Proturječja vezana uz obilježavanje značajnih datuma iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj obnavljaju se svake godine krajem aprila, u vrijeme obljetnice proboja jasenovačkih logoraša, obljetnice koju naša vladajuća desnica odradi stisnutih usta, obljetnice koju kvazilijevi SDP odradi stisnuta srca, i završava krajem jula, na obljetnicu dana ustanka u Srbu. Ipak, kulminaciju predstavlja maj, mjesec u kojem je 1945. godine oslobođena zemlja, a fašističke sile i njihovi sateliti bezuvjetno kapitulirali.
Poslijeratna dnevna politika i Hladni rat umnogome su iskrivili stvarnu sliku rata na ovim prostorima, dok je do dodatnog iskrivljavanja istine došlo nakon promjena 1990. godine. Posebnu odgovornost za takvo stanje imaju jugoslavenski komunisti, odnosno inteligencija.
Situacija u Evropi krajem 30-ih godina stavila je vlade svih evropskih zemalja, s izuzetkom SSSR-a i Velike Britanije, pred dilemu kakav status žele za svoje zemlje u Evropi novog, nacističkog poretka. Već tada je postajalo jasno, što je Mussolini artikulirao početkom novembra 1941. godine, da će se sve evropske zemlje podijeliti u dvije velike grupe: njemačke satelite i njemačke kolonije. Neovisnih i neutralnih nije moglo biti. Stoga nije uputno kritizirati tadašnje vlade u Evropi koje su očajnički pokušavale svojim zemljama priskrbiti status satelita. U tome su, uostalom, imale gotovo plebiscitarnu podršku vlastitih naroda.
Znajući ultimativni cilj, ultimativnu metu, njemačkog militarizma, kao i beznačajnu snagu komunističkih partija u Evropi, sovjetsko rukovodstvo se sredinom 30-ih godina odlučilo na napuštanje ideje svjetske revolucije, odnosno izravnog ideološki utemeljenog miješanja u unutarnje poslove drugih država, te se okrenulo ideji Narodnog fronta. Ta je ideja dala određene rezultate u Španjolskoj, dok je, kad se govori o Zapadnoj Evropi, značajnije rezultate imala u Francuskoj, gdje su komunisti predstavljali glavnu snagu Pokreta otpora, dok se zajedno s njima borilo lijevo krilo socijalista te određen broj francuskih patriota konzervativnog svjetonazora.
Ideja Narodnog fronta rezultirala je snažnim otporom u okupiranim sovjetskim republikama, dok je izvan SSSR-a otpor značajniji razmah dobio u Poljskoj, Srbiji, Albaniji i Grčkoj. Zemljama, treba to istaći, koje su do XIX. i početka XX. stoljeća pripadale drugom civilizacijskom krugu: klasnom, no još uvijek netržišnom.
Prekretnica sovjetske vanjske politike najplodotvornijom se pokazala u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je na čelo KPJ postavljen, vrijeme će to pokazati, ponajbolji Staljinov učenik, Josip Broz Tito. Napuštena je politika rušenja „versajske tvorevine“ Jugoslavije, dok su osnovane komunističke partije Hrvatske i Slovenije. Na V. zemaljskoj konferenciji, jasno je prokazan velikosrpski nacionalizam kao glavna prijetnja opstojnosti zajedničke države.
Nakon okupacije zemlje, organizirani otpor okupatoru prvo se pojavio u Srbiji, no on je kratko potrajao, jer su se rojalističke snage okrenule prema suradnji s Nijemcima, što je u određenoj mjeri razumljivo jer su u Srbiji Nijemci prvi put uveli dotad u historiji ratovanja gotovo nezamislivu instituciju: uveli su strijeljanje talaca, odnosno civila, kao način borbe protiv otpora njihovoj okupacijskoj vlasti. Njemački oficiri, koji su provodili takvu politiku, nakon puštanja na slobodu početkom 50-ih godina u svojim memoarima i dalje su branili svoje postupke.
Uspostava marionetske NDH mirno je primljena od velike većine njenog stanovništva uključujući i Srbe. Na poziv ustaških vlasti, stanovništvo zemlje predalo je vojničko oružje, jer je prosječan građanin zemlje, uglavnom legalistički nastrojen seljak, bio on Hrvat ili Srbin, smatrao da je rat okončan. Jedina snaga koja se pripremala za rat, za rušenje tada uspostavljenog poretka, bili su komunisti. Oni su jedini prikupljali i skladištili vojno oružje i opremu.
Dva su vanjska faktora presudno utjecala na nastanak i razvoj narodnooslobodilačkog pokreta na području tzv. NDH. Prvi je bilo proširenje njemačkog Reicha na sjevernu Sloveniju. Nepoželjni Slovenci trebali su biti premješteni na područja NDH naseljena srpskim stanovništvom, prvenstveno na Baniju. To je, uz već dobro razrađenu pragmatičnu politiku ustaša, koji na svoju stranu ljude nisu mogli privući pozitivnim ekonomskim rezultatima, već samo pljačkom imovine Srba i Židova, dovelo do prvih velikih, ničim izazvanih, zločina nad srpskim stanovništvom. Dotad lojalni seljaci digli su se na ustanak koji je prijetio dubokim međuetničkim sukobom. Ipak, zaslugom komunista, mahom Hrvata pridošlih među srpske ustanike, postupno je mijenjan karakter ustanka, te se on, u konačnici, pretvorio u općenarodnu borbu svih naroda Jugoslavije, njihovog progresivnog dijela, protiv okupatora i domaćih izdajnika. Važno je, ipak, napomenuti da su se u trenucima očaja daleko čvršćim pokazali borci seljaci, osobito u prvoj godini rata, od komunista, značajnog njihovog dijela, koji su znali pokazati sklonost k prekidu borbe i nagodbi s ustaškim vlastima.
Drugi važan, presudan faktor predstavljaju njemački porazi na Istočnom frontu. Glavni njemački cilj, slom sovjetske države za 8 – 10 tjedana, nije bio ostvaren, tako da plijena za evropske građane nije bilo. Dapače, novu fazu rata morali su materijalno podupirati tadašnji njemački saveznici. Jednako sateliti i kolonije. Na području NDH, prvi su tu promjenu na svojoj koži osjetili dalmatinski težaci i ribari. Oni su od 1942. godine počeli popunjavati proleterske jedinice nakon što su njihovi izvorni borci, srbijanski seljaci, radnici i intelektualci, većinom izginuli.
Posebno zanimljivo i poučno poglavlje u razvoju NOB-a predstavlja Sjeverozapadna Hrvatska, jer se tu radilo o isključivo unutarhrvatskom sukobu. Znatan dio te populacije, van svake sumnje više od 10 %, s velikim oduševljenjem je dočekao ustašku vlast. Ipak, najveći dio tih ljudi se, poput većine ostalog stanovništva, do jeseni 1941. godine odmakao od ustaške vlasti. Sve veći pritisak na građane tog područja, mahom seljake, bilo da se radilo o ekonomskom pritisku ili o slanju mladića u Bosnu, rezultirao je jačanjem otpora ustaškoj vlasti. Veliki obol jačanju pokreta otpora dale su tradicija seljačkih buna i Radićevog nauka koji se, između ostalog, očitovao kroz dosljedan antiklerikalizam i antigermanizam. Stanovništvo tog dijela Hrvatske podijelilo se na dva nepomirljiva tabora tako da ne treba čuditi mjera kakav je bio proglas zapovjednika UNS-a, Maksa Luburića, od 19. 9. 1943. objavljen u listu “Hrvatski tjednik”:
- Za svako kidanje telefonske žice strijeljat ćemo na licu mjesta 10 osoba iz okolice.
- Za svaki napadaj na državne zgrade, kidanje željezničke pruge, strijeljat ćemo 50 osoba bez obzira gdje se to dogodilo.
- Za svakog ubijenog ustašu, domobrana ili njemačkog vojnika strijeljat ćemo 100 osoba iz okolice mjesta, gdje je ubojstvo izvršeno.
- Za svaku suradnju s partizanima strijeljat ćemo dotičnog, njegova će porodica biti otpremljena u sabirni logor, a imovina zaplijenjena u korist Hrvatske Države.
Premda u tom području nisu bile vođene velike borbe, svako iole veće mjesto u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, osobito u zagrebačkom prstenu, kraj rata dočekat će s desecima palih boraca NOB-a i civilnih žrtava fašističkog terora. Istovremeno su dobro organizirane jedinice X. korpusa uspjele prikupiti spiskove suradnika okupatora s kojim se kanilo obračunati nakon oslobođenja, premda su mnogi od tih izdajnika, u tihom podzemnom ratu na tom području, još tijekom rata bili eliminirani od strane mladih SKOJ-evskih aktivista.
Završnica rata i prvi poslijeratni dani predstavljaju izvor mnogih umjetnih proturječja za koje jednaku odgovornost snose jugoslavenska i suvremena hrvatska historiografija. Prva prešućivanjem tih događaja, dok je potonja, premda su je nerijetko činili bivši pripadnici NOP-a u skladu s vladajućom dogmom o pomirbi Hrvata, svu pažnju nastojala usmjeriti na sukob sa srpskim nacionalnim korpusom. Otuda podmukle kritike Titovog rukovodstva koje je, kako oni tvrde, svjesno prvenstvo ulaska u Zagreb prepustilo srpskim jedinicama, dok su borci X. korpusa na ulazak u Zagreb morali čekati dva dana. U tom maglovitom međuprostoru nestala je i istina o kažnjavanju okupatorskih suradnika nakon ulaska partizana u Zagreb. Zaključak bi trebao biti da su ubojstva počinili borci srpskih jedinica, neprekidno se govori o “ubijenim Hrvatima“, premda je poznato da su borbene jedinice vrlo rijetko ubijale zarobljene neprijatelje, a još manje civile, jer su se nakon borbe odmarale, popunjavale i pripremale za nove zadatke. Jedan od rijetkih suprotnih primjera predstavljaju događaji u Širokom Brijegu u februaru 1945. godine kad su borci 11. brigade NOV-a, mahom Hrvati s otoka i obale Dalmacije, kaznili širokobriješke fratre zbog aktivnog učešća u borbama protiv partizana, koje su rezultirale pogibijom od oko 200 partizanskih boraca. Prema tvrdnjama bosanskih partizana: “Dalmatince se jednostavno nije moglo obuzdati“.
Stoga se za kažnjavanje suradnika okupatora u Zagrebu i okolici može reći da je predstavljalo završnu fazu unutarhrvatskog sukoba, započetog od strane ustaša tijekom okupacije, te da su ga proveli isključivo pripadnici hrvatskog naroda.
Ne ulazeći u opravdanost tih postupaka – ubrzo su bili uspostavljeni sudovi koji su na jednodnevnim suđenjima izrekli mnoštvo presuda, uključujući i stotine smrtnih kazni – ostaje otvoreno pitanje da li se moglo postupiti drugačije. Premda mnoštvo bivših partizana tvrdi da te ljude, ustaše, nije bilo moguće preodgojiti, primjer sovjetskog pristupa govori suprotno. Borbene jedinice Crvene armije u stopu su pratile jedinice NKVD-a i na samom poprištu bitke preuzimale zarobljenike. Nikakvih većih ubijanja nije bilo, niti je moglo biti. Nepisana pravila ratovanja, koja su upražnjavale sve zaraćene vojske, nalagala su da se tijekom borbi pojedinci i manje grupe neprijateljskih zarobljenika jednostavno ubijaju. Nakon otvaranja sovjetskih arhiva 90-ih godina, moglo se vidjeti da je svaki zarobljenik imao dosje od 20 do 200 stranica. Ukoliko se radilo o građaninu SSSR-a, on je prošao proces filtriranja te je nakon toga najčešće bio obučen u uniformu Crvene armije i poslan u prve borbene redove. Ovo je osobito važno zbog pristupa, osobito raširenog unutar kvaziljevičarske inteligencije, slijedom kojeg se podmeće da bi pripadnici neprijateljskih formacija doživjeli daleko goru sudbinu da su umjesto partizana pali u ruke Crvene armije. Postoji određen broj hrvatskih desničarskih historičara koji znaju da je to netočno – koji znaju da bi se ustaše bolje provele sa Staljinom nego s Titom.
Kakvi se praktični zaključci mogu izvući iz događaja iz 40-ih godina XX. stoljeća? Situacija u današnjoj Evropi je neutješna. Ona svakim danom sve više liči na prvu polovicu 40-ih godina. Evropa se ponovno pretvara u veliko reakcionarno more pritisnuto njemačkom čizmom. U osobito teškom položaju naći će se mali narodi. S druge strane, reakcija je iz historije XX. stoljeća izvukla pravilne zaključke. Koristeći se rezultatima naučno-tehničkog progresa, povećala je udio privilegiranog stanovništva u svakoj zemlji ponaosob, dok ostatak stanovništva nije, zasad, stavljen u bezizglednu situaciju koja bi ga mogla prisiliti na borbu. A i sama borba je stavljena izvan zakona izglasavanjem rezolucije o osudi “komunističkog totalitarizma“. Rezolucije za koju su glasali svi evroparlamentarci iz Hrvatske, uključujući i “lijeve“ SDP i IDS. Na horizontu nema svjetla, nema sovjetske crvene zvijezde koja je 1945. godine evropskim narodima donijela slobodu, donijela mogućnost za novi početak.
Odgovornost za ovakvu situaciju isključivo leži na evropskoj ljevici. Ona je nakon rata imala realne mogućnosti za izgradnju nove Evrope iz koje bi ultimativno bio protjeran srednjovjekovni mrak. Ona je to odbila te se posredno i neposredno, skrivajući se iza mnoštva floskula, stavila u službu reakcije.
Nade ipak ima. Prvi put nakon punih sedam desetljeća, Evropa postupno dolazi u situaciju gdje će morati živjeti od vlastitog rada. Dolaskom Trumpa na vlast, odnosno dodatnim ubrzanjem procesa izgradnje ekonomski samodostatnog američkog društva, Evropljani više neće biti u stanju živjeti na račun antikomunizma i antiruskog sentimenta američkih elita. Još veću “prijetnju“ današnjoj Evropi predstavljaju emancipacijski procesi u zemljama Azije i Afrike koje je sve teže eksploatirati. Na taj način će se problem odnosa rada i kapitala u dogledno, ne tako daleko, vrijeme napokon vratiti u Evropu. I on će morati biti riješen. Na lijevim snagama Evrope, svake zemlje ponaosob, leži zadatak osmišljavanja metoda borbe za izgradnju društva dostojnog čovjeka. Evropskim narodima trebat će ličnosti koje će, osim na ekonomskom prosperitetu vlastitih naroda, aktivno raditi i na njihovom kulturnom preobražaju.
Azur Sejdić
