Archive for Govor SRP-a

HRVATSKOM JE LAKO VLADATI KAD „BOLUJU” SINDIKATI

Socijalistička radnička partija Hrvatske – Gradska organizacija Split, polazeći od ovog programskog opredjeljenja „socijalizam 21 stoljeća“.izvornih teorijskih spoznaja Marxa, socijalizma i samoupravljanja, kao procesa oslobađanja čovjeka od najamnih odnosa, polazi od pretpostavki da u R. Hrvatskoj nije moguće stvaranje socijalne i političke koalicije koja bi bila i većinska i reformska. Sfera politike u R. Hrvatskoj ima svoju totalitarističku i autokratsku logiku obrane „robovlasničkog“ kapitalizma – Imperiju Srama.

Sindikati ne igraju aktivnu ulogu (ne djeluju); statisti su na (ne)društvenoj pozornici. Uključuju se sporo (ili nikako), kalkulantski, kukavički, opsjednuti nacionalističkom frazeologijom i sebičnim interesima sindikalne birokracije; ne žele, a tko zna da li i znaju – da je zajednički nastup sindikata prijeko potreban, prije i iznad svega, u zaštiti materijalnog položaja radnih uvjeta i osnovnih sindikalnih sloboda stvaralaca materijalnih, znanstvenih i duhovnih vrednota.

Polazeći od navedenoga, postavlja se pitanje: “vjeruje li itko u sindikate (u ćlanstvu) i izvan njih u Hrvatskoj; u vladi, političkim partijama, robovlasničkom kapitalizmu, korumpiranim institucijama?”

Iskreno, vjeruje li itko od radnika da u uvjetima kakvi jesu (a to će potrajati u nedogled i biti sve gore i gore), očekuje li da će putem sindikalne borbe moći bitno utjecati na promjene položaja u kojem se sada nalaze i u kojem će se i ubuduće nalaziti?

Čak i u slučaju postizanja unutarsindikalne suglasnosti oko ciljeva i metoda djelovanja, postavlja se pitanje mogu li sindikati prinuditi svoje socijalne partnere na postizanje konzensusa o promjenama socijalnog pakta koji ne bi bio, kao do sada, jednostrani akt kapitulacije i odricanja, moratorij na uporabu štrajkova i prosvjeda, nego zaista sporazum o uzajamnim jamstvima i podjeli odgovornosti.

Unutar sindikata (rukovodstava) izuzetno je jaka ona struja koja je oboljela od nacionalizma i koja smatra da se treba ponašati po “strategiji noja”, odnosno očekivanja i nečinjenja; “drugi će stvari dovesti na svoje mjesto”. Rezultat krajnje nepovoljne društvene klime, kulminiranje krize (ekonomske, socijalne, duhovne, moralne, etičke, zakonodavne), razvlašćivanje zaposlenih i delegitimiranje ideje samoupravljanja i socijalizma, polazne su osnove za djelovanje sindikata. Kao rezultat ogromnog nezadovoljstva postojećim stanjem, većina zaposlenih (konačno) pokazuju spremnost da neposredno sudjeluju u širim socijalnim prosvjedima koji nadilaze štrajkove s klasičnim revindikativnim zahtjevima (napušta se obrana nacionalističkog ponosa), dočim ne treba izgubiti iz vida i činjenicu (koja odgovara vladi) da prilićan broj zaposlenih (naroćito u državnim institucijama) čine oslonac totalitarnoj i autoritarnoj vlasti i njenim rješenjima.

Sindikati su pred velikim povijesnim ispitom i izazovom. Trebaju prijeći “Rubicon promjena” – pokazati veliku zrelost i umjeće – (re)kombiniranje naizgled kontradiktornih, neposrednih parcijalnih interesa i dugoročnog općeg interesa, a po cijeni žestokih unutarnjih raspri, rascjepa i bolne (samo)revolucije. Moraju proći kroz svojevrsnu katarzu. U suprotnom, sindikati će izgubiti još jednu, ovaj put, čini se, konačnu bitku i (p)ostati samo puki demokratski ornament i dekor.

Socijalistička radnička partija Hrvatske smatra da je ponašanje rukovodstva sindikata u R. Hrvatskoj neprimjereno i neprihvatljivo kada je riječ o obrani prava koja proizilaze iz sfere rada i u suprotnosti su sa programskim načelima suvremenog sindikalnog organiziranja.

 

Dr. Sc. Pavle Vukčević

Mali politički podsjetnik

Autor:

Dr. Sc. Pavle Vukčević

 

Oprema teksta:

Drago Duplančić

 

 

 

Prvi dio

 

1. O marksizmu

Marksistički socijalizam u svojoj realizaciji, svojim sadržajem obećava raj u ovozemaljskom životu, izražen kao novi smisao života, bez obzira što milijuni ljudi nisu sposobni ili spremni shvatiti i procijene pravo značenje njegovih poruka, i da ga se prihvati kao proizvod buržujskog duha..

Prvorazredna prednost marksizma se sastoji u uvjerenju da čovjek i ono za što se on zalaže nikada ne mogu biti pobijeđeni, već to na kraju moraju sami izvesti.

Može se (a i treba to reći) da je Marx svoja naučna saznanja proširivao i oplemenjivao, ali nije prolivao sentimentalne suze zbog ljepote socijalističkih ideja, nije ni veličao radnike kao heroje dnevnog truda, kako to radi buržoazija kada drhti za svoje dividende. Imao je pretenzija i u tome je uspio izraziti logiku dijalektičkog historijskog procesa.

Marx je osobno bio isuviše kulturan da bi se svrstao s onim vulgarnim propovjednicima, bio je sposoban razumjeti (shvatiti) jednu civilizaciju i iskazanu širokogrudnost kroz „Komunistički manifest“ koji nije ništa drugo nego sjajni prikaz postignuća kapitalizma, pa čak i kada i izgovara njegovu smrtnu presudu „sam je sebi grobar“, ali nikada ne izostavlja priznati njegovu historijsku nužnost.

Za Marxa socijalizam nije bio opsesija koja zasjenjuje sve druge načine života i stvara neku nezdravu i slijepu mržnju ili prezir prema drugim civilizacijama.

Društvene grupe i klase, te način na koji te grupe ili klase sebi samima objašnjavaju vlastito postojanje, mjesto i ponašanje, bilo je ono što ga je najviše zanimalo, pri čemu naročito u „Komunističkom manifestu“ naglašava da je historija društva zapravo historija klasnih borbi, čuvajući se pri tome od opasnosti ekonomske vulgarizacije društvenih odnosa.

Odbacuje s prezirom malograđansku tvrdnju da su neki ljudi više nego drugi postali i svakodnevno postaju kapitalisti zahvaljujući nadmoćnijoj inteligenciji, energiji u radu i štednji.

I da zaključimo, da bi netko bio socijalist, naravno, nije potrebno biti marksist, ali isto tako nije dovoljno biti marksist da bi netko bio socijalist.

 

2. Što je socijalizam?

Otvoreni socijalizam

a)    jačanje samoodlučivanja društvenih grupa i individua na osnovi slobodnog pristupa ekonomskim, socijalnim, političkim i kulturnim resursima;

b)    jačanje solidarnih oblika samoupravljanja;

c)    zajednička odgovornost – javna kontrola, opća preraspodjela, široki javni sektor, preduvjet za samoodlučivanje i samoupravljanje;

d)    stvaranje jednog svijeta u kojemu imaju mjesta mnogi svjetovi;

e)    otvorenost za raznovrsnost društvenih iskustava, vizija, životnih koncepata i praksi;

f)    otvaranje prema društvenim pokretima i kulturnim inicijativama;

g)    slobodan pristup informacijama i resursima, participativni javni sektor, mreže uslužnih djelatnosti, javni obrazovni sistem, otvoreno informacijsko društvo, a to zahtjeva javnu svojinu, javne ekonomske sektore, javnu ekonomsku regulaciju, javnu uslužnu djelatnost, participativnu javnost najvažnijih medija, javnu analizu i kritiku svih oblika vlasti.

Otvoreni elementi socijalističkog djelovanja

a)    društveno upravljanje putem javnog reguliranja i planiranja;

b)    organizacija protuşile u odnosu na prevlast kapitala, patrijarhata ili rasizma putem slobodnog društvenog organiziranja (sindikalni pokreti) putem institucionalne demokracije;

c)    obezbjeđenje – bolje osiguranje i zadovoljavanje ljudskih potreba putem javne svojine i javnih usluga;

d)    borba protiv represije mobilizacijom protusile u obliku društvenog planiranja i demokratizacije,

e)    planiranje i javnost se okreću protiv eksploatacije čovjeka, prirode i budućnosti – demokratizacija i samostalni razvoj usmjereni su protiv otuđenja čovjeka.

Centralni cilj socijalizma

a)    da okonča eksploataciju i izrabljivanje čovjeka od strane čovjeka.

b)    da ukine vlast i nejednaku participaciju  – promatrajući to kao proces, stvar borbi, konflikata i kreativnih rješenja – svjesno prešućivanje navedenih činjenica najbrži je put u nove strukture represije i eksploatacije, u nova otuđenja i izopćavanja u nastajanju novih oblika vlasti.

Socijalizam budućnosti mora biti efikasan, demokratski, egalitaran i emancipatorski. U onoj mjeri u kojoj se sada potlačene i izopćene grupe budu oslobađale i postajale društveno svjesne, mijenjat će se i slika koju oni imaju o socijalizmu, kao i očekivanja koja se s njima povezuju.

Pokret za socijalizam jest mjesto borbi, ali je i mjesto kreativnosti, radoznalosti i otkrića.

 

3. Čime je socijalizam zamijenjen?

U ekonomiji i socijalnoj sferi predatorskim vulgarnim kapitalizmom, u političkoj domeni partitokracijom, ropskim položajem gledajući iz pozicije velikog broja ljudi. Kod malog broja tranzicijskih dobitnika, novopečenih gazda – tajkuna, povlaštenih biznismena, političkih i ratnih profitera i krupnih kriminalaca. Tranzicija je donijela ropstvo – ljubi li radnička klasa u Hrvatskoj svoje nove okove.

 

4. Socijalizam – ljevica

  1. postoji realna mogućnost da glavna žrtva ekonomske krize neće biti kapitalizam, već sama ljevica, tim više što je njena nemoć da ponudu uvjerljivu globalnu alternativu ponovi postala svima vidljiva. Efekti ekonomske krize inicirat će rast rasističkog populizma, novih ratova, povećanje siromaštva i još veće raslojavanje.
  2. kriza ljevice nije društvena nego moralna i ideologijska – ponestalo joj je i ideje i snage. Ljevica je uistinu uhvaćena u pogrešci. Ljevičari koji se ne usuđuju odabrati socijalizam i boriti se za njega snose punu odgovornost za mogući ishod – trijumf barbarizma.
  3. ako socijalisti ponovo žele postati stvarna snaga moraju se vratiti temeljnim postavkama socijalističke misli – to je povratak Marxu i tako će ponovo preuzeti političku inicijativu – ondje gdje odluči biti iskrena prema samoj sebi.
  4. ukoliko se političari sa ljevice, demoralizirani zbog vlastite nesreće i gubitka vjere u vlastite snage, ne okupe i saberu da bi današnjem društvu ponudili ozbiljan program strukturalnih promjena – bit će vrlo brzo odbačeni.
  5. Ljevici ne nedostaju ideje – nedostaju ljudi, koji bi ostvarivali te ideje – potreban je tim ljudi za pobjedu, za provođenje novih ideja u stvarnosti. Što su ideje složenije potrebno je više ljudi – trebaju vođe koji znaju razgovarati sa ljudima, objasniti im i inspirirati ih.
  6. Dogmatska ljevica svoje djelovanje zamjenjuje deklaracijama, ideje su zamijenjene simbolima, a programi pukim nabrajanjem principa. Demoralizacija ljevičara ne znači kraj klasne borbe ili ukidanje društvenih proturječnosti. Ako socijalisti ne Vjeruju u alternativu, neoliberalizam se neće sučeliti s političkim protestima, nego sa spontanim bijesom radničke klase.
  7. Ako ne bude bilo dovoljno humanističkih intelektualaca – izgubit će se i slijedeće generacije – to je i tužno i opasno.
  8. Odbacivanje utopijske misli i zamjena političkih slogana o novom društvenom sistemu s upućivanjem na socijalistički “sistem vrijednosti“ treba shvatiti kao vijest i profinjeni oblik intelektualne kapitulacije. Takav obrat znači da ne postoji potreba za borbom protiv kapitalizma – umjesto toga dovoljno je živjeti u društvu i ponašati se ponešto različito od liberala.
  9. Socijalisti (ljevičari) su i dalji taoci vlastitih promašaja i neuroza. Ne samo da su politički slabi, nego im nedostaje i odlučnosti, moralne snage potrebne za djelovanje. Oni su u stanju pobijediti na izborima, ali ne i izboriti pobjedu u borbi. Ukoliko se ne odvaže ponovo progovoriti o klasnoj solidarnosti, nacionalizaciji i redistribuciji, ukoliko ne dovedu u pitanje sistem globalnog kapitala i njegovih lokalnih političkih predstavnika, oni neće imati šanse išta promijeniti.
  10. Ljevica bi trebala savladati svoj bijes i pretvoriti ga u odlučnost da misli, da promišlja o stvarima na uistinu radikalan način.  Najbolji pokazatelj vjere u ljevicu, u samu sebe jeste njen strah od krize: takva se ljevica boji za vlastitu ugodnu poziciju kritičkog glasa, potpuno integriranog u sistem, spremnog da ništa ne riskira.  Ako kapitalizam stoji za privatno vlasništvo, a socijalizam za društveno, komunizam stoji za nadilaženje vlasništva kao takvog i dolaženja do zajedničkog dobra.
  11. zastrašujuće je ne poznavati prošlost, a svejedno imati utjecaj na budućnost.
  12. prisiljeni smo živjeti kao da smo slobodni.
  13. Slavoj Žižek: „Naša poruka antikomunističkim ljevičarima koji se u svojim posljednjim godinama života vraćaju komunizmu noseći u sebi poruku – tokom naših života uzaludno smo se borili protiv onoga što smo duboko u sebi svo vrijeme znali da je istina – ne bojte se, pridružite nam se, vratite se! Imali ste svoju antikomunističku zezanciju i opraštamo vam to. Vrijeme je da se ponovo uozbiljimo!

 

5. O samoupravljanju

Ideja samoupravljanja nastala je u moderno doba, zajedno sa idejom socijalizma i ostaje historijski neodvojivo vezana od problematike socijalizma.

Ideja o sudjelovanju radnika u upravljanju ili najšire, u samoupravljanju historijski gledano stara je koliko i radnički pokret, zato se može ustrvrditi da je ideja o samoupravljanju bila pratnja socijalističke misli od njenog nastanka.

Samoupravljanje u najopćenitijem smislu predstavlja sinonim za neposrednu demokraciju, za demokratsko i neposredno učešće u usmjeravanju, odlučivanju o poslovima užih i širih teritorijalnih, radnih, profesionalnih interesnih zajednica – odnosi se na zajednicu življenja ili rada , kao i na krug zajednice dobrovoljnog udruživanja i organiziranja.

Problemi s kojima se samoupravljanje suočava:

1.    nedostatak sistema motivacije koja pokazuje slabosti kao i kod svakog kolektivističkog pothvata;

2.    uplitanje, miješanje šire političke zajednice – države koja dominaciju lakše postiže pri bezličnom kolektivizmu nego pod uvjetom kad se točno znaju subjekti prava svojine i kada su oni nosioci izvjesnih prava i obaveza.

Samo u okvirima mješovite privrede i pluralističkog društva moguće je da samoupravno poduzeće djeluje na principima ekonomske demokracije.

Samoupravljanje ostaje jedna velika i poticajna ideja, koja će pokretati ljude i koja će je u nekim oblicima permanentno pokušavati i uspjeti ostvariti.

 

6. O demokraciji

Demokracija nije posjed, ili dostignuće, nešto za čime ljudi žude; dostignuti ga, a zatim imaju.

Demokracija je inherentno nezavršen i nikad dokraja dostignut proces. Ona se dešava upravo u procesu nošenja sa problemima i razočarenjima u neuspjehu i zatim u ponovnim pokušajima da se postigne konsenzus u kompliciranom političkom kontekstu. Demokratska praksa je rezultat ponavljanja potrebe da se neke stvari urede uvijek iznova, možda malo drugačije, ali neprekidno ispočetka.

 

7. Cinizam kapitalizma

1)    kapitalizam je prihvatio kulturu i stil, marksizam je proglašen mrtvim, što je dovelo do kapitulacije humanističkih intelektualaca koji su se povukli u akademsku izolaciju odustajući od prave političke borbe;

2)    kapitalistička ideologija je cinična zato što nas uvjerava u svoje vrijednosti budući da je njena poruka rezignirano uvjerenje kako je svijet u kojem živimo, ako već ne najbolje mogući od svih svjetova, a onda barem najmanje loš;

3)    kako bi novi duh kapitalizma opstao, stvoren je čitav ideološko-povijesni narativ u kojem se socijalizam predstavlja kao konzervativan, hijerarhijski i administrativni.

 

8. Bit „etičkog“ kapitalizma

a.    radnici potpisuju ugovor da se neće ubiti;

b.    moraju izvještavati ako im se čini da je netko od radnika depresivan;

c.    moraju posjećivati psihijatrijske institucije ako su psihički potonuli;

d.    uvode se sigurnosne mreže.

To je etički kapitalizam u svojoj najčišćoj formi koji se brine za psihičko stanje radnika umjesto da promijeni eksploatatorske uvjete koji su odgovorni za koji su zapravo prouzročili to psihičko stanje.

 

9. Kapitalizam

Komodifikacija društvenog života, kultura pohlepe, ograničenost i uskogrudnost, bezumni hedonizam i rastući nihilizam, trajan gubitak smisla i vrijednosti ljudske egzistencije.

  1. ako neoliberalizam svojim ulizicama baci dovoljno ostataka i otpadaka, vjerojatno će biti za neko vrijeme siguran;
  2. nije moguće kvalitetno upravljati narodom, koji ne samo da je neprestano nezadovoljan, nego koji vam osporava i najmanju iskaz kredibiliteta. Nekim ljudima i možete lagati, ali nemoguće je sve ljude trajno obmanjivati.
  3. socijalisti moraju znati da revolucija nije jureći vlak nego posezanje za kočnicom u slučaju opasnosti. Upravo je kapitalizam izvan kontrole, pogonjen je anarhijom tržišnih snaga, a socijalizam je taj koji nastoji ovladati tom podivljalom zvijeri.
  4. kapitalizam ne može preživjeti bez radničke klase, ali radnička klasa može procvjetati i biti mnogo slobodnija bez kapitalizma.
  5. ni jedan socijalist koji drži do sebe ne vjeruje da radnička klasa sama može srušiti kapitalizam – to je moguće jedino stvaranjem političkih saveznika.
  6. poruka političkoj eliti: prije nego što počnemo misliti – moramo jesti!
  7. po prvi put u povijesti oblik života koji je prevladao ima moć ne samo da uzgaja i kult kretenizma, povede nas u ratove ili nas zatvori u radne logore, već da nas zbriše sa lica zemlje. Kapitalizam će se ponašati antidruštveno ako mu je to profitabilno, a to danas može značiti uništenje čovječanstva na nezamislivoj razini, apokalipsu…
  8. nada u bolju budućnost ne smije biti puka želja – bilo bi lijepo kad bi bila. Najveća ludost, a zapravo okrutnost, jeste pred ljudima mahati idealima koje oni sadržajno  ne mogu dosegnuti. drukčija budućnost mora biti budućnost ove sadašnjosti.
  9. Socijalizam u izvjesnom smislu predstavlja odlučan prekid sa sadašnjošću – pitanje je koliko su toga svjesni birači koji se pripremaju izaći na izbore. Tragedija nužno ne isključuje nadu. Ona se potvrđuje u strahu i strpljenju sa užasnutim izrazom lica.
  10. jedino demokracija bez nasilja omogućava ostvarenje ljudske zajednice oslobođene otuđenosti, neslobode podčinjenosti.
  11. suverenost se ne doživljava, ne omogućuje i ne razumije homogenošću i zatvaranjem, već raznolikošću i udruživanjem. Budućnost obuhvata nadnacionalni prostor djelovanja i vlasti.
  12. samo u političkoj eliti nema tehnološkog viška:
  13. prvi skok u povijesnom kontinuitetu je bio skok iz barbarstva u civilizaciju – nama prijeti opasnost da nas kapitalizam vrati iz civilizacije u barbarizam.
  14. reklo bi se, mnoge je na ovim prostorima napaćenim pregazilo vrijeme, te ne mogu slijediti istinu prošlosti, a još manje mogu razmišljati o bogatstvu budućnosti.
  15. a tko će nam donijeti slobodu ako se sami nećemo za nju izboriti. Sloboda se ne prodaje, niti se ne kupuje, sloboda se osvaja.

 

10. Međunarodni monetarni fond  – neoliberalizam

Četiri suštinska koraka:

prvi korak – liberalizacija tržišta, kapitala, privatizacija, tržišno formiranje cijena i uvođenje  slobodne trgovine;

drugi korak – je privatizacija. Odnosi se na transfer usluga i roba koje su dotad bile u rukama države, poput voda, šuma, plina, nafte, izgradnja cesta, pošte, banaka – formiranje privatnih kompanija. Privatno vlasništvo ne ostavlja državi mogućnost zaštite svojih građana ili prirodnih resursa od zloupotrebe moći kapitala;

treći korak – tržišno formiranje cijena – točka je na kojoj kupovna moć potrošača pada, a stvarne gubitke počinju podnositi lokalna ekonomija. Politički vođe zemalja tih zemalja više nemaju mogućnost uspostave lokalnog nadzora nad gospodarskim kretanjima, a države i građani postaju ranjiviji na hirove globalnog tržišta;

četvrti korak – je formula slobodne trgovine – siromašne države nisu u istom ekonomskom položaju kao njihovi industrijalizirani trgovinski partneri. Industrijalizirane zemlje pod utjecajem svojih kooperativnih pomagača ruše pokušaje siromašnih država da kontroliraju uvoz kako bi izvukle dobit od lokalne industrije, jeftine radne snage i prirodnih resursa.

Službeno, mjere MMF–a i svjetske banke nameću se radi smanjenja inflacije, poticanja izvoza i poboljšanja fiskalne situacije, kako bi im se nerazvijenima omogućilo da podmire svoje dugove. U stvarnosti, međutim, opći rezultat strukturalne prilagodbe je smanjenje plaća, mirovina, smanjenje kupovne moći i uništavanje okoliša uz istovremeno povećanje profitne stope multinacionalnih kompanija, a što vodi povećanju siromaštva i društvene nestabilnosti.

 

11. Pravo lice zlobe NATO-a

„Ako izostane naša (NATO-ova) reakcija, što će biti s našim autoritetom kad se počnemo baviti s drugim opasnostima!

A kada slijedeći put budemo nešto zahtijevali, što će biti s našom vjerodostojnošću? Ako sada uzmaknemo, razmislimo o tome kakav signal ćemo poslati svim okrutnim diktatorima svijeta. Kada porazimo jednog diktatora lakše ćemo u red dovesti i ostale naše neprijatelje.

Savršeno je ispravno i u redu protiv ustanika poduzeti odgovarajuće mjere – duboko žalimo zbog stradanja i smrti svakog djeteta i civila, ali je bitno potrebno uvesti red.

Borit ćemo se protiv njih, nametnut ćemo im našu volju i zarobljavati ih.

I, bude li potrebno, ubijat ćemo ih sve dok ne uvedemo red i zakon u tu zemlju.“

 

Evidentne kategorije kršenja prava

Nezakoniti napadi koji prouzrokuju veliki broj bespotrebnih civilnih žrtava, nezakoniti pritvori i mučenja, kolektivne kazne, razaranje domova civila,  izoliranje cijelih gradova i sela; neselektivna primjena znatno nadmoćnije sile u prenapučenim urbanim područjima.

„Vojnici NATO-a i njihovi zapovjednici mogu nekažnjeno ubijati, jer ne postoji odgovarajući mehanizam preuzimanja odgovornosti ni u nacionalnom niti u međunarodnom pravu.“

 

„Humanitarne“ metode prema zarobljenicima

ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava – okrutnost u pritvoru; fizička ili psihološka prisila tokom ispitivanja; produljenje zatočenja u samicama bez dnevne svjetlosti; pretjerana primjena neprimjerene sile čega su posljedice ranjavanje ili smrt; metode: stavljanje lisičina, pritiskanje lica o zemlju čizmama, prijetnje, skidanje do gola na nekoliko dana, ponižavajuća djela; izlaganje velikoj buci, elektro-šokovima…

 

Ekonomske mjere

a)    podvrgavanje okupirane zone zemlje tržišnom fundamentalizmu;

b)    ozakonjuje se sveopća privatizacija;

c)    stopostotno strano vlasništvo nad bankama i tvornicama, naftnim poljima, infrastrukturi;

d)    razvoj slobodnog tržišnog gospodarstva – liberalizacija, a sve to kako bi se „unaprijedio“ razvitak okupirane zemlje pod motom da to daje zdrav pravni temelj za privatizaciju;

e)    izvoz naoružanja, kršeći pri tome embargo UN;

f)    razgranavanje mreže „privatnih zaštitara“, tjelohranitelja i savjetnika (privatni plaćenici);

g)    koncipiranje „urednog“ izbornog procesa koji se može i mora nadgledati, kako bi se osigurao „demokratski prijenos vlasti  – imenovanje mnoštva ključnih službenika, načelnika vojnih uprava, savjetnika za nacionalnu sigurnost, inspektora;

 

12. Kako zemlje Zapadne Evrope tajno krše ljudska prava

a)    – zemlje Zapadne Evrope pojačavaju podršku državnom terorizmu;

b)    – donose se planovi bez presedana u cilju povećanja vojne intervencije širom svijeta;

c)    – kako vlade povećavaju broj operacija širom svijeta,, tako povećavaju i državnu propagandu usmjerenu prema svojoj javnosti;

d)    – planeri iz vlada su javno obznanili da ih međunarodno pravo više ne obavezuje.

 

Osnovna načela navedenih odluka

a)    – laži vodećih ministara upućene javnosti jesu sustavne i sasvim uobičajene i na taj način se javnost navodi na krivi put – to je „kultura laži“;

b)    – političari su u tajnim spisima većinom iskreni kada je riječ o njihovim stvarnim ciljevima;

c)    – briga za ljude nema nikakvu ulogu u logici koja stoji iza vanjske politike tih zemalja.

 

Bit vanjske politike 

a)    – kršenje međunarodnog prava;

b)    – zloupotreba organizacije Ujedinjenih naroda;

c)    – obmanjivanje javnosti;

d)    – potpora vlade agresiji SAD

U parlamentima zemalja članica NATO-a životinje su važnije od ljudi, tj. od ljudi za odstrel, a zaštitu tog sistema preuzeli su glavni mediji, jer imaju zadatak stvarnu istinu što dublje zakopati, dokazujući da je parlamentarna zvijer vrlo moćna.

 

Suština važnih laži

a)    – rat je važan kako bi se prisililo na razoružanje napadnute države; 

b)    - oružje koje se nalazi u rukama pobunjenika predstavlja ozbiljnu opasnost po svjetski mir i demokraciju;

c)    – postoji „moralni razlog“ za rat;

d)    – da se očajnički nastoji pronaći diplomatska alternativa.

 

Kako sa novinarima manipuliraju tajne obavještajne agencije

prvo – pokušavajući nagovoriti novinare da špijuniraju druge ljude ili nagovoriti same špijune da se sami počnu baviti novinarstvom;

drugo – kada službenici obavještajnih službi, pod krinkom novinara, pišu tendenciozne članke pod lažnim imenom;

treće -  kad se propagandne priče podmeću onim novinarima koji su spremni skrivati  istinu od svojih čitatelja,

 

 

 

Drugi dio

 

KRITIČKI OSVRT NA NEOLIBERALIZAM U HRVATSKOJ

 

Socijalistička Republika Hrvatska

  • broj stanovnika prema popisu iz 1991.                                                  4.784.265
  • od toga broj građana srpske nacionalnosti                                              581.663
  • ukupan broj zaposlenih                                                                        1.682.971
  • ukupni (vanjski?) dug                                                           4 milijarde US dolara
  • BDP po stanovniku u 1990.                                                          6540 US dolara
  • udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći                                                 75,3 %
  • omjer broja radnika i umirovljenika                                                             2,83/1
  • rekordni broj noćenja u turizmu – 1987.                               ukupno 68,1 milijuna
  • od toga broja domaćih gostiju                                                                      33%
  • broj radničkih odmarališta                                       634 sa ukupno 76.000 kreveta
  • snage SUP-a                                                                             9.000 milicionera
  • prosječna starosna dob građana                                                       38,7 godina
  • broj novorođenih u 1990.godini                                                                55.409

 

Tuđmanova Republika Hrvatska

  • broj stanovnika prema popisu iz 2011.                                              4.284.889
  • od toga broj građana srpske nacionalnosti                                          186.633
  • ukupan broj zaposlenih                                                                    1.223.553
  • ukupni (vanjski?) dug                                                              57 milijardi eura
  • BDP po stanovniku u 2014.                                                   10.561 US dolara
  • udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći                                                 39%
  • omjer broja radnika i umirovljenika                                                          1,13/1
  • rekordni broj noćenja u turizmu -2014.                              ukupno 66,1 milijuna
  • od toga broja domaćih gostiju                                                                     8%
  • broj radničkih odmarališta                                              0 sa ukupno 0 kreveta
  • snage MUP-a                                                                        20.000 policajaca
  • prosječna starosna dob građana                                                    43,4 godina
  • broj novorođenih u 2014.godini                                                             39.000

 

1. Bitne karakteristike politike u Hrvatskoj

a)    izuzetna kratkovidnost i nesnošljiva politika protkana nacionalizmom i egoizmom, a koja vodi do iskvarenosti i gubitka ljudskih vrijednosti;

b)    sebičnost i primitivizam političkih vođa u spoju sa negativnim stavovima intelektualaca i razornom ulogom medija;

c)    histerična antikomunistička i nacionalistička ideologija;

d)    radnici u Hrvatskoj nerado se pozivaju na prošlost, sjećanje je blokirano ispiranjem mozga, podjednako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma uz jaku dozu antikomunizma što podjednako dolazi iz vjerskih krugova, koji kao da dolaze na svoje: raj se ipak nalazi sa one strane realnog života i svaki dobar antikomunista dobit će od crkve ulaznicu za raj nakon svoje smrt.

e)    buduća pokoljenja će na siromaštvu učiti o jednakosti, a u tuzi o ljubavi…

f)    mediji služe selektivnom programiranju kolektivne svijesti, pri čemu se pomno brišu informacije koje bi mogle potaknuti socijalnu empatiju, a plasiraju se one koje potiču netrpeljivost i mržnju prema ciljanim drugim zajednicama ili, pak, samo ignoriraju druge ako su im od posredne ili neposredne koristi.

2. Uzroci koji su doveli građane Hrvatske do regresivne i loše situacije

 

a)    nefunkcionalna proizvodnja, smanjivanje nacionalnog bogatstva, slabljenje ekonomske moći i resursa;

b)    dominiranje, odlučivanje i arbitriranje neprivrednih subjekata;

c)    spirala unutrašnjih i vanjskih dugova – niska produktivnost rada i potpuna nekonkurentnost u odnosu na svjetsku ekonomiju;

d)    prelijevanje državnog, javnog i privatnog kapitala u ruke malobrojnih ekonomskih i politički moćnih struktura;

e)    nekontrolirana privatizacija proizvodnih i drugih kapaciteta i neproduktivna i potrošačka upotreba viškova kapitala od strane „novokomponiranih“ vlasnika kapitala i nekretnina;

f)    neefikasnost države da suzbije kretanje kapitala van financijskih institucija i odsustvo kontrole nelegalnih i kriminalnih puteva njegovog stjecanja i korištenja;

g)    nefunkcioniranje robnog tržišta, dominiraju različiti monopoli i zakoni sive ekonomije, neekonomska cijena rada i roba, nezaštićenost potrošača;

h)    apsolutna ukupna nesigurnost, zapošljavanje na „crno“ i beskrupulozna eksploatacija najvećeg dijela radnika – uplata mirovinskog staža, zdravstvenog osiguranja, toplih obroka, prijevoza itd.

3. Kulminacija i porast socijalnih problema

kao posljedica dugogodišnje društvene krize i neadekvatnih odgovora ekonomske i političke elite:

-      nepostojanje konzistentnog, na konsenzusu utemeljenog i cjelovitog projekta društvenih promjena i projekcija društvenog razvoja;

-      siromaštvo; realna i prikrivena nezaposlenost; funkcionalna i realna nepismenost, opadanje rodne i funkcionalne kompetentnosti; rast društvenih nejednakosti i pojava specifičnih vidova eksploatacije; opadanje kvalitete života mnogih obitelji i pojedinaca, socijalnoj, osobnoj i egzistencijalnoj nesigurnosti velikog dijela stanovništva; zaustavljeni procesi emancipacije žena i djece; rast sistemskih devijacija i organiziranog kriminala, te adaptivnih devijacija, poremećenim demografskim procesima i strukturama i rastu udjela starog stanovništva;

-      apatija i nespremnost na promjene, osujećivanje ideja reformi i nemoć snaga korjenitih preobražaja;

-      postojanje utilitarno-manipulativnog i visoko centraliziranog državnog upravljanja i odlučivanja o sistemima socijalne sigurnosti.

 

4. Razni vidovi javljanja sive ekonomije

  • nelegalni uvoz i izvoz;
  • neregistrirano unošenje i iznošenje deviza u/i iz inozemstva;
  • crno tržište novca i crno devizno tržište;
  • protuzakonito izvlačenje i zadržavanje gotovog novca van kanala platnog prometa;
  • prodaja robe bez potvrde o porijeklu, plaćenoj carini, akcizi i porezu na promet;
  • nelegitimno prisvajanje gradske rente u administrativnoj raspodjeli gradskog zemljišta i drugih resursa;
  • međukreditiranje privrede i građana mimo zakonskih propisa;
  • zadržavanje robe van prometa u očekivanju porasta cijene, a potom njihova prodaja na crnom tržištu, dvojne cijene i slično;
  • neadekvatno deklariranje prihoda i proizvoda koji se stavljaju u promet da bi se porezi, doprinosi i druge obaveze, takse, podmirile po nižoj cijeni;
  • izbjegavanje podmirivanja poreza na različite načine;
  • korištenje radnog vremena, materijala, opreme i usluga državnih poduzeća u privatne svrhe;
  • neregistrirano obavljanje zanatskih, građevinskih, saobraćajnih i drugih usluga u državnoj ili privatnoj firmi ili u domaćinstvu;
  • zapošljavanje radnika na „crno“, samozapošljavanje i proizvodni rad u domaćinstvu;
  • isplata zarada zaposlenima u gotovom novcu koji ne potiče sa poslovnog računa (bez plaćanja poreza i doprinosa);
  • naturalna isplata zarada i naknada nezaposlenima, kao i nezakonite kompenzacije između firmi (bez plaćanja poreza i doprinosa);
  • izdavanje čekova bez pokrića i druge špekulacije sa čekovima;
  • formiranje fiktivnih poduzeća, zaključivanje fiktivnih ugovora, „štimanje“ završnih računa i vođenje internog tajnog knjigovodstva;
  • nezakonita, bespravna gradnja;
  • špekulacije kod otkupa društvenih stanova i nekretnina kod privatizacije društvenih i državnih poduzeća i prometa nekretninama.

 

5. Korupcija

Hrvatska društvena mreža isprepletena je korupcijom u svim segmentima društva i na svim nivoima, a nositelji su politička elita inkorporirana u svim institucijama društva i prepoznaje se:

a)    nagli prijelaz socijalističke, planske ekonomije u robno-novčanu i tržišnu ekonomiju, s obilježjima prvobitne akumulacije kapitala, praćene pljačkom;

b)    nepostojanje ili nerazvijene institucije civilnog društva, kao i nerazvijenost efikasnih mehanizama javne kontrole vlasti;

c)    specifičan način regrutiranja novih političkih elita pripadnici kojih obnašanje političkih funkcija shvaćaju kao normalan način stjecanja materijalnih dobara;

d)    neprimjerena čistka („tehnološki višak“) u svim institucijama sistema, putem lustracije;

e)    formiraju se i održavaju masovne klijentele vladajuće političke elite;

f)    razvija se proces distribucije privilegija i posebnih beneficija samim članovima političke elite, njihovim obiteljima, srodnicima bliskim pomagačima;

g)    korumpirano sudstvo negira pravo i pravdu.

 

6. Sindikati kao akteri društvenih promjena

a)    Hrvatska dramatično zaostaje ka pluralističkom, demokratskom i perspektivnom društvu, put rizičan, a ishod krajnje neizvjestan:

-  prepolovljena proizvodnja i nacionalni dohodak;

-  tehnološko zaostajanje i gubitak tržišta;

-  registrirana i skrivena nezaposlenost, siromaštvo umirovljenika i ogromne većine stanovništva;

b)    nepostojanje elementarne suglasnosti, interesa i volje:

-  odsustvo socijalnog i bazičnog konsenzusa oko osnovnih sadržaja neophodnih promjena, kao i redoslijeda i tempa njihovog realiziranja;

c)    sindikati predstavljaju nemoćnog, razjedinjenog i dezorijentiranog statista na društvenoj pozornici

-      narcisoidna opsjednutost vlastitom pozicijom;

-      nacionalistička frazeologija;

-      uži, sebični interesi sindikalne birokracije;

-      odabrana pozicija opreznog iščekivanja;

-      lojalnost vlastitim stranačkim i državnim vrhuškama;

-      atomiziranost i fragmentacija sindikalnog polja i odsustvo sindikalne suradnje i solidarnosti.

Strategija djelovanja sindikata

a)    uspostavljanje „društvene dijagnoze“, odnosno, postavljanje programskih ciljeva usmjerenih ka demokratizaciji društva i jačanju pregovaračke pozicije sindikata;

b)    djelovanje usmjeriti na promjenu taktike, metoda i sredstava realizacije svojih ciljeva i zadataka;

c)    odnosi uspostavljeni sa državom i poslodavcima vode do disbalansa moći na „štetu svijeta rada“.

      

Obrana osnovnih vrijednosti

a)    pristojan i uljudan, čovjeka dostojan, život od vlastitog rada;

b)    da zaposleni i kao građani hodaju uspravno, da se poštuje njihova volja i glas;

c)    priznanje i afirmacija ekonomskog, socijalnog i političkog pluralizma;

d)    demokracija se ne zaustavlja ispred tvorničkog kruga;

e)    iskazivati spremnost za suradnju sa političkim akterima koji se zalažu za demokratizaciju proizvodnih snaga;

f)    nužnost pravne regulacije; uređenje tržišnih pravila ponašanja; posredovanje u konfliktima sindikata i poslodavaca; ujednačavanje i demokratizacija radnog zakonodavstva; zaštita siromašnih i zaposlenih;

g)    borba za legalno i institucionalno djelovanje kako bi se spriječila marginalizacija i pasivizacija sindikalnog članstva, rizik progona i izolacije,

h)    sindikat ne smije biti u poziciji poslušnog partnera ili siromašnog rođaka vlasti; poštivati pravilo da je autonomni sindikat uvijek na poziciji distance i kritičnosti – na principijelnoj opozicijskoj poziciji prema vlasti.

 

7. Nacionalizam

Bujanje nacionalističke isključivosti dovodi do antidemokratske degeneracije političkog sistema u cjelini.

Nacionalistička se država opija vjerom u:

a)    uspostavljanje nacionalnog jedinstva, nacionalno okupljanje oko historijski provjerenih i neprikosnovenih nacionalnih vrijednosti, oko „popularnih“ nacionalnih izbavitelja;

b)    nacionalistička se država opija vjerom u kulturnu homogenost, potrebi ograničenih čuvanih teritorija i tvrdnjom da je samo tako moguća društvena integracija, politička demokracija, javnost, socijalna pravda, povijest;

c)    nacionalistička država: negira svoju moralnu odgovornost za prava manjina i etničkih grupa; prijetnja je unutarnjoj raznolikosti; simbol je nasilja i utjelovljuje toleranciju prema nasilju; ne priznaje nikakav viši zakon iznad svoje barbarske volje; nesposobna je voljeti i nedostaje joj savjesti; razvija  moralni, ekonomski, politički i tehnološki potencijal za katastrofu; popis apsolutnog zla je beskonačan.

 

Tko je angažiran u razbuktavanju nacionalizma

a)    obrazovni sistem;

b)    propovjednici iz redova književnosti, umjetnosti, filozofije, filologije, povjesničari;

c)    specijalizirane institucije „zadužene“ za njegovanje nacionalne kulture (akademije znanosti, povijesni instituti, kulturno-umjetnička društva ?)

d)    moćna sredstva masovne komunikacije;

e)    sabor, sudstvo, političke stranke, policija, sindikati,…;

f)    politička religija i militantni teizam.

 

8. Politička religija – militantni teizam

a)    jedini su i legitimni pojedinci „zadnjih istina“, o samom smislu ljudskog  postojanja, koji je ugrožen plimom besmislenosti i banalnosti;

b)    da jedini raspolažu kolektivnim pamćenjem koje definira trajne i stabilne entitete, kolektivne i individualne, za razliku od drugih, privremenih i parcijalnih identiteta;

c)    da su pravi čuvari raspoloživih kolektivnih iskustava i kolektivne mudrosti ili, pak, simboličnog kapitala koji se stoljećima kumulira;

d)    da raspolažu fondom opće usvojenog i neupitnog ljudskog morala i zdravog razuma i da tako mogu ponuditi jedinu suvremenu branu širenju zla i izopačenosti, što je svojstveno modernom svijetu koji se udaljio od Boga;

e)    da su posljednji čuvari najdubljih i najizvornijih korijena i izvornog i autentičnog nacionalnog bića;

f)    prema vani isključivanje konstrukcije tuđinca, slike neprijatelja i njihovo potvrđivanje prijetećim ratovima, a prema unutra prisilna asimilacija, proganjanje i zatiranje kulture i života devijantnih grupa koje se ne žele prikloniti jednoobraznosti;

g)    politizacija religije i religijskog, te religizacija politike i političkog u legitimizacijskom sustavu, obrazovnom sustavu i sustavu masovnih medija, izdavaštvu; u resakralizaciji javnog prostora; cjelina Božjeg revanša.

 

9. Suština antiintelektualizma u Hrvatskoj

a)    ljudi od moći se njima služe, ali ih duboko preziru;

b)    nema te izdaje na koju nisu spremni;

c)    oni ništa ne objašnjavaju, samo opravdavaju;

d)    podvaljuju istini, jer su pristali da žive od laži;

e)    nisu savjest društva, već plaćeni stražari postojećeg sistema;

f)    nemaju svoj pogled na svijet osim ako se laganje od danas do sutra ne uvažava kao dosljedna životna filozofija;

g)    oni istinu glume, a neistinu žive;

h)    među njima se može naći i poneko učen, ali čovjeka nema;

i)     oni su najbliži mjestu gdje nečovječje i slijepa moć slavi pobjedu nad najčistijom filozofijom – istinom;

j)     oni su metla za svačiju ruku i otirač za svačije noge.

 

SRP se zalaže za ostvarivanje

civilizacijskih i humanih tekovina u socijalnoj sferi među kojima su:

a)    univerzalno, obavezno i besplatno osnovno i srednje obrazovanje i po ostvarenim rezultatima, rezultatima i kvaliteti, selektivno više i visoko obrazovanje;

b)    minimum egzistencijalnih uvjeta za svakog građanina, bez obzira na njegov radni ili društveni status;

c)    minimum općih uvjeta osiguranja i unapređenje zdravlja stanovništva i zaštita građana kod posebno teških oboljenja i zdravstvenih stanja što je odgovornost države, te univerzalno minimalno zdravstveno osiguranje uz uzajamnu odgovornost osiguranika i i mogućnost izbora razvijenih modela osiguranja prema želji i mogućnostima – osiguranika i njihovih poslodavaca;

d)    minimum iznosa mirovine za sve građane treće dobi koji žive ispod egzistencijalnog minimuma;

e)    afirmacija rada i apsolutna prednost stvaranja uvjeta za radno angažiranje, zapošljavanje i socijalnu sigurnost po osnovi rada;

f)    uvažavanje i poticanje subjektiviteta i emancipaciju žene i djeteta; posebna pažnja i program zaštite građana sa posebnim potrebama i rizičnih skupina; obitelji i pojedinaca;

g)    minimum kvalitete stanovanja i očuvanje i unapređenje stanja čovjekovog okoliša;

h)    podrška obitelji u ostvarivanju prava i obaveze na odgovorno i slobodno roditeljstvo.

i)     oslobođenje od filozofije i prakse preživljavanja, od individualnog i obiteljskog nivoa do poduzeća, institucija, institucionalnih sistema, lokalnih vlasti i države;

j)     obezbjeđivanje javnosti rada, odlučivanja i kontrole djelatnosti javnih institucija i fondova od strane korisnika prava i usluga, podrazumijevajući i eliminaciju paternalizma, manipulacije, korupcije, mita i sličnih pratećih pojava.

 

ŽENAMA JE SVE TEŽE!

Uz 8. mart, svim ženama upućujemo čestitke želeći im uspješnu borbu za svoja prava, a kako je to i dio našeg Programa, imaju u tome bezrezervnu podršku Socijalističke radničke partije (SRP)

Inicijativu za praznik, kao i borbu žena za svoja prava, pokrenula je u Kopenhagenu  njemačka socijalistica Klara Zetkin 8. marta 1910. kao sjećanje na masovne demonstracije 15.000 žena  8. marta 1909. u New Yorku sa zahtjevom kraćeg radnog vremena, boljih plaća i prava glasa, čime je započela borba za ravnopravnost s muškarcima, a koja nažalost nije ostvarena ni do današnjih dana. Kao međunarodni praznik prihvaćen je u svijetu 8. marta 1917., da bi Ujedinjene nacije 1975. godinu proglasile Međunarodnom godinom žena i od tada službeno proslavljale ovaj dan, a rezolucijom Generalne skupštine 1977. godine, određen je kao Dan ženskih prava i međunarodnog mira.

Već tradicionalno, i u pravilu licemjerno, u društvu se “ženska pitanja” aktualiziraju pred Dan žena, da bi sutradan svi zaboravili mnoge činjenice, obećanja, akcije… Sve do iduće godine kad će se opet sjetiti ugroženih ženskih prava, diskriminacije, nasilja, neprovođenja zakona i dr.

Kapitalističko društvo ima konzervativne i tradicionalističke stavove po pitanju žena i nije ih u stanju pozitivno razriješiti, kao ni mnoge druge društvene proturječnosti, jer se temelje na ekonomskoj neravnopravnosti, diskriminaciji i ovisnosti, čime su žene osuđene na političko i društveno ropstvo. Usto, ne postoji ni  politička volja da se položaj žene poboljša i da se u tom cilju koriste i međunarodna iskustva. Zato i ne očekuju od buržujskih ženskih pokreta i građanskih političkih stranaka rješenje svojih prava, jer je to dio šireg društvenog pitanja i traži potpunu promjenu društvenih odnosa, zapravo potpunu demontažu izrabljivačkog društvenog sustava. Sve drugo je kozmetika. Stoga će svoja prava ostvariti tek stjecanjem ekonomske neovisnosti, a time i političke i socijalne, a što jedino pruža korjenita transformacija nehumanog društva u socijalističko koje oslobađa rad i čovjeka.

Borbu za prava žena danas se mora sagledavati u širem kontekstu, kao dio borbe za osnovna ljudska prava. Negativni trendovi u društvu kojima smo svjedoci, i ne idu u prilog toj borbi, opći su porast nasilja – pa i u obitelji, međuvršnjačko nasilje, sve češće uplitanje crkve u mnoge segmente društva – u ovom slučaju u ograničenju prava žena na izbor prekida trudnoće, uz stalni rast ksenofobije, profašističke ideologije, rasizma, netolerancije i mržnje, rezultiraju općom erozijom mnogih do sada stečenih prava kao i sve agresivnije nametanje klero-konzervativnih rješenja koja idu na izmjenu postojećih zakona.

Danas, kada agresivna desnica svom žestinom nasrće na mnoge dosegnute vrijednosti i povijesne činjenice, u najtežem su položaju zapravo žene. Licemjerima su puna usta spolne jednakosti, ali žene ostaju potplaćene, niže rangirane, omalovažene, a u reproduktivnom smislu su svedene na – inkubator.

Žalosna je činjenica da su žene danas u Hrvatskoj, na početku 21. stoljeća, sve više  ugrožene! Njihov položaj u društvu je sve teži, na što nedvojbeno ukazuju brojne činjenice (i statistike) erozije ženskih prava kao i sve veći broj ženskih organizacija, agencija, “ženskih kuća” i drugih oblika samoorganiziranosti žena  kao odgovor na neadekvatnu zaštitu i nebrigu institucija te neprovođenje zakona.

Sve je duži popis umorenih i zlostavljanih žena u obitelji; diskriminiranih na radnom mjestu s nižim primanjima za 20% i više u odnosu na muške kolege, uz teže zapošljavanje, napredovanje i češće otpuštanje; pomaknuta im je dobna granica za stjecanje pune mirovine u ime “ravnopravnosti”; smanjivanja prava rodilja i majčinstva; sve učestalije osporavanje osobnog izbora na pobačaj govori o nedovoljnoj brizi društvenih institucija pritisnutih tradicionalizmom i socijalnom neosjetljivošću, posebno za ženska pitanja.

Vlast, umjesto da radi na provođenju postojeće zakonske regulative  koja prate problematiku žena, obitelji i društva te njenom poboljšanju, tolerira sve agresivniju kampanju ultrakonzervativnih snaga koje zagovaraju reviziju stečenih prava žena dovodeći do eskalacije nasilja i netrpeljivosti te nemira i nesigurnosti u društvu.

Tako nas i svijet već doživljava kao jednu od najkonzervativnijih zemalja Evrope.

Kada bi prioritetni interes bila demografska obnova zemlje, bez lažne patetike i demagogije, znači ulaganje više sredstava u poboljšanje uvjeta života i rada žene i obitelji, dakle više za vrtiće i jaslice, savjetovališta za roditelje, više stručnih ustanova za djecu s posebnim potrebama i rijetkim bolestima te suvremenog odgoja djece oslobođenog tradicije i predrasuda, moderniziranje rodilišta, proširenje prava majki i djece, podizanje standarda, sigurnosti rada i materijalne baze, ostvarile bi se šanse za mnoge nove obitelji. Pokazalo bi da se je vlast  ozbiljno pristupila rješavanju akutnih problema. Tek tada bi vjerovali da nepovoljna statistika, koja ukazuje na dugoročnu neodrživost takvog stanja, nije samo suhoparni prikaz, već poticaj stvarne brige za žene kojom će se postići realne, makar i malene, promjene na bolje.

SRP se ne zalaže isključivo da svi građani budu tretirani kao  jednaki, već da imaju jednaki tretman za svoje različite potrebe. Suprotstavit ćemo se svakom obliku diskriminacije žena koje se događa naročito u političkoj sferi, obrazovanju, ekonomskoj zavisnosti, sivoj ekonomiji i nezaposlenosti i drugim oblastima. U Hrvatskoj je vidljivo organizirano i institucionalizirano nasilje nad ženama kao normalno iskazano kroz dominaciju patrijarhalizma, konzervativizma i velikog utjecaja crkve.

Borba za prava žena sudbinski je povezana s borbom protiv svih oblika nasilja u društvu.

 

Aktiv žena                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                    Gradska organizacija Split


Hit Counter by http://yizhantech.com/