Archive for Tito

Maj – mjesec kad se sjećamo Tita

Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati, mjesec je kad se sjećamo Tita.

Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj, sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. Čini se da nemamo kontrolni paket dionica ni na vlastitu zemlju, domovinu iliti državu, da se izrazim riječima Agrokorovih menadžera. Sve su to „domoljubi“ proćerdali.

Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi, a to smo baš mi – pa i mi koji se ovdje gledamo u oči i sjećamo se Tita.

Kako stvari stoje unazad ovih skoro trideset godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga alarmantnog stanja duha bi trebao biti svjestan prosječni građanin Hrvatske, a kamoli akademik ili zastupnik u Hrvatskom Saboru, ustavni sudac, liječnik, žandar…  čak, moguće, i predsjednica Republike – jedino je za Brunu Esih to nemoguća misija. Otužno je da su, ne tako davno, svi nabrojani rođeni kao slobodni ljudi u nekad slobodnoj zemlji, ali da su u suštini, po genetskom kodu i rođenju, bili definirani kao podanici i da pored svih svojih obrazovanja, uglavnom stečenih u socijalizmu, ne mogu ništa bolje doseći od statusa kmetova u europskim razmjerima, što svakodnevno i dokazuju.

Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas upravo vene zadnji tračak nade u procvat „sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito bit će u interesu i na tapeti raznih mudrosera, od onih „duhovitih povjesničara “, koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu, do ekipa klero-fašističkih udruga takozvanih branitelja koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata. Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita sa svih trgova i ulica, pa i u ostatku svijeta, ne samo u Hrvatskoj, ali su za sada slabo ekipirani… Međutim, klanjat će se i „crvenim Kinezima“ za sitnu kintu, ali uvijek s „figom u džepu“ – to nam je u genima.

Ni mi ostali, odnosno kao drugačiji Hrvati, nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas… što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi. Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru, ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika – pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog vlastitog naroda, a mentalitet ovog naroda, kmetova, to ne može shvatiti, a kamoli prihvatiti. Manu mu možemo naći vrlo lako. On ni jezik svog naroda nije znao kako bi trebalo znati, nije znao niti slovenski, što mu bio majčin jezik, a kamoli srpski ili bosanski. Ali, ne lezi vraže, došli Kinezi koji znaju što će s njim i za siću od love uzeli nam „brand“ od kojeg će napraviti svjetsku destinaciju u Kumrovcu. Jaja će od zloće pojesti Zagorci iz Velikog Trgovišća, na primjer. Da ne govorim o Međugorcima… Gospa im je malo olinjala, mala im je dividenda, a nagomilalo se dioničara. Kinezi oživljavaju novog „sveca“, ali malo predaleko za hercegovačku manufakturu prefriganog „Matana“. Čini se da je prošla baba s kolačima.

NJEGA, Tita, čak se i ne može dohvatiti, ali sprdati se s njim može. Bitange svih razina, od one najprimitivnije do bitange u liku doktora nauka u ovoj zemlji, pa čak i one plavuše Esih, imaju stalnu inspiraciju u liku i djelu Tita. Naći će sve što pokvarenoj, ali i dobronamjernoj mašti treba. Ima u priči o Titu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica i probisvijeta, ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki uz njegov lik i djelo… Međutim, iznad svega toga on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. I premca nema. Kmetovi se useravaju od straha čak i od mogućnosti koju im ideja nudi… i zato ostaju kmetovi.

Kad bi ovi domaći klero-fašisti mogli shvatiti što je za Hrvatsku učinio Tito u završnim operacijama oslobođenja Jugoslavije 1945. – organizirano bi, na čelu s kardinalom Bozanićem, pohodili Kumrovec svake godine na 25.maja, gdje bi glancali do usijanja desnu čizmu brončanog Augustinčićeva spomenika MARŠALU TITU.

Jer taj je Tito uspio uvjeriti Crvenu armiju, nakon što je oslobodila Beograd u oktobru 1944. zajedno s NOVJ, da će Narodnooslobodilačka Vojska Jugoslavije osloboditi sama i Hrvatsku i Sloveniju sve do Trsta! Naša će briga biti riješiti se Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika, veli Tito, a oni (Crvena armija) neka krene preko Vojvodine, Baranje i Mađarske prema Austriji i Beču „ćerat“ Nijemce. Mi ćemo „ćerat“ svoje… Žrtve nisu bile bitne, jer je trebalo odigrati veliku ratnu predstavu – Grande finale za svjetsku javnost – na Sremskom frontu!

Zašto? Tito je izmislio Sremski front kako bi odvratio Crvenu armiju da pregazi Hrvatsku i Sloveniju na putu do Beča i time prvenstveno spasio Hrvatsku.

Baš danas, na dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945., našla se Bruna Esih da govori o okupaciji Zagreba, a ne o oslobođenju. Naravno, ima pravo tako misliti. U nedostatku pravog odgovora na takvu bedastoću, gotovo da sam poželio da su jedinice Crvene armije oslobodile Zagreb umjesto partizana 1945. godine. Da su kojim slučajem Rusi ušli na područje Hrvatske, koja je za njih bila ozloglašena ustaška NDH, pitanje je kako bi Hrvatska izgledala i kako bi Zagreb izgledao. Banski dvori, gdje je sjedio Pavelić, a tek katedrala, gdje je stolovao Stepinac i držao svete mise za NDH i postrojbe koje su kretale na istočni front protiv „crvene nemani“? Kamen na kamenu ne bi ostao. Do Blajburga ne bi nitko ni stigao – „Blajburg“ bi se dogodio u Zagrebu. Treba pročitati i pogledati što su doživjeli Mađari i Austrijanci kao saveznici Hitlerove Njemačke – nakon „prolaska“ Crvene armije preko njihovih zemalja. Kod njih nitko ne obilježava svoje „Blajburge“, barem ne na način kako mi to izvodimo u Blajburgu – i teško da se imaju kome požaliti!

Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, Rusi su u Austriji ostali 10 godina – do 1955. Mislim, odnosno nadam se, da Austrijancima ne pada na pamet da relativiziraju i prekrajaju prošlost. Majka Njemačka, ona Hitlerova, bila im je „mila majka“ u odnosu na ono što ih je snašlo u 10 godina pod Rusima.

Logično je stoga da Austrija ne želi imati posla s političkim dernekom u Bleiburgu ove godine. Možda neki njihovi nostalgičari imaju skrivene želje, ali ne izazivaju vraga. Lakše je ovako – šutneš ove kmetove sa svoje zemlje, koje si i inače šutao od „stoljeća sedmog“. Navikli su na šutiranje, to im je prirodno stanje.

Sadašnja nastojanja crkve u Hrvata da kod pape Franje istjera Stepinca za Sveca argumente nalazi u razdoblju nakon 1945., do njegove, Stepinčeve, smrti u „komunističkim kazamatima“. Za taj period je on zaslužio postati Svetac po mišljenju crkve u Hrvata i na tomu se temelji zahtjev, jer je tada bio pravi mučenik Vjere – pod KOMUNIZMOM, jel’?

A, gle čuda, jučer papa Franjo veli da „novog sveca u Hrvata ne bu bilo tako skoro“. Dovoljan je onaj Hrvat u Kumrovcu – za ostatak svijeta. Od hodočasnika svecu u Kumrovcu barem će biti više para – za Kineze.

Hrvatska kravata oko hrvatskog vrata…

 

Igor Galo

Dan pobjede nad fašizmom – Svečana akademija

Svečanu akademiju povodom Dana pobjede nad fašizmom i Dana oslobođenja Zagreba organizirali su Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Nakon govora predsjednika SABA Franje Habulina i potpredsjednika Sabora Siniše Hajdaša Dončića, obratio nam se Dražen Bošnjaković, izaslanik Jandrokovića i Plenkovića. Prigodno je hvalio antifašizam, a zgodno mu je došla i bezumna objava Brune Esih od koje se ogradio. Govor Bošnjakovića je bio nešto prihvatljiviji od prošlogodišnjeg pa smo stoički izdržali, čak smo mu na kraju malo i zapljeskali, reda radi. Te sreće nije bila Olivera Majić, zamjenica Milana Bandića kojoj smo odmah poručili što želimo – „Vratite Trg maršala Tita“ i „Hoćemo Tita“. Isto smo tako, zvižducima i negodovanjem, pokazali što mislimo o izaslanici Predsjednice Mirjani Hrgi.

Najveći su dojam ostavile sve vrijeme projicirane partizanske fotografije i borbene pjesme u izvedbi zbora Lira. I, naravno, stihovi iz Goranove „Jame“.

Exif_JPEG_420

Exif_JPEG_420

Exif_JPEG_420

Niti Slaven, niti kriminalac iz navike (Gewohnheitsverbrecher*)

 

 

 

 

 

 

 

Partije sljednice slavile 100. godina KPJ

6. travnja 1941. je njemački Wehrmacht zajedno s mađarskim i talijanskim trupama napao Kraljevinu Jugoslaviju. Uslijedila je okrutna okupacija s bezbroj pokolja nad civilnim stanovništvom; sukladno nacističkoj teoriji o slavenskom „podčovjeku“ vršena je odmazda – 100 civila za jednog ubijenog njemačkog vojnika. Ubrzo je uslijedila herojska NOB pod vodstvom Josipa Broza, koji je postao poznat kao Tito.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), ubrzo zabranjena nakon osnivanja, postala je najjača snaga u partizanskom pokretu te je stekla veliko povjerenje širokih masa.

36,5 % industrije biva uništeno 1945. godine, 3,5 milijuna ljudi ostalo je bez doma. Pobjeda Narodnooslobodilačke vojske srušila je monarhiju te je uvedeno socijalističko društveno uređenje, sa znatnim reformama i nacionalizacijom.

Priznanjem Slovenije i Hrvatske od netom „ujedinjene“ Njemačke, stvoreni su uvjeti za uništavanje zajedničke države Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca, Makedonaca, Slovenaca, kao i narodnosti Albanaca na Kosovu. Prije dvadeset godina su NATO avioni, i iz Njemačke, bacili preko 420 000 bombi, dijelom s osiromašenim uranom, na ciljeve u Beogradu i drugim gradovima u tadašnjoj SRJ. Ubijeno je 2 500 ljudi. Unutar jednog stoljeća, slavenski su narodi treći put postali njemački protivnik. Rasistička popratna glazba nisu im bili oportunistički niti potrebni, ministri Fischer i Scharping su agitirali za sprječavanje „novog Auschwitza“- imidža kojeg ni u kojem slučaju nisu htjeli izgubiti.

19. travnja, partije nastale iz KP Jugoslavije obilježavaju osnivanje Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), od 1920. KPJ, na povijesnom mjestu – hotelu „Slavija“, u srcu glavnog grada Srbije. Put do mjesta konferencije u Beogradu išao je kraj zapovjedništva vojske Jugoslavije, koje je tada 1999. uništeno. Jedan drug iz partije Komunista Srbije nam je pričao da je bio raspoređen u obrani Beograda na aerodromu. U njegovoj jedinici je bilo samo ozlijeđenih i ranjenih, ali mnogi vojnici nisu preživjeli NATO bombardiranje.

Koordinacijski komitet sačinjen od Komunista Srbije (KS), Jugoslavenske KP Crne Gore (JKP CG), Socijalističke radničke partije Hrvatske (SRPH), Saveza komunista Bosne i Hercegovine (SK BiH), Komunističke partije Makedonije (KP Makedonija) i Kulturno-političkog  društva „Komunist“ iz Slovenije (KPD Komunist Slovenija), pozvali su komunističke partije iz Evrope. Uz pozdravni govor DKP-a (Njemačka komunistička partija), svoje pozdrave su prenijeli i KP Bugarske, KP Grčke, Socijalistička partija Rumunjske i KP Ruske Federacije, kao i  „Koordinacija za Jugoslaviju“ iz Italije. Pozvane gostujuće partije uglavnom su na pozitivan način iskazivali mnijenje prema Titovoj politici i multinacionalnoj državi – Jugoslaviji. Međutim, slamanje odnosa sa SSSR-om 1948. godine (rezolucija Informbiroa), koje  je jugoslavensku državu pretvorilo u „loptu“ za interese NATO-a i prije svega američkog imperijalizma, kojeg su koristili za razdor unutar socijalističkih zemalja, zauzeo je važnu ulogu tokom konferencije.

Ideološki je otklon KPJ od politike SSSR-a od 1949. godine, stvorio uvjete za uvođenje radničkog samoupravljanja u poduzećima. Partija je 1952. preimenovana  u Savez komunista Jugoslavije i republika je,  uvođenjem novog Ustava, dobila ime „Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija“. Nadljudski napori, ali i ekonomska pomoć SAD-a, pomogli su zemlji da postignu zavidan rast i socijalna dostignuća. Nakon smrti J. B. Tita i  Edvarda Kardelja, glavnih protagonista radničkog samoupravljanja, izbija recesija 1980-ih godina i nastaje plodno tlo za nacionalističke secesionističke ideje – s poznatim posljedicama.

Današnje rasprave o radničkom samoupravljanju ne smiju se promatrati bez ekonomske analize. Jednako nedijalektički bilo bi principijelno odbijanje samoupravljanja iz čisto ideološkog kuta gledanja, kao i provođenje istog na račun faktički tek nastalih socijalističkih država Istočne Europe. Možemo reći, postojao je  jugoslavenski mikrokozmos.  Povijesna iskustva moramo uzeti u obzir – kako privredna, tako i politička. Na povratku u Njemačku pita me graničar (jedva 30 godina):

„Odakle ste doputovali?“

„Iz Beograda.“

„Šta ste tamo radili?“

Na upit zašto je potrebno iznijeti razlog putovanja, objašnjava: „Vaš genotip ne odgovara putovanjima u Beograd.“.

Drugim riječima: fizionomija mora imati slavenske korijene ili putnika smještaju u rubriku „Kriminalac iz navike“. Čini se da granične postrojbe podučavaju rasizmu.

1999. kao prekretnica: u Evropi se govori njemački – veze iz prošlosti su očito utjecajne.

 

*Gewohnheitsverbrecher“ - odnosi se na bezobrazluk graničnog
policajca Njemačke povodom povratka delegata DKP u Njemačku.
Pojam „Gewohnheitsverbrecher“ korišten je u nacističkoj Njemačkoj
uz druge pogrdne rasističke pojmove za opis Slavena kao narodne
skupine.

https://unsere-zeit.de/de/5117/internationale_politik/11102/Weder-Slawe-noch-Gewohnheitsverbrecher.htm

Piše: Günther Pohl,  Sekretar za međunarodne odnose DKP-a


Hit Counter by http://yizhantech.com/