacionalne ekonomije. Nerazvijene zemlje periferije s kojima su se izjednačile tranzicijske zemlje, među njima i Hrvatska, moraju se boriti za promjenu neravnopravnih međunarodnih ekonomskih odnosa i zaštititi se od negativnih utjecaja razvijenog kapitalističkog centra. Inače se zemlje periferije mogu nadati tek razvoju nerazvijenosti i socijalnih problema koji su njihova neupitna perspektiva.

Naša kasta na vlasti se samo prepušta tokovima globalizacije, bez homogene domaće privredne strukture, bez snažnih domaćih poduzeća i banaka. Hrvatska mora ovladati vlastitim razvojem, a ne ga u potpunosti prepustiti drugima (što se događa u tzv. slobodnom tržištu na kojem vladaju razvijeniji, konkurentniji i politički moćniji) i stvoriti privrednu strukturu koja osigurava vlastitu dinamiku razvoja, kako u industriji tako i u poljoprivredi.

Kao što se unutar nekog društva jaz između bogatih i siromašnih može smanjivati progresivnom poreznom politikom (na profit, na dohodak, na bogatstvo), tako se i u Europi zemlje periferije moraju izboriti za radikalne promjene kojima će se dokinuti jaz između centra i periferije.

 

4. Protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja

Na tzv. slobodnom tržištu ekonomije manje razvijenih zemalja brzo pokleknu pred nadmoćnom stranom konkurencijom iz razvijenih zemalja. Propast domaće proizvodnje (i nekonkurentnost ono malo preostale) širom otvara vrata uvozu, a potrošnja (kupovanje tih uvezenih roba i usluga) se osigurava zaduživanjem. Profitiraju velike kompanije, od kojih kupujemo, i banke, kod kojih se zadužujemo i kojima plaćamo kamate. Sadašnje ustrojstvo globalnih financija podrazumijeva život na dug – zadužuje se stanovništvo, zadužuju se poduzeća, zadužuju se države. No, pitanje je za što se zadužujemo i pod kojim uvjetima. Da li će se kreditirati potrošnja ili razvoj i da li će razvoj (reindustrijalizacija) stvoriti okolnosti koje su povoljnije od onih u kojima smo se zadužili (pa ćemo kredite lakše vraćati). Svaka bi država, naravno, morala utjecati na bankovni sektor i ograničiti kreditiranje potrošnje, a nagrađivati ulaganje u proizvodnju. U tome mora sudjelovati i EU u cjelini, između ostalog i preko svojih razvikanih fondova.

Jer čak i kad navlači janjeću kožu i „dijeli novac“ iz fondova, EU to radi ciljano, u korist zajedničkog tržišta, krupnog kapitala razvijenih zemalja i, naravno, banaka, dobro pazeći da se najveći dio novca vrati bogatim zemljama. Prilikom korištenja sredstava iz fondova, dobar dio novca vraća se bogatim državama, jer su na obaveznim javnim nabavama njihovi proizvodi konkurentniji. Zahvaljujući EU fondovima i njihovim javnim nabavama, najveći i najkonkurentniji imaju osigurano tržište. Osim toga, za onaj dio ulaganja koji se ne financira iz EU fondova, korisnici najčešće uzimaju kredite, zadužuju se kod banaka koje su listom u vlasništvu bogatih zemalja i bogatih pojedinaca.

Moramo se boriti za razvoj, ne za povoljnije zaduživanje.

 

5. Protiv podčinjavanja znanja tržištu rada

Svaka je društvena aktivnost, pa tako i obrazovanje, sklona odražavati ideologiju društva. Ako je ekonomija bazirana na slobodnom tržištu, takvi se odnosi nužno prelijevaju i u druge sfere pa tako i u sferu obrazovanja, a znanje postaje roba kao i svaka druga. Neoliberalna EU smatra da je tržište, na kojem se trguje robama (pa tako i znanjem) po principu ponude i potražnje – neupitno.

Ako obrazovanje treba biti usklađeno s tržištem rada i ako sustav obrazovanja vrednujemo prema usvojenim vještinama i kompetencijama u skladu sa zahtjevima tržišta – onda smo ljudsko biće reducirali na najamnog radnika. U neoliberalnim sustavima, klasa na vlasti ljude svodi na najamnu radnu snagu na čijoj će niskoj cijeni rada i bešćutnoj eksploataciji jačati svoje vlasništvo i svoju političku moć, a radnike siromašiti i materijalno i duhovno.

Treba se izboriti za novi sustav u Hrvatskoj i u Europi u kojem će se shvaćati da učenik koji se obrazuje za dimnjačara učenjem povijesti ili biologije neće postati bolji dimnjačar, ali će postati bolji čovjek. Odgojna funkcija u procesu školovanja ne smije biti zanemarena. Školovanjem se stječu znanja, ali se i formira osoba. Odgojno-obrazovni proces mora europsku mladost usmjeriti prema temeljnim civilizacijskim dosezima, poput antifašizma, sekularnosti države, ljudskih prava. Borit ćemo se za takvu Europu.

 

6. Protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava

Povelja EU o temeljnim ljudskim pravima iz 2000. sadrži popis 49 temeljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i političkih ljudskih prava. Između ostalog, tu su pobrojana brojna prava iz sfere rada: pravo na rad, na kolektivno pregovaranje i štrajk, pravo radnika na poštene i pravične radne uvjete, kojima se čuva zdravlje, sigurnost i dostojanstvo radnika te prava na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor. Ova se prava poštuju deklarativno, u praksi selektivno, kako kada i kako gdje, uvijek ograničeno – dobro pazeći da se ne naškodi kapitalu.

Pobrojana su i prava na socijalnu sigurnost, na obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu… a u praksi se forsira privatizacija tih javnih usluga, pri čemu evidentno dolazi do smanjivanja kvalitete, a povećanja cijene usluga – jer privatnik mora zaraditi. U kapitalizmu svaka djelatnost svom vlasniku/vlasnicima mora donositi zaradu pa su zdravlje i znanje, na primjer, sve više dostupni samo onima koji si ih mogu priuštiti.

Među temeljnim ljudskim pravima je i pravo na ravnopravnost žena i muškaraca, a žene u EU i dalje imaju manje plaće od muškaraca, a kućanski poslovi – u najvećem dijelu još uvijek predodređeni ženama – i dalje su neplaćeni. Žene u EU ne samo da nisu u pravima izjednačene s muškarcima, nego se moraju boriti da od klerikalnih nasrtaja obrane već izborena prava, a EU na te nasrtaje mora snažno odgovoriti.

Na popisu temeljnih ljudskih prava postoji i pravo na azil na papiru, a u stvarnosti postoje žilet-žice na granicama.

Europa mora biti utemeljena na dosljednom poštivanju svih ljudskih prava.

 

7. Protiv profita koji uništava planet

Stručnjaci, udruge i organizacije koje se bave zaštitom okoliša, mnoge istaknute osobe – svi dramatično upozoravaju na klimatske promjene koje prijete brojnim životinjskim i biljnim vrstama, ali i opstanku ljudske vrste. Nude se različita rješenja: od podizanja cijene fosilnih goriva do poreza na emisije ugljika… Aktivisti će neku od tih bitaka (možda) i dobiti, ali ćemo zasigurno (svi zajedno) izgubiti rat ako ne dovedemo u pitanje sustav koji počiva na profitu. Zadatak uprave svake kompanije je da osigura profit za dioničare (vlasnike). Sve dok ne dovedemo u pitanje sam kapitalistički sustav i profit, jedinu vrijednost koju taj sustav priznaje – ništa suštinski nećemo promijeniti. Pohlepa za profitom će uvijek naći načina da izbjegne plaćanje bilo kakvog poreza, da vara na uređajima i programima kojima se mjeri onečišćenje ispušnim plinovima, da zaobiđe skupe mjere zaštite okoliša… Kapitalizam u svemu, pa čak i u globalnoj ekološkoj katastrofi, prvenstveno vidi priliku za dobru zaradu. Posljednjih godina, očuvanje prirode je postalo poslovni sektor u kojem se vrte veliki novčani iznosi. Ugroženi organizmi se pretvaraju u financijske proizvode i u tzv. zelenom bankarstvu investitori kupuju staništa ugroženih vrsta da bi ih prodavali kao dionice. Kapitalizam nije samo nezainteresiran za očuvanje prirode (jer to košta!), on prirodu želi u potpunosti monetizirati – zarađivati zagađujući je, a onda zarađivati na njenoj ugroženosti zbog zagađenja.

 

EU se ne može popraviti, baš kao ni kapitalizam. Europu treba izgraditi na novim temeljima. Ne dozvolimo da Europskom unijom dominira neoliberalna privatno-koruptivna ekonomija koja sve podređuje interesu privatnog profita i akumulaciji kapitala za vlasnike, a na štetu radnika i njihove socijalne sigurnosti. Borimo se protiv Europe kapitala – za Europu rada!