Archive for Obljetnice

02. 02. 1943. , Završetak bitke za Staljingrad – početak kraja nacističke Njemačke

Danas je 76. obljetnica jedne od najvažnijih bitki u povijesti čovječanstva – Bitke za Staljingrad.

U ljeto 1942., Hitler naređuje ofanzivu na grad na rijeci Volgi, onaj grad koji je nosio Staljinovo ime, i to godinu dana nakon napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez. Do početka kolovoza, jedinice Wehrmachta doprle su do samog Staljingrada. Vjerovali su da je protivnik slomljen te da je samo malo vremena preostalo do konačnog slamanja otpora. U generalštabu „moćnog“ Wehrmachta vladalo je duboko uvjerenje da zauzimanjem Staljingrada i „presjecanjem“ Volge završava rat .

Dan za danom, njemačka je avijacija vršila napade. Pretvorili su grad u ruševine. Sredinom rujna 1942., Wehrmacht ulazi u Staljingrad i doživljava ono što ni sanjati nisu mogli – započinje ogorčena bitka u ruševinama. Herojska Crvena armija i civili Staljingrada odlučnom borbom su se namjerili zaustaviti fašističke horde. Borbe su se vodile od ulice do ulice, od kuće do kuće. Silovita višemjesečna borba „prsa o prsa“. Dnevno je stradavalo na tisuće sovjetskih vojnika kao i civila, ali i vojnika Wehrmachta. Početkom studenog, temperature su pale na -18 stupnjeva Celzija, međutim, to ne sprečava Crvenu armiju da u teškim vremenskim okolnostima opkole napadača. 19. studenog 1942. započinje napad te, u roku od 3 dana, jedinice 6. armije generala Paulusa (otprilike 300.000 njemačkih vojnika i njihovih saveznika; od strane vojske NDH sudjelovala je 369. Legionarska pukovnija), ostaju zatočeni u obruču u Staljingradu.

Svjedočanstvo Hansa-Erdmanna Schönbecka, njemačkog časnika 6. armije: „Bojali smo se da će s nama učiniti ono što smo do tada mi radili stotinama tisuća Rusa.“

2. veljače 1943., 6. Armija kapitulira i to protiv volje Hitlera, „velikog Führera“, koji je u svom ludilu pod svaku cijenu želio zauzeti Staljingrad. Wehrmacht se od poraza u Staljingradu više nije oporavio.

Crvena armija zaustavila je daljnji prodor nacističkih hordi na teritoriju SSSR-a. Bitka za Staljingrad je jedna od najkrvavijih bitki u drugom svjetskom ratu gdje je slomljena kralježnica nacističkim zločincima. Bitka za Staljingrad je prekretnica i početak sloma njemačkog nacizma.

Vječna slava i hvala herojskim drugaricama i drugovima Crvene armije!

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

27. 1. – Dan sjećanja na žrtve holokausta

DA SE NE ZABORAVI, DA SE NE PONOVI

27. siječnja 1945., Crvena armija je ušla u Auschwitz, oslobodila preostalih 7.500 zatvorenika i svijetu razotkrila razmjere tragedije holokausta.

Sustavno uništenje Židova i drugih nearijevskih naroda počelo je uspostavom nacističkoga režima u Njemačkoj 1933. – diskriminacijom, bojkotom, otpuštanjem iz javnih službi… Nürnberškim zakonima iz 1935. Židovi su lišeni građanskih prava i počinje njihovo proganjanje i fizičko zlostavljanje, posebno brutalno nakon Kristalne noći 1938. Od tada im je zabranjen boravak na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji), morali su preseliti u posebne dijelove gradova, geta, njihova djeca nisu smjela pohađati javne škole, a svi stariji od šest godina morali su nositi žute Davidove zvijezde. U ljeto 1941., je počela treća faza – sustavno masovno istrjebljenje. Tada su po Hitlerovoj naredbi počele pripreme za “konačno rješenje židovskog pitanja”. Od početka 1942., organiziran je sustav koncentracijskih logora s plinskim komorama, a najzloglasniji su bili na teritoriju okupirane Poljske (Auschwitz, Treblinka, Majdanek, Sobibor). Tijekom holokausta stradalo je oko 6 milijuna Židova, gotovo dvije trećine ukupnoga broja europskih Židova, i oko 5 milijuna pripadnika drugih naroda.

U provođenju politike progona Židova sudjelovale su i vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Po uzoru na nacističku Njemačku, doneseni su rasni zakoni na temelju kojih su Židovi bili proganjani, zatvarani i ubijani, a njihova imovina opljačkana. U proljeće i ljeto 1941., uspostavljeni su koncentracijski logori (Jadovno, Jasenovac, Stara Gradiška), gdje su masovno ubijani Srbi, Židovi, Romi i protivnici ustaškog režima (komunisti i HSS). Od ukupno 39.000 Židova na području NDH stradalo ih je više od 30.000, najveći dio u ustaškim logorima, a oko 7.000 otpremljeno je u nacističke logore, najviše u Auschwitz. Preživjelo je manje od 9.000 Židova, oko 5.000 s područja Hrvatske i oko 4.000 s područja BiH.

U Hrvatskoj je ove godine Dan sjećanja na žrtve holokausta obilježen u Saboru minutom šutnje i govorom predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, polaganjem vijenaca na židovskom dijelu groblja Mirogoj i molitveno-komemorativnim susretom ispred zagrebačke katedrale, na kojem je svojim govorom iznenadio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Kardinal se prosvijetlio i izrijekom spomenuo strahote koje su počinjene u logoru Jasenovac i istaknuo da djeci i unucima počinitelja tih strahota treba “pročišćenje istinom”. No, propustio je, kao i Stepinac svojevremeno, izrijekom osuditi ustaški pokret i NDH. I naravno, tek ćemo vidjeti da li će Bozanićeva stajališta prihvatiti i drugi svećenici, posebno oni koji godinama, uporno i aktivno sudjeluju u povijesnom revizionizmu promoviranjem knjiga i filmova koji negiraju holokaust i zločinački karakter ustaškog logora Jasenovac.

U moru loših vijesti, ovaj Bozanićev istup je dobra vijest, iako kasni nekoliko desetljeća. Sad ga čekamo kod kripte Jasenovačkog spomenika, čekamo da spomene i druge žrtve Jasenovca, Srbe i Rome, čekamo da prizna da su u Drugom svjetskom ratu poginula 43 svećenika suradnika partizana…

Holokaust nije počeo pogubljenima. Počeo je govorima i – šutnjom. Pjesma u kojoj se osuđuje šutnja njemačkih intelektualaca u vrijeme uspona nacista pripisuje se pastoru Martinu Niemölleru koji je u početku podržavao Hitlerov uspon (u nadi da će uništiti komunizam), ali se razočarao i započeo otpor protiv Hitlera. Zbog toga je 1937. zatvoren i do kraja rata je preživljavao u logorima. Iako se često citira, tekst njegove pjesme nije siguran, postoji nekoliko verzija. Niemöller je 1971. godine izjavio da se ne sjeća što je točno izjavio 1946. (vjeruje se da je citat tada nastao), ali ako ga se oko toga već toliko gnjavi onda neka bude verzija sa komunistima, sindikalistima, Židovima i “sa mnom”.

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio; jer nisam bio Židov.

Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni.

Bozanić je konačno nešto rekao. Čekamo nastavak i čekamo ostale. Da se ne zaboravi, da se ne ponovi.

Sjećanje na Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta

„I ako budemo tada još živjeli, kada se dostigne, živjeti će naš program; zavladat će oslobođenim čovječanstvom. Usprkos svemu!“

Karl Liebknecht

 

 

Danas prije 100. godina, ubijeni su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. 15. siječnja 1919. bivaju uhićeni osnivači KPD-a (Komunističke partije Njemačke) od strane Freikorpsa, prethodnice nacističkih bandi, a po nalogu socijaldemokratske partije na čelu s Friedrichom Ebertom te, nakon kratkog vremena, na zvjerski način pogubljeni.

Ne slažući se s linijom SPD-a, Rosa i Karl osnivaju Spartakusbund (Spartakističku ligu) još 1915. godine, iz koje kasnije nastaje Komunistička partija Njemačke. Ovo ubojstvo je rezultat potpuno degenerirane politike SPD-a prožeto revizionizmom i u periodu prije „Velikog rata“, gdje su glasanjem za ratne kredite otvorili put, zajedno s drugim europskim socijaldemokratskim partijama (izuzev Srpske socijaldemokratske partije na čelu s Dimitrijom Tucovićem), krvavom sukobu u kojem je stradalo na milijune radnika/ca. Takva šovinistička praksa bila je direktna izdaja proleterskog internacionalizma.

Nakon Oktobarske revolucije, koja je dala nadahnuće i novu nadu za proletarijat na cijeloj kugli zemaljskoj, i u Njemačkoj je došlo do zaoštravanja klasnog sukoba i to u impozantnim omjerima. Radništvo, izmučeno ratom, glađu i neimaštinom, počelo se organizirati i dizati ustanke diljem zemlje. Velike promjene u političkom životu Njemačke, koja je do kraja rata bila carevina, natjerala je cara da odstupi te Njemačka postaje republika. Vlast je predana SPD-u kao umjerenoj stranci koja nije podržavala revolucionarne promjene, kako u Rusiji tako ni ustanke u Njemačkoj, a koja je zbog „radničkih tradicija“ i dalje imala nemali utjecaj u njemačkom radništvu. Kako bi ugušili Spartakistički ustanak, SPD ulazi u krvavi savez s najreakcionarnijim elementima njemačkog društva u obliku nacional-šovinista s ciljem očuvanja koncepta nacionalne države i za buržoasku parlamentarnu demokraciju.

Izdaja radničke klase od strane SPD-a rezultirala je krvavim gušenjem ustanka u Njemačkoj za koju se mislilo da će, nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, biti sljedeća zemlja u kojoj će proletarijat srušiti ugnjetavače i uspostaviti temelje za socijalističko društvo. Da bi obezglavili novoosnovanu avangardu radničke klase, KPD, ubijeni su Rosa i Karl. Karlovo tijelo je nađeno u gradskoj mrtvačnici, gdje su ga krvnici nakon ubojstva odvukli, dok je Rosino tijelo nađeno kasnije u jednom od kanala u Berlinu.

Svake godine se u siječnju, povodom sjećanja na ubijenu Rosu i Karla, u Berlinu održavaju marševi i demonstracije sa sudionicima iz svih zemalja svijeta. Žrtve revolucionara neće biti zaboravljene, a konačni obračun s kapitalom i njegovim slugama, za uspostavu pravednijeg društva, nam tek predstoji!


Hit Counter by http://yizhantech.com/