A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA
C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST i AKTIVNOST SVIH LJUDI
E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI VELIČA DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA.
U prilogu: cjeloviti tekst Šibenske deklaracije.
Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici i predstavnice stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta, zabrinuti za socijalnu i ekonomsku perspektivu Hrvatske i budućnost demokracije u Hrvatskoj i Evropi – donosimo
ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE –
ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA
1.
Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsoldirana demokracija ni ekonomija.
S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU.
Dok vladajuće stranke zemlju vode primjenjujući zastarjele modele političkog jednoumlja izraženog kroz eufemizam nacionalnog zajedništva i dok kapitalizam na poluperiferiji Evrope većinu ljudi vodi u sve dublju krizu i spiralu unutrašnjih i vanjskih dugova, osiguravajući prosperitet samo onima koji pristaju na koruptivnu isprepletenost kapitala i vlasti – Hrvatska je izgubila i još gubi stotine tisuća radnih mjesta i stanovnika.
Partitokratske stranke na vlasti u tom razdoblju, kao i danas, provode svoje interese bez osjećaja i odgovornosti za radno, socijalno, zdravstveno, obrazovno i opće stanje stanovništva.
Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika), vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji.
Danas su plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi. Radnicima u Hrvatskoj plaće su pale na 37 % prosjeka zapadne Evrope. Problem predstavlja i visoka nezaposlenost – podatak o 10% nezaposlenih (otprilike 176.000 ljudi) ne dočarava u potpunosti situaciju jer ne uključuje veliki broj atipičnih ugovora o radu. Već je oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija. Od početka krize 2008. izgubljeno je svako 11. radno mjesto, a nova se ne otvaraju.
U Hrvatskoj praktički je na djelu zabrana zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Na početku krize u zemlji je bilo 12,3% zaposlenih na određeno vrijeme. Danas, nakon što je kriza upotrijebljena za daljnje uništavanje sigurnosti radnika i širenje prekarnih modela zaposlenja, radnika s takvim ugovorima dvostruko je više, čak 22,2%. Prema atipičnim oblicima rada Hrvatska je na 4. mjestu u EU.
Istovremeno, Vlada inzistira na politici iscrpljivanja radnika snižavanjem plaća, ograničavanjem radničkih prava, otpuštanjem radnika iz javnog sektora, mjerama štednje, a sve zbog navodnog povećanja kompetitivnosti. Vladajući inzistiraju na mitovima o stranim investitorima kojima samo treba stvoriti “povoljnu klimu”, ne pitajući koliko je ta klima povoljna za radnike i većinu stanovništva. Strani investitori pak ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura, poput telekomunikacija i trgovine, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete. Umjesto rizičnih ulaganja u velike fiksne troškove (zgrade, infrastrukturu, itd.), investitori preuzimaju javna poduzeća i šire se na prirodne resurse, preuzimaju obalne i šumske resurse – kupuju pravo na rentu.
Vladajući kao i njihova parlamentarna oporba ponavljaju mit o blagodatima EU fondova, zanemarujući činjenicu da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize. Iznos koji EU fondovi nude nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te Hrvatska 10-50% svakog iznosa treba dati sama.
Za Hrvatsko se gospodarstvo uglavnom zamišlja da mu spas treba doći izvana. dok se u potpunosti negira asimetrični odnos između centra i periferije Evrope, gdje gospodarstvo bogatih ne počiva na njihovim vještinama i sposobnostima, već na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima, međunarodnim lobijima, državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije.
Klanjanje “slobodnom tržištu” dovelo nas je do skoro potpune deindustrijalizacije, a danas su na udaru i posljednji ostaci industrije, poput brodogradnje, jer nam EU zabranjuje državne subvencije.
Vladajuće stranke su u proteklih 28 godina u potpunosti monopolizirale politički život u Hrvatskoj, ostavljajući marginalni prostor utjecaja na kreiranje i provedbu politika. Ta isključenost većine iz stvarne uloge u političkom odlučivanju temeljni je uzrok apolitičnosti i glasačke apatije, a vladajućima odgovara jer im omogućuje daljnje oslanjanje na klijentelističku glasačku mašineriju.
U Hrvatskoj je preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksulnih manjina, migranata kao i na slobode medija, dok navodne “protusistemske“ stranke svoju političku poziciju održavaju na valu opravdanog nezadovoljstva građana, ne nudeći održiva ekonomska i politička rješenja, utemeljena na ekonomskoj i političkoj demokraciji.
Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji žele promjenu opisane paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra.
2.
Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:
- A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA koja će se ostvariti jačanjem intenziteta i kvalitete javnog dijaloga kao osnove za provođenje nove društvene regulacije, radi povećanja moći naroda u odnosu na predstavničke i izvršne vlasti, prijenosom ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice i narod, demokratizacijom političkih stranaka i smanjivanjem ovlasti predsjednika stranaka, čelnika predstavničke i izvršne vlasti, kao i gradonačelnika i načelnika, digitalizacijom usluga i potpunom transparentnošću tijela javne vlasti, ukidanjem županija i dijela općina, razvijanjem podatkovne demokracije i dubinskom reformom pravosuđa kojem su zakoni i njihova provedba izraz težnje k pravednosti s nultom tolerancijom spram korupcije i nasilja.
- B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE kroz korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svoga rada, te kroz izgradnju solidarne, kružne i zelene ekonomije koja će se ostvariti jačanjem radničke participacije i vlasništva, poticanjem zadrugarstva i ekološke proizvodnje, očuvanjem javnih resursa i prostora od privatnih ulagača povezanih s korumpiranom javnom upravom, uvođenjem progresivne porezne politike na račun bogatijih (uključujući crkveni i ekološki porez), dokidanjem prekarnih oblika rada u korist sigurnosti (rada, mirovina i zdravlja).
Želimo zaštiti i sačuvati javna dobra od eksploatacije koja donosi dobit za 1% stanovništva, a uništava osnovne resurse za našu djecu i unuke i uspostaviti ekonomiju koja je održiva i otporna na krize kreiranjem novih oblika ekonomske proizvodnje koji nisu vođeni logikom kratkoročne maksimalizacije profita za elite, već osiguranjem egzistencijalne sigurnosti za sve. Želimo pravila i uvjete poslovanja i porezne obveze gradirati s obzirom na financijsku snagu i veličinu poduzeća.
Ekonomska sigurnost treba se temeljiti na osiguravanju potreba svih, a ne na bogaćenju manjine na račun radnika, nezaposlenih, studenata i umirovljenika. Ekonomija mora biti u interesu većine, a zaposlenost, prehrambena sigurnost, stambeno pitanje trebaju biti temeljni, a ne samo usputni proizvod profitne ekonomije koji se eventualno tek djelomično ostvaruje (ali nikada potpuno i nikada za čitavo društvo).
- C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST I AKTIVNOST SVIH LJUDI, a koja će se ostvariti ukidanjem politika koje su dovele do stvaranja povlaštenih klasa ovisnih o socijalnim davanjima te prenošenjem tih prava na naredne generacije – što dovodi do stalnog porasta proračunskih izdvajanja za određene društvene skupine. Smatramo da treba stimulirati radnu aktivnost svakoga, u mjeri u kojoj je to moguće, ali isto tako izgraditi jaku socijalnu mrežu sigurnosti kako osobe nakon gubitka posla ili odlaskom u mirovinu ne bi bile izložene riziku od siromaštva. Smatramo da svi branitelji koji imaju ratni put trebaju zadržati socijalna prava, ali da stotine tisuća onih koji nisu bili na ratištu a pripadaju im određena financijska i druga prava trebaju biti izjednačeni sa svima drugima. Želimo provesti reformu mirovinskog sustava koja će osigurati zajamčenu minimalnu mirovinu za sve iznad 65 godina, a koja će biti viša od iznosa granice siromaštva, te osigurati sustav u kojem osobe s punim radnim stažem imaju mirovinu koja garantira dostojan život u starosti, te eliminirati većinu povlaštenih mirovina koje su temeljene na statusu, a ne dužini radnog staža. Želimo osigurati egzistencijalnu sigurnost obitelji proaktivnom stambenom politikom koja neće biti temeljena isključivo na tržišnim i financijskim ciljevima banaka kreditora, već ciljevima kvalitete života pojedinaca i obitelji. Svi koji žive u RH bez obzira na radni ili drugi status trebaju imati jednako dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Reforma zdravstvenog sustava treba eliminirati neefikasnosti i gubitke sustava i povećati kvalitetu zdravstvene zaštite, ojačati sustav primarne zdravstvene zaštite, značajno povećati izdvajanja za prevenciju, uključujući i svima dostupne godišnje sistematske preglede, te povećati dostupnost inovativnih terapija koje su već dostupne drugim stanovnicima EU.
- D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK zasnovana je na povećanju izdvajanja za kulturu i obrazovni sustav, posebice na investicije u kulturnu i obrazovnu infrastrukturu van velikih gradova. Zalažemo se za potpunu i dosljednu provedbu Kurikularne reforme po modelu koja neće ostati na modelu tzv. Jokićeve radne skupine, nego će uključiti potpuniju i radikalniju demokratizaciju škola te osigurati jednake obrazovne prilike od vrtića do doktorata za sve, neovisno o ekonomskom stanju njihove obitelji. Nužno je izjednačavanje infrastrukturnog standarda škola na području cijele Hrvatske. Posebni naglasak stavljamo na reafirmaciju nastavničke profesije kroz ulaganje u njihovo cjeloživotno obrazovanje i kroz povećanje plaća, rasterećenje administrativnih i drugih obveza koje nisu vezane s nastavom. Smanjivanjem nastavničkih normi i veličina pojednih odjela, želimo u praksi omogućiti individualni pristup svakom učeniku. Obrazovanje tijekom cijelog života treba biti besplatno, jednako dostupno svima, što će osigurati osobni i profesionalni razvoj svakoga. Želimo snažnije podržati različite oblike kulturne aktivnosti mladih, posebno u području nezavisne kulture, te im osigurati pristup resursima. Na području sporta, želimo većinu izdvajanja preusmjeriti na amaterski i rekreativni sport i javno dostupne sportske aktivnosti za sve dobne skupine.
Posebno želimo poticati jačanje civilnog društva u području zaštite ljudskih prava, posebice prava žena i prava LGTBIQ osoba, te promociji pozitivnih društvenih vrijednosti koje će doprinijeti stvaranju otvorenog, modernog i progresivnog društva.
- E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI PROMIČE DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA što će se ostvariti demilitarizacijom društva i smanjenjem proračuna namijenjenoga vojsci – na 1 posto državnog proračuna, uz jačanje sustava civilne zaštite i solidarnosti među ljudima, proaktivnom mirotvornom politikom, promocijom tolerancije i suradnje sa susjedima te međunarodne razvojne suradnje, predanošću ciljevima održivog razvoja, jačanjem demokratskog legitimiteta i efikasnosti evropskih institucija i osiguravanjem humanih rješenja problema izbjeglica i migranata u regiji, kao i u Evropi.
3.
Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta kao potpisnici ove Deklaracije obvezujemo se da ćemo radi maksimalizacije mogućnosti za provedbu opisanih ciljeva u svom političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali složene promjene – ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj i u čitavoj Evropi – radi demokratske i održive budućnosti svih njenih stanovnika.
4.
Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, a 8.9.2018. u Šibeniku potpisali su je
– za Novu ljevicu________________________Dragan Markovina, predsjednik
– za Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH_______Mladen Novak, predsjednik
– za Socijalističku radničku partiju – SRP___________Vlado Bušić, predsjednik
– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja
5.
Radnička fronta – RF ističe, kao svoje izdvojeno mišljenje:
Radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista (onih koji imaju monopol na sredstva za proizvodnju – banke, poduzeća, tvornice, trgovačke lance, hotele itd. – i svoj profit ostvaruju radom drugih) i radnika (svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli).
Ta politika podrazumijeva re-industrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo.
Demokracija mora prestati biti fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu i postati društvena stvarnost kojom se ostvaruju interesi radnog naroda, stoga je potrebno smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem.
– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja
