Archive for Govor SRP-a

„NE U NAŠE IME“

Mediji su prenijeli izjavu Ministarstva vanjskih poslova RH o podupiranju Juana Guaidoa, predsjednika Nacionalne skupštine Venezuele, kao i potporu mirnim i demokratskim rješenjima u Venezueli. Da se u ovoj izjavi radi samo o još jednoj u nizu od poltronskih poteza Vlade, RH kako bi pokazali svoju lojalnost  SAD-u i njenim satelitima u Europi i drugim zemljama, više je nego jasno. O licemjerju većine medija koji su izvještavali o ovom skandaloznom miješanju u unutrašnje stvari Venezuele, već smo pisali i ranije (http://www.srp.hr/solidarnost-s-madurom-zaustavite-puc-zivjela-bolivarska-revolucija/) te ponavljamo da se radi o klasičnoj imperijalističkoj intervenciji koja će daljnjim potpaljivanjem turbulentne političke situacije samo pogoršati uvjete života u Venezueli, a sve zbog interesa sjevernoameričkih kapitalista i njihovih pijuna u Venezueli. Ignoriranje činjenice da je legalno izabrani predsjednik socijalist Nicolas Maduro, financiranje „demokratskih promjena“, potpirivanje i manipuliranje nezadovoljstva, nemilosrdno su i opasno nepoštivanje međunarodnog prava koje mogu dovesti do građanskog rata i do željene vojne intervencije od strane  SAD-a, koju predsjednik Trump više i ne krije. Lista ratnih pohoda imperijalističkih jurišnika time bi se povećala, imajući na umu da su Sjedinjene Američke Države od završetka Drugog svjetskog rata u konstantom ratu diljem svijeta.

RH, kao članica NATO-a i EU, već je u više navrata pokazala podaništvo, nesamostalnost u donošenju odluka i potpunu ignoranciju naspram žrtava imperijalističkih agresora (npr. podrška „demokratskoj opoziciji“ u Siriji) , vjerno slijedeći diktat u maniri male polukolonije.

Ohrabruje činjenica da putem socijalnih mreža nemali broj građanki/a RH užasavanjem i kritički naspram američkog imperijalizma, prati zbivanja u Venezueli. Pročitali smo od mnogih najjasniju poruku „NE U MOJE IME“, koja više nego jasno izražava gnušanje prema postupcima Vlade RH u ovim teškim trenucima za Venezuelu.

Socijalistička radnička partija Hrvatske najoštrije osuđuje podršku Vlade RH u uplitanje u unutrašnje poslove Venezuele, kao i svrstavanje na stranu imperijalista i krupnog kapitala, a protiv legalno izabrane vlade i predsjednika Venezuele. Stoga se priključujemo onima kojima je dosta podaničke politike Vlade RH i poručujemo jasno i glasno: „NE U NAŠE IME“

POBUNA MORNARA U BOKI KOTORSKOJ

Događaj kojeg obilježavamo, a čija je godišnjica u toku, bio je završni čin jednog procesa koji je započeo ranije nizom događanja nižeg intenziteta: proturatnih protesta, otkazivanja poslušnosti komandi, dezertiranja, prebjega u Italiju, a tu treba ubrojit i veliki štrajk 11.000 arsenalskih radnika u Puli koji su tražili primirje i veće plaće. Nezadovoljstvo među mornarima raslo je i zbog teških uvjeta života, nastavka ratnih operacija koje nisu mogle promijeniti tok rata, ali i podređenog položaja slavenske komponente, iako najbrojnije, u sastavu K. u. K. mornarice.

Pobuna je počela 1. februara 1918. na brodovima „Sankt Georg“  i „Gea“. Posade su preuzele komandu i izvjesile crvene zastave u znak klasne solidarnosti.

Pobuna je ugušena 3. februara, dolaskom flote ratne mornarice iz Pule. U toku pobune, poginula su dva mornara, četvorica su osuđena pred vojnim sudom i streljana: Čeh František Raš i Hrvati Mate Brničević, Jerko Šišgorić i Anton Grabar iz Poreča. U zatvoru je umrlo njih desetak.

Iako pobunu ne možemo svrstat u potpunosti u okvire socijalističke revolucije, dio mornara bio je nezadovoljan nacionalnom podčinjenošću u odnosu na germansko-ugarski komandni kadar, u njoj je bilo učesnika neupitno klasnog identiteta. Na brodove koji su vodili pobunu izvješene su crvene zastave, a u pobuni su solidarno učestvovali pripadnici 11 nacionalnosti.

Neosporno je da su odjek i poruke koje je odaslala Velika oktobarska socijalistička revolucija, koja se odigrala nepuna tri mjeseca prije pobune, doprle i do austro-ugarskih mornara i osnažila njihova nastojanja ka slobodi. Kao potvrda tome može poslužiti ispovijest osuđenih mornara pred streljanje pa je tako František Raš rekao, citiram:

Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene, već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu“.

Ostali su prihvatili njegovu izjavu i povikali: „Tako je!“

Dakle, pobuna je vrlo brzo ugušena i uspjela se održati kraće od nekih drugih. Da vidimo koji su razlozi tome.

Kao prvo, sama lokacija bila je vrlo nepovoljna za pobunjene mornare. Bokokotorski zaliv je ustvari klopka za flotu koju je vrlo lako zatvoriti, što su i učinili brodovi koji su došli iz Pule. Zatim, na kopnu su se nalazile dobro utvrđene artiljerijske baterije. Ustanici nisu prekinuli komunikacijske kanale između posada na kopnu i garnizona izvan sektora, a najgorim se pokazalo nedoumica i oklijevanje. Nije bilo jedinstvenog stava o potrebi vatrenog djelovanja po obalnim utvrdama, što bi već bila revolucija, ili isplovljavanja na pučinu i spašavanja vlastitih života.

Pokazalo se, kao mnogo puta prije, a i nakon, da je za uspjeh pobune bitno jedinstvo smjera djelovanja.

https://www.glasistre.hr/pula/clanovi-srp-a-polozili-cvijece-na-spomenik-mornaruu-pobuni-u-boki-sudjelovali-istarski-i-dalmatinski-mornari-580388

http://www.regionalexpress.hr/site/more/na-dananji-dan-ugaena-pobuna-mornara-u-boki-kotorskoj

 

Prosvjed “Protiv političke represije”

Prosvjedovali smo protiv političke represije, 30. 1. 2019., ispred spomenika Franji Tuđmanu.

Povod protesta je odnos vlasti, medija, ali i “savjesnih građana” prema Filipu Drači koji je na spomenik sprejem nacrtao srp i čekić. U novinama i na društvenim mrežama je objavljena Filipova slika, ime i prezime, građani su ga “drukali” policiji, priveden je, preko noći je zadržan u pritvoru.

U posljednjih 28 godina je zašarano, trajno oštećeno, čekićem (ili sličnim oruđem) razbijeno, dinamitom razneseno više od 3.000 spomenika i spomen-obilježja NOR-a i antifašističke borbe. Vlast se nije potrudila da pronađe počinitelje, da od građana traži podatke, da ih imenuje, da ih privodi, procesuira.

U čemu je razlika? Razlika je u simbolu! Ako se partizanski spomenici uništavaju i po njima šaraju fašistički/nacistički i ustaški simboli (koji su zakonom zabranjeni), nikome ništa, a ako se na neki spomenik nacrta srp i čekić (koji nisu zabranjeni), ta je osoba izložena linču.

Ukršteni srp i čekić je simbol jedinstva i solidarnosti radništva i seljaštva, njihove borbe protiv izrabljivanja i potlačenosti. Taj se simbol zatire, ismijava, prikazuje kao anakron i suprotan nacionalnim interesima, što je laž. Nijedna nacija nije istinski slobodna bez oslobođenja iz klasnih okova. Zatiranje klasnog pogoduje samo kapitalu, a to itekako osjećamo na vlastitoj koži. Na prosvjedu je to istaknuo naš govornik, Kristofor Štokić.

Simbol srpa i čekića je sa spomenika promptno izbrisan, mi smo ga vratili na našim transparentima.


Hit Counter by http://yizhantech.com/