Archive for Govor SRP-a

ODRŽAN XX. IMCWP I OBILJEŽAVANJE 100-te GODIŠNJICE OSNIVANJA KKE

U Ateni je od 23. do 25. studenog održana 20. Konferencija komunističkih i radničkih partija, organiziranih u SOLIDNET-u.

Domaćin je bila Komunistička partija Grčke, koja je obilježila 100-tu godišnjicu osnivanja. Događaju se odazvalo 172 predstavnika 90 partija iz 71 zemlje. S jugoslavenskog prostora bili su predstavnici KP Makedonije, Komunista Srbije, NKPJ iz Srbije i Socijalističke radničke partije iz Hrvatske.

Konferenciju, radnog naziva: Suvremena radnička klasa i njeni savezi; zadaci njene političke avangarde komunističke i radničke partijeu borbi protiv imperijalističkih ratova, za radnička i ljudska prava, za mir, za socijalizam, u prostorijama partije otvorio je drug Dimitris Koutsoumpas, generalni sekretar CK Komunističke partije Grčke. U dva dana, predstavnici svake od prisutnih partija imali su na raspolaganju 9 minuta da iznesu referat. Intervencije su dostupne na web stranici SOLIDNET. SRP su predstavljali Vladimir Kapuralin i Kristofor Štokić. Intervencija SRP-a je u prilogu. 25. studenog je proslavljena 100. godišnjica osnivanja Komunističke partije Grčke KKE, koja je inicijalno do 1924. godine nosila ime Socijalistička radnička partija Grčke. Zvuči poznato.

Na početku radnog dijela proslave, odana je minutom šutnje počast kubanskom revolucionaru, političaru i predsjedniku Fidelu Castru, povodom dvije godine od odlaska sa životne scene. Poslije podne, gosti su razgledali bogatu izložbenu postavu koja je kronološki obuhvatila razdoblje koje je prethodilo osnivanju partije, osnivanje, period između dva svjetska rata, razdoblje građanskog rata 1946. – 1949. godine, poslijeratno doba progona i ilegale, situacija za vrijeme vladavine vojne hunte 1967. – 1974. godine i razdoblje nakon legalizacije 1974. godine. Jedan pano posvećen je demonstracijama grčkih komunista u Solunu za vrijeme NATO agresije na SR Jugoslaviju 1999. godine. Solunska luka je u to vrijeme korištena za dopremu vojnih oruđa i logistike, a grčki su komunisti vršili ometanja tokom transporta.

Navečer, održana je glavna političko-kulturna izvedba u Pireju, gdje je partija i osnovana. Manifestacija je održana u višenamjenskoj mega-dvorani „Mira i prijateljstva“, koju zbog njene veličine nazivaju Stadion. Pretpostavlja se da je u punoj dvorani predstavu s tribina i iz partera pratilo oko 20.000 prisutnih.

Zaključak

U vrijeme kada su velike komunističke partije zapada: KP Italije, Francuske i Španjolske, imale uticaj među radnicima i imale veliki broj članova, sljedbenika i simpatizera, a komunističke partije istoka započinjale socijalističku izgradnju ratom razorenih vlastitih država, grčki su komunisti i njihove porodice bili zatvarani, maltretirani, ili su spas morali potražit u emigraciji.

U vrijeme nakon dobrih startnih pozicija nakon završetka II sv rata, kad su spomenute partije zapada počele gubiti snagu i uticaj među radnicima, rastakane napuštanjem revolucionarnog puta, prihvaćanjem reformizma, dijaloga s građanskim partijama i kretanjem putem tzv. Eurokomunizma, KKE je tek izlazila iz ilegale 1974. godine. Sve nakon toga je dobro poznata novija povijest.

KKE se poput mitske ptice Feniks uzdigao, savladao prepreke i danas slovi kao respektabilan politički subjekt na domaćoj političkoj sceni. Grčke komuniste ni tektonski kontrarevolucionarni društveno-politički procesi 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su Komunističke partije socijalističkih zemalja mahom napuštale revolucionarni put i nestajale s političke scene, nisu skrenuli s revolucionarnog puta. Stoga mnogi grčku komunističku partiju na evropskom, a i širem, prostoru doživljavaju kao Pijemont komunističkog i radničkog pokreta. Ispravnost ili ne takve percepcije, potvrdit će povijest.

Bez ulaska u dublju analizu razloga zbog čega je to tako, već samo letimičan pregled događanja u svijetu govori o dosljednosti KKE kao političkog subjekta socijalističkoj ideji, odustajanja od svakog kompromisa s reformizmom i socijaldemokratskim natruhama i ustrajnom ostajanju na revolucionarnom putu. Sve to ne bi bilo dovoljno bez podrške narodnih i radničkih masa, koji nisu napustili klasnu viziju.

20. MEĐUNARODNA KONFERENCIJA KOMUNISTIČKIH I RADNIČKIH PARTIJA

IMCWP, ATENA 23.-25. XI. 2018.

http://www.solidnet.org/article/20-IMCWP-Written-Contribution-of-SWP-of-Croatia/

 

Dragi drugovi i prijatelji,

 

u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime onih članica koordinacije komunističkih i radničkih partija s jugoslavenskog prostora koje nisu ovdje prisutne i u svoje lično ime, upućujem drugarski pozdrav svim prisutnima. Našim domaćinima, Komunističkoj partiji Grčke, upućujem izraze zahvalnosti za organizaciju ovog skupa koji nam omogućava da iznesemo svoja razmišljanja o aktualnoj situaciji i da zajedničkim snagama doprinesemo rješavanju problema koji nas okružuju. Posebno želim čestitati domaćinima, KKE, na jubilarnoj 100-toj godišnjici osnivanja Komunističke partije Grčke.

Frustrira saznanje da na početku XXI. Stoljeća, usprkos enormnom razvoju proizvodnih sredstava, tehnike i tehnologije, koja bi trebala omogućit dostojan život stanovnicima širom svijeta, mi smo još duboko ukopani u rovovima klasne podjele. Razlike između onih koji imaju previše i onih koji nemaju dovoljno za dostojan život, pa i osnovne životne potrebe, danas su veće od onih na početku XX. stoljeća. Iako je to posljedica nametanja hegemonije svjetskih financijskih centara moći predvođenih SAD-om, EU i NATO-om nad svima koji ne prihvaćaju njihovu imperijalnu dominaciju, to ne negira argument o evolucijskom zastoju ljudske svijesti u odnosu na druge osobine i čovjeku kao predatoru.

Urušavanjem socijalizma u Istočnoj Evropi, nestale su mnoge energije iz kojih je snagu i ideje crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada pa su stečena prava i standard radnika niža. Osim toga, restrukturiranjem privrede, sve većim udjelom servisnog udjela rada u odnosu na onaj proizvodni, nepovoljno utiče na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja zaposlenih, sve veći udio zapošljavanja na određeno radno vrijeme u odnosu na neodređeno, obnavljanje radnih ugovora, često i na vrlo kratke intervale, uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i spontane, često vrlo masovne, akcije radnika i nezadovoljnih građana nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti, koji su danas, na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća. Radnici se sve manje identificiraju kroz klasni argument, a sve više kroz nacionalni i građanski. Za posljedicu imamo pojavu i jačanja ekstremističkih grupa, sve do eksplicitno fašističkih.

Socijalistička ideja se stigmatizira na svim razinama, u tome prednjače zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, dodvoravajući se svojim novim gospodarima.

Evropa, Azija i Afrika poprišta su permanentnih ratnih sukoba i imperijalističkih agresija: Jugoslavija, Afganistan, Irak, Libija, Sirija, državni udar u Ukrajini od strane nacističkih organizacija direktno podržanih od Amerike i zapada. U svim tim slučajevima radi se o klasičnoj borbi za prostor s ciljem osvajanja tuđih teritorija na kojima se, po ustaljenom postupku, obara postojeća vlast i uspostavljaju podanički protektorati u kojima novopostavljena marionetska vodstva omogućavaju eksploataciju prirodnih resursa i infrastrukture, ali i korištenje novoosvojenog prostora u strateškom nadmetanju.

Sve te agresije ostavile su iza sebe enormna civilna stradanja i infrastrukturna razaranja koja su nagnala milione ljudi da napuste svoje domove i pokušaju naći spas u emigraciji. Ogroman broj njih je na tom putu stradao, dok je većina preživjelih upotrebljena u određenom vremenskom trenutku za proizvodnju najveće izbjegličke krize u Evropi, kojom se manipulira i koristi za političku trgovinu i ustupke.

Evropa nema pravo da se proglašava žrtvom terorističkih napada ili poplavom izbjeglica. To joj se samo poput bumeranga vraća ono u čijem stvaranju je i sama sudjelovala. Vjerno je izvršavala volju Amerike i podržavala i učestvovala u većini prljavih ratova protiv suverenih država, a prije toga je stoljećima kao kolonijalna sila izrabljivala širom Afrike, Bliskog istoka, Azije i obiju Amerika.

Već sam spomenuo jačanje radikalne desnice u Evropi. Ta je pojava postala dio svakodnevnice i u Hrvatskoj. I dok se ona u nekim evropskim zemljama pojavila kao odgovor na izbjegličku krizu i migracijske tokove ili kao izraz nezadovoljstva vazalnim odnosom matičnih država u odnosu prema Americi, u Hrvatskoj ima potpuno različito ishodište.

U Hrvatskoj afirmacija radikalne klerofašističke desnice nije posljedica protoka izbjeglica, on je protekao uglavnom bez većih potresa, nego je posljedica pobjede kontrarevolucije i secesije 90-ih godina prošlog stoljeća, posvemašnje revizije povijesti i restauracije slijednika poražene politike kolaboracionista u II. svjetskom ratu. Drugim riječima, malo blaži oblik događaja u Ukrajini.

Dakle, kapitalizam, koji je ispunio svoju povijesnu misiju, ne nudi više odgovore na potrebe čovječanstva i on stvara sve dublje društvene, političke, ali i ekološke krize, čime se određuje kao destruktivan poredak. Analiza te destrukcije nameće potrebu pomaka težišta akcije iz esencijalne sfere u egzistencijalnu. Kapitalizam je jedini sistem u ljudskoj povijesti koji je u stanju uništit čovječanstvo i to ne samo vojnim sredstvima, on uništava životvornost prirode i čovjeka. Ne uspije li čovječanstvo ukinuti kapitalizam, ukinut će on čovječanstvo. Naime, još pred jednim stoljećem Rosa Luxemburg je ustvrdila da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.

Pred sobom imamo jedan vrlo organizirani stroj s jako dobro osmišljenom tehnologijom vladanja ljudima i borba protiv njega ne može biti stihijska nego organizirana.

Budući da su kritika i samokritika ugrađeni u same temelje djelovanja revolucionarne klasne ljevice, moramo pogledat istini u oči i ocijeniti naš udio odgovornosti za postojeće stanje. Sveprisutna nesloga, rivalstvo, personalne ambicije, fragmentacija do atomizacije na ljevici, multipliciranje broja organizacija s malobrojnim članstvom, oportunizam, skretanje s revolucionarnog puta i priklanjanje reformizmu i socijaldemokraciji, uz eksplicitnu podršku pojedinih komunističkih partija vojnim intervencijama, čini nas nepouzdanim i neozbiljnim osloncem za široke mase. Time direktno radimo u korist vlastite štete i pomažemo svojem klasnom neprijatelju. Condicio sine qua non bilo kakvog pomaka u toj borbi je prevladavanje postojećih podijeljenosti na klasnoj osnovi.

Uvjereni smo da će i izlaganja ostalih sudionika konferencije ukazati na probleme s kojima se naše partije susreću i da ćemo iz tih činjenica odredit pravce naših budućih djelovanja, a ono mora biti usmjereno ka jačanju međusobne suradnje. Raduje me da vas mogu obavijestiti da na području nekadašnje Jugoslavije od 2011. godine djeluje Koordinacija komunističkih i radničkih partija, koju trenutno čine po jedna partija iz svake nekadašnje republike.

 

Hvala na pažnji!

Vladimir Kapuralin

Atena, 23.-25. XI. 2018.

Dan republike

Na današnji dan u Jugoslaviji obilježavao se Dan republike, najvažniji državni praznik koji se obilježavao kao spomen na Drugo zasjedanje AVONJ-a u Jajcu 29. 11. 1943. godine, a njegovo prvo obilježavanje bilo je već nagodinu. Odlukom Savezne narodne skupštine od 2. 11. 1946. godine i službeno postaje državni praznik.

Bio je to dan na koji smo se u to vrijeme s razlogom mogli ponositi, vrijeme kad smo i materijalno i duhovno bili bogatiji nego danas, vrijeme kad su i država i njeni građani bili uvažavani i cijenjeni, za razliku od današnjih polukolonijalnih poltronskih feuda. Živjelo se smirenije, živjelo se od vlastitog rada u stanovima i kućama koji su izgrađeni i kupljeni od tog rada. Zasigurno tada nikome nije padalo na pamet zatvoriti i opljačkati sve tvornice, a zemlju pretvoriti u monoekonomiju koja će ovisiti samo o turizmu. Nekima, nakon Jugoslavije, očito je upravo to palo na pamet…

Možemo se ovog dana prisjećati s nostalgijom ili možemo biti indiferentni – to neće promijeniti sve gore navedene činjenice. Stoga, svima onima koji u sebi još drže do tog dana – sretan vam Dan republike, iz nekog drugog i pravednijeg doba.

 

LJEVICI NE NEDOSTAJU IDEJE – NEDOSTAJU LJUDI

Pojam i ideja ljevice vezani su za nastojanje da se univerzalno ostvare ideje slobode, jednakosti i pravde tako što će se društvene promjene realizovati, prije svega, u korist siromašnih, nezaposlenih, eksploatisanih, obespravljenih.

Ljevica je širok, historijski i strukturalno promjenjljiv i teško (precizno) odrediv pojam i pokret. Početno, unutar građanske revolucije, ljevicu su činili liberalno i radikalno republikansko građanstvo. Sa širenjem izbornih prava i političkim organizovanjem radništva, mijenja se (i širi) socijalna osnova ljevičarskih pokreta. Istovremeno, radikalizacijom pokreta – širenjem ideje jednakosti i na socijalnu i ekonomsku ravan, čitav politički spektar društva se pomjera u ljevo. Slična promjena desiće se tridesetih godina prošlog vijeka s nastankom komunističkih partija. Nasuprot tome, sedamdesetih godina istog vijeka, posebno sa raspadom real–socijalističkih poredaka krajem vijeka, krenuo je obrnuti proces deradikalizacije i vraćanje klatna u ravnotežnu tačku.

Ljevica se, posebno na političkoj ravni, često izjednačavala s radničkim i socijalističkim pokretima. No, ljevici pripadaju i svi pokreti i struje koje se zalažu za proširenje liste sloboda i prava preko granica osnovnih građanskih, političkih i prava na minimalnu socijalnu sigurnost. I to bez obzira na stav (indiferentnosti, čak i odbijanja) koja imaju prema socijalizmu i radničkim organizacijama. Radi se danas, prije svega, o novim društvenim pokretima (mirovnim, feminističkim, ekološkim) koji se s tradicionalnom ljevicom nalaze u odnosima naizmjeničnih sukoba i suradnje. Na drugoj strani, praksa populističkih i reakcinarnih pokreta to najbolje pokazuje, radništvo i njegove organizacije nisu apriori na ljevici.

Složena i difuzna odredba ljevice može se i mora precizirati daljnjom podjelom na umjerenu („lijevi centar“) i krajnju, ekstremnu ljevicu, između kojih ostaje uži ili širi prostor za autonomne („ni socijaldemokratske ni komunističke“) pokrete i organizacije. Osnov diferenciranja unutar ljevice čini prije svega odnos prema socijalnom i ekonomskom pluralizmu i parlamentarnoj višestranačkoj demokratiji.

Načelno, riječ je o različitom razumijevanju ideja slobode i jednakosti – njihovog protivrječnog međuodnosa. Zalaganje za radikalnu jednakost i razaranje socijalnog i političkog pluralizma, vodilo je ukidanju slobode i neograničenoj vlasti, ali i faktičnom stanju nejednakosti. Ljevica (krajnja) tako, iako to protureči osnovnome određenju ljevice, može biti autoritarna, čak i totalitarna. Istorija komunističkog pokreta i ekstremističkih ljevičarskih struja, nerijetko istorija terora i strahovlada nad narodom, je dovoljno rječit primjer i dokaz. Ljevica može, iz pretežno programatsko–političkih razloga, biti i (pro)nacionalistički usmjerena. Za ovaj tip ljevice važi izreka da je put do pakla često popločan najboljim (početnim) namjerama.

Na drugoj strani, poziciju umjerene ljevice odlikuje zalaganje za onu mjeru ekonomske i socijalne jednakosti koja neće u pitanje dovesti slobodu i ekonomsku (i društvenu) efikasnost i motivaciju. Političke snage koje je reprezentuju –socijaldemokrati i njihovi saveznici s „centro-ljevice“ (socijal-liberali, lijevi zemljoradnici, hrišćanski socijalisti) – odrekli su se zamašene nacionalizacije, a forme direktne participacije vide kao korektiv i nadopunu predstavničke demokratije. Praktično, političke granice u odnosu na (politički) centar su sve teže raspoznatljive. Razlike unutar (i između) socijaldemokratskih i socijalističkih partija idu uglavnom linijom podjele na socijal-liberale, koji u potpunosti zadovoljavaju postkapitalistički okvir, i socijal–reformiste koji bi ga reformisali i preusmjeravali ka demokratskom socijalizmu.

Kriza ljevice u Hrvatskoj nije društvena nego moralna i ideologijska; ponestalo joj je snage i uhvaćena je u pogrešci. Ukoliko se političari s ljevice, demoralizirani zbog vlastite političke nesreće i gubitka vjere u vlastite snage, ne sakupe i ne saberu da bi današnjem društvu ponudili ozbiljan program strukturalnih promjena, bit će vrlo brzo odbačeni, jer postoji realna mogućnost da glavna žrtva permanentne ekonomske krize neće biti kapitalizam, već ljevica sama – tim više što je njena nemogućnost da ponudi uvjerljivu alternativu vulgarnom kapitalizmu u Hrvatskoj postala svima vidljiva. Efekti ekonomske, socijalne i političke krize su vidljivi – iniciraju rast rasističkog populizma, povećanju siromaštva i još većem raslojavanju. Svjedoci smo eskalacije globalnog širenja desnog totalitarizma uz posvemašno pervertiranje pojmova slobode, demokracije i svakog poimanja ljudskih prava i pravde posebno.

Ljevici ne nedostaju ideje – nedostaju ljudi koji bi ostvarivali te ideje. Potreban je tim ljudi za pobjedu, za provođenje novih ideja u stvarnosti. Što su ideje složenije, potrebno je više ljudi – trebaju vođe koje znaju razgovarati s ljudima, objasniti im i inspirirati ih. Ljevičari su i dalje taoci vlastitih promašaja i neuroze, nedostaje im i odlučnosti i moralne snage koja je potrebna za djelovanje. Ljevica u Hrvatskoj bi trebala savladati svoj bijes i pretvoriti ga u odlučnost da misli, da promišlja o stvarima na uistinu radikalan način. Demoralizacija ljevičara ne znači kraj klasne borbe ili ukidanje društvenih protivrječnosti. Ako ljevičari ne vjeruju u alternativu, neoliberalizam se neće sučeliti s političkim protestima, nego sa spontanim bijesom. Ljevičari ponekad tvrde da ih ne zanima učinkovitost, već da im je jedino ravnopravnost važna. Promovirati ravnopravnost bez promišljanja o učinkovitosti jednako je iskazivanju sulude neosjetljivosti prema dobroti ljudske rase. Ne možemo biti neosjetljivi na pitanje „hoće li ljudi biti jednako sretni ili jednako bijedni“. Većina pogrešaka koje ljevičari rade, uključuje loše samoobuzdavanje, netoleriranjem moralnih normi društva – čak i onda kada uistinu nemamo pojma kako ih ispraviti te hoće li lijek biti još i gori od same bolesti.

Jedna od stvari koju ljudi s ljevice u Hrvatskoj teško shvaćaju u suvremenom konzervatizmu, jeste činjenica da većina ljudi s desnice svoje političke poglede ne vide samo kao izraz vlastitih interesa, već i kao posljedice jednog šireg spektra moralnih obaveza. Oni smatraju da ih činjenica da su politički desno orjentirani čini boljim ljudima.

Ljevičari izbjegavaju objektivnu spoznaju da je radnička klasa u Hrvatskoj deklasirana zbog nacionalizma, masovne nezaposlenosti i ekonomskog haosa, izgubila je tradiciju borbe i vlastitu političku kulturu. Radnicima je uskrsla prošlost, ustali su im mrtvi bogovi, obnovljeni su im stari državni simboli – uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam. Radnici se nerado pozivaju na prošlost. Sjećanje je blokirano ispiranjem mozga, podjednako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, uz jaku dozu antikomunizma, koja podjednako dolazi i iz vjerskih krugova, koji kao da dolaze na svoje –„raj se ipak nalazi s onu stranu realnog života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za raj nakon smrti“.

 

doc. dr. Pavle Vukčević


Hit Counter by http://yizhantech.com/