Archive for SRP

ŠIBENSKA DEKLARACIJA O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA

Nova ljevica – NL, Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH,
Socijalistička radnička partija – SRP i Radnička fronta – RF,
potpisali su u Šibeniku 8. rujna 2018. “ŠIBENSKU DEKLARACIJU O
USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA”.

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i
pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi,
udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, koji se žele priključiti
platformi.

Šibenska deklaracija započinje analizom stanja – da Hrvatska “ni
nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i
kapitalizma, nije konsolidirana demokracija ni ekonomija i da je
Hrvatska, s pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu
na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih – danas po većini
pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na
začelju EU.

“Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih koji
žele promjenu paradigme u skladu s potrebama obespravljene većine,
nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane
vlada lijevog i desnog centra”, navodi se u Šibenskoj deklaraciji.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu novog društvenog ugovora
koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA

B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE
POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE

C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST i AKTIVNOST SVIH LJUDI

D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK

E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI VELIČA DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA.

Potpisnici Šibenske deklaracije obvezali su se da će radi
maksimalizacije mogućnosti za provedbu postavljenih ciljeva, u svom
političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati
potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i
pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih
težnji i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata
“kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali
složene promjene – ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih
prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj.”

U prilogu: cjeloviti tekst Šibenske deklaracije.

 

Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici i predstavnice stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta, zabrinuti za socijalnu i ekonomsku perspektivu Hrvatske i budućnost demokracije u Hrvatskoj i Evropi – donosimo

 

ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE –

ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA

1.

 

Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća od uspostave liberalne demokracije i kapitalizma nije konsoldirana demokracija ni ekonomija.

S pozicije druge zemlje po bogatstvu i potencijalu u odnosu na ostale zemlje u tranziciji s početka 90-tih, Hrvatska je danas po većini pokazatelja (BDP-a, iznosa minimalne plaće, zaposlenosti) zemlja na začelju EU.

Dok vladajuće stranke zemlju vode primjenjujući zastarjele modele političkog jednoumlja izraženog kroz eufemizam nacionalnog zajedništva  i dok kapitalizam na poluperiferiji Evrope većinu ljudi vodi u sve dublju krizu i spiralu unutrašnjih i vanjskih dugova, osiguravajući prosperitet samo onima koji pristaju na koruptivnu isprepletenost kapitala i vlasti – Hrvatska je izgubila i još gubi stotine tisuća radnih mjesta i stanovnika.

Partitokratske stranke na vlasti u tom razdoblju, kao i danas, provode svoje interese bez osjećaja i odgovornosti za radno, socijalno, zdravstveno, obrazovno i opće stanje stanovništva.

Hrvatska je izgubila ekonomski suverenitet nad bankama, telekomunikacijama, turizmom, trgovinom, sirovinama, a po istom, kompradorskom principu (posredovanjem političke elite u korist stranih vlasnika), vladajući će uskoro predati stranim vlasnicima velike dijelove prehrambene industrije, kao i koncesije nad poljoprivrednim zemljištem, pitkom vodom, morem i obalom, dok su odlučivanje o ostacima brodograđevne industrije već prepustili Evropskoj komisiji.

Danas su plaće u Hrvatskoj među najnižima u Evropi. Radnicima u Hrvatskoj plaće su pale na 37 % prosjeka zapadne Evrope. Problem predstavlja i visoka nezaposlenost – podatak o 10% nezaposlenih (otprilike 176.000 ljudi) ne dočarava u potpunosti situaciju jer ne uključuje veliki broj atipičnih ugovora o radu. Već je oko 300.000 ljudi moralo iseliti iz Hrvatske kao ekonomska emigracija. Od početka krize 2008. izgubljeno je svako 11. radno mjesto, a nova se ne otvaraju.

U Hrvatskoj praktički je na djelu zabrana zapošljavanja na neodređeno vrijeme. Na početku krize u zemlji je bilo 12,3% zaposlenih na određeno vrijeme. Danas, nakon što je kriza upotrijebljena za daljnje uništavanje sigurnosti radnika i širenje prekarnih modela zaposlenja, radnika s takvim ugovorima dvostruko je više, čak 22,2%. Prema atipičnim oblicima rada Hrvatska je na 4. mjestu u EU.

Istovremeno, Vlada inzistira na politici iscrpljivanja radnika snižavanjem plaća, ograničavanjem radničkih prava, otpuštanjem radnika iz javnog sektora, mjerama štednje, a sve zbog navodnog povećanja kompetitivnosti. Vladajući inzistiraju na mitovima o stranim investitorima kojima samo treba stvoriti “povoljnu klimu”, ne pitajući koliko je ta klima povoljna za radnike i većinu stanovništva. Strani investitori pak ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura,  poput telekomunikacija i trgovine, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete. Umjesto rizičnih ulaganja u velike fiksne troškove (zgrade, infrastrukturu, itd.), investitori preuzimaju javna poduzeća i šire se na prirodne resurse, preuzimaju obalne i šumske resurse – kupuju pravo na rentu.

Vladajući kao i njihova parlamentarna oporba ponavljaju mit o blagodatima EU fondova, zanemarujući činjenicu da je iznos koji je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno manji od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize. Iznos koji EU fondovi nude nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te Hrvatska 10-50%  svakog iznosa treba dati sama.

Za Hrvatsko se gospodarstvo uglavnom zamišlja da mu spas treba doći izvana. dok se u  potpunosti negira asimetrični odnos između centra i periferije Evrope, gdje gospodarstvo bogatih ne počiva na njihovim vještinama i sposobnostima, već na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima, međunarodnim lobijima, državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije.

Klanjanje “slobodnom tržištu” dovelo nas je do skoro potpune deindustrijalizacije, a danas su na udaru i posljednji ostaci industrije, poput brodogradnje, jer nam EU zabranjuje državne subvencije.

Vladajuće stranke su u proteklih 28 godina u potpunosti monopolizirale politički život u Hrvatskoj, ostavljajući marginalni prostor utjecaja na kreiranje i provedbu politika. Ta isključenost većine iz stvarne uloge u političkom odlučivanju temeljni je uzrok apolitičnosti i glasačke apatije, a vladajućima odgovara jer im omogućuje daljnje oslanjanje na klijentelističku glasačku mašineriju.

U Hrvatskoj je preslab otpor neokonzervativnom valu koji nedvosmisleno kani srušiti preostale ostatke građanskih prava i osnova republike, usmjeravajući se posebno na prava žena, etničkih i seksulnih manjina, migranata kao i na slobode medija, dok navodne “protusistemske“ stranke svoju političku poziciju održavaju na valu opravdanog nezadovoljstva građana, ne nudeći održiva ekonomska i politička rješenja, utemeljena na ekonomskoj i političkoj demokraciji.

Hrvatska treba ljevicu utemeljenu na aktivnom sudjelovanju svih  koji žele promjenu opisane paradigme  u skladu  s potrebama obespravljene većine, nakon višedesetljetnog, očito neuspješnog, vođenja zemlje od strane vlada lijevog i desnog centra.

2.

Hrvatska nova lijeva paradigma želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na sljedećim područjima:

 

  1. A) POVRATAK POLITIKE LJUDIMA I LJUDI POLITICI, OPĆA DEMOKRATIZACIJA I DECENTRALIZACIJA POLITIČKOG I UPRAVNOG ŽIVOTA koja će se ostvariti jačanjem intenziteta i kvalitete javnog dijaloga kao osnove za provođenje nove društvene regulacije, radi povećanja moći naroda u odnosu na predstavničke i izvršne vlasti, prijenosom ovlasti sa Sabora i Vlade na regionalne i lokalne zajednice i narod, demokratizacijom političkih stranaka i smanjivanjem ovlasti predsjednika stranaka, čelnika predstavničke i izvršne vlasti, kao i gradonačelnika i načelnika, digitalizacijom usluga i potpunom transparentnošću tijela javne vlasti, ukidanjem županija i dijela općina, razvijanjem podatkovne demokracije i dubinskom reformom pravosuđa kojem su zakoni i njihova provedba izraz težnje k pravednosti s nultom tolerancijom spram korupcije i nasilja.

 

  1. B) VRAĆANJE EGZISTENCIJALNE I EKONOMSKE SIGURNOSTI U SREDIŠTE POLITIČKOG I EKONOMSKOG ŽIVOTA ZEMLJE kroz korjenitu promjenu političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svoga rada, te kroz izgradnju solidarne, kružne i zelene ekonomije koja će se ostvariti jačanjem radničke participacije i vlasništva, poticanjem zadrugarstva i ekološke proizvodnje, očuvanjem javnih resursa i prostora od privatnih ulagača povezanih s korumpiranom javnom upravom, uvođenjem progresivne porezne politike na račun bogatijih (uključujući crkveni i ekološki porez), dokidanjem prekarnih oblika rada u korist sigurnosti (rada, mirovina i zdravlja).

 

Želimo zaštiti i sačuvati javna dobra od eksploatacije koja donosi dobit za 1% stanovništva,  a uništava osnovne resurse za našu djecu i unuke i uspostaviti ekonomiju koja je održiva i otporna na krize kreiranjem novih oblika ekonomske proizvodnje koji nisu vođeni logikom kratkoročne maksimalizacije profita za elite, već osiguranjem egzistencijalne sigurnosti za sve. Želimo pravila i uvjete poslovanja i porezne obveze gradirati s obzirom na financijsku snagu i veličinu poduzeća.

Ekonomska sigurnost treba se temeljiti na osiguravanju potreba svih, a ne na bogaćenju manjine na račun radnika, nezaposlenih, studenata i umirovljenika. Ekonomija mora biti u interesu većine, a zaposlenost, prehrambena sigurnost, stambeno pitanje trebaju biti temeljni, a ne samo usputni proizvod profitne ekonomije koji se eventualno tek djelomično ostvaruje (ali nikada potpuno i nikada za čitavo društvo).

 

  1. C) SOCIJALNA POLITIKA KOJA POTIČE EKONOMSKU SAMOSTALNOST, SIGURNOST I AKTIVNOST SVIH LJUDI, a koja će se ostvariti ukidanjem politika koje su dovele do stvaranja povlaštenih klasa ovisnih o socijalnim davanjima te prenošenjem tih prava na naredne generacije – što dovodi do stalnog porasta proračunskih izdvajanja za određene društvene skupine. Smatramo da treba stimulirati radnu aktivnost svakoga, u mjeri u kojoj je to moguće, ali isto tako izgraditi jaku socijalnu mrežu sigurnosti kako osobe nakon gubitka posla ili odlaskom u mirovinu ne bi bile izložene riziku od siromaštva. Smatramo da svi branitelji koji imaju ratni put trebaju zadržati socijalna prava, ali da stotine tisuća onih koji nisu bili na ratištu a pripadaju im određena financijska i druga prava trebaju biti izjednačeni sa svima drugima. Želimo provesti reformu mirovinskog sustava koja će osigurati zajamčenu minimalnu mirovinu za sve iznad 65 godina, a koja će biti viša od iznosa granice siromaštva, te osigurati sustav u kojem osobe s punim radnim stažem imaju mirovinu koja garantira dostojan život u starosti, te eliminirati većinu povlaštenih mirovina koje su temeljene na statusu, a ne dužini radnog staža. Želimo osigurati egzistencijalnu sigurnost obitelji proaktivnom stambenom politikom koja neće biti temeljena isključivo na tržišnim i financijskim ciljevima banaka kreditora, već ciljevima kvalitete života pojedinaca i obitelji. Svi koji žive u RH bez obzira na radni ili drugi status trebaju imati jednako dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Reforma zdravstvenog sustava treba eliminirati neefikasnosti i gubitke sustava i povećati kvalitetu zdravstvene zaštite, ojačati sustav primarne zdravstvene zaštite, značajno povećati izdvajanja za prevenciju, uključujući i svima dostupne godišnje sistematske preglede, te povećati dostupnost inovativnih terapija koje su već dostupne drugim stanovnicima EU.

 

  1. D) KULTURA, OBRAZOVANJE I SPORT KAO POTREBA, A NE TROŠAK zasnovana je na povećanju izdvajanja za kulturu i obrazovni sustav, posebice na investicije u kulturnu i obrazovnu infrastrukturu van velikih gradova. Zalažemo se za potpunu i dosljednu provedbu Kurikularne reforme po modelu koja neće ostati na modelu tzv. Jokićeve radne skupine, nego će uključiti potpuniju i radikalniju demokratizaciju škola te osigurati jednake obrazovne prilike od vrtića do doktorata za sve, neovisno o ekonomskom stanju njihove obitelji. Nužno je izjednačavanje infrastrukturnog standarda škola na području cijele Hrvatske. Posebni naglasak stavljamo na reafirmaciju nastavničke profesije kroz ulaganje u njihovo cjeloživotno obrazovanje i kroz povećanje plaća, rasterećenje administrativnih i drugih obveza koje nisu vezane s nastavom. Smanjivanjem nastavničkih normi i veličina pojednih odjela, želimo u praksi omogućiti individualni pristup svakom učeniku. Obrazovanje tijekom cijelog života treba biti besplatno, jednako dostupno svima, što će osigurati osobni i profesionalni razvoj svakoga. Želimo snažnije podržati različite oblike kulturne aktivnosti mladih, posebno u području nezavisne kulture, te im osigurati pristup resursima. Na području sporta, želimo većinu izdvajanja preusmjeriti na amaterski i rekreativni sport i javno dostupne sportske aktivnosti za sve dobne skupine.

 

Posebno želimo poticati jačanje civilnog društva u području zaštite ljudskih prava, posebice prava žena i prava LGTBIQ osoba, te promociji pozitivnih društvenih vrijednosti koje će doprinijeti stvaranju otvorenog, modernog i progresivnog društva.

 

  1. E) PREOBRAZBA U ZEMLJU KOJA U VANJSKOJ POLITICI PROMIČE DEMOKRACIJU, MIR I SURADNJU MEĐU NARODIMA što će se ostvariti demilitarizacijom društva i smanjenjem proračuna namijenjenoga vojsci – na 1 posto državnog proračuna, uz jačanje sustava civilne zaštite i solidarnosti među ljudima, proaktivnom mirotvornom politikom, promocijom tolerancije i suradnje sa susjedima te međunarodne razvojne suradnje, predanošću ciljevima održivog razvoja, jačanjem demokratskog legitimiteta i efikasnosti evropskih institucija i osiguravanjem humanih rješenja problema izbjeglica i migranata u regiji, kao i u Evropi.

 

3.

 

Mi,  pojedinke i pojedinci, predstavnici stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta kao potpisnici ove Deklaracije obvezujemo se da ćemo radi maksimalizacije mogućnosti za provedbu opisanih ciljeva u svom političkom i civilnom radu promovirati suradnju, te sklapati potencijalne koalicije, otvorene za doprinos i utjecaj pojedinaca i pojedinki, lokalnih, regionalnih i nacionalnih platformi sličnih težnji  i ciljeva, kao i udruga, građanskih inicijativa te sindikata kako bismo putem trajne nacionalne platforme lijevih snaga osigurali složene promjene –  ostvarenje ekonomskih, političkih i socijalnih prava i konsolidaciju demokracije i ekonomije u Hrvatskoj i u čitavoj Evropi – radi demokratske i održive budućnosti svih njenih stanovnika.

 

4.

 

Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, a 8.9.2018. u Šibeniku potpisali su je

 

 

– za Novu ljevicu________________________Dragan Markovina, predsjednik

 

– za Održivi razvoj razvoj Hrvatske – ORaH_______Mladen Novak, predsjednik

 

– za Socijalističku radničku partiju – SRP___________Vlado Bušić, predsjednik

 

– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

 

 

5.

 

Radnička fronta – RF ističe, kao svoje izdvojeno mišljenje:

Radikalna promjena zahtijeva ukidanje nepomirljive suprotnosti između dvije osnovne klase – kapitalista (onih koji imaju monopol na sredstva za proizvodnju – banke, poduzeća, tvornice, trgovačke lance, hotele itd. – i svoj profit ostvaruju radom drugih) i radnika (svih onih koji iznajmljuju svoju radnu snagu da bi preživjeli).

Ta politika podrazumijeva re-industrijalizaciju u interesu većine, osiguravanje radnih mjesta, poticanje industrijske politike koja pokreće i povezuje različite industrijske grane, monetarnu, tečajnu i fiskalnu politiku u funkciji industrije, uvođenje radničke participacije i samoupravljanja u privredne  subjekte bez obzira na njihovo vlasništvo.

Demokracija mora prestati biti fraza kojom kapital maskira svoju diktaturu i postati društvena stvarnost kojom se ostvaruju interesi radnog naroda, stoga je potrebno smjesta prekinuti svaku rasprodaju/privatizaciju i sve temeljne resurse od općeg značaja nacionalizirati te uvesti kontrolu javnosti i radnika nad njihovim raspolaganjem.

 

– za Radničku frontu – RF_____Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja

 

 

 

 

 

UNSERE ZEIT – Proslava glasila Njemačke komunističke partije

U njemačkom gradu Dortmundu je od 07. 09. – 09. 09. 2018. održana tradicionalna proslava glasila DKP-a (Njemačke komunističke partije) „Unsere Zeit“. „Unsere Zeit“ je tjedni list koji je od svog osnivanja (1969.) do dana današnjeg dosegao tjednu nakladu od 6.000 izdanja te se svakih par godina održava već kultna „UZ Pressefest“, proslava s bogatim kulturnim i političkim programom. Također valja napomenuti da se ove godine navršila i stota godišnjica osnivanja KPD (Komunističke partije Njemačke) kao i pedeseta godišnjica osnivanja DKP-a i SDAJ (Socijalistička njemačka radnička omladina) – omladinske organizacije DKP-a, što je dodatno uvećalo čitavu svečanost. Dvodnevna proslava održana je u parku Wischlingen, u kojem je uz sportsku halu bio postavljen i nemali broj šatora gradskih i regionalnih organizacija DKP-a, raznih revolucionarnih organizacija, stranih partija i pozornica na kojima se održavao program festivala. Uz domaće goste, u vidu aktivnih sindikalista, antiimperijalista, kantautora, mirovnih aktivista, revolucionarnih i antifašističkih organizacija, odazvao se i impozantan broj sestrinskih partija revolucionarnog foruma Solidnet. Za pozvane delegate gostujućih komunističkih i radničkih partija, među kojima je bio i delegat SRPH-a, te za nazočne ambasadore Laosa, SR Vijenama kao i Kube, su Generalni sekretar DKP-a, Patrick Köbele, zajedno sa sekretarom za međunarodnu komunikaciju, Güntherom Pohlom, održali pozdravni govor izražavajući zadovoljstvo zbog odaziva gostiju iz svih dijelova svijeta (Bliski istok, Europa, Južna Amerika, Azija).

Foto: Petra Packalén (SKP)

Bogati program je nudio razne sadržaje za sve uzraste počevši od dječjih radionica, omladinskih tribina, izložbi, tematskih šatora (DDR, Cuba) pa nadalje i šatora sestrinskih partija KKE (Komunistička partija Grčke) i TKP-a (Turske komunističke partije, koje obje imaju pozamašan broj aktivista i članova koji žive u Njemačkoj pa do „Leninplatz“ koji je simbolički postavljen u znak protesta zbog uklanjanja istog 1992. u Berlinu. Od posebnog značaja su svakako bile i tematske tribine poput krize na Bliskom istoku uz izlaganja delegatkinja i delegata KP Izraela, KP Libanona, Palestinske narodne partije, Demokratske fronte Palestine, KP Iraka, Tudeh partije Irana, Sirijske komunističke partije. Nadalje, izlaganje delegata KP Donjecke Narodne Republike na temu cjelokupnog stanja u Donbasu, diskusije pod imenom „Zabrane rada komunističkih partija Poljske i Ukrajine“, uz izlaganje delegata KP Poljske i KP Ukrajine i mnogih drugih (http://pressefest.unsere-zeit.de/de/_/programm/).

Foto: Petra Packalén (SKP)

Uz prisutnu simboliku radničkog pokreta, mirovnih, antifašističkih i drugih organizacija na više je mjesta na prostoru festivala bio istaknut veliki transparent „Abrüsten statt Aufrüsten – Raus aus der NATO – Frieden mit Russland“ koji zahtjeva smanjenje naoružanja, izlazak iz NATO pakta kao i mir s Rusijom, koji DKP uporno propagira kao direktan vid borbe protiv medijskog rata koji zapadne zemlje vode protiv Rusije. Značajan je bio i antiratni govor Egona Krenza, posljednjeg Generalnog sekretara SED-a (Ujedinjene socijalističke partije DDR-a) i posljednjeg predsjednika DDR-a na glavnoj tribini festivala koji je vatrenim govorom ukazivao na ratnohuškačku politiku Savezne Republike Njemačke kao i drugih zapadnih zemalja, s ciljem destabilizacije Europe, i dvoličnost imperijalističkih sila koje izazivaju krize diljem kugle zemaljske.

Foto: Petra Packalén (SKP)

Na prijedlog domaćina je delegat SRP-a vodio razgovor s članom DKP-a kojemu je 12 godina bilo onemogućeno da se zaposli radi svojeg aktivizma u partiji i komunisitičkih ideala. Šokantna ispovijest o zemlji koju se nemalo često puta slijepo idealizira zbog ekonomskog rasta i stabilnosti, a bez imalo kritike za krajnje reakcionarne i pro-fašističke postupke u ne tako dalekoj poslijeratnoj prošlosti. O navedenoj temi slijedi poseban članak koji ćete moći pročitati na stranici SRP-a.

Strani delegati su imali na raspolaganju „Internacionalni šator“ u kojem se nudila prilika za razmjenu iskustava, bilateralnih razgovora na nivou partija, razmjena strategija i organizacija, itd. Svjesni činjenice da jedino međunarodnom solidarnošću možemo ostvariti ciljeve naše borbe, i SRPH je ostvario kontakte i otvorio moguće vidove suradnje s KP Izraela, PCPE- KP naroda Španjolske,SKP- Finska KP, PPSM – Socijalističke partije naroda Meksika, PdA – Partije rada Austrije, KP Poljske, UPG- Saveza naroda Galicije, Turske KP… Bilo je zadovoljstvo susresti i od prije poznate delegate poput Gheorghite Zbaganua, delegata Rumunjske socijalističke partije, i Stanislava Retinskiya, delegata KP DNR-a, kojima svima zajedno upućujemo pozdrave!

Foto: Petra Packalén (SKP)

Ovim putem se SRPH još jednom želi zahvaliti Njemačkoj komunističkoj partiji na gostoprimstvu i sjajnoj organizaciji festivala!

 

Hoch die internationale Solidarität!

Živjela međunarodna solidarnost!

 

Kristofor Štokić

57 GODINA POKRETA NESVRSTANIH ZEMALJA – ISKRE NADE

“Tito je otišao na više od 120 putovanja
i posjetio 60 zemalja na 4 kontinenta
te razgovarao s 230 državnika iz svih
dijelova svijeta.”

Pokret nesvrstanih zemalja osnovan je prije 57 godina na Prvoj konferenciji održanoj u Beogradu od 1. – 6. 09. 1961. velikom zaslugom Tita i Jugoslavije. Usvojena je i Deklaracija šefova država i vlada, a uz nju su bila još dva dokumenta: „Opasnost od rata“ i „Apel za mir“. Glavni i završni dokument konferencije bila je Beogradska deklaracija kojom su konstatirani problemi međunarodnih odnosa, izraženo je stajalište okupljenih zemalja o pitanju kolonijalizma, hladnog rata i ratne opasnosti, kao i ekonomske eksploatacije manje razvijenih zemalja – da bi ta stajališta postala temelj na kojima se izgradio i djelovao Pokret. Nastao je s ciljem podrške nacionalnoj borbi za nezavisnost, iskorjenjivanju siromaštva, otporu kolonijalizmu, neokolonijalizmu, aparthejdu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju svim oblicima okupacije, dominacije i blokovske podjele svijeta, ali i kao odgovor zabrinutog čovječanstva na sve opasniju bipolarizaciju svijeta kao izravnu posljedicu trke u naoružavanju konvencionalnim i atomskim oružjem – prvenstveno dvije antagonističke sile i njihovih vojnih blokova, SAD-a s NATO savezom i Sovjetskog Saveza s članicama Varšavskog ugovora.

Bilo je to jasna poruka nepristajanja na politiku hladnog rata, blokovskog svrstavanja, ideoloških sukoba na relaciji Istok-Zapad, bipolarizacije i mogućeg izbijanja svjetskog sukoba, kao i prvi otpor tendencijama opće globalizacije svijeta. Vrijeme je to velikih političkih uspjeha Nesvrstanih u smirivanju nagomilanih svjetskih problema, naročito u periodu djelovanja njihovih osnivača Tita, Nasera i Nehrua.

Pokret nesvrstanih nije predstavljao samo suprotstavljanje blokovskoj podjeli svijeta, već je pokazao da svijet nužno ne mora funkcionirati na dominaciji i hegemoniji, a još manje da se radi o pukoj neutralnosti ili ne zauzimanju stava. Pokret je sugerirao i davao odgovore i rješenja za najteža politička i ekonomska pitanja, a društvena i politička heterogenost zemalja, koje su u većoj ili manjoj mjeri, osim međusobno, imale i izvjesne odnose i sa silama i blokovima, ukazuje na to da je bio vrlo liberalan djelujući na principima uzajamnoga poštovanja, nenapadanja, nemiješanja u unutarnje poslove, gradeći jednakost i uzajamnu korist te miroljubivu i aktivnu koegzistenciju.

Pokret je naglo rastao i u kratko vrijeme okupio gotovo dvije trećine članica Ujedinjenih naroda ili 55% ukupnog stanovništva planeta, postao nezaobilazan faktor međunarodne politike i odigrao značajnu ulogu u sprečavanju globalnog blokovskog sukoba, znatno ubrzao procese dekolonizacije Afrike stvaranjem „Trećeg svijeta“, zalagao se za opće razoružanje, napose potpisivanjem sporazuma između supersila SAD-a i SSSR-a o smanjenju, neširenju i uništenju nuklearnog oružja te stvaranje bezatomskih zona, podržavajući detant – zabranu nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru; uklanjanju raketnih sistema srednjeg i kraćeg dometa u Evropi, smanjenje konvencionalnog oružja i zabrani kemijskog i mnogo drugog, čime je bitno doprinio svjetskom miru i smanjenju vojne i političke napetosti uz porast povjerenja i suradnje.

Kroz desetljeća djelovanja, Pokret je povezao mnoge male narode i njihove ekonomije oslobađajući ih dominacije velikih i moćnih. Djelujući nešto više od pola stoljeća, Pokret nesvrstanih je doživljavao uspone i padove, ovisno o političkoj i ekonomskoj situaciji u svijetu. Bio je niz godina u krizi identiteta, naročito u vrijeme naftne krize, opće globalizacije i sovjetske intervencije 1979. u Afganistanu, ali i nastojanjem jedne grupe zemalja da se približe sovjetskom bloku, pod izlikom stvaranja antiimperijalističke alijanse.

Josip Broz Tito, autoritetom ratnog pobjednika i iskusnog državnika, čovjek koji se uspješno suprotstavio hegemonima tog vremena, Hitleru, Staljinu i Zapadu, i time postao inspiracija generacijama političara Afrike i Azije, kao i Jugoslavija, originalna i jedinstvena u svijetu po radničkom samoupravljanju i jedina od evropskih zemalja, uz Cipar, postali su lideri Pokreta nesvrstanih politikom aktivne miroljubive koegzistencije među zemljama s različitim političkim sistemima. Ostvarili su golemi ugled u svijetu koji daleko nadilazi ekonomsku i vojnu moć jedne male zemlje te poštovanje i znatni utjecaj na političkoj sceni svijeta. Jednom prilikom o Nesvrstanima, Tito je rekao: „Nesvrstana politika, koju slijedi i Jugoslavija, dala je, što je dobro poznato, ogromne rezultate u borbi za mir i društveni progres. Nesvrstane zemlje su danas glavni pobornici ravnopravnih odnosa u svijetu, odnosa bez ikakve diskriminacije i miješanja u unutrašnje poslove drugih. Istovremeno, one pokazuju najrazvijeniju sposobnost za demokratsku suradnju u svim oblastima ljudske i društvene djelatnosti, i to kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa svim drugim zemljama. Nesvrstane zemlje su na čelu borbe za stvaranje pravednijega ekonomskog poretka u svijetu, u kome bi već jednom narod svake zemlje trebalo da koristi svoja prirodna bogatstva prvenstveno za sebe i vlastiti razvoj.“

Nakon Tita i raspada Jugoslavije, dolazi i do slabljenja utjecaja Nesvrstanih. Većina novonastalih državica nije te sjajne diplomatske i državničke pozicije koristila, niti je pristupila Pokretu. Politikom dijametralno suprotno onoj koja je plijenila svjetske simpatije, otvarala mnoga vrata suradnji i povoljnim ekonomskim interesima, a zemlju činila politički, ekonomski i vojno neovisnom, mnoge republike nisu iskoristile, već su bezglavo pohrlile pod „sigurnosni kišobran“ NATO saveza, poput Hrvatske, Slovenije i nedavno Crne Gore, a neke, kao Makedonija i BiH, planiraju u bliskoj budućnosti, bez obzira na opći prezir i neslaganje većine svojih građana, kao i s politikom kojom politokracija ne dopušta referendumsko izjašnjavanje naroda po ovom važnom pitanju. Jedino još Srbija održava prisnije odnose s Nesvrstanima, dok Hrvatska ima status promatrača.

Zadnjih desetljeća, padom socijalističkog sistema i istočnog bloka, umanjen je utjecaj Pokreta nesvrstanih navodnim nestankom politike hladnog rata. Ipak, njegova zadaća nije završena, jer je hladni rat zamijenjen politikom „vrućeg mira“ – stari antagonizmi i imperijalistička želja za dominacijom nad svijetom i dalje su prisutni.

Kao osnovno uporište za daljnji rad i djelovanje, Pokret pronalazi u borbi protiv neokolonizacije i globalizacije, pod čijom krinkom centri moći, na novi način, pokoravaju manje i slabije narode i države. Dakle, nestankom bipolarnog svijeta nije nestalo, već se globalizacijom i pojačalo, ugnjetavanje i dominacija jakih nad malima. Sve manji broj ljudi posjeduje sve veću imovinu svijeta, siromašni su sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Kako je nastao na načelima otpora kolonizaciji, s ciljem zaštite malih naroda i njihovog prava na slobodu i samoodlučivanje, to je i daljnje postojanje Pokreta imperativ, jer je svijet nažalost još daleko od dosega tih ideala. Politika Nesvrstanosti koju su utemeljili osnivači, a koja danas broji gotovo 120 članica, usprkos potpune marginalizacije pa i medijske blokade od strane Zapada, u što se u potpunosti uklopila i „naša“ politika, ostavila je dalekosežne političke, ekonomske i ideološke dosege, jer su u temelje političke nesvrstanosti duboko ugrađene ideje humanizma, pravde, jednakosti i zajedništva naroda i zato ideja i danas nailazi na svoje poklonike širom svijeta.

Ranko Adorić


Hit Counter by http://yizhantech.com/