Archive for Obljetnice

27. 1. – Dan sjećanja na žrtve holokausta

DA SE NE ZABORAVI, DA SE NE PONOVI

27. siječnja 1945., Crvena armija je ušla u Auschwitz, oslobodila preostalih 7.500 zatvorenika i svijetu razotkrila razmjere tragedije holokausta.

Sustavno uništenje Židova i drugih nearijevskih naroda počelo je uspostavom nacističkoga režima u Njemačkoj 1933. – diskriminacijom, bojkotom, otpuštanjem iz javnih službi… Nürnberškim zakonima iz 1935. Židovi su lišeni građanskih prava i počinje njihovo proganjanje i fizičko zlostavljanje, posebno brutalno nakon Kristalne noći 1938. Od tada im je zabranjen boravak na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji), morali su preseliti u posebne dijelove gradova, geta, njihova djeca nisu smjela pohađati javne škole, a svi stariji od šest godina morali su nositi žute Davidove zvijezde. U ljeto 1941., je počela treća faza – sustavno masovno istrjebljenje. Tada su po Hitlerovoj naredbi počele pripreme za “konačno rješenje židovskog pitanja”. Od početka 1942., organiziran je sustav koncentracijskih logora s plinskim komorama, a najzloglasniji su bili na teritoriju okupirane Poljske (Auschwitz, Treblinka, Majdanek, Sobibor). Tijekom holokausta stradalo je oko 6 milijuna Židova, gotovo dvije trećine ukupnoga broja europskih Židova, i oko 5 milijuna pripadnika drugih naroda.

U provođenju politike progona Židova sudjelovale su i vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Po uzoru na nacističku Njemačku, doneseni su rasni zakoni na temelju kojih su Židovi bili proganjani, zatvarani i ubijani, a njihova imovina opljačkana. U proljeće i ljeto 1941., uspostavljeni su koncentracijski logori (Jadovno, Jasenovac, Stara Gradiška), gdje su masovno ubijani Srbi, Židovi, Romi i protivnici ustaškog režima (komunisti i HSS). Od ukupno 39.000 Židova na području NDH stradalo ih je više od 30.000, najveći dio u ustaškim logorima, a oko 7.000 otpremljeno je u nacističke logore, najviše u Auschwitz. Preživjelo je manje od 9.000 Židova, oko 5.000 s područja Hrvatske i oko 4.000 s područja BiH.

U Hrvatskoj je ove godine Dan sjećanja na žrtve holokausta obilježen u Saboru minutom šutnje i govorom predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, polaganjem vijenaca na židovskom dijelu groblja Mirogoj i molitveno-komemorativnim susretom ispred zagrebačke katedrale, na kojem je svojim govorom iznenadio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Kardinal se prosvijetlio i izrijekom spomenuo strahote koje su počinjene u logoru Jasenovac i istaknuo da djeci i unucima počinitelja tih strahota treba “pročišćenje istinom”. No, propustio je, kao i Stepinac svojevremeno, izrijekom osuditi ustaški pokret i NDH. I naravno, tek ćemo vidjeti da li će Bozanićeva stajališta prihvatiti i drugi svećenici, posebno oni koji godinama, uporno i aktivno sudjeluju u povijesnom revizionizmu promoviranjem knjiga i filmova koji negiraju holokaust i zločinački karakter ustaškog logora Jasenovac.

U moru loših vijesti, ovaj Bozanićev istup je dobra vijest, iako kasni nekoliko desetljeća. Sad ga čekamo kod kripte Jasenovačkog spomenika, čekamo da spomene i druge žrtve Jasenovca, Srbe i Rome, čekamo da prizna da su u Drugom svjetskom ratu poginula 43 svećenika suradnika partizana…

Holokaust nije počeo pogubljenima. Počeo je govorima i – šutnjom. Pjesma u kojoj se osuđuje šutnja njemačkih intelektualaca u vrijeme uspona nacista pripisuje se pastoru Martinu Niemölleru koji je u početku podržavao Hitlerov uspon (u nadi da će uništiti komunizam), ali se razočarao i započeo otpor protiv Hitlera. Zbog toga je 1937. zatvoren i do kraja rata je preživljavao u logorima. Iako se često citira, tekst njegove pjesme nije siguran, postoji nekoliko verzija. Niemöller je 1971. godine izjavio da se ne sjeća što je točno izjavio 1946. (vjeruje se da je citat tada nastao), ali ako ga se oko toga već toliko gnjavi onda neka bude verzija sa komunistima, sindikalistima, Židovima i “sa mnom”.

Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.

Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio; jer nisam bio Židov.

Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni.

Bozanić je konačno nešto rekao. Čekamo nastavak i čekamo ostale. Da se ne zaboravi, da se ne ponovi.

Sjećanje na Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta

„I ako budemo tada još živjeli, kada se dostigne, živjeti će naš program; zavladat će oslobođenim čovječanstvom. Usprkos svemu!“

Karl Liebknecht

 

 

Danas prije 100. godina, ubijeni su Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht. 15. siječnja 1919. bivaju uhićeni osnivači KPD-a (Komunističke partije Njemačke) od strane Freikorpsa, prethodnice nacističkih bandi, a po nalogu socijaldemokratske partije na čelu s Friedrichom Ebertom te, nakon kratkog vremena, na zvjerski način pogubljeni.

Ne slažući se s linijom SPD-a, Rosa i Karl osnivaju Spartakusbund (Spartakističku ligu) još 1915. godine, iz koje kasnije nastaje Komunistička partija Njemačke. Ovo ubojstvo je rezultat potpuno degenerirane politike SPD-a prožeto revizionizmom i u periodu prije „Velikog rata“, gdje su glasanjem za ratne kredite otvorili put, zajedno s drugim europskim socijaldemokratskim partijama (izuzev Srpske socijaldemokratske partije na čelu s Dimitrijom Tucovićem), krvavom sukobu u kojem je stradalo na milijune radnika/ca. Takva šovinistička praksa bila je direktna izdaja proleterskog internacionalizma.

Nakon Oktobarske revolucije, koja je dala nadahnuće i novu nadu za proletarijat na cijeloj kugli zemaljskoj, i u Njemačkoj je došlo do zaoštravanja klasnog sukoba i to u impozantnim omjerima. Radništvo, izmučeno ratom, glađu i neimaštinom, počelo se organizirati i dizati ustanke diljem zemlje. Velike promjene u političkom životu Njemačke, koja je do kraja rata bila carevina, natjerala je cara da odstupi te Njemačka postaje republika. Vlast je predana SPD-u kao umjerenoj stranci koja nije podržavala revolucionarne promjene, kako u Rusiji tako ni ustanke u Njemačkoj, a koja je zbog „radničkih tradicija“ i dalje imala nemali utjecaj u njemačkom radništvu. Kako bi ugušili Spartakistički ustanak, SPD ulazi u krvavi savez s najreakcionarnijim elementima njemačkog društva u obliku nacional-šovinista s ciljem očuvanja koncepta nacionalne države i za buržoasku parlamentarnu demokraciju.

Izdaja radničke klase od strane SPD-a rezultirala je krvavim gušenjem ustanka u Njemačkoj za koju se mislilo da će, nakon Oktobarske revolucije u Rusiji, biti sljedeća zemlja u kojoj će proletarijat srušiti ugnjetavače i uspostaviti temelje za socijalističko društvo. Da bi obezglavili novoosnovanu avangardu radničke klase, KPD, ubijeni su Rosa i Karl. Karlovo tijelo je nađeno u gradskoj mrtvačnici, gdje su ga krvnici nakon ubojstva odvukli, dok je Rosino tijelo nađeno kasnije u jednom od kanala u Berlinu.

Svake godine se u siječnju, povodom sjećanja na ubijenu Rosu i Karla, u Berlinu održavaju marševi i demonstracije sa sudionicima iz svih zemalja svijeta. Žrtve revolucionara neće biti zaboravljene, a konačni obračun s kapitalom i njegovim slugama, za uspostavu pravednijeg društva, nam tek predstoji!

SVEČANOST OBILJEŽAVANJA BIJEGA IZ LOGORA U ITALIJI

U Colfioritu je, prema jednodušnoj ocjeni učesnika i organizatora, održana vrlo uspješna manifestacija obilježavanja 75. godišnjice bijega iz koncentracijskog logora, kojeg su protagonisti bili oko 1.200, od ukupno oko 1.500, jugoslavenskih zatvorenika iz dijelova Jugoslavije pod talijanskom okupacijom, pretežno iz Crne Gore. Najveći dio njih pronašao je nakon bijega spas u seoskim domaćinstvima Apenina, da bi se nakon toga priključili talijanskim partizanima u antifašističkoj borbi.

Na inicijativu CNJ (Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia) i pod visokim pokroviteljstvom regije Umbria i grada Foligno, održan je cjelodnevni program sjećanja i znanstvenih obrada tih događaja, a završena je scenskom predstavom.

Prvi dio događanja posvećen je pozdravima gradonačelnika četiriju gradova iz regije Umbria, načelnika općine Colfiorito i predstavnika ANPI (Associazione Nazionale Partigiani dÍtalia). Iz cijele regije Umbria, nisu se odazvala dva načelnika koji pripadaju novoj desničarskoj partiji Casa Pound.

Poziv je upućen i svim diplomatskim predstavništvima država nastalih od bivših jugoslavenskih republika u Rimu, ali se nije odazvao nitko, s izuzetkom poruke koju je uputio ambasador Srbije Goran Aleksić, žaleći što ne može prisustvovati događaju i izrazivši zahvalnost za „predanost zajedničkim vrijednostima antifašističke tradicije“. S jugoslavenske strane prisutni su bili dr. Dejan Karadaglić, unuk jednog od 30 Crnogoraca, bivših zatvorenika, za koje je sa sigurnošću utvrđeno da su poginuli u kasnijim borbama s nacifašistima, na Apeninskom poluotoku, Ivan Pavićevac, predsjednik CNJ, i Vladimir Kapuralin, sin dugogodišnjeg političkog zatvorenika u Italiji, obojica članovi SRP-a.

Događajima iz prve ruke svjedočili su nekadašnji poštar, koji je kao dječak raznosio poštu, jedan župnik i jedan general talijanske vojske, koja je nakon rata koristila prostor logora kao kasarnu, sve do razornog potresa koji je pogodio to područje. Zanimljivo je bilo svjedočenje nekadašnjeg dječaka koji se prisjećao,da su mještani, koji su obavljali razne poslove u logoru, iako su i sami živjeli u oskudici kao posljedici reducirane opskrbe, donosili sa sobom malo hrane ili cigareta koliko su mogli i davali zatvorenicima

U sklopu znanstvenog dijela, predstavljena je brošura „Antifašistička borba zatvorenika iz Colfiorita“, autora Andrea Martochia sekretara CNJ. U brošuri su predstavljene bitne povijesne novine kao i integralni tekst na talijanskom jeziku i rezolucije komiteta oslobodilačke fronte, koju su ustanovili zatvorenici sami. Osim informativne uloge, materijal ima i povijesni značaj. Slijedile su intervencije povjesničara.

Andrea Giuseppini govorio je o sistemu fašističkih koncentracijskih logora, kojih sastavni dio je bio i logor u Colfioritu. Luciana Brunelli elaborirala je kako različite naracije o II. svjestkom ratu mogu utjecati na percepciju događaja. Alessandra Kersevan, je govorila o zaboravu kao polugi koju je koristila talijanska poslijeratna diplomacija s ciljem postizanja bolje pozicije u mirovnim pregovorima. Giuseppe Lorentini, povjesničar njemačkog univerziteta iz Bielefelda, podastro je konkretne primjere poduzete u cilju očuvanja sjećanja u obliku umrežavanja područja talijanskih koncentracionih logora. Znanstveni dio zaključio je Renato Covino, predstavljajući uzroke i posljedice zarobljeništva Crnogoraca u Colfioritu. Zadržavajući se na strategiji njihove borbe obuhvatio je pritom i neke detalje o ulozi koju su imali Jugoslaveni u razvoju otpora na tom području.

Na Okruglom stolu predstavljene su inicijative o budućim koracima, na prikupljanju građe iz tog razdoblja, o održavanju postojećeg spomeničkog, muzejskog i znanstvenog fundusa i osnivanja muzejskog centa na tom području. Prisutni  predstavnici regionalne uprave podržali su inicijativu i obećali podršku tim projektima.

Gust i sadržajan program, koji je trajao cijeli dan, bio je interpoliran čitanjem četiriju pisama koje je pročitao glumac Pietro Benedetti. Obilježavanje ovog značajnog događaja završio je scenskim monologom u jednom činu, u izvedbi istog Pietra Benedettia, „Drug Gojko“, kazališnog dijela inspiriranog istinitim doživljajem talijanskog partizana Nella Marignolia, koji se borio u partizanskim jedinicama u Jugoslaviji. Bila je to istinska oda bratstvu među narodima i odbacivanja rata.

Podlistak

Ovakvi događaji neminovno navode na uspoređivanja sa sličnim događanjima kod nas.

Tokom izlaganja navedeno je,kako je vojnicima koji su čuvali logor bilo zabranjeno maltretiranje i ubijanje zatvorenika. Za sve vrijeme dok je logor bio u funkciji, od više od 1.500 zatvorenika, ubijen je, brojkama i slovima, 1 (jedan) zatvorenik. Dato je objašnjenje da se iz neutvrđenih razloga približio mjestu gdje je bilo zabranjeno ili ogradi, gdje je ubijen. Njegovo ime je Dušan Golubović i bio je zatvoren zajedno s ocem i bratom. Skrećem pažnju da se radi o logoru koji se nalazi u Italiji, da je u to vrijeme na vlasti fašizam i da su zatvorenici iz Jugoslavije, s kojom je Italija u ratu. Pokušajmo sada zamisliti kako bi  ti ljudi prošli da su se nalazili u logoru tipa Made in Jasenovac.  Ime Dušana Golubovića danas nosi jedna dvorana u ugostiteljskom objektu koji se nalazi u krugu nekadašnjeg logora.

Na slična događanja kod nas predstavnici vlasti ili ne dođu ili dođu, kurtoazno pozdrave i uskoro otiđu, zbog „neodgodivih obaveza“. Ako se događanje održava pred izbore, onda ostanu koliko treba.

Fascinira činjenica da su u Colfioritu od početka do kraja manifestacije bili svi koji su tamo došli, predstavnici vlasti, institucija, struke i ostali. Skrećem pažnju da se događaj koji je obilježen dogodio u njihovoj zemlji, iako je za stradanje tih ljudi kriv režim koji je tada bio na vlasti u njihovoj zemlji, ali je isto tako činjenica da su žrtve koje se komemoriralo bili pripadnici druge nacije i strane države. Stoga njihov, na ovaj način iskazan, disciplinirani pijetet zaslužuje respekt.

 

Vladimir Kapuralin


Hit Counter by http://yizhantech.com/