Uz salve patetičnih i izvještačenih parola, kojima su iz državnog vrha nastojali nadmašiti jedni druge, ispraćen je jedan prerano ugašen mladi ljudski život koji je stradao hiljade kilometara daleko od Hrvatske. Radi se o hrvatskom vojniku koji je u svojstvu okupacionih imperijalističkih snaga podlegao ozljedama zadobivenim na terenu u dalekom Afganistanu.
Sada, nakon što su emocije po „pe-esu“ utihnule, što je bilo za očekivati, red je da se kritički propita nekoliko stvari iz ukupnosti slučaja, a to bi bilo: što su taj vojnik i njegovi kolege tamo radili, tko ih je tamo poslao, za čije interese su se borili i konačno je li Hrvatskoj vojsci tamo mjesto?
Stradali vojnik, njegovi suborci iz Hrvatske, ali i iz ostalih zemalja se tamo nalaze u drugoj zemlji u svojstvu okupacionih snaga i logično je da se u toj sredini, kao i u svakoj drugoj gdje su prisutne strane trupe, kod domicilnog stanovništva, ili jednog njegovog dijela, javlja želja i potreba da se okupacionim snagama suprotstave. Imperijalistički političari te snage nazivaju teroristima i istina je da te skupine čine zlodjela prema ljudima i materijalnim sredstvima. Međutim, istine radi, treba reći da je broj ljudskih žrtava i količina materijalnih razaranja tih militanata neusporedivo manji od ukupnosti izgubljenih ljudskih života i materijalnih razaranja koje su po svijetu posljedica intervencija imperijalističkih zemalja, koje sebe nazivaju i doživljavaju vertikalom demokracije i ljudskih sloboda. Istina je također da je Afganistan nekad bio uređena država sa socijalističkim uređenjem i da je ta ista imperijalistička politika opremila i tamo instalirala te militantne grupacije, kako bi se borile protiv socijalizma. Sada kada to njihovo čedo ugrožava i njih same, odnosno njihove interese prilikom crpljenja prirodnih resursa, a to su u Afganistanu nafta i mak od kojega se proizvodi opijum, e sada su oni postali opasanost, a za suzbijanje te opasnosti valja upotrijebiti, odnosno žrtvovati, tuđe topovsko meso.
I tu sada dolazi do izražaja hrvatska vazalna politika koja odrađuje svoj dio prljavog posla pristajući i ispunjavajući naredbe svojih imperijalističkih gazda, vraćajući kolo povijesti kada su njeni vojnici ginuli za tuđinske interese na frontu Cera, Galicije, Soluna, za vrijeme I. svjetskog rata, i ispred Staljingrada, za vrijeme II. svjetskog rata.
Tvrdnje da se u Afganistanu brani Hrvatska, da su tamošnji militanti opasnost za Hrvatsku, su smiješne. Oni mogu biti potencijalna buduća opasnost, a povod može biti upravo prisustvo i angažman naših vojnika tamo, ali i brutalni postupci naših organa reda prema izbjeglicama, koje iz ratnih područja pokušavaju spas pronaći na tlu zapadne Evrope. Tome treba dodati i individualno učešće ekstremista s jugoslavenskog prostora u intervencijama koje vode imperijalističke snage u Afganistanu, Libiji, Siriji i drugdje.
Zaključno, možemo ustvrditi da je ovakav razvoj situacije moguć zahvaljujući trenutnoj pobjedi kontrarevolucije i provedbi secesije 90-ih godina prošlog stoljeća, kad Hrvatska napušta politiku nesvrstanosti i punog suvereniteta, koje je uživala kao dio zajedničke države SFRJ, i vraća se na put podaništva, protiv interesa većine.
Hrvatska po svojoj prirodi nije dio imperijalnog svijeta, to nije u prirodi i interesima većine njenog stanovništv i radi vlastitog opstanka treba se izvući iz tog gliba u kojeg su je uvalile kleronacionaolističke elite.
Vladimir Kapuralin
