Archive for SRP

EU IZBORI 2019. – IZBORNI PROGRAM SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE

Uvod

Izbori za EU parlament određuju karakter Europe – ali i svih njenih članica.

U Hrvatskoj se sve češće i sve skandaloznije suočavamo sa svakog prezira vrijednim pokušajima revizije povijesti i proustaškim sentimentima koji su nekontrolirano metastazirali. Situacija bi bila još crnja da nije bilo povremenih intervencija iz Europe i svijeta. Europa počiva na temeljima antifašizma i antifašistički karakter Europe do sada nije dolazio u pitanje. No, Europa se suočava s novim izazovima. Pitanje migranata je postalo jedno od velikih političkih pitanja oko kojeg Europa nije jedinstvena. Neke stranke naveliko eksploatiraju to pitanje govoreći o „invaziji na Europu“. Raspiruju strah da će migranti domicilnom radništvu oduzimati poslove, da će kao jeftina konkurencija prouzročiti pad plaća i standarda, okrivljuju migrante za porast nasilja i upozoravaju kako „oni ugrožavaju naš način života“. Jačaju ksenofobija i nacionalizam, migranti su izloženi govoru mržnje zato što su drugačije nacije i vjere – poprilično smrdi na fašizam. Ne smijemo dozvoliti da takve ideje prevladaju u novom sazivu EU parlamenta. Europa mora ostati antifašistička.

Drugi veliki problem s kojim se suočavamo je jačanje ultrakonzervativnih pokreta. Pod patronatom Katoličke crkve, koja ih i spremno mobilizira i obilno financira, agresivno nasrću na ljudska prava žena. Malo je vjerojatno da bi Hrvatska ratificirala Istanbulsku konvenciju da nije bilo pritisaka iz Europe. Nažalost, klerikalizam ne jača samo u Hrvatskoj, jača i u nekim drugim europskim zemljama. Ne smijemo dozvoliti da reakcionarne ideje prevladaju u EU parlamentu. Europa mora ostati sekularna, a žene ravnopravne s muškarcima.

Socijalistička radnička partija Hrvatske surađuje sa srodnim strankama diljem Europe i svijeta. Parlament Europske unije nam pruža još jedan okvir unutar kojega ćemo se povezivati i surađivati s onima s kojima dijelimo odlučnost da očuvamo antifašizam, sekularnost i ravnopravnost žena i muškaraca, kako u svojim matičnim zemljama tako i u Europi u cjelini.

S klasno orijentiranim strankama dijelimo i uvjerenje da ovakvo ustrojstvo EU (kao unije banaka i korporacija) treba raskrinkati i razmontirati, a suradnju europskih naroda izgraditi na novim temeljima.

 

PROTIV EUROPE KAPITALA – ZA EUROPU RADA

Europska unija se ne može popraviti, Europu treba izgraditi na novim temeljima

 

Hrvatska se politika dosad samo dodvoravala briselskoj eurokraciji i bespogovorno pristajala na Europsku uniju zamišljenu kao uniju banaka i korporacija u kojoj su razlike između centra i periferije sve veće, u kojoj su perifernim zemljama nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja, u kojoj je znanje svedeno na potrebe tržišta rada, u kojoj se ljudska prava nedosljedno poštuju, u kojoj se u ime profita dozvoljava uništavanje planeta. Hrvatska u EU mora dobiti predstavnike koji će prekinuti takvu pogubnu praksu. Pozivamo vas da nas podržite jer mi ćemo se boriti:

  1. Protiv politike dodvoravanja eurokraciji
  2. Protiv unije banaka i korporacija
  3. Protiv sve veće razlike između centra i periferije
  4. Protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja
  5. Protiv podčinjavanja znanja tržištu rada
  6. Protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava
  7. Protiv profita koji uništava planet

 

  1. Protiv politike dodvoravanja eurokraciji

Dodvoravajući se eurokraciji, Hrvatska je dosad prešućivala naš/europski/svjetski suštinski problem – kapitalističke proizvodne odnose. U javnosti se naveliko licitira s brojem mandata ove ili one stranke, ali ako naši predstavnici u Briselu pristaju na obrasce neoliberalne politike koja štiti interese uskih vlasničkih slojeva društva, svejedno je tko će pobijediti na izborima – pobijedio je kapital. Naši dosadašnji predstavnici su svijet rada svodili na predizborno lovište u koje se svakih 5 godina treba demagoški zaletjeti i pokušati maksimalno uloviti. A izmanipulirana radnička klasa neka nakon toga čeka pokoju mrvicu sa stola kaste na vlasti (u Zagrebu ili Briselu).

Kapitalistička industrija informiranja (uključujući društvene mreže) sotonizira bivši socijalistički sustav, servisira ostrašćeni nacionalizam, promovira ispraznost i površnost, izazivajući apatiju kod većine radnika i građana, sprječavajući ih da razviju svijest o potrebnom političkom angažmanu. Koliko je štete od toga imao svijet rada najbolje znaju nezaposleni, oni koji rade, a ne primaju plaću, oni koji rade za mizerne plaće od kojih jedva preživljavaju, oni koji rade privremeno i povremeno, preko agencija, oni koji iseljavaju… svi koji žive u svijetu nejednakosti, netolerancije i brige isključivo za profit bogatih tajkuna koji se kočopere na novinskim naslovnicama i spremno objašnjavaju što je poduzetnički duh.

Hrvatska u Briselu mora imati predstavnike koji će se boriti za suštinske promjene. EU se ne može popravljati, Europu treba izgraditi na novim temeljima.

 

  1. Protiv unije banaka i korporacija

Neoliberalne politike zdušno zagovaraju slobodno tržište – onda kada to odgovara elitama. Zagovaratelji neoliberalizma su uporno tvrdili da se država ne treba miješati u ekonomiju, ali kad je 2008. izbila svjetska ekonomska kriza, privatne su banke sanirane javnim sredstvima, a troškovi prebačeni na one koji za krizu nisu bili ni najmanje odgovorni – na porezne obveznike. Ta se nedosljednost, tipično za kapitalizam, nije ni pokušala smisleno objasniti, samo se u narodu izazivala psihoza da će se nešto strašno dogoditi ako se našim novcem ne saniraju banke i ne spase njihovi besramno preplaćeni direktori i vlasnici.

EU se na isti način ne trudi smisleno objasniti zašto postoje dvije kategorije građana: oni koji će biti blokirani i ovršeni za dug od nekoliko stotina kuna i oni koji su „preveliki da bi propali“ pa će se za njih donositi posebni zakoni da se spriječi njihova propast. Korporacije ćemo spašavati, a pojedince, stotine tisuća pojedinaca gurnuti u očaj – jer vrijede različita pravila: pravila za bogate i pravila za siromašne. EU prihvaća takva dvostruka mjerila, „Lex Agrokor“ je uvršten u pravnu stečevinu EU.

EU je napravljena po mjeri financijske i korporativne elite, a naši dosadašnji predstavnici u EU s time nisu imali nikakvih problema. Hrvatska zaslužuje bolje. Netko mora biti glas obespravljenih. EU ne smije biti unija banaka i korporacija, Europa mora biti unija slobodnih naroda i ravnopravnog razvitka svih članica.

 

  1. Protiv sve veće razlike između centra i periferije

U Hrvatskoj se već gotovo trideset godina, pod lažnom parolom tranzicije prema efikasnoj tržišnoj ekonomiji, demokraciji i suverenosti, zapravo restaurira kapitalizam periferije, koji je u odnosu na onaj razvijenog centra još nehumaniji i neefikasniji. Posljedica tzv. tranzicije prodor je kapitala iz razvijenog centra, koji je na razaranju zatečene strukture gradio novu, ali prema svojim pravilima, a ne prema potrebama nacionalne ekonomije. Nerazvijene zemlje periferije s kojima su se izjednačile tranzicijske zemlje, među njima i Hrvatska, moraju se boriti za promjenu neravnopravnih međunarodnih ekonomskih odnosa i zaštititi se od negativnih utjecaja razvijenog kapitalističkog centra. Inače se zemlje periferije mogu nadati tek razvoju nerazvijenosti i socijalnih problema koji su njihova neupitna perspektiva.

Naša kasta na vlasti se samo prepušta tokovima globalizacije, bez homogene domaće privredne strukture, bez snažnih domaćih poduzeća i banaka. Hrvatska mora ovladati vlastitim razvojem, a ne ga u potpunosti prepustiti drugima (što se događa u tzv. slobodnom tržištu na kojem vladaju razvijeniji, konkurentniji i politički moćniji) i stvoriti privrednu strukturu koja osigurava vlastitu dinamiku razvoja, kako u industriji tako i u poljoprivredi.

Kao što se unutar nekog društva jaz između bogatih i siromašnih može smanjivati progresivnom poreznom politikom (na profit, na dohodak, na bogatstvo), tako se i u Europi zemlje periferije moraju izboriti za radikalne promjene kojima će se dokinuti jaz između centra i periferije.

 

  1. Protiv nametnute politike uvoza, potrošnje i zaduživanja

Na tzv. slobodnom tržištu ekonomije manje razvijenih zemalja brzo pokleknu pred nadmoćnom stranom konkurencijom iz razvijenih zemalja. Propast domaće proizvodnje (i nekonkurentnost ono malo preostale) širom otvara vrata uvozu, a potrošnja (kupovanje tih uvezenih roba i usluga) se osigurava zaduživanjem. Profitiraju velike kompanije, od kojih kupujemo, i banke, kod kojih se zadužujemo i kojima plaćamo kamate. Sadašnje ustrojstvo globalnih financija podrazumijeva život na dug – zadužuje se stanovništvo, zadužuju se poduzeća, zadužuju se države. No, pitanje je za što se zadužujemo i pod kojim uvjetima. Da li će se kreditirati potrošnja ili razvoj i da li će razvoj (reindustrijalizacija) stvoriti okolnosti koje su povoljnije od onih u kojima smo se zadužili (pa ćemo kredite lakše vraćati). Svaka bi država, naravno, morala utjecati na bankovni sektor i ograničiti kreditiranje potrošnje, a nagrađivati ulaganje u proizvodnju. U tome mora sudjelovati i EU u cjelini, između ostalog i preko svojih razvikanih fondova.

Jer čak i kad navlači janjeću kožu i „dijeli novac“ iz fondova, EU to radi ciljano, u korist zajedničkog tržišta, krupnog kapitala razvijenih zemalja i, naravno, banaka, dobro pazeći da se najveći dio novca vrati bogatim zemljama. Prilikom korištenja sredstava iz fondova, dobar dio novca vraća se bogatim državama, jer su na obaveznim javnim nabavama njihovi proizvodi konkurentniji. Zahvaljujući EU fondovima i njihovim javnim nabavama, najveći i najkonkurentniji imaju osigurano tržište. Osim toga, za onaj dio ulaganja koji se ne financira iz EU fondova, korisnici najčešće uzimaju kredite, zadužuju se kod banaka koje su listom u vlasništvu bogatih zemalja i bogatih pojedinaca.

Moramo se boriti za razvoj, ne za povoljnije zaduživanje.

 

  1. Protiv podčinjavanja znanja tržištu rada

Svaka je društvena aktivnost, pa tako i obrazovanje, sklona odražavati ideologiju društva. Ako je ekonomija bazirana na slobodnom tržištu, takvi se odnosi nužno prelijevaju i u druge sfere pa tako i u sferu obrazovanja, a znanje postaje roba kao i svaka druga. Neoliberalna EU smatra da je tržište, na kojem se trguje robama (pa tako i znanjem) po principu ponude i potražnje – neupitno.

Ako obrazovanje treba biti usklađeno s tržištem rada i ako sustav obrazovanja vrednujemo prema usvojenim vještinama i kompetencijama u skladu sa zahtjevima tržišta – onda smo ljudsko biće reducirali na najamnog radnika. U neoliberalnim sustavima, klasa na vlasti ljude svodi na najamnu radnu snagu na čijoj će niskoj cijeni rada i bešćutnoj eksploataciji jačati svoje vlasništvo i svoju političku moć, a radnike siromašiti i materijalno i duhovno.

Treba se izboriti za novi sustav u Hrvatskoj i u Europi u kojem će se shvaćati da učenik koji se obrazuje za dimnjačara učenjem povijesti ili biologije neće postati bolji dimnjačar, ali će postati bolji čovjek. Odgojna funkcija u procesu školovanja ne smije biti zanemarena. Školovanjem se stječu znanja, ali se i formira osoba. Odgojno-obrazovni proces mora europsku mladost usmjeriti prema temeljnim civilizacijskim dosezima, poput antifašizma, sekularnosti države, ljudskih prava. Borit ćemo se za takvu Europu.

 

  1. Protiv nedosljednosti u poštivanju ljudskih prava

Povelja EU o temeljnim ljudskim pravima iz 2000. sadrži popis 49 temeljnih osobnih, gospodarskih, socijalnih i političkih ljudskih prava. Između ostalog, tu su pobrojana brojna prava iz sfere rada: pravo na rad, na kolektivno pregovaranje i štrajk, pravo radnika na poštene i pravične radne uvjete, kojima se čuva zdravlje, sigurnost i dostojanstvo radnika te prava na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor. Ova se prava poštuju deklarativno, u praksi selektivno, kako kada i kako gdje, uvijek ograničeno – dobro pazeći da se ne naškodi kapitalu.

Pobrojana su i prava na socijalnu sigurnost, na obrazovanje, na zdravstvenu zaštitu… a u praksi se forsira privatizacija tih javnih usluga, pri čemu evidentno dolazi do smanjivanja kvalitete, a povećanja cijene usluga – jer privatnik mora zaraditi. U kapitalizmu svaka djelatnost svom vlasniku/vlasnicima mora donositi zaradu pa su zdravlje i znanje, na primjer, sve više dostupni samo onima koji si ih mogu priuštiti.

Među temeljnim ljudskim pravima je i pravo na ravnopravnost žena i muškaraca, a žene u EU i dalje imaju manje plaće od muškaraca, a kućanski poslovi – u najvećem dijelu još uvijek predodređeni ženama – i dalje su neplaćeni. Žene u EU ne samo da nisu u pravima izjednačene s muškarcima, nego se moraju boriti da od klerikalnih nasrtaja obrane već izborena prava, a EU na te nasrtaje mora snažno odgovoriti.

Na popisu temeljnih ljudskih prava postoji i pravo na azil na papiru, a u stvarnosti postoje žilet-žice na granicama.

Europa mora biti utemeljena na dosljednom poštivanju svih ljudskih prava.

 

  1. Protiv profita koji uništava planet

Stručnjaci, udruge i organizacije koje se bave zaštitom okoliša, mnoge istaknute osobe – svi dramatično upozoravaju na klimatske promjene koje prijete brojnim životinjskim i biljnim vrstama, ali i opstanku ljudske vrste. Nude se različita rješenja: od podizanja cijene fosilnih goriva do poreza na emisije ugljika… Aktivisti će neku od tih bitaka (možda) i dobiti, ali ćemo zasigurno (svi zajedno) izgubiti rat ako ne dovedemo u pitanje sustav koji počiva na profitu. Zadatak uprave svake kompanije je da osigura profit za dioničare (vlasnike). Sve dok ne dovedemo u pitanje sam kapitalistički sustav i profit, jedinu vrijednost koju taj sustav priznaje – ništa suštinski nećemo promijeniti. Pohlepa za profitom će uvijek naći načina da izbjegne plaćanje bilo kakvog poreza, da vara na uređajima i programima kojima se mjeri onečišćenje ispušnim plinovima, da zaobiđe skupe mjere zaštite okoliša… Kapitalizam u svemu, pa čak i u globalnoj ekološkoj katastrofi, prvenstveno vidi priliku za dobru zaradu. Posljednjih godina, očuvanje prirode je postalo poslovni sektor u kojem se vrte veliki novčani iznosi. Ugroženi organizmi se pretvaraju u financijske proizvode i u tzv. zelenom bankarstvu investitori kupuju staništa ugroženih vrsta da bi ih prodavali kao dionice. Kapitalizam nije samo nezainteresiran za očuvanje prirode (jer to košta!), on prirodu želi u potpunosti monetizirati – zarađivati zagađujući je, a onda zarađivati na njenoj ugroženosti zbog zagađenja.

 

EU se ne može popraviti, baš kao ni kapitalizam. Europu treba izgraditi na novim temeljima. Ne dozvolimo da Europskom unijom dominira neoliberalna privatno-koruptivna ekonomija koja sve podređuje interesu privatnog profita i akumulaciji kapitala za vlasnike, a na štetu radnika i njihove socijalne sigurnosti. Borimo se protiv Europe kapitala – za Europu rada!

Poziv na tribinu

Izbori za EU parlament će se održati 26. 5. 2019. Radnička fronta i Socijalistička radnička partija na te izbore izlaze u koaliciji. Našim izbornim programima želimo biti glas ne samo naših stranaka nego šireg lijevog okruženja (udruga, inicijativa, portala, sindikalnih povjerenika…).

Spremnost za suradnju smo iskazali kao suorganizatori prosvjeda Protiv političke represije. Posebno nam je važno da se suradnja ljevice nastavi i da se širi pa vas pozivamo na tribinu

Ljevica i izbori za EU parlament

u utorak, 9. 4. 2019. u 18 sati u dvorani u Hatzovoj 16.

Izborne programe će ukratko predstaviti Katarina Peović i Vesna Konigsknecht, a nakon toga bi riječ prepustili vama, da čujemo vaša razmišljanja i ideje o tome kakva bi Europska unija trebala biti i za što bi se naši zastupnici trebali boriti.

Vidimo se na tribini!

GLAS ISTRE: PREDSTAVA ZA MALU DJECU

RAZGOVARALA: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ

 

Socijalistička radnička partija Hrvatske, koju je 1997. utemeljio Stipe Šuvar, danas broji 600-ak članova. U Istri ih je svega 80-ak, većina živi u Puli. Puljanin Vladimir Kapuralin od 2012. do 2016. rukovodio je strankom, a danas je član Predsjedništva. Iako zastupaju mnoge napredne ideje, uz ostalo se zalažu za veća prava radnika i jednakost među ljudima, birači ih na izborima redovito “nagrađuju” mizernim brojem glasova nedovoljnim za prelazak izbornog praga.

Nema jednog krivca

– Mnogi birači lijeve orijentacije, razočarani u SDP, odustali su od izlaska na izbore ili su se okrenuli populistima, poput Živog zida. Radnička prava sve su niža, mladi sele iz države. Kako objašnjavate tako mali broj glasova koje na izborima ostvaruju lijeve stranke, među ostalima i SRP, iako se zalažu za veća prava tih istih obespravljenih radnika?

– Došlo je do velike stigmatizacije same socijalističke ideje, a to je društveni fenomen koji ima svoje uzroke. Prije svega, radi se o napuštanju klasnog identiteta radnika. Kad kažem radnici, ne mislim samo na one koji tuku čekićem po željezu, nego na svakog tko živi od svog rada, a koji nije vlasnik sredstava za proizvodnju. Jedan od tih radnika ste i vi. Došlo je do napuštanja klasnog identiteta, dakle ti ljudi koji nisu vlasnici sredstava za proizvodnju se više ne identificiraju kao klasa koja radi za nekog, nego je prihvatila mamac koji im je bačen, a to je identifikacija kroz naciju ili, što je još gore, nacionalizam. Dakle, više nema onog “mi smo radnici, a oni su naši gospodari koji nas izrabljuju”, nego “mi imamo Hrvatsku”. Plasirana je floskula “mi imamo Hrvatsku” i oni se sad lupaju po prsima i viču “mi imamo Hrvatsku”. Nemaš je. Hrvatsku imaju vlasnici kapitala. Hrvatsku imaju vlasnici telekomunikacija, hotelskih i turističkih objekata, vlasnici tvornica tamo gdje još postoje. Bilo domaći, bilo strani. Oni su vlasnici Hrvatske, a ne ti. Ti si sutra bez posla. Evo nam primjer Uljanika.

– Kad je riječ o hapšenju 12 bivših i sadašnjih rukovoditelja Uljanika i 3. maja, je li država trebala reagirati puno ranije, a ne čekati propast Arsenala?

– Ovo je, po meni, predstava za malu djecu. Ne bih čak rekao predstava za javnost nego za malu djecu jer je to spušteno na nivo mentalnog sklopa malog djeteta koje bi to prožvakalo. Ukoliko se željelo reagirati, imalo se kad. Postavlja se pitanje koliko je mogućih tragova u međuvremenu nestalo. Ako se radi o ozbiljnoj namjeri da se to procesuira, mada u to ne vjerujem, to je tempirano upravo sad kad je vrag odnio šalu, pa dajte da malo skrenemo pažnju ozlojeđenog naroda s konkretnog problema, a to je najvjerojatnija likvidacija. I time je sad jedan krug zaokružen. A on je počeo 1856. godine kad je Austro-Ugarska Monarhija osnovala današnji Arsenal. Tu monarhiju možemo na neki način predstaviti kao tadašnju Europsku uniju jer je u njoj bilo desetak država i još više naroda. Danas se Uljanik gasi, male su šanse da se to neće dogoditi, i to je učinila Europska unija, čime je zaokružen jedan povijesni krug.

– Je li posrijedi EU ili i lokalni igrači?

– Tu ima svega i svačega, nema jednog krivca, ali je činjenica da naši igrači vuku poteze po diktatu EU-a.

– Hoće li hapšenje ostati na spomenutih dvanaest žigosanih? U javnosti se spominju puno veće brojke od 50 menadžera koji su povezani i s Uljanik Plovidbom čiji je direktor Dragutin Pavletić također među uhapšenima?

– Ja to ne mogu znati s razine mog stupnja informiranosti, odnosno uključenosti u te sfere. Mi smo izvanparlamentarna stranka i sve što bih rekao mogla bi biti špekulacija.

– Tko je, po Vama, odgovoran za situaciju u Uljaniku? Ima li aktualno hapšenje veze i s lokalnom politikom, IDS-om?

– Tu je masa krivaca. Priče o potrebi translokacije Uljanika su počele prije 20-ak godina. Već su se tad pojavile ideje da bi prostor trebalo upotrijebiti za neke atraktivnije djelatnosti. Prema tome, tu se ne može eskulpirati ni lokalna vlast.

Gdje je solidarnost

– Ideju o preseljenju plasirao je u medijima tadašnji predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić.

– I on je to rekao javno, čak je, ako se dobro sjećam, i IDF jednom izašao s tom tezom. Ne moramo eskulpirati ni državnu vlast bez obzira što kažu da privredni subjekt mora poslovati po tržišnim zakonitostima. On mora ispunjavati određene normative. Sve je to točno, ali to se događa u tvom dvorištu i ne možeš glumiti nezainteresiranu stranku u slučaju kad jednom velikom poslovnom subjektu kreće loše. Tu su i sindikati, oni u Hrvatskoj nisu protivnici vlasti, nego suradnici. Oni se dogovaraju, ne kreću radikalno ili revolucionarno na poslodavce ili državu, za razliku od sindikata od recimo Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i drugdje. Sindikati su bili radikalniji u socijalizmu nego danas. Tad službeno štrajkova nije bilo jer su prava radnika bila riješena zakonom. Međutim, događalo se da ne bude isplaćena plaća. Ako bi do toga došlo, organizirala se tzv. obustava rada, mada je to u biti bio štrajk, do marende, i drugi dan je plaća bila tu. Krivci za stanje u Uljaniku su, normalno, i menadžeri, odnosno vodstva koja su to tolerirala i nisu ništa poduzimala. Puno njih je tu našlo svoju korist. Uzmimo na primjer kooperante. Mnogi su lijepo živjeli i vukli korist na račun tih kooperacija. Tu su i enormne menadžerske plaće. Tu je bilo i vrlo loših poslovnih poteza koje je vuklo rukovodstvo. Međutim, ni radnici ne mogu biti izuzeti od odgovornosti. Bez obzira na našu empatiju prema socijalnom statusu tih radnika i njihovih familija, moramo biti na njihovoj strani, ali ne možemo ne reći gdje ste bili do sada. Dok je plaća tekla, bilo je dobro bez obzira što si vidio da onaj tamo radi svinjarije. Nisi reagirao. Nadalje, gdje je ta radnička solidarnost? Gdje su bili kad se zatvarala trikotaža Arena, kad se zatvarao Siporex, Astra, kad se niz poslovnih proizvodnih subjekata u Puli gasio. I ne samo u Puli, u cijeloj državi. Nije ih bilo, dobivali su plaću i bili su tiho. Sjetili su se sad kad je vrag odnio šalu. Kasno je. Ova akcija varenja kapije je izraz očajnika. To nije racionalan potez, taj potez je trebalo napraviti prije 25 godina. Vraćam se na pitanje zašto je do toga došlo. Klasna identifikacija je nestala, pojavila se nacionalna, nacionalistička, i onda se u Puli prije mjesec, dva dogodilo da uljanikovci marširaju s transparentima zazivajući Thompsona. Thompson će im riješiti situaciju? Onome tko zaziva Thompsona nije cilj interes radnika jer je upravo politika koja je iznjedrila Thompsone krivac za ono što se danas događa.

Urušava se strop, ali ne i stranka

SRP djeluje u unajmljenom gradskom prostoru u derutnoj austrougarskoj zgradi na Danteovom trgu. Nalazi se tik do vrata iza kojih djeluje lokalni HDZ. Strop u stranačkim prostorijama već se godinama ljušti, vrata se jedva otvaraju, stružu o pod. Kapuralina pitamo urušava li se i stranka poput stropa.

– Došlo je do narušavanja statike prilikom adaptacije prostorija na donjem katu. Predložili smo Gradu da to saniramo puno jeftinije nego što bi to učinili oni, a da nam priznaju ulaganje pod trošak najma. Načelno smo se usuglasili, ali još nismo postigli konkretan dogovor. Ne mora to značiti urušavanje stranke. Opstali smo 20 godina u za nas nepovoljnim uvjetima, što je ravno podvigu. Opstali smo u vrlo neprijateljskom okruženju u kojem djelujemo za razliku od mnogih stranaka koje su se pojavile i nestale, a to je zato što nismo ušli u politiku očekujući neku korist za sebe, nego zbog svoje ideje. Jedan od razloga zbog kojih nemamo dovoljno ljudi nije samo u stigmatizaciji socijalizma, nego i zato što se zaposleni ljudi boje javno eksponirati kao naši članovi.

Ne shvaćaju poruku Austrije

– Kako objašnjavate sablazan iz vrha hrvatske vlasti i desnice nakon što je Katolička crkva Koruške odbila izdati dozvolu za služenje mise na Bleiburgu? Je li to još jedna potvrda da se vlast ne želi distancirati, kao što to želi koruška Crkva, od zadnjih, kako kažete, fašističkih rudimenata u ovom dijelu Evrope? Koju poruku time odašilju?

– Oni time šalju poruku autističkog poimanja stvari. Hrvatska politika nije prepoznala signal koju šalje austrijska biskupija o tome da je došlo vrijeme da se odrekne tih svojih fašističkih rudimenata, a kojih su se njeni mentori, nacizam i fašizam, odrekli prije 70 godina. Krenuli su mudrovati, docirati austrijskoj Crkvi o tome da bi se trebali dogovarati. Time dokazuju elementarno nepoznavanje funkcioniranja uređenih društava. Uređena društva ne licitiraju sa svojim odlukama. Hrvatska je tu opet pokazala svoj jad. Činjenica je da Bleiburg gubi esenciju koju je imao jer dosad nije bio žal za stradalima, nego žal zbog poraza u Drugom svjetskom ratu. Revizija povijesti ide za time. Pobjednici se proglašavaju negativcima, a poraženima se pridaju moralne vrijednosti. To je totalno izokrenut pogled i tumačenje.

– Zbog čega se toliko inzistira na tome? Je li to zato što je ekonomija uništena, pa se ljudima nema ništa za ponuditi osim parole “imamo Hrvatsku”?

– To vodi vodu na mlin. No, i bez toga recidivi su bili, nisu oni 1990. tek tako iz ničega nastali. Dio je snaga emigrirao, dio je ostao pritajen u državi i hibernirao i čekao svoju priliku koja se pojavila 90-ih. Ali činjenica je da zbog uređenosti države koju smo imali, da zbog uređenosti odnosa poslovnih i ostalih nisu imali plodno tlo. Pa i zakon je bio koncipiran da im ne dozvoli uzdignuće, kao i u ostalim zemljama s fašističkom prošlošću. U Njemačkoj je daleko rigidnija situacija. Navest ću primjer osobe koja je a javnom prijevozu nosila fašističke parole. Vozač je pozvao policiju i ona ga je u lisičinama odvela. Nijemci su prošli kroz katarzu i naučili nešto.

– Kako objašnjavate činjenicu da Porečka i pulska biskupija nije reagirala ni na nedavni istup Romana Leljaka u pulskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, gdje je promovirao knjigu i popratni filoustaški film o Jasenovcu?

– Leljak je jedan bjelosvjetski hohštapler, prevarant koji je još krajem 1980-ih dok je bio u JNA bio osuđen zbog nekih sitnih krađa. Biskupija neće reagirati jer to njima ide u prilog. To je na njihovom pravcu djelovanja i razmišljanja. Tako razmišlja i tako se ponaša Katolička crkva u Hrvatskoj. Njima je Leljak dobrodošao.

EU je zajednica kapitala

– Bližimo se izborima za Europski parlament. Nije li kontradiktorno da će SRP, iako se protivio ulasku RH u Europsku uniju, imati svoju listu na tim izborima?

– To može zvučati kontradiktorno dok ne znamo bit stvari. I Komunistička partija Grčke, jedna od najjačih komunističkih partija u zapadnoj hemisferi, ima svoje predstavnike u Europskom parlamentu, a protivnik je i Unije i NATO-a. Mi jesmo protiv EU-a, ali i Stipe Mesić je bio protiv Jugoslavije kad je ušao u Predsjedništvo SFRJ pa se protiv nje borio iznutra.

– Vi biste se u Europskom parlamentu borili protiv EU-? Zašto?

– Jer je ona za nas neprihvatljiva. To nije zajednica naroda nego zajednica kapitala.

– Ima li nečeg pozitivnog u Uniji? Recimo, nije li jedan od ciljeva promicanje mira i dobrobiti građana?

– Pa upravo EU sudjeluje u ratovima. Kao sastavnica NATO- a, Unija sudjeluje u ratovima u Siriji, Afganistanu, djelomično u Iraku. Libiju su uništili. Lijepo je reći ne bih ratovao u svojem dvorištu, a za tuđe te nije briga. Borili bismo se protiv Unije na osnovi našeg programa i naše ideje.

Obnovljivi izvori energije u pulskoj luci

– I u prošlom sistemu je bilo slučajeva nestanka neke djelatnosti. Uzmimo za primjer zatvaranje Ugljenokopa Raša 1980-ih godina. Međutim, ondje su otvorene druge tvornice, Prvomajska – tvornica poljoprivrednih strojeva, tvornica keramičkih pločica i niz drugih u Labinu. U Uljaniku i na sjevernoj strani zaljeva postoje krasni zidani objekti koji mogu biti upotrijebljeni za bilo kakvu proizvodnu djelatnost. Ako se znalo da će brodogradnja morati biti ugašena, tu se, kao supstitut za radnike, može pokrenuti druga djelatnost, poput proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Mogu se postaviti solarni paneli, uređaji za iskorištavanje energije vjetra i niz drugih proizvodnih djelatnosti.

– Vi niste za turizam u luci? Zašto?

– Zato što je u Hrvatskoj udio turizma u BDP-u viši nego u stabilnim ekonomijama, iznosi 20 posto, što je vrlo rizično ukoliko bi sutra došlo do poremećaja na tržištu. Cipar i Malta imaju udio od po 14 posto, a te države zaista nemaju nekih velikih mogućnosti razvoja druge industrije. U Grčkoj je taj udio osam posto, u Španjolskoj pet, a u Italiji dva posto. Osim toga, Hrvatska zapošljava svega šest posto radnika u turizmu, Cipar 9, Malta 5, Grčka 8,5, a Španjolska 6 posto.


Hit Counter by http://yizhantech.com/