Da bismo uočili razlike između indoktrinacije i edukacije (socijalizacije), potrebno ih je usporediti: ako se znaju istinski zadaci edukativnog sistema, onda se može vidjeti u kojoj mjeri sistem indoktrinacije odstupa od tih zadataka i koje posljedice izaziva.
Jedan razuman i human sistem vaspitanja i obrazovanja (edukacija, socijalizacija) mora da zadovolji pet ključnih uslova:
1. da prenosi kulturno nasljeđe ili tradiciju na mladi naraštaj. Pri tome ne treba upoznavati mlade naraštaje sa svim onim što se dešavalo u ljudskoj istoriji, već se mora učiniti IZBOR iz svega toga i upoznati ih s idejama, vjerovanjima i vrijednostima koje im i danas pomažu da sebe dalje razvijaju. U njima treba da živi jedna velika uspomena na dane koji zaslužuju da se ne zaborave. Onaj ko se ne sjeća svoje prošlosti, u stvari je nema. Na mlado pokoljenje prenose se izvjesna iskustva, znanja, navike, vještine i vrijednosti, tako da na skraćen način usvoji i nauči ono što bi morao stjecati cijelog života ako bi se oslanjao samo na svoje iskustvo. Prema tome, mi ne idemo u krstaški rat protiv cjelokupnog nasljedstva, mi samo uvodimo mjerila za razlikovanje: što od tog nasljedstva preuzeti kao razumno i umno, što je istinski doprinos kulturi, a šta odbaciti kao nerazumno i bezvrijedno, tj. što nije kultura. Istorija je sve ono što se desilo, ona je prošlost. Tradicija je sve ono što smo mi odabrali iz prošlosti kao istinsku vrijednost.
Svaka spoznaja, ako ne doprinosi samospoznaji, nema vrijednosti za život. Samo tako se uči iz istorije, pri čemu se bar nauči ako se izbjegavaju ili ne ponavljaju greške koje su prethodna pokoljenja činila. jer poznato je: tko ne spozna svoju prošlost, osuđen je da je ponovi! Istoriju treba uvažavati, ali ne i obožavati, jer ona nije bila samo razumna i umna nego i nerazumna i krvava. Što se tiče poznavanja istorije, većina nas misli tuđom glavom, jer nitko od nas nema neposredno iskustvo o tim događajima – o njima saznajemo iz priča drugih. Svakako da mlade generacije moramo upoznati s ključnim istorijiskim događajima i ZNAČENJIMA koja su ti događaji imali za život (inače će za njih to ostati oblast nesvjesnog), ali ih ne smijemo opteretiti prošlošću u toj mjeri kao da je sadašnji i budući život određen prošlim. Čovjek može da misli unazad, kad se sjeća, i unaprijed, kad se nada. Nema apsolutno sadašnjeg vremena, tj. onog koje ne bi bilo obojeno prošlim iskustvom i budućim slutnjama. Ukratko: mi se moramo odlučiti ili za ŠKOLU PAMĆENJA, ili za ŠKOLU MIŠLJENJA! Mora se izabrati: ili od učenika i studenta praviti skladišta podataka ili ih osposobiti za samostalno i logičko rješavanje problemskih situacija, postojećih i mogućih. Vaspitno – obrazovni sistem zasniva se na lošoj pretpostavci da je bitno pamćenje, a ne (logičko i kritičko) mišljenje. Ne vidi se prosta stvar: ne pamte se činjenice radi pamćenja, nego se pamti da bi se razumno i umno živjelo i stvaralo.
2. Drugi zadatak vaspitanja i obrazovanja je u pripremanju mladih bića da preuzmu neku od postojećih radnih uloga. Da bi se djelotvorno obavljala neka postojeća radna uloga, nije potrebno nikakvo poznavanje prošlih ideja, vjerovanja i vrijednosti: škola stvara stručnjaka koji će biti sposoban da se uklopi u suvremenu podjelu rada. Tehničke i druge osobine ovdje su važnije od moralnih i humanističkih vrijednosti -svoju radnu ulogu za strojem podjednako dobro može obavljati moralan i nemoralan čovjek, istinoljubiv ili lažov, čovjek od ukusa ili čovjek bez ukusa. Ovdje je potrebna riječ opreza: oni koji stvaraju vaspitno – obrazovni sistem nisu svjesni jedne važne činjenice, a to je da nije dovoljno pripremati mlade ljude samo za stručno obavljanje uloga u postojećoj podjeli rada, već je prijeko potrebno da se oni jednim djelom odgajaju i obrazuju i za neke moguće i buduće uloge, u koje će ih neminovno dovesti razvoj podjele rada (npr. priprema za tzv. informatičko društvo). Iz ovog nužno slijedi da je opasno vaspitavati i obrazovati uske stručnjake koji se ustručavaju bilo što reći ili učiniti izvan struke kojom se bave, već je pametnije stvarati ljude široke kulture i sa sposobnošću alternativnog mišljenja, koji će biti dovoljno elastični i kadri da se prilagode promjenama izazvanim razvojem podjele rada i koji će sjutra biti sposobni (uz malo doškolovanje) da preuzmu ne jednu, nego možda i više radnih uloga tokom svoga radnog vijeka. Jedna kineska mudrost najbolje opisuje uskog stručnjaka: „Žaba iz bunara vidi samo komadić neba te misli da je to cijelo nebo.“
3. Treći zadatak i smisao vaspitanja i obrazovanja se nameće: on se sastoji u stvaranju vrijednosne svijesti mladih bića. Ne valja ako jedan vaspitno – obrazovni sistem stvara jake stručnjake i slabe ličnosti. Danas se može susreti mnogo stručnjaka, ali malo kulturnih ljudi. Mladi dolaze u školu i izlaze iz škole etički nepismeni. Došlo je vrijeme da se bogatstvo društva ne mjeri brojem dolara po glavi stanovnika, nego brojem duhovno i moralno razvijenih glava. Da bi se u tome uspjelo, nužno je DA I ONI KOJI VASPITAVAJU I OBRAZUJU BUDU LIČNOSTI. C. G. Jung ističe da ličnost ne može da vaspitava onaj ko je i sam nema, a većina današnjih vaspitača nije vaspitana u duhu najbolje tradicije i vrednosnog sistema, već u duhu ideološkog jednoumlja. Krizu vaspitanja i obrazovanja valja shvatiti kao izazov koji od nas zahtijeva da još jednom promislimo kakvo ćemo rješenje usvojiti u teoriji i praksi vaspitanja i obrazovanja. Može se govoriti o krizi vaspitanja i obrazovanja sa stanovišta poretka koji se ruši, ali i o nadi sa stanovišta društva koje se rađa. Kriza je otvoreni proces i zato se uz nju veže nada, a ne samo strah. Kriza čuva prošla rješenja i skriva buduće odluke. Od naše odluke zavisi kakvu vrstu čovjeka hoćemo da oblikujemo i kakav treba da bude čovjek koji će da stvara tog čovjeka: riječ je o izboru vrijednosti.
Ima društava koja hrabrost stavljaju na vrh lestvice vrijednosti, pa onda hrabri ljudi imaju najvišu cijenu (vojnička društva); ima društava u kojima je vrhovna vrijednost čast, pa su časni ljudi na najvišoj cijeni i uživaju najviši ugled; ima društava u kojima je MOĆ i VLAST ono bitno (politička društva), pa su moćni ujedno i ugledni, itd. Vaspitno – obrazovni sistem mora izabrati osnovnu vrijednost ili sistem vrijednosti za koje će se boriti u dugotrajnom procesu socijalizacije ličnosti. Nikada kao danas, u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, ne postavlja se u tako oštrom obliku pitanje izbora vrijednosti ili sistema vrednovanja. Ako u društvu postoji vrhovna vrijednost, onda nužno svaki pojedinac vidi i nalazi smisao svoga života u ostvarivanju te vrijednosti (ili niza vrijednosti). Samo tako svako može znati što valja da čini, kako bi živio vrijedni život – ima mjerilo u odnosu na koje odmjerava svaku svoju misao i čin. Pojedinci čiji život nije vođen nekom pozitivnom vrijednošću ostaju bez pravog putokaza: Vrijednost daje smisao dnevnoj prolaznosti. Ako u svakom od nas ne sija nešto od viših vrijednosti, onda u svakom umire čovjek.
4. Četvrti zadatak i smisao vaspitanja i obrazovanja ogleda se u razvijanju mogućnosti svakog pojedinca: intelektualnih, moralnih, društvenih, kulturnih. Ne radi se o tome da se mladima predaje puko znanje, nego da se razvija radoznalost i volja za saznanjem; ne radi se o tome da im se predaju samo životne istine nego i da se razvije ljubav prema istini i životu… Kako se jedan vaspitno – obrazovni sistem odnosi prema ovom zadatku, od toga zavisi kakvog čovjeka želi i šta od njega može da očekuje. Ovdje se mora napraviti izbor metode: govor ili razgovor .Jer od izbora metode zavisi da li ćemo od toga pojedinca očekivati da misli i djeluje razumno i tolerantno ili ćemo stvoriti pojedinca koji je netrpeljiv i samouvjeren u ono malo svoga znanja i iskustva. Drugim riječima, nužan je prelaz iz normativne svijesti, koja propisuje kako se mora misliti i činiti, prema kognitivnoj svijesti, koja opisuje stvarnost kakva jeste i kakva može biti u dobrom smislu riječi. Mora se učiniti izbor: za otvorenu ili zatvorenu svijest.
5. Na kraju, i ako ne manje važno, jeste odnos vaspitno – obrazovnog sistema prema izuzetnima – DAROVITIMA I GENIJIMA. Ako je jedan vaspitno-obrazovni sistem u svojoj biti sredstvo da se izuzetni upropaste za račun prosječnih (kao da su ovi prvi nešto krivi) onda on nije dobar. Ovi neobični mladi duhovi (kao neki dar neba ili igre slučaja) ne mogu se popeti na duhovnu visinu u jednom sistemu koji ih stalno sputava. A oni su baš ti koji svome vremenu čine čast i zato zaslužuju da im to vrijeme obezbijedi uslove za razvoj. Naravno, nije ih lako prepoznati na prvi pogled, jer su po svemu ostalom slični drugima, ali ne treba zaboraviti da je u njima čovjek dostigao najviši oblik. Čovjeka ne treba mjeriti srednjom mjerom čovjeka. Prosječnost ne treba da važi kao jedino mjerilo. Pojedinca treba postaviti prema njegovoj prirodi da bi ona dala sve od sebe. Tako će proces vaspitanja i obrazovanja biti ne samo proces učenja već i proces odabiranja najvrjednijih. Ako se to ne desi, genije može da se rodi, ali ne može da se razvije: pošalju ga u školu ili na robiju! Onima koji imaju sklonosti i sposobnosti moraju se obezbijediti uslovi za duhovni rast, jer ako se to ne učini, pravi se nepravda prema najboljima, u kojima ideal čovjeka već živi. Ako nemamo predstavu o tome kakav čovjek može i treba da bude, onda samo pogledajmo genija, jer u njemu duh slavi svoje vlastite visine. Ta velika visina služi kao MJERILO za sve druge pokušaje duhovnog uzdizanja.
doc. dr. Pavle Vukčević
