Archive for Atraktivne vijesti

Sastanak europskih radničkih i komunističkih partija

U Bruxellesu je 11. 4. 2018. u zgradi Europskog parlamenta održan sastanak europskih radničkih i komunističkih partija u organizaciji delegacije Grčke komunističke partije u Europskom parlamentu. Tema sastanka bila je klasno orijentirana politička borba i suradnja sa sindikatima. Sudjelovala su 32 izlagača iz 27 zemalja: Austrija, Belgija, Bugarska, Velika Britanija, Hrvatska, Cipar, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Luksemburg, Norveška, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Rusija, Srbija, Španjolska, Švedska, Švicarska, Turska i Ukrajina.

Socijalističku radničku partiju je predstavljala Vesna Konigsknecht. Naše izlaganje možete pročitati ovdje.

Suradnja Socijalističke radničke partije sa sindikatima u cilju jačanja klasne svijesti radnika, posebno mladih

 

Proces raspada SFRJ i osamostaljenja bivših republika u zasebne države obilježen je bujanjem nacionalizma i šovinizma. Proces osamostaljenja je završen, Hrvatska je međunarodno priznata država, članica UN-a i EU, nitko nas ne osporava niti ugrožava, ali dominacija nacionalnog i nacionalističkog ne prestaje, nego se namjerno održava. Time se pokušava spriječiti govor o klasnom karakteru našeg društva. Zahvaljujući dominaciji nacionalnog nad klasnim, hrvatski radnici nisu svjesni da su klasa. Razvijanje klasne svijesti je prioritet kojem SRP posvećuje punu pažnju.

Počeli smo prije dvije godine projektom izrade Radničkog leksikona u kojem izraze s kojima se radnici susreću objašnjavamo iz perspektive interesa radničke klase. Cilj nije naš doprinos leksikografiji nego poticanje radnika da uvijek i o svemu razmišljaju iz perspektive vlastitog interesa, da osvijeste svoj klasni položaj. U tom procesu, suradnja sa sindikatima je od posebne važnosti.

Nažalost, odnos sa sindikatima je narušen. Paralelno s procesom osamostaljenja Hrvatske, tekao je proces reformiranja Saveza komunista u Socijaldemokratsku partiju. Po pitanju odnosa prema radništvu, SDP definitivno nije ljevica (dva puta su bili na vlasti, oba puta su mijenjali zakon o radu, oba puta na štetu radnika), ali je zadržao neke elemente lijevog svjetonazora (antifašizam, prava žena, itd.) pa ga šira javnost, uključujući sindikate, percipira kao lijevu stranku. Zato sindikati ne govore da je SDP izdao radništvo, nego kažu da je ljevica izdala radnike.

Suradnju sa sindikatima otežava i činjenica da druge lijeve stranke, pa tako i SRP, ne participiraju u vlasti pa ne mogu proizvesti učinak. Mi ne možemo ni jednim jedinim glasom utjecati na donošenje zakona i mjera kojima bi se štitili interesi radnika pa sindikati ne vide korist od suradnje s nama. U takvim okolnostima, obnavljanje i njegovanje odnosa sa sindikatima je dugotrajan i osjetljiv proces.

Prije nekoliko mjeseci smo organizirali tribinu „Problem revolucionarnog subjekta“ u cilju revitalizacije činjenice da je radnička klasa revolucionarni subjekt univerzalnog karaktera. Na tribinu smo pozvali predstavnika sindikata da čujemo njegovo mišljenje. Nismo čuli ono što smo željeli čuti. Radnicima je svejedno tko je ljevica, a tko desnica, važno im je tko bolje štiti njihove interese. Da bismo ih vratili lijevim idejama, moramo dokazati da je ljevica u zaštiti radničkih prava bolja od desnice.

Nedavno smo organizirali okrugli stol o dijalogu ljevice i sindikata. Predstavnici sindikata su ogorčeno govorili o reformiranju ljevice u Hrvatskoj, Europi i svijetu pri kojem se „usput zaboravilo na radnike“. Vraćanje povjerenja u ljevicu je od presudne važnosti, zato ćemo redovito pratiti sindikalne akcije, davati im podršku, promovirati ih i u njima sudjelovati, dolaziti na prosvjede i štrajkove koje organiziraju. Kao primjer navodim podršku koju smo nedavno dali radnicima jednog brodogradilišta koji se bore za očuvanje proizvodnje i radnih mjesta. Unatoč mjerama koje poduzimaju i njihovi sindikati i lokalna zajednica, sve ide u pravcu gašenja brodogradilišta, čime se nastavlja pogubni trend gašenja industrijske proizvodnje i pretvaranja Hrvatske u turističku destinaciju gdje vlasnici kapitala multipliciraju svoje profite, radnici pokrivaju uslužne djelatnosti, a građani gledaju preko ograde.

Poseban su problem mladi radnici. SRP snažno podržava ideju sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu koji radi na programu sindikalnog obrazovanja u srednjim školama, kako bi se učenici završnih razreda kroz nastavu upoznali s važnošću sindikalnog organiziranja. Sindikalno organiziranje je važan korak u razvoju klasne svijesti pa ćemo tu ideju promovirati i na tribini koju organiziramo povodom 200. obljetnice rođenja Karla Marxa. Tribina će se baviti pitanjem aktualnosti i relevantnosti marksizma danas i činjenicom da se kroz proces obrazovanja ne stječu nikakva znanja o eksploatatorskoj naravi kapitalizma, o suprotstavljenim interesima rada i kapitala, o potrebi i mogućnostima otpora, sve do promjene društvenog sustava. Na tribini će govoriti isključivo mladi ljudi, oni koji su vaninstitucionalnim kanalima saznali tko je Karl Marx, jer se kroz institucije i mainstream medije u Hrvatskoj to ne može saznati.

Suradnja sa sindikatima, klasno osvještavanje radnika i rad s mladima, to su osnovni pravci djelovanja SRP-a u narednom razdoblju.

Sljedećeg dana, 12. 4. 2018., održana je plenarna sjednica Europske komunističke inicijative na kojoj je usvojena izjava europskih komunističkih i radničkih partija kojom osuđujemo eskalaciju imperijalističke agresije na Siriju. Izjavu na engleskom jeziku i popis potpisnica možete pročitati ovdje.

Statement of the Communist and Workers Parties of Europe condemning the escalation of the imperialist aggressiveness in Syria

 

The communist and workers’ parties of Europe condemn the escalation of the imperialist aggressiveness and the sharpening of the situation in Syria and the broader region after the statement of D. Trump, President of the USA, on April 11th about bombarding Syria under the pretext of the use of chemical weapons, something that the USA have repeatedly done in the past. The danger of a generalized war increases.

The communist and workers’ parties express their internationalist solidarity to the people of Syria and the other peoples of the region, they call upon the working class, the people’s forces to reinforce the struggle against the imperialist interventions and wars, of the NATO, the USA and the EU.

Peoples must not shed their blood for the interests of the monopoly groups, the competition for the control of energy resources, the routes of transportation, the control of the markets and the distributions of spheres of influence.

Peoples have the right to live peacefully and have the power to claim a society free from wars, crises, poverty and exploitation.

 

Signing Parties

Communist Party of Albania

Party of Labour of Austria

Communist Party of Belgium

New Communist Party of Britain

Communist Party of Britain

Communist Party of Bulgaria

Socialist Workers Party of Croatia

AKEL (Cyprus)

Communist Party of Bohemia & Moravia

Communist Party in Denmark

Communist Party of the Workers of Finland

Revolutionary Communist Party of France

Revolutionary Party Communistes (France)

Communist Party of Greece

Hungarian Workers Party

Workers Party of Ireland

Communist Party (Italy)

Socialist Party of Latvia

Communist Party of Luxembourg

Communist Party of Malta

New Communist Party of the Netherlands

Communist Party of Norway

Communist Party of Poland

Romanian Socialist Party

Communist Party of the Russian Federation

Russian Communist Workers Party

Communist Party of the Soviet Union

New Communist Party of Yugoslavia

Communists of Serbia

Communist Party of the Peoples of Spain

Communist Party of Sweden

Swiss Labour Party

Communist Party of Turkey

Communist Party of Ukraine

Union of Communists of Ukraine

 

Nažalost, dva dana kasnije došlo je do besramne izravne agresije na Siriju, što smo najoštrije osudili.

Na marginama ovih sastanaka, naša je predstavnica imala i dva bilateralna susreta.

Susrela se s predstavnikom Švedske komunističke partije u cilju nastavka suradnje naših partija koja je započela susretom u Splitu i razmjenom pisama. Razgovaralo se o rastućem nacionalizmu, posebno među mladima (u obje zemlje) i o potrebi našeg snažnijeg angažmana u jačanju klasne svijesti radnika.

Drugi susret bio je s Kostasom Papadakisom, članom CK KKE i članom Europskog parlamenta. Razgovaralo se o stanju na Balkanu i o napetostima koje opterećuju neke zemlje u regiji. Zaključili smo da je posebno važno da radničke, socijalističke i komunističke partije regije usuglašavaju stavove i da na probleme reagiramo zajedničkim izjavama.

Vođeni su i vrlo zanimljivi neformalni razgovori s predstavnicima Srbije, Bugarske, Francuske, Rumunjske, Britanije… Sve sastanke i susrete u Bruxellesu ocjenjujemo kao izrazito dobre i poticajne.

KOMUNIZAM ĆE TEK DOĆI

napisali: prof. dr. sc. Milan Kangrga i dr. sc. Saša Blagus

 

„Bauk kruži Europom – bauk komunizma. Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka…“

Početna rečenica iz „Komunističkog manifesta“ aktualnija je nego ikad. Pa premda je trijumfalnim činom usvajanja rezolucije br. 1481., kojom je parlamentarna skupština Vijeća Europe, na inicijativu desnice, osudila zločine počinjene za vrijeme vladavine „totalitarnih komunističkih režima“ u zemljama centralne i istočne Europe, stvoren dojam o konačnoj pobjedi desnice na globalnom planu, riječ je, zapravo, o notornom strahu.

Kakav svijet jest, opisao je već Marx inspiriran Hegelom. On je razotkrio samu bit (a ta se sastoji u postizanju profita i superprofita po svaku cijenu, a cijena može biti i propast svijeta u ozonskoj ili nekoj drugoj rupi, svejedno) produkcije i reprodukcije cjelokupnog čovjekova života na osnovama kapitalističkog, ekonomskog i društvenog sistema koji je danas postao globalan. Unatoč ponešto drukčije pojavnosti, bit je i do danas ostala ista. A da je imao pravo, evidentno govori današnji zastrašujući trend globalizacije nasilja nad čovjekom kako bi ga se „dresiralo“ i tako prisililo na stav „Homo homini lupos“. Zaista, svjedoci smo eskalacije globalnog širenja desnog totalitarizma uz posvemašno pervertiranje pojmova slobode, demokracije i svakog poimanja ljudskih prava i pravde posebno. Na djelu su novi oblici pokoravanja i osvajanja svijeta bez otpora, a faktička redukcija slobode prezentira se kao dolazak nove slobode. Pri tom sve veći broj ljudi, naroda i država postaje neslobodniji, a moć korporacije nameće cijelom svijetu modele reprodukcije, načina života, vjere, kulture, politike, ekonomije i prava. Na djelu je liberalno jednoumlje kao svojevrstan sociocid: prihvaćanje globalnog kapitalizma kao jedino mogućeg načina opstanka čovječanstva i prihvaćanje liberalno–demokratskog sistema pervertiranog u socijaldemokratizam kao konačno pronađene optimalne političke organizacije društva (tzv. „prirodni“ režim društva). Bijeg od slobode modus je vivendi velikog djela ljudske populacije, otpor je umrtvljen, a čovjek uspješno promijenjen nametnutim sindromom pristanka na ropstvo. Hegemonija je totalna, no pobjeda je Pirova,jer je plaćena najužasnijom cijenom: potpunom imobilizacijom svih ljudskih potencijala, ubijanja nade i zabranom utopije. Time je negirana sama bit čovjeka kao jedinog bića mogućnosti, odnosno revolucionarnog (što znači stvaralačkog) bića prakse, dakle i čovjek kao slobodno biće. „Pobjeda“ je rezultirala nevjerojatnim patnjama većine stanovništva svijeta podvrgnutog brutalnoj represiji, besprizornoj eksploataciji i beznadnoj bijedi. Svijet se našao zarobljen u horizontu izvanpovijesnog događanja, toj svojevrsnoj zoni sumraka ljudske civilizacije. Reperkusije na naše domaće prilike evidentne su.

 

RUNDAMENTIRANI ZAČETAK SOCIJALIZMA

Gledana u tom svjetlu, cijela storija oko „osude“ nema nikakve veze sa žrtvama bezumnih staljinističkih režima, već je u funkciji zastrašivanja i onemogućivanja bilo kakvog otpora uspostavljanju „novog poretka“. To je jasno već iz same sintagme koja se koristi. Naime, govori se o „totalitarnom komunističkom režimu“, ali bez onog nužnog dodatka: “takozvani“ (a kod nas se, na tragu recidiva ustaštva i dezavuiranja antifašizma, govori o „komunističkim zločinima“). Pritom se pojam staljinizma uopće i ne spominje. To dakako nije slučajno jer je, čini se, veoma važno zanemariti bitnu razliku između staljinizma i komunizma.

Sad treba reći da socijalističko/komunističko društvo, kako ih misli Marx, nigdje do danas nije ostvareno (jer nije socijalizam/komunizam ono što se hoće tako zvati). Jedino je u našim uvjetima postojao rundamentarni začetak socijalizma zahvaljujući uvođenju radničkog i društvenog samoupravljanja, što je bio revolucionaran akt bez premca u povijesti klasne borbe. Kako socijalističko, odnosno komunističko, društvo nigdje do danas nije ostvareno, onda mu se ne mogu imputirati zločini pa je spominjanje „žrtava komunizma“ obični falsifikat. No, moguće je i mora se govoriti o žrtvama staljinizma.

Većina staljinističkih režima više ne postoji i dobro je da je tako jer su ti režimi, nazivajući se komunističkim ili socijalističkim, što nikako nisu bili, predstavljali najgori mogući balast koji su zlonamjernici vješali oko vrata Marxu, Blochu, Marcuseu, Lukasu i našim praksisovcima i, da dalje ne nabrajamo, samom Hegelu. Kod staljinističkih i srodnih režima i ideologija nije se radilo ni o kakvim deformacijama koje bi imale korijene u Marxovoj (ili čak Hegelovoj) filozofiji, već je tu riječ o eklatantnoj negaciji same biti Marxove filozofije. I upravo su ti i takvi režimi krivci što se danas antikomunističkim floskulama može manipulirati masama, a na Marxovu epohalnu misao bacati anatema kao na ideologiju koja je uzrokovala patnje milijuna.

 

PAKLENSKA PODVALA DESNICE

Danas tih režima više nema pa nije moguće na njih upirati prstom i plašiti radničku klasu zapada: „Hoćete socijalizam? Pa evo vam ga tamo, izvolite“. Situacija se izmijenila jer posljedice globalizacije kapitala počinju pritiskati radničku klasu razvijenih država zapada. Počeo je proces seljenja kapitala na Istok, gdje su troškovi rada daleko manji, uz posljedicu otpuštanja desetaka tisuća radnika iz tvornica koje se na zapadu zatvaraju. I zato je, možda više nego ikad prije, potrebno dezavuirati pojam komunizma: „Da se Vlasi ne dosjete.”

Staljinistički režimi pali su ne zato što su se ljudi pobunili protiv komunizma, već zato što su se razočarali u tvorevine koje su im podvaljene pod komunizmom. „Liberalna“ desnica je tu bila spretna i dovoljno pokvarena za paklensku podvalu. Naime, milijune ljudi su staklenim perilicama kapitalizma uvalili u još veću bijedu, poniženje i bezizlaznost. Prava je tragedija što su ljudi, pritisnuti „samoskrivljenom nezrelošću“, pristali na takozvanu tranziciju iz ničega u ništa, a nisu imali snage ni motiva za istinski revolucionarni akt na putu k općeljudskoj emancipaciji.

Kvaziintelektualni estabišment bezobrazno uporno uvijek iznova pokušava „dokazivati“ kako se izvorište totalitarizma, diktature i gulaga imaju tražiti ne samo u Marxovoj misli, nego da je u tom smislu opasan i sam Hegel. Pri tom se podastiru kao svjedoci ljudi poput Kolakowskog, Popera, Havela, Đilasa, Gotovca… No, zaboravlja se da je taj isti Kolakowski u jednom svom kratkom napisu od prije 45. godine, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pri tome je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje „A što onda socijalizam jest?“, odgovorio „Socijalizam je nešto dobro.“

 

KAKVA FILOZOFIJA, TAKAV ČOVJEK

„Putujući cirkus“ opskurnih tipova, koji amoralno koriste moć svojih profesorskih titula i inih društvenih položaja, „kruži“ po tribinama, okruglim stolovima, novinarskim kolumnama i, s trona samoproglašenih moralnih vertikala, bljuju otrov. U istupima tih regenata, slugana i servisera „novog poretka“ razotkriva se do same srži sva bijeda negiranja Marxove filozofije, odnosno komunizma kao humanizma u praksi, na temelju „kritike“ koja je isključivo politikantsko–ideološka, a najviši joj je „misaoni domet“ poistovjećivanje Marxove filozofije (i socijalizma, odnosno komunizma) sa staljinizmom, odnosno birokratskom politikom i praksom u nekadašnjim takozvanim socijalističkim državama. Ponekad se čak izjednačuju komunizam i nacifašizam! Misle da je dovoljno reći „Komunizam je zlo“ i staviti točku. Lažima nastoje dezavuirati svakog tko u Marxovoj utopijskoj (ne utopističkoj, jer to nije isto) misli vidi mogućnost za izlazak čovjeka iz pretpovijesti, odnosno izlaz iz dihotomije egzistencije i esencije. Na djelu je notorno nadmetanje neistine i istrajanje na njoj, što pak nije ništa drugo nego htijenje neslobode. Fichte je s pravom osobe takvih namjera „počastio“ rečenicom: „Svako odabire takvu filozofiju kakav je čovjek.“

Komunizam, kako ga misli Marx, zasnovan je na europskoj duhovnoj, kulturnoj i demokratskoj tradiciji i počiva na svim onim pozitivnim tekovinama koje je proklamiralo građansko društvo u trenucima svog revolucionarnog poleta u smislu parole „Sloboda, jednakost, bratstvo“. Ta parola pak seže mnogo dalje od onog što je ikoje građansko ili pak „socijalističko“ društvo do danas ostvarilo. Marxove filozofije ne bi ni bilo bez klasične njemačke filozofije koja je upravo izraz tog građanskog moderniteta. Tako je, na primjer, Marxov stav iz „zloglasnog Komunističkog manifesta“ koji glasi „Slobodni razvitak svakog pojedinca uvjet je slobodnog razvitka za sve“, upravo najdublje građansko-humanistički utemeljen. Danas se ne može odustati od inspiracije duhom Marxizma jer je taj duh, kao nasljednik prosvjetiteljskog duha, ugrađen u same temelje našeg svijeta, ono najvrjednije u tom duhu jest emancipatorsko–utopijska afirmacija na principima radikalne kritike kao i spremnost na vlastitu samokritiku.

 

TOTALNA EMANCIPACIJA ČOVJEKA

Komunizam nije neko stanje koje treba kao ideal uspostaviti. On je tek prvi korak u procesu općeljudske emancipacije, odnosno prvi iskorak iz postojećeg antihumanog svijeta kapitalizma, kao sistema eksploatacije tuđeg rada i života u cjelini. Taj prvi korak znači kritiku takvog sistema i borbu za bolji život za sve. Oblici te borbe traže se i nalaze u samom društvenom životu svake zemlje posebno, iz njezinih historijskih postojećih uvjeta. Oni ne mogu biti dogmatski propisani, a ta se borba javlja kao jedinstvo stremljenja čovjeka, kako prema materijalnom blagostanju i sreći, tako i prema slobodi i ljudskom dostojanstvu. To stremljenje izvan „horizonta bitka“ i jest pravi smisao čovjeka kao bića mogućnosti, odnosno slobodnog bića prakse. Po tome čovjek i jeste povijesno biće. Bit Marxove misli nije apologetstvo niti jedne klase (pa niti proleterske), već se sastoji u dokidanju bilo koje klase, bilo koje vlasti i bilo koje države (uključivši tu i takozvanu narodnu vlast i narodnu državu) kao reprezententa svake vladajuće klase, a kao mišljenje revolucije, ona ima za cilj ni manje ni više nego moguću totalnu emancipaciju čovjeka. Marxova je filozofija jedinstvena, ako ni zbog čega drugoga (ili upravo zbog toga), a ono zbog XI. teze o Feuerbachu: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da se on izmjeni“. Dakako, tu se ne radi o bilo kakvoj izmjeni svijeta, već o revolucionarnoj izmjeni svijeta.

Nije točno da je Marxov pojam revolucije ono što može navesti na činjenje zla. Zao je bitak, a za dobro se tek moramo izboriti i to revolucijom kao najradikalnijom kritikom bitka (to jest onog što jest). No, da bi uopće bila, ona mora transcendirati, nadrasti, prevladati… i upravo pobijediti svaku prethodnu revoluciju, jer prošlost nikako ne može biti nadahnuće revolucije. Ta privilegija pripada samo budućnosti čiji se začeci, odnosno tendencije, uvijek naziru kao mogućnost već u sadašnjosti kao negacija starog, preživjelog i još ne ljudskog. Danas postoji duboka potreba revolucionarne promjene postojećeg svijeta. Dapače, ona je nužna ako čovjek uopće želi biti i opstati. Pritom je bit revolucije najmanje građanski rat, ulične barikade ili nasilno preuzimanje političke vlasti. Njena je bit čovjek kao samosvrha.

Što se pak tiče straha od povratka komunizma kod nas, oni „strašljivi“ mogu mirno spavati jer se ne može „vratiti“ nešto čega nikad nije ni bilo. Komunizam će tek doći, no na ovim prostorima to neće biti tako brzo (osim ako nas „europski duh“ ne natjera na nešto takvo), a bit će to i nešto sasvim drugačije nego što zluradi misle. A bojati bi se trebalo činjenice da na ove naše prostore još nije kročio ni Kant, a Hegel i, pogotovo, Marx morat će još dobrano počekati. Toga se treba bojati, jer ako uskoro ne dođe barem Kant „izlaza nam nema“.

 

Dr. prof. Milan Kangrga rodio se u Zagrebu, 1. svibnja 1923.godine, a umro
25. travnja 2008. godine. Filozof, sveučilišni profesor etike, jedan od osnivača
časopisa „Praxis“ i Korčulanske škole.

Dr. sc. Saša Blagus, kao fizičar dugo godina radio je u Institutu Ruđer Bošković, autor knjige “Gađanin Blagus”.

Izbacivanje ruskog diplomata

Odluka premjera Plenkovića o izbacivanju nasumce jednog ruskog diplomata nema suvislog objašnjenja ni opravdanja. Premjer nije objasnio o što se taj diplomat ogriješio u ovom trenutku da ga treba protjerat, osim što je naveo solidarnost sa UK i EU.

Ovim činom premjer je u maniri snishodljivog poslušnika pristao ispunit nečiji nalog, koji nije u interesu Hrvatske, niti se je ne tiče. Optužbe koje su pokrenute za navodno rusko trovanje dvostrukog agenta i njegove kćerke nisu još dokazane nijednim kompetentnim dokaziom, baziranim na činjenicama, a termin „vrlo vjerovatno“, koji je u širokoj upotrebi u ovom slučaju nije pravni argument i nema izvršnu snagu. Dalje, nema ni smislenog motiva zbog čega bi ruska strana u ovom trenutku to izvela. Predmet dotičnog dvostrukog agenta je zaključen pred skoro jedno desetljeće, on je čak razmijenjen. Nitko ne navodi zašto bio on u ovom trenutku Rusiji bio bitan, da riskira ovakvu blamažu.

Premjer Plenković je ovim činom Hrvatsku svrstao uz bok hegemona, koji ne mogu prihvatit činjenicu da je unipolarna podjela svijeta bila jedna kratkotrajna epizoda, koja je iza nas. Hrvatskoj ništa ne znači da su ti isti centri moći uz koje se svrstala, u ne tako davnoj prošlosti koristili lažne optužbe da bi uništili suverene države i pokorili njihove narode.

Ovim činom premjer Plenković kupuje sebi kartu za sinekuru koju očekuje u EU, kad fotelju u Banskim dvorima zamjeni sa onom Briselskom.

Pozitivnim ocjenjujemo odluku slovenske vlade, koja je u istom kolu kao i Hrvatska da ne ustukne pred naredbama iz Bruxellesa i koja nije pristala na antirusku histeriju, koja je u toku.

Od kontrarevolucije i secesije 90-ih, u razdoblju samo jedne generacije, od ponosnog i suverenog naroda,koji je vodio nesvrstanu politiku, postali smo poslušnici i izvršioci tuđe volje, odnosno ono što smo nekad tvrdili da nikad nećemo biti „moneta za potkusurivanje“. Zabrinjava što Hrvatska slijedi politiku iz vremena okupacije, kad su se njeni vojnici borili protiv svoje Slavenske braće na ruskom frontu za vrijeme I i II sv. rata, za interese germanskih osvajača, a i danas ima svoje jedinice na ruskim granicama. Čime to nas Rusija ugrožava, da je naša vojska na njenim granicama.

Ovim činom premjer Plenković osim što je učinio nepravdu prema ruskoj državi, počinio je i višeslojnu štetu Hrvatskoj na: političkoj, privrednoj, turističkoj, a prisustvom naše vojske na ruskim granicama i sigurnosnoj razini.

Pitam javno premjera, koji je slijedeći potez koji možemo očekivat, ako bude od njega traženo, da li je to bojkot svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji ove godine.


Hit Counter by http://yizhantech.com/