Archive for Obljetnice

IGMANSKI MARŠ 2019.

U subotu 26. januara, svečano je obilježena 77. godišnjica izuzetno napornog i po ishod neizvjesnog podviga kojeg su izveli borci u toku NOB-e, poznatog kao Igmanski marš.

Rezime:

Tokom II. neprijateljske ofenzive u istočnoj Bosni, Prva proleterska brigada našla se nakon borbi s brojčano i tehnički nadmoćnijim neprijateljskim snagama na Romaniji u nezavidnom položaju. S obzirom da nije bilo uslova za uspješan nastavak borbenih djelovanja, štab brigade, nakon procjene situacije, donosi odluku o napuštanju zone i prelazak na oslobođeni teritorij prema Foči, čime bi se izbjeglo opkoljavanje brigade na uskom prostoru i njeno uništenje.

S obzirom da su se na pravcu istočno od Sarajeva nalazile jake neprijateljske snage, a isto je bilo i u zapadnoj Bosni, štab brigade odlučuje se na obilaženje Sarajeva sa zapadne strane, silazak u Sarajevsko polje i prelazak planine Igman, na putu prema slobodnoj teritoriji. Potez je bio rizičan zbog otvorenog terena, neprijateljskih posada u Sarajevu i ekstremno nepovoljnih vremenskih uvjeta, ali se procjena da neprijatelj ne očekuje da će partizani krenuti tim pravcem pokazala ispravnom.

720 boraca I. proleterske brigade, među kojima je bilo ranjenika i bolesnih, započelo je 27. januara 1942. godine, po dubokom snijegu i pri temperaturi od -32°C, uspon na planinu Igman. Usiljeni marš pod komandom Koče Popovića trajao punih 18 sati, taktički je uspio i značajni je dio epopeje Narodno oslobodilačkog rata.

Obilježavanje:

Manifestaciju proslave organizira SABNOR kantona Sarajevo, a poprimila je međunarodni karakter. Ove godine, prema procjeni organizatora, bilo je oko 15-ak  hiljada ljudi. Manifestacija je međunarodnog karaktera, na njoj se okupilo ljudi iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije, Austrije, Italije, a položen je vijenac i od predstavnika Ruske Federacije. Učesnici su prepješačili etapu od Brezovice do Velikog polja na Igmanu u dužini od 9 km. Glavna svečanost održana je pored spomenika na Velikom polju. Iz Hrvatske je bila delegacija SABA i pun autobus ZUABA, među kojima je bilo i više članova SRP-a, iz Zagreba, Karlovca, Pule.

U subotu navečer održano je druženje dijela učesnika iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore. Na maršu, kao i na druženju, učestvovao je i vitalni 90 godišnjak Zdenko Duplančić, penzionisani pukovnik JNA, koji živi u Beogradu. Drug Duplančić predsjednik je udruge koja nastavlja sjećanje na Prvu proletersku brigadu. Rođeni je Splićanin, s 13 godina postao je SKOJ-evac, a s 14 borac Prve proleterske brigade.

 

Vladimir Kapuralin

POBUNA MORNARA U BOKI KOTORSKOJ

Događaj kojeg obilježavamo, a čija je godišnjica u toku, bio je završni čin jednog procesa koji je započeo ranije nizom događanja nižeg intenziteta: proturatnih protesta, otkazivanja poslušnosti komandi, dezertiranja, prebjega u Italiju, a tu treba ubrojit i veliki štrajk 11.000 arsenalskih radnika u Puli koji su tražili primirje i veće plaće. Nezadovoljstvo među mornarima raslo je i zbog teških uvjeta života, nastavka ratnih operacija koje nisu mogle promijeniti tok rata, ali i podređenog položaja slavenske komponente, iako najbrojnije, u sastavu K. u. K. mornarice.

Pobuna je počela 1. februara 1918. na brodovima „Sankt Georg“  i „Gea“. Posade su preuzele komandu i izvjesile crvene zastave u znak klasne solidarnosti.

Pobuna je ugušena 3. februara, dolaskom flote ratne mornarice iz Pule. U toku pobune, poginula su dva mornara, četvorica su osuđena pred vojnim sudom i streljana: Čeh František Raš i Hrvati Mate Brničević, Jerko Šišgorić i Anton Grabar iz Poreča. U zatvoru je umrlo njih desetak.

Iako pobunu ne možemo svrstat u potpunosti u okvire socijalističke revolucije, dio mornara bio je nezadovoljan nacionalnom podčinjenošću u odnosu na germansko-ugarski komandni kadar, u njoj je bilo učesnika neupitno klasnog identiteta. Na brodove koji su vodili pobunu izvješene su crvene zastave, a u pobuni su solidarno učestvovali pripadnici 11 nacionalnosti.

Neosporno je da su odjek i poruke koje je odaslala Velika oktobarska socijalistička revolucija, koja se odigrala nepuna tri mjeseca prije pobune, doprle i do austro-ugarskih mornara i osnažila njihova nastojanja ka slobodi. Kao potvrda tome može poslužiti ispovijest osuđenih mornara pred streljanje pa je tako František Raš rekao, citiram:

Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene, već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu“.

Ostali su prihvatili njegovu izjavu i povikali: „Tako je!“

Dakle, pobuna je vrlo brzo ugušena i uspjela se održati kraće od nekih drugih. Da vidimo koji su razlozi tome.

Kao prvo, sama lokacija bila je vrlo nepovoljna za pobunjene mornare. Bokokotorski zaliv je ustvari klopka za flotu koju je vrlo lako zatvoriti, što su i učinili brodovi koji su došli iz Pule. Zatim, na kopnu su se nalazile dobro utvrđene artiljerijske baterije. Ustanici nisu prekinuli komunikacijske kanale između posada na kopnu i garnizona izvan sektora, a najgorim se pokazalo nedoumica i oklijevanje. Nije bilo jedinstvenog stava o potrebi vatrenog djelovanja po obalnim utvrdama, što bi već bila revolucija, ili isplovljavanja na pučinu i spašavanja vlastitih života.

Pokazalo se, kao mnogo puta prije, a i nakon, da je za uspjeh pobune bitno jedinstvo smjera djelovanja.

https://www.glasistre.hr/pula/clanovi-srp-a-polozili-cvijece-na-spomenik-mornaruu-pobuni-u-boki-sudjelovali-istarski-i-dalmatinski-mornari-580388

http://www.regionalexpress.hr/site/more/na-dananji-dan-ugaena-pobuna-mornara-u-boki-kotorskoj

 

02. 02. 1943. , Završetak bitke za Staljingrad – početak kraja nacističke Njemačke

Danas je 76. obljetnica jedne od najvažnijih bitki u povijesti čovječanstva – Bitke za Staljingrad.

U ljeto 1942., Hitler naređuje ofanzivu na grad na rijeci Volgi, onaj grad koji je nosio Staljinovo ime, i to godinu dana nakon napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez. Do početka kolovoza, jedinice Wehrmachta doprle su do samog Staljingrada. Vjerovali su da je protivnik slomljen te da je samo malo vremena preostalo do konačnog slamanja otpora. U generalštabu „moćnog“ Wehrmachta vladalo je duboko uvjerenje da zauzimanjem Staljingrada i „presjecanjem“ Volge završava rat .

Dan za danom, njemačka je avijacija vršila napade. Pretvorili su grad u ruševine. Sredinom rujna 1942., Wehrmacht ulazi u Staljingrad i doživljava ono što ni sanjati nisu mogli – započinje ogorčena bitka u ruševinama. Herojska Crvena armija i civili Staljingrada odlučnom borbom su se namjerili zaustaviti fašističke horde. Borbe su se vodile od ulice do ulice, od kuće do kuće. Silovita višemjesečna borba „prsa o prsa“. Dnevno je stradavalo na tisuće sovjetskih vojnika kao i civila, ali i vojnika Wehrmachta. Početkom studenog, temperature su pale na -18 stupnjeva Celzija, međutim, to ne sprečava Crvenu armiju da u teškim vremenskim okolnostima opkole napadača. 19. studenog 1942. započinje napad te, u roku od 3 dana, jedinice 6. armije generala Paulusa (otprilike 300.000 njemačkih vojnika i njihovih saveznika; od strane vojske NDH sudjelovala je 369. Legionarska pukovnija), ostaju zatočeni u obruču u Staljingradu.

Svjedočanstvo Hansa-Erdmanna Schönbecka, njemačkog časnika 6. armije: „Bojali smo se da će s nama učiniti ono što smo do tada mi radili stotinama tisuća Rusa.“

2. veljače 1943., 6. Armija kapitulira i to protiv volje Hitlera, „velikog Führera“, koji je u svom ludilu pod svaku cijenu želio zauzeti Staljingrad. Wehrmacht se od poraza u Staljingradu više nije oporavio.

Crvena armija zaustavila je daljnji prodor nacističkih hordi na teritoriju SSSR-a. Bitka za Staljingrad je jedna od najkrvavijih bitki u drugom svjetskom ratu gdje je slomljena kralježnica nacističkim zločincima. Bitka za Staljingrad je prekretnica i početak sloma njemačkog nacizma.

Vječna slava i hvala herojskim drugaricama i drugovima Crvene armije!

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!


Hit Counter by http://yizhantech.com/