TRANSKRIPT INTERVJUA
Zdravo, Vlado;
P. -U subotu 26. maja obilježen je u Kumrovcu, rodnom selu Josipa Broza Tita, dan koji je nekad slavljen kao njegov rodjendan, pod geslom Dan mladosti – radosti. Kako ocjenjuješ ovogodišnje obilježavanje?O. –Usprkos nastojanju klero-fašističke desnice da iz kolektivnog sjećanja izbaci sam pojam Tita, to im nije uspjelo ni uz podršku samog vrha države. Sjećam se kada smo 1996. godine, grupa komunista iz Istre, Rijeke i Kvarnera, otišli tamo da položimo vijenac. Zatekli smo tamo jednu porodicu iz Zagreba koja se željela slikati s nama. Uvidom u knjigu utisaka vidili smo da, u malom broju, ali kostantno, tamo dolaze pojedinci i grupe.
Kasnije su organizaciju okupljanja preuzele boračke i antifašističke organizacije kojima su se pridružili i predstavnici lokalne uprave.
Danas možemo sa zadovoljstvom zaključiti da je manifestacija postala masovna, u što si se i sam mogao uvjeriti i tradicionalna.P. –Nastup predstavnika lokalne uprave se malo razlikuje od vašeg…
O. – To je i razumljivo. Predstavnici lokalne uprave su na svoje položaje došli putem izbora i oni zastupaju svoje političke programe. Razumljivo je da oni na Tita gledaju kao brend koji može koristit njihovoj sredini. Od nekadašnjih grupa pripadnika starije generacije, danas se tamo okuplja 15-ak hiljada ljudi iz svih dijelova nekadašnje Jugoslavije; svake godine dolazi sve više mladih pa i djece. Toj masi treba nešto i ponditi. U sklopu etno sela stalna je izložba starih zanata i načina života, što sve skupa upotpunjuje doživljaj.
Slučaj Perković – Mustač
P. – Kako komentiraš jučerašnje odbijanje žalbe njemačkog suda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču i potvrdu doživotne zatvorske kazne, za ubojstvo emigranta Stjepana Djurekovića 1983. godine?
O. – Ja ne mogu komentirati krivični ili pravni meritum slučaja, jer nisam pravnik niti imam kvalitetne, ni kompetentne informacije o samom dogadjaju. Ali imam politički stav o tome.
Obojica su bili pripadnici sigurnosno-obavještajnih službi u SFR Jugoslaviji i predpostavljam da su radili posao kao što rade sve obavještajne službe drugih država. Obojica su nakon secesije i kontrarevolucije 90-ih nastavila svoj rad u obavještajnoj službi secesionističke Hrvatske, što ih, s moje točke gledišta, čini izdajicama. Stoga nemam razloga biti sentimentalan prema njima ili ih sažaljevati. Medjutim, činjenica ja da je Hrvatska ispunila diktat sa strane i isporučila sada svoje obavještajne agente stranoj državi, što je slučaj bez presedana. To ne čini nijedna suverena država. Ovime je Hrvatska po n-ti put potvrdila svoju kukavnost, vazalnost, inferiornost i nedostatk digniteta prema vani.
Danas kad obilježavamo 1. Maj, dan solidarnosti radnih ljudi, u znak sjećanja na izvojevana dostignuća radnika u krvavoj borbi za ono što im pripada, šaljemo topli prvomajski pozdrav radnicima, nezaposlenima, onima koji rade, a ne dobivaju za svoj rad plaću, onima koji su na radnom mjesdtu šikanirani, omalovažavani i ponižavani, onima koji ne znaju da li će im sutra biti produžen ugovor o radu, onima koji ne znaju da li će im sutra biti isključena struja zbog nepodmirenog računa ili će možda biti deložirani, onima koji nakon školovanja ne mogu dobiti posao, onima koji nakon završenog radnog vijeka ne mogu normalno živjeti od zaslužene mirovine, onima koji… Da, i svima onima koji “imaju” Hrvatsku, a nemaju je, jer nacionalna država nije nikakav garant protiv eksploatacije radnika od strane domaćih ili stranih kapitalista.
