Archive for Govor SRP-a

POZIV NA ORUŽANI USTANAK PROTIV OKUPATORA

Dan borca u nedopustivom povijesnom zapećku

Socijalistička radnička partija (SRP) svim borcima NOR-a čestita 4. juli – Dan borca!

Gotovo pola stoljeća slavljen kao Dan borca, 4. juli 1941. godine, datum je kada je Politbiro CK KPJ, na čelu s Titom, donio sudbonosnu odluku o podizanju svenarodnog oružanog ustanka protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, da bi nakon par dana objavio „Proglas narodima Jugoslavije s pozivom na opći ustanak“.

„Narodi Jugoslavije – Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i drugi… Vi ste bili pobijeđeni u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbe za pravdu i slobodu vaših djedova ne smiju biti zaboravljene. Sada je vrijeme da pokažete da ste dostojni potomci svojih predaka. Sada je vrijeme, sada je kucnuo čas da se dignete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih domaćih slugu, krvnika naših naroda. Ne prezajte ni pred kakvim terorom neprijatelja. Na teror odgovarajte masovnim udarom po najosjetljivijim točkama fašističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve – sve što koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolimo da naše željeznice prevoze ratni materijal i druga sredstva koja služe fašističkim hordama u borbi protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje opsjednu državu za fašističke osvajače.“

Ovaj događaj bilježe mnoge svjetske vojne i opće enciklopedije kao značajan za evropsku i svjetsku povijest. On je važan prijelomni moment s početka II. svjetskog rata, jer se radilo o nastajanju ozbiljnijeg otpora fašizmu u tada već potpuno okupiranoj Evropi, gdje dolazi i do nove agresije – napada Njemačke na Sovjetski Savez.

Nakon Titova poziva, uslijedio je čitavi niz ustanaka širom Jugoslavije: u Srbiji 7. jula, Crnoj Gori 13. jula, Sloveniji 22. jula , u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 27.jula, te Makedoniji 11. oktobra.

Plamen ustanka se naglo proširio te postupno prerastao u široki narodni antifašistički front svih snaga kroz narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije (NOV i POJ) koja je postala glavni saveznik Antifašističkoj koaliciji na jugoistoku Evrope – porazila je fašiste na svom terenu, donoseći slobodu, mir i društveni progres.

Ustanak u Hrvatskoj dogodio se 27. jula 1941. u ličkom selu Srb kao prvi veći oružani sukob sa fašistima, a koji se slavio kao Dan ustanka naroda u Hrvatskoj. Antifašističkoj borbi Hrvatska je dala ogromni doprinos, jer i podaci o poginulim i ranjenim borcima, kao i o velikom stradanju civilnog stanovništva, velikim razaranjima i golemoj materijalnoj šteti na njenom teritoriju, govore o žestini borbi, masovnosti pokreta i plebiscitarnoj podršci naroda NOB-u. Poginulo je 65.000 boraca, dok je iz Dalmacije 18.500 poginulih partizana. Split je od 12.500 partizana izgubio 3.600 boraca.

Apsurdno je da tako veliki datum u povijesti jednog naroda, kojeg i drugi u svijetu bilježe, u Hrvatskoj danas nitko ne obilježava pa ni Savez boraca! Na njega je pao potpuni veo šutnje,  ne spominju ga ni mediji u rubrici: ”Dogodilo se na današnji dan”.

To što ga ne obilježava „hrvatska demokracija” od 90 – tih do danas nam je vrlo jasno.

Prvo, jer je taj široki narodni front, dušom i organizacijom, uspješno vodila malena, dobro organizirana i odlučna grupa komunista, Komunistička partija Jugoslavije s Titom na čelu, za razliku od razbijenih i dezorijentiranih građanskih stranaka, kako u kvislinškoj tzv. NDH, tako i u ostalim republikama, od kojih su se neke odazvale pozivu i stidljivo priključile partizanskom pokretu kroz pojedince ili manje grupe dok ih se veći dio potpuno pasivizirao ili nestao. I drugo, zato što je taj datum označen kao „omraženi komunistički – općejugoslavenski”!

Ono što nikako nije jasno, to je pitanje zašto je boračka organizacija kroz  niz proteklih godina, od „demokratskih“ promjena, pristala na diktat politike brisanjem tog događaja i spomen-dana iz svog kalendara, jer je to njihov, borački dan, Dan borca! Ako je to samo zato što su ustanak poveli komunisti i što je proglašen jugoslavenskim, onda je solidariziranje boračke organizacije s politikom revizije i manipulacije NOB-om od svih vlasti u Hrvatskoj jednostavno nedopustivo – zbog žrtava te borbe i velikih ratnih i poratnih rezultata!

Jednako tako je nedopustiva činjenica da današnje generacije o tom događaju nemaju ni elementarnih spoznaja, jer je u kvaziznanstvenim radionicama historiografskih falsifikatora sustavno izbrisan iz povijesne zbilje, kao i mnogi drugi događaji i ličnosti iz razdoblja NOB-a i progresivne poslijeratne socijalističke izgradnje.

Agresivni revizionizam svakodnevno poprima zabrinjavajuće dimenzije u zatiranju svega antifašističkog, a vlast (začudo je to prihvatio i dio boračke organizacije) uporno gura licemjernu podvalu borcima NOB-a da je „domovinski rat nastavak antifašističke borbe“. Ujedno smo svjedoci donošenja niza čak i protuustavnih odluka, koje nas kompromitiraju u zemlji i svijetu, poput odluke o korištenju zabranjenog fašističkog pozdrava „Za dom spremni“, neprihvaćanje UN-ove „Rezolucije o zabrani nacizma“, uklanjanje biste i imena Trga u Zagrebu antifašističkog vojskovođe -Tita, daljnja nekažnjena devastacija spomenika i drugih spomen obilježja, saborsko pokroviteljstvo komemorativnog skupa poraženoj kvinsliškoj vosci na Bleiburgu… Sve se to događa uz blagoslov vlasti i svesrdno poticanje crkve, opterećenih antikomunističkom histerijom do te mjere da se organizatore otpora fašističkom agresoru, komuniste, čak izjednačava s fašistima i nacistima pod floskulom „osude svih totalitarnih režima“. Time se nastoji ukloniti glavne protagoniste antifašističke borbe u nas, dakle Tita, komuniste i partizane, a time i sami antifašizam!

Socijalistička radnička partija će se oštro suprotstavljati svim oblicima revizije povijesti!

 

Split, 02. 07. 2018.

Ranko Adorić,
predsjednik GO SRP Split

UDAR ZAHAROVE NA BRITANIJU: Vi ste svetski rekorderi u genocidu!

UDAR ZAHAROVE NA BRITANIJU: Vi ste svetski rekorderi u genocidu!

Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova objavila je jedan zanimljiv tekst u moskovskoj Pravdi. Dio toga prenijeli su naši drugovi iz Komunista Srbije na svojoj stranici.

Glasnogovornica je na dojmljiv način, britkim jezikom, bez ustručavanja, ali potkrepljeno činjenicama, razotkrila bit britanskog ekspanzionizma, osvajanja teritorija, porobljavanja i koloniziranja domorodačkih naroda i provođenja genocida nad njima.

Doduše, fokusirala se u kontekstu nedavnog zaoštravanja odnosa između Velike Britanije i SAD, s jedne strane, i Rusije, s druge, opravdano na Britance, zaobilazeći ostale zapadnoevropske narode.

Paradoksalno je, ali istinito, da su najveći zagovarači tzv. demokracije, ljudskih prava i sloboda, a to se odnosi na gotovo sve zapadnoevropske narode, tokom cijelog novog vijeka bili pljačkaši svega vrijednoga na što su naišli prilikom svojih osvajanja i svirepe ubice koji su na najokrutniji način istrijebili mnoge narode i uništili njihove civilizacije.

Prilikom detekcije osvajanja i porobljavanja vanevropskih teritorija, ne smijemo zaobići ni crkvu koja se na neki način putem križarskih ratova upisala kao rodonačelnik osvajanja koja su slijedila i prilikom kojih je ispred ognja i mača išao križ.

Nakon otkrića Amerike, crkva je svojim objavama i dekretima otvoreno zagovarala i opravdavala porobljavanje naroda novootkrivenih zemalja, uz ekskluzivno pravo prisvajanja svega blaga koje se tom prilikom pronađe.

 

Vladimir Kapuralin,

član predsjedništva SRP-a

POVODOM DANA SAMOUPRAVLJAČA – O SAMOUPRAVLJANJU, OD TEORIJE POKRETA DO PRAKSE

SRP: SAMOUPRAVLJANJE – RADNIČKA PERSPEKTIVA

 

Radničko samoupravljanje, engleski „worker self-management“ ili francuski „autogestion“, oblik je radničkog odlučivanja u poduzećima po svim važnim pitanjima rada i upravljanja. Javlja se u povijesti na više strana svijeta: u španjolskom građanskom ratu, u Jugoslaviji, u Argentini, Francuskoj, SAD i drugdje – nastao najčešće kao pokret radnika u spašavanju  tvornica nakon stečaja ili likvidacije. Prvu teoretsku podlogu radničkog samoupravljanja kao mogućnost izradio je francuski filozof-anarhist Pierre Joseph Proudhon u prvoj polovini 19. stoljeća, a prihvatile su je revolucionarne sindikalne organizacije.

Socijalistička inačica radničkog samoupravljanja, kojeg poznajemo na jugoslavenskom geografskom prostoru kao društveni i privredni  model, je socijalističko radničko samoupravljanje u Jugoslaviji, uspostavljeno intencijom KPJ, a odlučeno u Narodnoj Skupštini FNRJ dana 27. 6. 1950. kao „Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“, čemu je prethodilo formiranje prvog Radničkog savjeta 29. 12. 1949. u tvornici cementa „Prvoborac“ u Solinu, kao početak procesa predaje poduzeća na upravljanje radnicima i odvajanje države od privrede, u skladu s idejnim  smjernicama Tita te teoretskim i praktičkim razradama Edvarda Kardelja i drugih – kasnije i uz veliki doprinos teoriji i praksi znanstvenika Branka Horvata.

Tih dana Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici ‘Prvoborac’ u Splinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase.“

Ideja o samostalnom putu u slobodni socijalizam stvaranjem Radničkih savjeta, poticano parolom „Tvornice radnicima – zemlja seljacima“, stvarani su uvjeti za oslobađanje od iznimnog sovjetskog utjecaja i otklona od etatističko-administrativnog modela socijalizma. Naročito je sazrela u vrijeme IB-a, vođena od strane nekih utjecajnih komunističkih lidera koji su smatrali da je samoupravna ideja provedena još u ratnom vremenu osnivanjem Narodnooslobodilačkih odbora (NOO). Radničkim savjetima je provedeno uvođenje radnika u neposredno upravljanje industrijom, čime su se stvorile pretpostavke za provedbu Marxove ideje o odumiranju države dolaskom proletarijata na vlast. Samoupravljanjem i decentralizacijom, Radnički savjeti su imali široke ovlasti u upravljanju donoseći najvažnije odluke u radu poduzeća, zaključke o poslovanju, postavljanju i smjenjivanju Upravnih odbora i druge. Međutim, Radničkim savjetima se često negirala uloga u rukovođenju privredom pa su samoupravljanje i decentralizacija imale funkciju razgraditi i omekšati okoštali administrativni sustav socijalizma. Uvođenje samoupravljanja nije naišlo na jednodušnu podršku lokalnih partijskih organa koji su Radničkim savjetima davali samo savjetodavnu ulogu u poduzećima, problematizirali ulogu sindikata te strahovali od gubitka dijela vlastite moći pa namjera odvajanja države od privrede, uvođenjem samoupravljanja, nikada nije provedena u potpunosti.

Nakon privrede, provedene su reforme i u lokalnoj samoupravi u duhu samoupravljanja pa su, zakonom iz 1952. godine, Narodni odbori dobili ovlasti koje su u neposrednom interesu lokalne zajednice, na tragu Marxovog teoretskog stava o komunama – dakle komunalni, socijalni i kulturni razvitak komunalne zajednice.

Veliku prekretnicu i značaj u razvoju samoupravljanja imao je VI. kongres KPJ, održan od 2. 9. do 7. 9. 1952., po pitanju uloge partije u uvjetima samoupravljanja, koji je okarakteriziran kao prijelomni događaj u razvitku socijalističkih društvenih odnosa, te je odbačena uloga Partije kao neposrednog operativnog rukovoditelja i naredbodavca u državnom i društvenom životu, već da postane avangarda radničke klase i da svojim utjecajem izbori svoje stavove.

Vladajuća struktura KPJ bila je opsjednuta razbijanjem birokracije pa je u izmjenama Ustavnog zakona, donesenog 13. januara 1953., uvela „tri D“ – debirokratizacija, demokratizacija, decentralizacija – te dvodomnu Narodnu skupštinu sa Saveznim izvršnim vijećem (SIV) i Vijećem proizvođača, kojeg su činili predstavnici Radničkih savjeta, a čime je institucionalizirana Marxova diktatura proletarijata.

Uvođenje samoupravljanja i privrednih promjena mijenjalo je i samu Komunističku partiju koja postaje masovnija i prelazi u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a Narodni  front u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).

Historičari samoupavnog socijalizma dijele ga na tri, zapravo četiri, razdoblja:

0. Nulto razdoblje od 1945. – 1950. – predsamoupravno razdoblje (samoupravljanje prije samoupravljanja) naziva se administrativni socijalizam

1. Prvo razdoblje od 1951. – 1965. – nazivamo administrativno-samoupravni socijalizam; donošenjem „Osnovnog zakona o upravljanju privrednim poduzećima“ 1950. te podignut na ustavnu razinu 1953., što je bio pokušaj vodstva Jugoslavije nakon sukoba sa Staljinom da ima svoju originalnu viziju društva

2. Drugo razdoblje od 1965. – 1971. – slijedi nakon privredne reforme 1965., kojeg nazivamo tržišno-samoupravni socijalizam, a Ustavom iz 1963. raširio se na saveznoj i republičkim razinama; ostvaruje koncept samoupravljanja izvan privrede i na sve društvene djelatnosti

3. Treće razdoblje od 1971. – 1990.-ih – vrhunac samoupravnog koncepta društva bile su promjene Ustava SFRJ iz 1974. i Zakonom o udruženom radu 1976.; od tada samoupravljanje postaje model upravljanja cijelim društvom – sve dotadašnje radne organizacije preoblikovane su u „Organizacije udruženog rada“ (OUR) koje se udružuju u „Složene organizacije udruženog rada“ (SOUR), a ostale postaju samoupravne kao Udružene samoupravne interesne zajednice (USIZ).

Kako je takav model društva kompleksan, brzo se širio, ali i počeo urušavati prema 90-ima te s toga nema točnu definiciju, možda „pravci razvoja u demokratizaciju i pluralizam“ po knjizi E. Kardelja (Komunist iz 1978.) „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“.

U ovom periodu, jugoslavenski ekonomski sistem imao je jedinstvenu specifičnost: samoupravni sporazum (kao pravno obvezujući ugovor između samoupravnih organizacija u društvenom sektoru) i društveni dogovor (kojim su regulirani međusobni odnosi između OUR-a, SIZ-ova, saveznih i republičkih sekretarijata, sindikata i privrednih komora).

Ta tri razdoblja personificiraju tri ličnosti koje su im dale teoretsku podlogu, iako se ne mogu svesti samo na njih: Boris Kidrič, kao tvorac administrativno-samoupravnog modela, Vladimir Bakarić, kao nositelj tržišnog socijalizma, i Edvard Kardelj, koji je pokušao tržišni zamijeniti normativnim, a turbulentne osamdesete obilježile su beskonačne rasprave između „dohodaša“ i „profitaša“.

Ostatke samoupravljanja, nakon raspada Jugoslavije, vidimo još neko vrijeme u Sloveniji, a nekima su trebala desetljeća da uklone sve tragove tog sistema.

Zašto se danas, nakon toliko godina, bavimo iskustvima jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja?

Prije svega, jer je to jedinstveni primjer u svijetu, prvi put u povijesti da se radnika i radničku klasu Ustavom i zakonom podiglo na pijedestal vlasti i vlasnika, čime im je bilo garantirano pravo na vlasništvo, upravljanje nad sredstvima za proizvodnju i rezultatima rada! Time je u potpunosti bespredmetna bilo kakva usporedba položaja radnika-samoupravljača i najamne radničke klase u ostatku svijeta.

Nadalje, jer je ostvarena potpuna emancipacija čovjeka-radnika i radničke klase od tutorstva, terora i okova države, kapitala i vlasnika. Ujedno, to je i borba protiv revizije svega postojećeg koja mora biti ne samo antifašistička, nego i antikolonijalna i antiimperijalistička, jer je sve to već sadržano upravo u borbi za samoupravni socijalizam.

Polazeći od programskih načela SRP-a, koji svoja utemeljenja nalazi u izvornom marksizmu te dugoročno, programski zagovara upravo socijalizam samoupravnog tipa, smatramo da samoupravljanje nije otpisano, a još manje da je sahranjeno, već upravo obratno: što je veći pritisak kapitala za revizijom radnička prava, to će biti i sve snažniji otpor radničke klase. Želimo također naglasiti da je SRP obavezan uporno ukazivati na činjenicu da se radnici u današnjoj kapitalističkoj Hrvatskoj, usprkos potpunoj društvenoj degradaciji, nerado pozivaju na prošlost koja je bila daleko humanija i u kojoj su bili značajna društvena grupacija, ali su im sjećanja blokirana agresivnim ispiranjem mozga, kako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, tako i uz jaku dozu antikomunizma koja dolazi iz vjerskih krugova, koji kao da su došli na svoje: „Raj se ipak nalazi s onu stranu života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za Raj nakon smrti.“

Konkretnije rečeno, radnička klasa je deklasirana zbog klero-nacionalizma, nezaposlenosti, ekonomskog, socijalnog i političkog kaosa i oštre restrikcije radničkih prava. Izgubila je tradiciju borbe i vlastiti politički i klasni identitet, klasnu svijest i radničku solidarnost . Uskrsla im je prošlost, ustali su mrtvi bogovi, uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam, nesvjesni da su kao najbrojnija društvena grupacija, jedinstvom  i radničkom solidarnošću, koja im daje neslućenu snagu i moć, sposobni mijenjati  ove nehumane, nepodnošljive i diskriminirajuće društvene odnose.

Zato i tražimo sve ono što bi nam moglo poslužiti u suočavanju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća, a ti su rezultati daleko u korist samoupravljanja, što priznaju i oni koji rješenja ne vide u nekakvom socijalizmu 21. stoljeća. Dakle, ovime ne dovodimo u pitanje aktualnost socijalističkog samoupravljanja koje je postojalo jučer, a postojat će i ubuduće, jer je sve aktualnija društvena alternativa „socijalizam ili barbarstvo“, zapravo alternativa „socijalizam ili fašizam“ ili čak „civilizacija ili barbarizam“, pa je poznata krilatica danas jednako aktualna kao u vremenu kad ju je izrekla slavna revolucionarka Rosa Luxemburg.

Upravo krize koje stalno generira kapitalizam, nesposoban da razriješi osnovne proturječnosti društva, iniciraju proces obratno proporcionalan radničkih pravi i stanja društva: što je kriza kapitalizma izrazitija – to su i radnička prava manja!

Dakle, sve se lomi preko leđa radnika – smanjivanjem radničkih prava, pogoršavanjem općih uvjeta rada, produljenjem radnog vremena, neplaćanje prekovremenih sati, zapošljavanje na određeno vrijeme, nesigurnost rada, plaća i drugog – što je u Hrvatskoj naročito izraženo. Ako se uzme u obzir da su prava samoupravljača u svoje vrijeme daleko nadilazila prosjek prava njihovih evropskih kolega, ovih dana, po zadnjem izvještaju EU, stanje prava radnika u Hrvatskoj je krajnje poražavajuće, jer je na samom začelju, pa je gotovo nevjerojatno da u nas nitko apsolutno ne reagira: ni radnici, ni sindikati, ni poslodavci, ni država – opijeni već spomenutim opijatima.

Zato je poruka radnicima: samoupravljanje je jedina radnička perspektiva, okupljajte se oko tog barjaka, jer kapitalisti ne mogu bez radnika, radnici mogu bez kapitalista – dokazali samoupravljanjem!

 

Split, 26. 06. 2018.

SRP Gradska organizacija Split

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/