Archive for Socijalizam u svijetu

Majski dani u Hrvata

Proturječja vezana uz obilježavanje značajnih datuma iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj obnavljaju se svake godine krajem aprila, u vrijeme obljetnice proboja jasenovačkih logoraša, obljetnice koju naša vladajuća desnica odradi stisnutih usta, obljetnice koju kvazilijevi SDP odradi stisnuta srca, i završava krajem jula, na obljetnicu dana ustanka u Srbu. Ipak, kulminaciju predstavlja maj, mjesec u kojem je 1945. godine oslobođena zemlja, a fašističke sile i njihovi sateliti bezuvjetno kapitulirali.

Poslijeratna dnevna politika i Hladni rat umnogome su iskrivili stvarnu sliku rata na ovim prostorima, dok je do dodatnog iskrivljavanja istine došlo nakon promjena 1990. godine. Posebnu odgovornost za takvo stanje imaju jugoslavenski komunisti, odnosno inteligencija.

Situacija u Evropi krajem 30-ih godina stavila je vlade svih evropskih zemalja, s izuzetkom SSSR-a i Velike Britanije, pred dilemu kakav status žele za svoje zemlje u Evropi novog, nacističkog poretka. Već tada je postajalo jasno, što je Mussolini artikulirao početkom novembra 1941. godine, da će se sve evropske zemlje podijeliti u dvije velike grupe: njemačke satelite i njemačke kolonije. Neovisnih i neutralnih nije moglo biti. Stoga nije uputno kritizirati tadašnje vlade u Evropi koje su očajnički pokušavale svojim zemljama priskrbiti status satelita. U tome su, uostalom, imale gotovo plebiscitarnu podršku vlastitih naroda.

Znajući ultimativni cilj, ultimativnu metu, njemačkog militarizma, kao i beznačajnu snagu komunističkih partija u Evropi, sovjetsko rukovodstvo se sredinom 30-ih godina odlučilo na napuštanje ideje svjetske revolucije, odnosno izravnog ideološki utemeljenog miješanja u unutarnje poslove drugih država, te se okrenulo ideji Narodnog fronta. Ta je ideja dala određene rezultate u Španjolskoj, dok je, kad se govori o Zapadnoj Evropi, značajnije rezultate imala u Francuskoj, gdje su komunisti predstavljali glavnu snagu Pokreta otpora, dok se zajedno s njima borilo lijevo krilo socijalista te određen broj francuskih patriota konzervativnog svjetonazora.

Ideja Narodnog fronta rezultirala je snažnim otporom u okupiranim sovjetskim republikama, dok je izvan SSSR-a otpor značajniji razmah dobio u Poljskoj, Srbiji, Albaniji i Grčkoj. Zemljama, treba to istaći, koje su do XIX. i početka XX. stoljeća pripadale drugom civilizacijskom krugu: klasnom, no još uvijek netržišnom.

Prekretnica sovjetske vanjske politike najplodotvornijom se pokazala u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je na čelo KPJ postavljen, vrijeme će to pokazati, ponajbolji Staljinov učenik, Josip Broz Tito. Napuštena je politika rušenja „versajske tvorevine“ Jugoslavije, dok su osnovane komunističke partije Hrvatske i Slovenije. Na V. zemaljskoj konferenciji, jasno je prokazan velikosrpski nacionalizam kao glavna prijetnja opstojnosti zajedničke države.

Nakon okupacije zemlje, organizirani otpor okupatoru prvo se pojavio u Srbiji, no on je kratko potrajao, jer su se rojalističke snage okrenule prema suradnji s Nijemcima, što je u određenoj mjeri razumljivo jer su u Srbiji Nijemci prvi put uveli dotad u historiji ratovanja gotovo nezamislivu instituciju: uveli su strijeljanje talaca, odnosno civila, kao način borbe protiv otpora njihovoj okupacijskoj vlasti. Njemački oficiri, koji su provodili takvu politiku, nakon puštanja na slobodu početkom 50-ih godina u svojim memoarima i dalje su branili svoje postupke.

Uspostava marionetske NDH mirno je primljena od velike većine njenog stanovništva uključujući i Srbe. Na poziv ustaških vlasti, stanovništvo zemlje predalo je vojničko oružje, jer je prosječan građanin zemlje, uglavnom legalistički nastrojen seljak, bio on Hrvat ili Srbin, smatrao da je rat okončan. Jedina snaga koja se pripremala za rat, za rušenje tada uspostavljenog poretka, bili su komunisti. Oni su jedini prikupljali i skladištili vojno oružje i opremu.

Dva su vanjska faktora presudno utjecala na nastanak i razvoj narodnooslobodilačkog pokreta na području tzv. NDH. Prvi je bilo proširenje njemačkog Reicha na sjevernu Sloveniju. Nepoželjni Slovenci trebali su biti premješteni na područja NDH naseljena srpskim stanovništvom, prvenstveno na Baniju. To je, uz već dobro razrađenu pragmatičnu politiku ustaša, koji na svoju stranu ljude nisu mogli privući pozitivnim ekonomskim rezultatima, već samo pljačkom imovine Srba i Židova, dovelo do prvih velikih, ničim izazvanih, zločina nad srpskim stanovništvom. Dotad lojalni seljaci digli su se na ustanak koji je prijetio dubokim međuetničkim sukobom. Ipak, zaslugom komunista, mahom Hrvata pridošlih među srpske ustanike, postupno je mijenjan karakter ustanka, te se on, u konačnici, pretvorio u općenarodnu borbu svih naroda Jugoslavije, njihovog progresivnog dijela, protiv okupatora i domaćih izdajnika. Važno je, ipak, napomenuti da su se u trenucima očaja daleko čvršćim pokazali borci seljaci, osobito u prvoj godini rata, od komunista, značajnog njihovog dijela, koji su znali pokazati sklonost k prekidu borbe i nagodbi s ustaškim vlastima.

Drugi važan, presudan faktor predstavljaju njemački porazi na Istočnom frontu. Glavni njemački cilj, slom sovjetske države za 8 – 10 tjedana, nije bio ostvaren, tako da plijena za evropske građane nije bilo. Dapače, novu fazu rata morali su materijalno podupirati tadašnji njemački saveznici. Jednako sateliti i kolonije. Na području NDH, prvi su tu promjenu na svojoj koži osjetili dalmatinski težaci i ribari. Oni su od 1942. godine počeli popunjavati proleterske jedinice nakon što su njihovi izvorni borci, srbijanski seljaci, radnici i intelektualci, većinom izginuli.

Posebno zanimljivo i poučno poglavlje u razvoju NOB-a predstavlja Sjeverozapadna Hrvatska, jer se tu radilo o isključivo unutarhrvatskom sukobu. Znatan dio te populacije, van svake sumnje više od 10 %, s velikim oduševljenjem je dočekao ustašku vlast. Ipak, najveći dio tih ljudi se, poput većine ostalog stanovništva, do jeseni 1941. godine odmakao od ustaške vlasti. Sve veći pritisak na građane tog područja, mahom seljake, bilo da se radilo o ekonomskom pritisku ili o slanju mladića u Bosnu, rezultirao je jačanjem otpora ustaškoj vlasti. Veliki obol jačanju pokreta otpora dale su tradicija seljačkih buna i Radićevog nauka koji se, između ostalog, očitovao kroz dosljedan antiklerikalizam i antigermanizam. Stanovništvo tog dijela Hrvatske podijelilo se na dva nepomirljiva tabora tako da ne treba čuditi mjera kakav je bio proglas zapovjednika UNS-a, Maksa Luburića, od 19. 9. 1943. objavljen u listu “Hrvatski tjednik”:

  1. Za svako kidanje telefonske žice strijeljat ćemo na licu mjesta 10 osoba iz okolice.
  2. Za svaki napadaj na državne zgrade, kidanje željezničke pruge, strijeljat ćemo 50 osoba bez obzira gdje se to dogodilo.
  3. Za svakog ubijenog ustašu, domobrana ili njemačkog vojnika strijeljat ćemo 100 osoba iz okolice mjesta, gdje je ubojstvo izvršeno.
  4. Za svaku suradnju s partizanima strijeljat ćemo dotičnog, njegova će porodica biti otpremljena u sabirni logor, a imovina zaplijenjena u korist Hrvatske Države.

Premda u tom području nisu bile vođene velike borbe, svako iole veće mjesto u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, osobito u zagrebačkom prstenu, kraj rata dočekat će s desecima palih boraca NOB-a i civilnih žrtava fašističkog terora. Istovremeno su dobro organizirane jedinice X. korpusa uspjele prikupiti spiskove suradnika okupatora s kojim se kanilo obračunati nakon oslobođenja, premda su mnogi od tih izdajnika, u tihom podzemnom ratu na tom području, još tijekom rata bili eliminirani od strane mladih SKOJ-evskih aktivista.

Završnica rata i prvi poslijeratni dani predstavljaju izvor mnogih umjetnih proturječja za koje jednaku odgovornost snose jugoslavenska i suvremena hrvatska historiografija. Prva prešućivanjem tih događaja, dok je potonja, premda su je nerijetko činili bivši pripadnici NOP-a u skladu s vladajućom dogmom o pomirbi Hrvata, svu pažnju nastojala usmjeriti na sukob sa srpskim nacionalnim korpusom. Otuda podmukle kritike Titovog rukovodstva koje je, kako oni tvrde, svjesno prvenstvo ulaska u Zagreb prepustilo srpskim jedinicama, dok su borci X. korpusa na ulazak u Zagreb morali čekati dva dana. U tom maglovitom međuprostoru nestala je i istina o kažnjavanju okupatorskih suradnika nakon ulaska partizana u Zagreb. Zaključak bi trebao biti da su ubojstva počinili borci srpskih jedinica, neprekidno se govori o “ubijenim Hrvatima“, premda je poznato da su borbene jedinice vrlo rijetko ubijale zarobljene neprijatelje, a još manje civile, jer su se nakon borbe odmarale, popunjavale i pripremale za nove zadatke. Jedan od rijetkih suprotnih primjera predstavljaju događaji u Širokom Brijegu u februaru 1945. godine kad su borci 11. brigade NOV-a, mahom Hrvati s otoka i obale Dalmacije, kaznili širokobriješke fratre zbog aktivnog učešća u borbama protiv partizana, koje su rezultirale pogibijom od oko 200 partizanskih boraca. Prema tvrdnjama bosanskih partizana: “Dalmatince se jednostavno nije moglo obuzdati“.

Stoga se za kažnjavanje suradnika okupatora u Zagrebu i okolici može reći da je predstavljalo završnu fazu unutarhrvatskog sukoba, započetog od strane ustaša tijekom okupacije, te da su ga proveli isključivo pripadnici hrvatskog naroda.

Ne ulazeći u opravdanost tih postupaka – ubrzo su bili uspostavljeni sudovi koji su na jednodnevnim suđenjima izrekli mnoštvo presuda, uključujući i stotine smrtnih kazni – ostaje otvoreno pitanje da li se moglo postupiti drugačije. Premda mnoštvo bivših partizana tvrdi da te ljude, ustaše, nije bilo moguće preodgojiti, primjer sovjetskog pristupa govori suprotno. Borbene jedinice Crvene armije u stopu su pratile jedinice NKVD-a i na samom poprištu bitke preuzimale zarobljenike. Nikakvih većih ubijanja nije bilo, niti je moglo biti. Nepisana pravila ratovanja, koja su upražnjavale sve zaraćene vojske, nalagala su da se tijekom borbi pojedinci i manje grupe neprijateljskih zarobljenika jednostavno ubijaju. Nakon otvaranja sovjetskih arhiva 90-ih godina, moglo se vidjeti da je svaki zarobljenik imao dosje od 20 do 200 stranica. Ukoliko se radilo o građaninu SSSR-a, on je prošao proces filtriranja te je nakon toga najčešće bio obučen u uniformu Crvene armije i poslan u prve borbene redove. Ovo je osobito važno zbog pristupa, osobito raširenog unutar kvaziljevičarske inteligencije, slijedom kojeg se podmeće da bi pripadnici neprijateljskih formacija doživjeli daleko goru sudbinu da su umjesto partizana pali u ruke Crvene armije. Postoji određen broj hrvatskih desničarskih historičara koji znaju da je to netočno – koji znaju da bi se ustaše bolje provele sa Staljinom nego s Titom.

Kakvi se praktični zaključci mogu izvući iz događaja iz 40-ih godina XX. stoljeća? Situacija u današnjoj Evropi je neutješna. Ona svakim danom sve više liči na prvu polovicu 40-ih godina. Evropa se ponovno pretvara u veliko reakcionarno more pritisnuto njemačkom čizmom. U osobito teškom položaju naći će se mali narodi. S druge strane, reakcija je iz historije XX. stoljeća izvukla pravilne zaključke. Koristeći se rezultatima naučno-tehničkog progresa, povećala je udio privilegiranog stanovništva u svakoj zemlji ponaosob, dok ostatak stanovništva nije, zasad, stavljen u bezizglednu situaciju koja bi ga mogla prisiliti na borbu. A i sama borba je stavljena izvan zakona izglasavanjem rezolucije o osudi “komunističkog totalitarizma“. Rezolucije za koju su glasali svi evroparlamentarci iz Hrvatske, uključujući i “lijeve“ SDP i IDS. Na horizontu nema svjetla, nema sovjetske crvene zvijezde koja je 1945. godine evropskim narodima donijela slobodu, donijela mogućnost za novi početak.

Odgovornost za ovakvu situaciju isključivo leži na evropskoj ljevici. Ona je nakon rata imala realne mogućnosti za izgradnju nove Evrope iz koje bi ultimativno bio protjeran srednjovjekovni mrak. Ona je to odbila te se posredno i neposredno, skrivajući se iza mnoštva floskula, stavila u službu reakcije.

Nade ipak ima. Prvi put nakon punih sedam desetljeća, Evropa postupno dolazi u situaciju gdje će morati živjeti od vlastitog rada. Dolaskom Trumpa na vlast, odnosno dodatnim ubrzanjem procesa izgradnje ekonomski samodostatnog američkog društva, Evropljani više neće biti u stanju živjeti na račun antikomunizma i antiruskog sentimenta američkih elita. Još veću “prijetnju“ današnjoj Evropi predstavljaju emancipacijski procesi u zemljama Azije i Afrike koje je sve teže eksploatirati. Na taj način će se problem odnosa rada i kapitala u dogledno, ne tako daleko, vrijeme napokon vratiti u Evropu. I on će morati biti riješen. Na lijevim snagama Evrope, svake zemlje ponaosob, leži zadatak osmišljavanja metoda borbe za izgradnju društva dostojnog čovjeka. Evropskim narodima trebat će ličnosti koje će, osim na ekonomskom prosperitetu vlastitih naroda, aktivno raditi i na njihovom kulturnom preobražaju.

 

Azur Sejdić

Telekonferencija partija Europske komunističke inicijative

U nedjelju 10. svibnja 2020. godine, predstavnik Socijalističke radničke partije sudjelovao je na telekonferenciji partija Europske komunističke inicijative na temu “Borba komunističkih i radničkih partija u vrijeme pandemije i nove kapitalističke krize” koja je održana na inicijativu Komunističke partije Grčke (KKE).

Uvodni govor je održao generalni sekretar KKE, Dimitris Kutsumbas.

Osim KKE i SRP-a, na telekonferenciji su sudjelovale 24 komunističke i radničke partije iz Austrije, Bugarske, Francuske, Danske, Italije, Irske, Španjolske, Latvije, Bjelorusije, Litve, Malte, Norveške, Mađarske, Ukrajine, Poljske, Rusije, Srbije, Švedske i Turske.

Telekonferencija je održana nekoliko dana nakon proslave Praznika rada i 75. obljetnice pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, koje su ove godine slavile partije pod posebnim okolnostima. Partije Europske komunističke inicijative odale su počast poginulima u borbi i žrtvama fašizma.

Partije koje su sudjelovale razmijenile su informacije o zdravstvenim i radnim sustavima u europskim zemljama, mjerama buržoaskih vlada, EU i kapitalista.

Pandemija COVID-19 otkrila je ogromne probleme sustava javnog zdravstva u kapitalističkim zemljama. Ti su problemi uzrokovani dugotrajnom buržujskom politikom nedovoljnog financiranja, nedovoljnog ekipiranja i degradacije infrastrukture javnog zdravstva u korist komercijalizacije i privatizacije zdravstvene zaštite, s ciljem podupiranja profitabilnosti privatnih monopola. Takva situacija u zdravstvu dovodi do intenziviranja rada liječnika i medicinskih sestara, a s druge strane nije u stanju značajno zadovoljiti moderne potrebe prevencije i zdravstvene zaštite stanovništva, potvrđujući da je kapitalizam pravi „virus“.

Trenutna situacija istaknula je proturječnosti između kapitalističkih zemalja i privatnih monopola za patent novog cjepiva, liječenja i potrebnih lijekova.

Partije Europske komunističke inicijative podijelile su svoje iskustvo s posljedicama nove kapitalističke krize koja je uslijedila nakon usporavanja privrednog rasta, koji se dogodio u prethodnom razdoblju, i osudile državne potpore krupnom kapitalu.

U općem trendu povećanja nezaposlenosti, fleksibilnih oblika zapošljavanja, novih mjera protiv radnika i obustave sindikalnih prava, postaje jasno da će radnička klasa najteže osjetiti kapitalističku krizu.

Raspravili su o stavovima partija i njihovom djelovanju u cilju zaštite zdravlja i prava radnika od krize kapitalizma.

Partije su izrazile svoju zahvalnost liječnicima i medicinskim sestrama, bolničkim osobljem i medicinskim odjelima koji su se borili i još uvijek se bore s pandemijom, suočavajući se s velikim poteškoćama.

Partije su izrazile solidarnost prema oboljelima od pandemije COVID-19 i poželjeli im brz oporavak.

Partije su pozdravile kubansku solidarnost s najugroženijim zemljama.

Partije su se složile da trebaju raditi za:

– neposredno jačanje sustava javnog zdravstva, zapošljavanja medicinskog i skrbničkog osoblja i jačanje infrastrukture potrebna za potpuno funkcioniranje javnih zdravstvenih usluga i znanstvenih istraživanja;

– besplatno pružanje svih potrebnih sredstava za zaštitu (maske, rukavice, dezinficijensi, itd.) ugroženim skupinama;

– borbe protiv masovnog otpuštanja radnika i pokušaja smanjenja plaća i drugih prava – izrazili su svoju solidarnost s klasno orijentiranim sindikatima koji se bore kako bi se osiguralo da radnici ne plaćaju posljedice kapitalističke krize;

– borbu protiv imperijalističkih planova SAD-a, NATO-a i EU-a, kao i protiv sankcija i ekonomskih blokada koje uništavaju ljudske živote.

Partije su se složile da trenutna situacija ukazuje na duboke proturječnosti kapitalističkog načina proizvodnje – kriza, nezaposlenost, osiromašenje radničke klase, komercijalizacija društvenih potreba (kao što su zdravstvo, imperijalistički ratovi, itd.).

Zaključeno je da je, u tim uvjetima, slogan “socijalizam ili barbarstvo” važniji nego ikad.

75. obljetnica pobjede nad naci-fašizmom: U ime slobode, mira i istine – protiv fašizma i rata

Pobjeda nad naci-fašizmom u Drugom svjetskom ratu veliki je povijesni događaj, sjećanje koje treba sačuvati i obraniti od učestalih pokušaja falsificiranja povijesti, a čija je svrha natjerati nas, komuniste i antifašiste diljem svijeta, da zaboravimo presudnu ulogu koju je odigrao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Stvoren od kapitalizma, naci-fašizam bio je najnasilniji i teroru najskloniji oblik monopola kapitala. Odgovoran je za izbijanje ratnog haračenja koje je prouzročilo smrt 75 milijuna ljudi, od kojih su oko 27 milijuna bili sovjetski građani, i za neizmjernu patnju i užas nacističkih koncentracijskih logora. Čovječanstvo ne treba zaboraviti ni mračne stranice povijesti kao što je bilo bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki od strane SAD-a bez ikakvog vojnog opravdanja, a predstavljalo je prikaz moći i njihovih svjetskih hegemonističkih ambicija.

Drugi svjetski rat (1939. – 1945.) bio je rezultat sve snažnijih među-imperijalističkih razlika i, istovremeno, namjeravanog uništenja prve socijalističke države, SSSR-a. što je bilo vidljivo iz potpore i prešutnog gledanja kroz prste naoružavanju i ekspanzionističkim ambicijama nacističke Njemačke od strane Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Sjedinjenih Država.

U obilježavanju 75. godišnjice povijesne pobjede na dan 7. svibnja 1945. godine nad naci-fašističkim hordama, nižepotpisane komunističke i radničke partije uvjerene su kako izražavaju težnje i osjećaje radnika i naroda diljem svijeta:

– Odavanjem počasti svima koji su položili svoje živote na bojištima u borbi protiv naci-fašističkih hordi, a posebno heroizmu pokreta otpora i antifašističkim borcima, heroizmu sovjetskog naroda i Crvene armije, predvođenih Komunističkom partijom, čiji je doprinos ispisan na herojskim stranicama bitaka za Moskvu, Lenjingrad i Staljingrad, što je bilo presudno za pobjedu nad barbarizmom;

– Uzimanjem u obzir kako je pobjeda nad nacističkom Njemačkom i njenim saveznicima u Antikominterna paktu postignuta zahvaljujući presudnom doprinosu SSSR-a, kroz klasnu prirodu sovjetske moći i učestvovanje narodnih masa, vodeću ulogu Komunističke partije i superiornost socijalističkog sustava. Ta pobjeda je ogromna povijesna ostavština revolucionarnog pokreta;

– Uvažavanjem izvanrednog napretka u socijalnoj i nacionalnoj emancipaciji radnika i svih ljudi koje je pobjeda, mir i rezultirajući uspon socijalno progresivnih snaga omogućio, proširujući sferu socijalizma u zemljama Evrope, Azije i Latinske Amerike i stvarajući uvjete za napredak radničkog pokreta u kapitalističkim zemljama i snažan razvoj nacionalnih oslobodilačkih pokreta i, kao rezultat toga, raspad kolonijalnih imperija;

– Javnim prokazivanjem i osudom kampanja kojima je cilj omalovažiti, iskriviti, pa čak i poricati ulogu SSSR-a i komunista u porazu naci-fašizma, kao i nepravedno i lažno okrivljavanje Sovjetskog Saveza za početak Drugog svjetskog rata, kako bi se izbrisala krivnja s krupnog kapitala i vlada koje su mu služile u promoviranju i uzletu fašizma i pokretanju rata  kao i u „umivanju“ i rehabilitaciji fašizma dok se uništavaju spomenici i sjećanja na oslobodilačku sovjetsku armiju, promovirajući antikomunizam  i kriminalizirajući komuniste i druge antifašiste;

– Javnim prokazivanjem i osudom antikomunističkih rezolucija EU i klevetničkih povijesnih falsifikata koji pokušavaju izjednačiti socijalizam sa čudovištem fašizma;

– Upozoravanjem na najreakcionarnije i najagresivnije segmente imperijalizma i sve učestalije gledište na fašizam i rat kao na „izlaz“ iz sve dublje krize kapitalističkog sustava i čiji nehumani karakter postaje posebno očit kada, čak i usred vrlo ozbiljne epidemije COVID-19, imperijalizam SAD-a, NATO-a, EU-a i njihovih kapitalističkih saveznika nastavlja s kriminalnom politikom sankcija i agresija protiv drugih zemalja i naroda;

– Uzimanjem u obzir kako je borba za mir, društveni napredak i socijalizam međusobno nedjeljiva i zalažući se za snažniju zajedničku akciju radničke klase, radnika i svih naroda i političkih snaga uključenih u zaustavljanje fašizma i u borbu protiv imperijalizma, imperijalističkih agresija i novog rata koji bi bio tragičnih razmjera

Situacija s kojom su suočeni radnici i svi naroda svijeta podcrtava važnost jačanja borbe protiv imperijalizma, za suverenost naroda i nezavisnost država, za prava radnika i svih naroda dok kreću naprijed, u revolucionarno prevladavanje kapitalističkog sustava, sustava koji rađa fašizam, rat, nepravde, opasnosti i suprotnosti današnjice. Kao i prije 75 godina, današnja borba komunista i svih onih suočenih s kapitalističkom eksploatacijom i ugnjetavanjem otvorit će put budućnosti čovječanstva.

 

Communist Party of Armenia

Communist Party of Australia

Party of Labour of Austria

Communist Party of Bangladesh

Communist Party of Belarus

Communist Party of Belgium

Communist Party of Brazil

Communist Party of Britain

New Communist Party of Britain

Communist Party of Canada

Communist Party of Chile

Colombian Communist Party

Socialist Worker’s Party of Croatia

The Progressive Party of the Working People – AKEL

Communist Party of Bohemia and Moravia

Communist Party in Denmark

Egyptian Communist Party

Communist Party of Finland

French Communist Party

Pole of Communist Revival in France

Unified Communist Party of Georgia

German Communist Party

Communist Party of Greece

Hungarian Worker’s Party

Communist Party of India (Marxist)

Communist Party of India

Tudeh Party of Iran

Iraqi Communist Party

Communist Party of Ireland

Workers’ Party of Ireland

Communist Party of Israel

Italian Communist Party

Party of the Communist Refoundation

Workers’ Party of Korea

Communist Party of Luxembourg

Popular Socialist Party – National Political Association (PPS-APNPS) México

Communist Party of Mexico

New Communist Party of the Netherlands

New Communist Party of Aotearoa

Communist Party of Norway

Communist Party of Pakistan

Palestinian Communist Party

Paraguayan Communist Party

Peruan Communist Party

Philippine Communist Party (PKP – 1930)

Portuguese Communist Party

Communist Party of The Russian Federation

New Communist Party of Yugoslavia

Communist of Serbia

South African Communist Party

Communist Party of Spain

Communist Party of the Peoples of Spain

Communists of Catalonia

Galizan People’s Union

Communist Party of the Workers of Spain

Galician Nationalist Bloc

Sudanese Communist Party

Communist Party (Switzerland)

Syrian Communist Party

Communist Party of Turkey

Communist Party of Ukraine

Communist Party USA

Communist Party of Venezuela

 

https://www.solidnet.org/article/Portuguese-CP-Joint-Statement-of-Communist-Workers-Parties-75th.-Anniversary-of-the-Victory-over-Nazi-fascism.-In-the-name-of-freedom-peace-and-truth-Against-fascism-and-war/

PRIJETNJE PRISTALICA „LEVIJATANA“ PRVOM SEKRETARU SKOJ-a

Mladi socijalisti s velikom zabrinutošću prate razvoj zbivanja u susjednoj Republici Srbiji povodom upućenih prijetnji od strane pristalica udruge za zaštitu životinja „Levijatan“ prvom sekretaru naše bratske organizacije, Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), drugu Aleksandru Đeniću.

Da podsjetimo: udruga „Levijatan“ osnovana je 2015. godine s ciljem da ukaže na nasilje nad životinjama i da se bore za sprovođenje „Zakona o zaštiti životinja“. Vijesti o fizičkim obračunima sa zlostavljačima životinja ubrzo su prešle granice Srbije pa je tako i u Hrvatskoj ubrzo narastao broj simpatizera. Nedugo zatim je na vidjelo izašla i činjenica da se dio članstva bez ikakvih problema izjašnjava nacionalistima kojima nacionalšovinistička kao ni rasistička retorika nije strana, a koji brigu za životinje koriste kao masku za „levatanje“ masa s ciljem promicanja fašističke propagande. Netrpeljivost prema Romima, migrantima, “pederima“, „komunjarama“ i ostalim nepodobnicima u svom okruženju, pristalice ove udruge ni ne skrivaju. Drugim riječima, briga za životinje, nacionalna i rasna čistoća, homofobija – pod zajedničkim nazivnikom „Levijatan“. Svjedoci smo činjenice da je već bilo fizičkih napada na Rome i nasilnih okršaja s antifašistima u Srbiji, koji godinama upozoravaju na opasnost koja nastupa pod krinkom zaštite životinja iz koje ne stoji nitko drugi nego fašisti.

 

Mladi socijalisti se, kao i svaki čovjek sa zdravim razumom, zalažu za zaštitu životinja kao i za oštro kažnjavanje zlostavljanja bez obzira koje je počinitelj vjerske i nacionalne pripadnosti, ali također upozoravamo na infiltraciju fašističkih elemenata u udruge (kao u ovom slučaju) koje koriste kao paravan za promidžbu fašističkih ideja i poziv na rasno nasilje. Sličan primjer se pojavio i u Njemačkoj prije cca 2 desetljeća kad je neonacistička stranka NPD odaslala odvratnu poruku „Stop pokusima na životinjama, upotrijebite azilante!“.

Mladi socijalisti oštro osuđuju prijetnje drugu Đeniću te se priključuju zahtjevu upućenom institucijama Srbije za što bržim otkrivanjem i sankcioniranjem fašističkih huligana. Ovim putem upućujemo drugarsku podršku SKOJ-u i svim drugim progresivnim i antifašističkim organizacijama kao i pojedinkama/cima u borbi protiv fašizma!

 

Mladi socijalisti

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/