Svake se godine okupimo na mjestu gdje je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske. Josip Broz Tito je u svom referatu na tom osnivačkom kongresu istaknuo dva glavna pravca djelovanja Komunističke partije: borbu za nacionalnu slobodu i borbu za pravednije društveno uređenje. Komunistička partija je u Drugom svjetskom ratu djelovala u oba zacrtana pravca, predvodila je narodnooslobodilački rat i stvarala pretpostavke za novi društveni sustav – socijalizam. I pobijedila na oba fronta. Formirana je Jugoslavija kao zajednica slobodnih naroda i narodnosti, ali se taj projekt nakon 45 godina urušio. Urušio se i drugi projekt, sve države proizašle iz Jugoslavije odrekle su se socijalističkog samoupravljanja i vratile u kapitalizam.
Raspirivanjem nacionalizama izazivali su se sukobi kako bi se lakše uništio socijalizam i bezočno opljačkao narod, ali se ljevica mora zapitati i zašto je to bilo tako lako i da li je sustav koji smo 45 godina izgrađivali imao svojih slabosti i manjkavosti zbog kojih se tako naglo i krvavo urušio.
Ljevica si mora postaviti jedno još važnije pitanje: što sad?
Ne samo kod nas, svugdje u Europi, komunističke su partije nakon sloma socijalizma krenule u reforme i iz revolucionarnih komunističkih partija postajale socijaldemokratske. Na tom su putu „pogubile“ radnike. Čineći „razumne kompromise“, socijaldemokracija je na kraju odustala i od svog temeljnog principa, odbacila je koncept klase i klasnih sukoba. Ako se odbaci koncept klase – grupe koja se može mobilizirati da obrani svoja prava – ta će se grupa okrenuti drugoj ideji koja će ih, nadaju se, zaštititi od izrabljivanja. Kad im je ljevica uskratila identitet, radnici su krenuli u potragu za novim identitetom, a desnica im je spremno ponudila naciju.
Socijaldemokracija nije samo izdala radnike, nego je s njima i zaratila. Socijaldemokrati se bore protiv nacionalizma, a kako su radnici postali nacionalisti, socijaldemokracija se u stvari bori protiv radnika.
Iz te se apsurdne situacije može izaći na dva načina. Možemo sjediti i čekati da se ovaj populistički, nacionalističko-klerikalni i, u svojoj biti, lopovski sustav sam od sebe uruši ili se moramo vratiti korijenima.
Vratiti se na ovo mjesto ne samo zato da položimo cvijeće, nego da učimo od onih koji su bili bolji od nas. Jer bili su bolji. Znali su što žele, ali su znali i kako to ostvariti. Ovaj drugi dio mi danas ne znamo.
Socijalistička radnička partija je klasno profilirana, u to nema sumnje. Ali mi s našim idejama ne dopiremo do naše baze, ne znamo kako te ideje prenijeti radništvu, kako radnike iščupati iz ralja pogubnog nacionalizma i vratiti na put klasne borbe. Sve svoje snage moramo usmjeriti u tom pravcu. Radnicima moramo pokazati i dokazati da je socijalizam put kojim se izlazi iz ropstva.
Slava Komunističkoj partiji, živjela Socijalistička radnička partija!
Vesna Konigsknecht,
predsjednica SRP-a
