Archive for Tito

TITO – SJEĆANJE NA BUDUĆNOST (2. dio)

­­­­­­­­­­­­­­­­­­Socijalistička je revolucija na ovim našim prostorima morala rješavati i neka pitanja koja je trebala riješiti jedna građanska revolucija i točno je da ona tu ulogu nije do kraja izvršila. No, ne zato što bi komunizam po definiciji bio negacija građanskog moderniteta. Komunizma, naime, ne može ni biti ako bi se odbacile sve one pozitivne tekovine koje je proklamiralo građansko društvo u trenutcima svog poleta, a te pozitivne tekovine, u smislu parole “Sloboda, jednakost, bratstvo”, sežu mnogo dalje od onog što je ikoje građansko ili pak “socijalističko” društvo do danas ostvarilo. Ona bi imala i nadalje biti putokaz za ostvarenje ničim posredovanog humanizma u praksi, što pak nije ništa drugo nego realiziran socijalizam, odnosno komunizam.

Marxove filozofije ne bi ni bilo bez klasične njemačke filozofije, koja je upravo izraz tog građanskog moderniteta. Negirati da je Marx par excellence i građanski filozof znači ne razumjeti Marxa. U tom smislu “…odbacivanje Marxa (u bilo kojem smislu i s bilo koje i kakve strane) nije i ne može ostati samo pitanje nekog ideološkog razračunavanja (koje bi se katkada moglo srozati čak i na nivo pukog politikantstva, kao što se to na žalost i zbiva), nego odbacivanje europske duhovne, kulturne i demokratske tradicije!… Zato valja naglasiti: Komunizam je svojim podrijetlom bitno europska ideja, a Marx je njezin najbolji i najprimjereniji europski glasnogovornik.” (M. Kangrga: Filozofija i društveni život – rasprave, kritike i polemike, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 1988.).

Nakon oslobođenja od njemačkih i domaćih fašista, stvorena je država bez klasičnog građanskog višestranačkog parlamentarizma. Umjesto toga, ubrzo nakon prekida sa Staljinovom doktrinom, Tito i suradnici su vrlo rano krenuli putem odumiranja države, uvođenjem radničkog i društvenog samoupravljanja – epohalne ideje odlučivanja svih koji rade i žive od svog rada u proizvodnim i drugim kolektivima o uvjetima i plodovima svog rada. Bio je to revolucionaran akt bez premca u povijesti klasne borbe. To je trebao biti način afirmacije pluralizma različitih interesa građana u sistemu bez klasičnog građanskog parlamentarizma (koji i na Zapadu mnogi smatraju pro-forma demokracijom). Bila je to još jedna revolucija jer je, uvođenjem radničkog i društvenog samoupravljanja, stvoren početni preduvjet za stvaranje totalnog čovjeka.

Stvaralo se je socijalističko društvo u sredini kulturno zaostaloj i s primitivnim ljudima, koji često nisu znali što hoće, ali su znali da onako kako su živjeli prije ne žele i ne mogu više živjeti. Ne treba ni spomenuti da je cijela zemlja bila porušena, a značajnije privrede nije bilo ni prije II. svjetskog rata. Silnim entuzijazmom nakon oslobođenja, cijela zemlja je dignuta iz pepela. Bilo je to herojsko doba naših radnih ljudi, koji su se mnogo čega i odricali kako bi postavili temelje za bolju budućnost. Veliki rezultati socijalističke izgradnje su dobro poznati.

Projekt samoupravnog socijalizma nije uspio, premda je iskreno pokušavan eksperiment samoupravljanja i tako stvarana tendencija samoukinuća države. Čini se da za to nije bilo dovoljno snage i ljudskog potencijala. Bolje rečeno, taj je projekt zatrt. Kao jedan od ključnih momenata takvog razvoja svakako treba navesti kritički neosmišljenu parolu: „Tvornice radnicima!“, koja je zapravo morala glasiti: „Sva vlast proleterima!“ Upravo ta razlika jest raskršće na kojem je skrenuto s autentičnog Marxovog puta.

Zatiranje samoupravnog socijalizma je osobito intenzivirano nakon Titove smrti. Krenulo je to i ranije, usprkos Titovih upozorenja. Bitni uzrok treba tražiti u posvemašnjem odricanju od principa radikalne kritičke misli, što je dovelo do procesa ideologiziranja već postignutog. Taj proces ideologiziranja, vrlo brzo nakon političko-socijalne revolucije provedene u NOB-u, proširio se je poput kanceroznih metastaza jugoslavenskim političkim miljeom i na kraju postao grobarom revolucije same. Radilo se o staljinističkom konceptu (koji se je kao stanje duha, usprkos prekida sa Staljinovom doktrinom, uspio ušančiti i u uvjetima samoupravnog društva) kojim je oportunistička partijsko-državna politokracija ograničavala i zabranjivala kritiku pa se je znalo što i tko se smije krititirati, a bogami se je isto tako znalo što i koga se ne smije ni pomisliti kritizirati. Kritičare, koji se ne bi držali nepisanih pravila, nerijetko se je neargumentirano optuživalo i difamiralo. Tako se je, na primjer, mnogim iskrenim i kvalificiranim kritičarima predbacivalo, da ne razumiju “aktualni društveno-politički trenutak”, da su “antisocijalistički elementi”, da pretjeruju i “srljaju pred rudo”, da blate “naše najprovjerenije kadrove”, da kritizerstvom “objektivno potpomažu klasnog neprijatelja”.

Nizom reformističko-evolutivnih, umjesto radikalno-revolucionarnih zahvata, revolucija je svedena na ideološku dogmu, koja je kao takva (uz pomoć vanjskih i domaćih faktora) prerasla u svoju suprotnost, to jest u kontrarevoluciju. Nizom reformskih, često oportunističkih nastojanja, nije se bitno mijenjala slika društva u smislu oslobođenja čovjeka u Marxovom smislu, već se je u praksi stalno ostajalo u horizontu već postignutog. Revolucija je prešla u evoluciju, a revolucionari su postali političarima. Političarima pak je svojstveno kretanje isključivo u horizontu bitka, što će reći u granicama stvarnosti kakva ona već jest, pa se prodrijeti u domenu van bitka nije ni moglo, a ni htjelo. Dok se na opisani način zatirala revolucija, takozvana srednja klasa (građanska, odnosno malograđanska klasa) je zauzimala pozicije i poput kanceroznih metastaza razdirala i ono malo revolucionarnog što se još održavalo na marginama društva kojemu se htjelo biti socijalističkim, ali koje to još nipošto nije bilo (To, dakako, ne znači da elemenata socijalističkog nije bilo i da nije postojala tendencija budućnosti u suvremenom. Radi se samo o tome, da je strah od radikalne kritike i njeno gušenje dovelo revoluciju do samodokinuća i samonegacije). Iskren (što danas mnogi zlonamjerno negiraju) pokušaj uvođenja samoupravljanja, tog revolucionarnog akta bez premca u povijesti klasne borbe, je zatrt voluntarističko-pragmatičkim divljanjem tadašnje oportunističke partijsko-državne politokracije u sprezi s novostvorenim buržoasko-malograđanskim i tehnomenadžerskim slojevima.

Naravno da se u takvim sistemima, koji su se odrekli samostvaralačke (odnosno samodjelatne) moći, radikalne i bespoštedne kritike svega postojećeg, socijalizam/komunizam, kao humanizam u praksi, nije mogao ni misliti, a kamoli ozbiljiti, pak je na kraju sve i završilo u vrtlogu kontrarevolucije. Glavni motivi tog zatiranja bili su vrlo konkretne zgrtačke prirode, što je bilo vidljivo već prije 1990. godine, a dolaskom Tuđmanove “demokracije” gurnuto je u prvi plan. Nacional-šovinizam je tu bio samo sredstvo za manipulaciju masama.

Jugoslavija se 1990., uslijed sukoba oživjelih nacionalističkih i separatističkih pokreta za koje se mislilo da su u jedinstvenoj antifašističkoj borbi 1941.-1945. godine konačno historijski poraženi, raspala. Raspad je bio praćen ratnim sukobima, koji su odnijeli mnogo ljudskih života i izazvali nebrojena ljudska stradanja i materijalne i duhovne gubitke i čije će se posljedice desetljećima osjećati. Izvršeno je “veliko čišćenje”: srušeni su svi temelji društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice. Ti su pokušaji u bivšem socijalističkom sistemu (koji je bio takav kakav je bio, ali je u njemu bilo „nekaj ljudskog“, kako je govorio Milan Kangrga) bili vrlo opipljive prirode provjerljivi u praksi. Još uvijek se dio građana Hrvatske sjeća nekadašnje socijalne sigurnosti u vidu sigurnih radnih mjesta, organiziranog zdravstva, obrazovanja, mirovinskog osiguranja itd. Dovoljno je tadašnje stanje usporediti sa stanjem kakvo imamo danas i sa stanjem kakvo nam “gospoda” na vlasti pripremaju za budućnost, pa da se odmah vidi jesu li te socijalne sigurnosti, kojih više nema, bile fatamorgana ili pak opipljiv realitet. Za to je dostatan i puki zdrav razum. Svrha rata, koji je Tuđman nazvao domovinskim, bila je gušenje baš te mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice.

Danas je u Hrvatskoj na djelu tinjajući spontani revolt izazvan svakidašnjom borbom neosviještenog proletarijata za goli opstanak. To je revolt proletarijata, koji još nije dokučio pravu suštinu restauracije kapitalizma (od koje još uvijek mnogo očekuje), a pogotovu nije dokučio mjesto koje je u svemu tome njemu namijenjeno. Dođe li do eksplozije tog tinjajućeg revolta, koji bi mogao biti izazvan neispunjenim obećanjima od strane desne i kvazi-lijeve i liberalne oligarhije, imat ćemo eruptivno, katarzično oslobađanje najmračnijih poriva patrijarhalno-totalitarne svijesti u vidu ekstremno desne, fašističko-ustaške opcije. Scenografija za opisanu katastrofičnu viziju se neprestano priprema, a nemalu krivnju za takav razvoj događaja imat će i svi oni koji nikako da shvate da neprestanom hajkom na, takozvane, ostatke komunizma (kojeg to komunizma?) i stalnim anatemiziranjem Marxove misli, utiru put fašističko-ustaškom puču.

Kako bi se takav razvoj događaja spriječio, nije dovoljno perpetuirati dijagnosticiranje i opisivanje opredmećenog i otuđenog čovjeka i isto takvog njemu pripadnog svijeta (mada je i sam proces dijagnosticiranja putokaz ka razotuđenju), nego je potrebno aktivno i uporno djelovati (dakle i samodjelovati) kako bi se izvršilo samoosvješćenje ljevice, kao nužan uvjet povratku principima radikalne kritike, a time i ozbiljavanju mogućnosti drugačijeg, to jest boljeg, svijeta nego što on već jest.

Historijski trenutak nužno zahtijeva djelovanje inspirirano duhom marksizma, jer je taj duh, kao nasljednik prosvjetiteljskog duha, ugrađen u same temelje svijeta. A ono najvrijednije u tom duhu jest emancipatorsko-utopijska afirmacija na principima radikalne i bespoštedne kritike svega postojećeg, kao i spremnost na vlastitu samokritiku. Time se osigurava odagnanje svake dogmatike i mesijanske eshatologije, a osigurava “proizvođenje događaja” i novih oblika djelovanja. Svaka lijeva politička partija kojoj bi se htjelo ponijeti breme borbe za slobodu i emancipaciju imala bi se bazirati upravo na radikalnoj i bespoštednoj kritici i stvaralačkoj destrukciji svega postojećeg. To je povijesno nezaobilazni preduvjet i aktivni nosilac ozbiljenja socijalističke/komunističke zajednice slobodnih ljudi, a marksizam je revolucionarna, radikalno-kritička misao današnjice.

Marxova filozofijska misao jest misao epohe. Ona je utopijska (ne utopistička, jer to nije isto) i dolazi iz budućnosti. To je misao nade u mogućnost za izlazak čovjeka iz pretpovijesti, odnosno iz dihotomije egzistencije i esencije. Tu nema determinizma. Determinizam je područje staljinizma.

Marx je bio veoma jasan u pogledu uloge radikalne kritike kad je rekao: “Oružje kritike svakako ne može zamijeniti kritiku oružja, materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom, ali i sama teorija postaje materijalna sila kad zahvati mase. Teorija je sposobna da zahvati mase čim ukazuje ad hominem (na čovjeka), a ona ukazuje ad hominem čim postane radikalna. Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen svega jest čovjek sam” (K. Marx, Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Rani radovi, Filozofska biblioteka, Naprijed , Zagreb 1989).

Kritika bi prema Marxu imala završiti učenjem da je “…čovjek najviše biće za čovjeka, dakle, kategoričkim imperativom: da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće, odnosi, koji se ne mogu bolje opisati nego uzvikom jednog Francuza prilikom projektiranja poreza na pse: jadni psi! S vama žele postupati kao s ljudima! ” (ibid). I još: “svaka je emancipacija svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa, na samog čovjeka” (ibid). U svijetlu rečenog, Marxov “Kapital” ne nosi podnaslov „Kritika političke ekonomije“ tek iz nekakvog Marxova hira, već je u tom podnaslovu sadržan cjelokupan zahtjev dokidanja jednog posve ne-ljudskog stanja.

Radikalnost je sama bit kritičkog mišljenja: konfrontiranje ideje postojećoj zbilji. A, “Kritika postojeće zbilje moguća je… samo pod pretpostavkom njezina transcendiranja, dakle prekoračivanja u onaj horizont misaonosti i djelatnosti, u kojem sama zbilja ima da se legitimira ne po onome što ona jest, nego istovremeno ili prije svega po onome što ona treba da bude, da bi bila moguća.” (M. Kangrga, Kritika – stanovište mogućeg, u “Misao i zbilja”, Zagreb, 1989.).

Radikalna kritika je specifičan, upravo bitan i jedino mogući oblik ljudskog opstanka; bez nje nema općeljudske emancipacije; ona je potvrđenje ljudskog subjektiviteta, i leži u temelju čovjekova svijeta, a izmjena svijeta u svakom ljudskom činu i djelu jest najradikalnija kritika tog istog postojećeg svijeta. Nema alternative radikalnoj kritici svega postojećeg, jer je ona najsnažnije sredstvo borbe kojim proletarijat raspolaže za vlastito ukinuće. Razvijanje socijalizma, kao slobodne zajednice slobodnih ličnosti, najefikasnija je kritika kapitalizma. Socijalizam, pak, u svojoj cjelini i nije ništa drugo nego upravo totalna kritika i to, dakako, radikalna, bespoštedna kritika i revalorizacija čitave dosadašnje historije, koju Marx naziva prethistorijom.

Radikalnost nikako ne znači brisanje razlike između trenutačno mogućih ciljeva i krajnjih ciljeva, odnosno razliku između taktike i strategije. Tu, međutim, moramo biti krajnje oprezni, jer se danas prečesto događa da se pod apsolutiziranjem trenutačno mogućeg, zaboravljaju – povijesni ciljevi. No, onda se, u ime odricanja od tobožnje donkihoterije ili pak od takozvanih avanturističkih skretanja, dospijeva u kunktatorsko-reformističko poštivanje “pravila igre” i zapadanja u nepotrebno robovanje lažnom parlamentarizmu, koji postaje samom sebi cilj. To, dakako, nipošto ne znači da revolucionarne snage smiju i pomisliti o odbacivanju sudjelovanja u parlamentarnom životu zemlje. Naime, sudjelovanje u radu parlamenta može u danim okolnostima biti – revolucionarna metoda. Međutim, treba se čuvati parlamentarizma kao samosvrhe, što obično završava u pukom politikanstvu.

Često ponavljana misao, odnosno parola, “Budimo realni tražimo moguće!” je samoograničavajuća. Njome se borba svodi na domenu otrcanih zdravorazumsko-znanstvenih, instrumentalno-predmetnih, životno realističkih, utilitarno-uspješnih „mogućnosti“, kao danostima koje stoje nasuprot bitnoj mogućnosti (“…bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti u danom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna mogućnost sasvim je različitog reda. Njena realizacija uključuje prevrat postojećeg, jer mišljenje u skladu s istinom obavezuje i egzistiranje u skladu s istinom…”, Herbert Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša, Sarajevo 1968, str. 130–131). Pa se onda “apelira”: nemojte biti pretjerani i ostanite u okviru realnih mogućnosti, ne zahtijevajte nemoguće, budite realni, treba živjeti u skladu s onime što se u danom trenutku može, ostavite vi svoje utopije, život je drugačiji… Upravo je u toj “otrežnjenosti i pragmatičnosti” sadržana sva tragedija odricanja, odnosno bijega od utopije, jer je tu sadržana svjesna odluka, odnosno svjestan pristanak na neistinu, odnosno lažnu egzistenciju u svijetu bez budućnosti.

Za razliku od samoograničavajuće parole: “budimo realni, tražimo moguće!” uzvikujmo: „budimo realni, tražimo nemoguće!“, čime je realizam nemogućeg suprotstavljen realizmu postojećeg, s naglaskom na onom nemoguće. No, to nemoguće je nemoguće samo u odnosu na ono što već jest. Tu je sadržan cjelokupni eros težnje za transcendiranjem postojećeg kao takvog, koja nas ima prenijeti u dimenziju novog i nepoznatog, ali prije svega suprotnog onome što jest. “U svakom slučaju: ništa se u bliskom periodu ne može dogoditi bez nekog dalekog cilja, kako u subjektivnom faktoru – u kojem mora biti nečeg što zadire u fantaziju, tako da se čovek napreže i poseduje neku moralnu osnovu koja mu to naprezanje čak pretvara u postulat – tako i u teoriji. Pri tom, daleki cilj sprečava da svaki neuspeh u takozvanoj sadašnjosti ponovo ne izazove novu rezignaciju, da uopšte nema ničeg što vredi, da sa očajanjem i s dubokim, nepopravivim, prezrelim, već na samrti sličnim pesimizmom gleda u budućnost. ” (Ernt Bloch, Oproštaj od utopije?, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986, str. 59.)

Možda svi pojedinci to i ne znaju, ali velik dio obespravljenih ipak osjeća da je postojeća zbilja egzistencijalno nepodnošljiva i besmislena. Tom bi se samospoznajom, uz nužnu pretpostavku masovnosti, mogla otvoriti povijesna dimenzija bitne mogućnosti, čija bi realizacija uključila ono što se neće: egzistiranje i mišljenje u skladu s postojećim (ideologiju) koje je bitno neistinito, i ono što hoće: egzistiranje i mišljenje (kritičko i utopijsko) u skladu s istinom (makar toga mnogi još nisu u cijelosti svjesni). Kako bi ta istina trebala izgledati – to oni ne znaju, ali, uostalom, to precizno znaju samo totalitarni umovi (Leszek Kolakowski je u jednom svom kratkom napisu od prije mnogo godina, nabrajajući što sve socijalizam nije, a pritom je istaknuo sve ono bitno za staljinizam, na svoje pitanje: “A što onda socijalizam jest?”, odgovorio: ”Socijalizam je nešto dobro”).

Izlaz može biti samo radikalan u smislu Marxovog kategoričkog imperativa: „preobratiti sve odnose u kojima je čovjek poniženo, ostavljeno, prezreno biće, što pak znači: revolucionarnim dokidanjem otuđenja i socijalnog deklasiranja uspostaviti solidarne, zajedničke životne uvjete. To je pak moguće samo ukidanjem kapitalističkih društvenih odnosa izrabljivanja i stvaranjem slobodne zajednice ljudi u kojoj bi »slobodan razvoj svakog pojedinca bio uvjetom slobodnog razvoja sviju“ (K. Marx, Komunistički manifest). Upravo takav cilj, na tragu radikalnog Marxovog mišljenja revolucije, imao bi biti ona esencija kojoj svaka borba za ljudska prava i slobodu ima težiti. Sve drugo je lutanje u horizontu svijeta onakvog kakav već jest, to jest u horizontu još-ne-čovjekovog svijeta i još-ne-čovjekovog odnosa prema drugom čovjeku (i životinjama, i šumama, i planetu, i prirodi uopće).

Danas, je nažalost, čovjek postao biće “koje se kreće i živi jedino u horizontu ‘upotrebne vrijednosti’, pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu “potrebu” preživljavanja, jer je to ona ‘linija manjeg otpora’ koja ga ‘udaljava’ od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti – slobodi! A upravo je tako – startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život! ” (Milan Kangrga: “Spekulacija i filozofija – Od Fichtea do Marxa”, Službeni glasnik, Beograd, 2010., str. 398). U tom je smislu čovjek postao metafizičko biće, biće prilagodbe, pak je za njegovo današnje stanje primjeren Khevenhiller iz Krležinih “Balada Petrice Kerempuha”.

Nadajmo se da to nije zadnja riječ čovjeka i da ipak zajedno s Blochom možemo spomenuti pjesmu “…koju su pevali poraženi nemački seljaci posle bitke kod Frankenhauzena, kad je stara beda postala još veća, a nova ih snašla. Oni koji su preživeli, čije oči nisu iskopane, ni jezici iščupani, pevali su: ‘Poraz svoj priznajemo preko volje. Unuci naši izboriće se bolje’. To je smisao filozofije povesti, a i smisao povesti;…” (E. Bloch, Oproštaj od utopije?, Izdavački centar Komunist, Beograd, 1986.).

A Njegoš će u “Gorskom vijencu” reći:

“Neka bude borba neprestana!
Neka bude što biti ne može;
nek’ ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!”

U tim mislima jednog filozofa i jednog pjesnika-filozofa sadržan je TITO sam, te smisao i doseg naslova:

TITO – SJEĆANJE NA BUDUĆNOST

 

 

Saša Blagus

Zagreb, 1. lipnja 2020.

TITO – SJEĆANJE NA BUDUĆNOST (1. dio)

Na početku, nekoliko izjava o Titu:

Jean-Paule Sartre, filozof i književnik: “Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije.”

Neal Armstrong, američki astronaut: “Predsjednik Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir.”

Dwight Eisenhower, američki predsjednik i general: “Maršal Tito je najveći heroj Drugog svjetskog rata.”

Branko Ćopić: “Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovno se vratio u bajku.”

 

Nostalgija je sjećanje na nešto što je bilo ugodno, prošlo je i više ga nepovratno nema. No, nije moguće osjetiti nostalgiju prema nečem proživljenom što je bilo neugodno. Takozvani optimizam memorije svakako ima utjecaja na formiranje osjećaja nostalgije, posebno onda ako je sadašnjost brutalna (a ova naša je svakako takva). Ipak, bilo bi prilično trivijalno nostalgiju o kojoj ovdje govorimo svesti samo na samozavaravajući sindrom ružičastih naočala.

Kritičari nostalgije zaboravljaju da je njen uzrok u tridesetak godina dugom i, za većinu, po egzistenciju opasnom besperspektivnom životarenju u uvjetima vladavine lumpenburžoazije i ološi. Kontrarevolucija 90-tih je, naime, polučila državu baziranu na zločinu, besprizornoj pljački i par excellence izdaji interesa čovjeka kao čovjeka, građanina, pa i nacije u koju se hrvatski vlastodršci (tkz. vlasnička i politička elita) i dan-danas kunu. Čovjek je sveden na robu. Postao je „tegleća marva“ na tkz. „tržištu rada“. Tragično je što se taj čovjek, premda nezadovoljan, u ime pukog preživljavanja zadovoljava životarenjem u sasvim neljudskim uvjetima jer, navodno, ima „svoju” državu i slobodu. Nastala država je, međutim bolesna od kronične insuficijencije: i politička, i socijalna, i ekonomska demokracija su prazno slovo na papiru. Posebno je vladavina prava pervertirala do karikature. Nije tu riječ samo o pravu bez legitimiteta u pravdi, nego je na djelu princip da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Zato je sasvim legitimno misliti drugačije od doktrine nametnute sredstvima moći ili naprosto osjećati drugačije. Ljudi, koji pokušavaju nekako preživjeti u uvjetima krajnje pauperizacije i gušenja elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak najbolje znaju kada im je bilo bolje i zašto im je bilo bolje. Nije uopće bitno što većina ljudi nije u mogućnosti jasno artikulirati tu nostalgiju. Bitan je taj duboko usađen osjećaj, to sjećanje i budno sanjanje o nečemu što je poželjno da bude – to sjećanje na utopiju kao svojevrsno sjećanje na budućnost, na mogućnost budućnosti u kojoj ne bi bilo gospodara i slugu i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. Riječ je o već doživljenom i duboko usađenom u podsvijest ljudi ovih prostora, što se prenosi i na one koji se osobno ne mogu sjećati nečega što je bilo, a više nije. To je neka vrsta kolektivne memorije koju bi se moglo nazvati sjećanjem na utopiju, odnosno svojevrsnim sjećanjem na budućnost. Upravo je taj moment važan: pojavljivanje fragmenata, koji su u prošlosti predstavljali dinamičku tendenciju, odnosno mogućnost budućnosti. To bi imalo biti sjećanje na mogući čovjekov svijet u kojem ne bi bilo gospodara i slugu, sjećanje na mogućnost i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. No, to sjećanje na utopiju svakako jest svjedočenje i garancija da nema i ne može biti stvarnog oproštaja od utopije. To možda nekom nalikuje na slamčicu spasa, no odražava upravo ono što se uvijek nastoji previdjeti i sakriti: čovjek upravo zato što je biće nedostatka jest biće mogućnosti, pa time i re-evolutivno, dakle revolucionarno, odnosno slobodno biće prakse (premda se za tu slobodu uvijek iznova treba izboriti).

Nedopustivo je ulogu bilo koje povijesne ličnosti tumačiti van društveno-historijskog konteksta, a pogotovo ne na temelju trenutne društvene klime i momentalne mode. Međutim, danas si mnogi uzimaju to pravo kada se radi o ličnostima iz razdoblja antifašističke borbe i kasnije socijalističke izgradnje. Zanimljivo je kako i dio današnjih uvjerenih antifašista (pogotovo mladi) Tita nekritički doživljava kao autoritarnu ličnost opterećenu vlastitim kultom. Preporučam čitaocima da u vezi te pojave pročitaju izvrstan članak Srećka Puliga: “S Krležom o Titu”, Novosti, 09. svibnja 2020. (https://www.portalnovosti.com/s-krlezom-o-titu)

Krležin tekst, koji Srećko Pulig citira u tom članku, može se naći u Miroslav Krleža: “Moj život s Titom”, (Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949.) (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/07/21/miroslav-krleza-moj-zivot-s-titom/)

Današnji mladi antifašisti imaju hendikep što nisu imali prilike živjeti u ovoj zemlji u Titovo doba. Međutim, kod dijela starije antifašističke “garde” radi se o tome da je ponekad korisno biti pragmatičan i „umovati” u maniri zakašnjele pameti generala nakon bitke. Drugačije je, međutim, s dijelom liberala i lažnom ljevicom (o desničarima neću ni govoriti). Oni to rade zbog ideološke uskogrudnosti; Tito je bio komunist, a danas predominantna vizija o komunizmu je totalitarizam, kult ličnosti, GULAG i slično. Međutim, Tito je, prije tridesetak godina, za hrvatski i ostale narode SFRJ bio simbol pobjede nad fašizmom, simbol socijalističke revolucije, odnosno borbe za blagostanje i slobodu, simbol otpora Staljinu i vođa svjetskog pokreta nesvrstanih zemalja protiv kolonijalizma i imperijalizma.

Citirajmo ovdje riječi Miroslava Krleže o Titu također iz Miroslav Krleža: “Moj život s Titom”, (Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949.) (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/07/21/miroslav-krleza-moj-zivot-s-titom/).

„Tito je odredio suštinu našeg puta u socijalizam, kao praktičnu primjenu marksističke nauke na danoj etapi, u najtješnjem skladu sa specifičnim uslovima koji postoje u našoj zemlji. “Za nas ta nauka” – kaže Tito – “nije dogma, već sredstvo za orijentaciju u svakoj kon­kretnoj situaciji, pa ma kako ona bila zamršena.” Teo­retski uopćavajući jugoslavensku praksu, Tito je poka­zao put u rješavanju problema koji već dugo muče soci­jalističke pokrete u svijetu i temeljito pobio nemarksistička shvaćanja u pitanju odnosa medu socijalističkim zemljama; u pitanju uloge države u prelaznom periodu i u pitanju njenog odumiranja; u pitanju uloge partije i njenog odnosa prema državi; u pitanju niže faze komu­nizma ili socijalizma; u pitanju državne i socijalističke svojine. Tito je razradio pitanje uloge sindikata pod no­vim uslovima učešća trudbenika u upravljanju i pod us­lovima samoupravljanja privredom. Posebnu pažnju posvetio je Tito idejnopolitičkoj izgradnji građana naše zemlje u Narodnom frontu, koji je na njegovu inicijati­vu pretvoren u Socijalistički savez radnog naroda kao masovnoj školi socijalizma. On je odredio još odgovor­niju ulogu Partije u razvijanju socijalističke svijesti s obzirom na sadašnju etapu i perspektivu daljnjeg raz­vitka, obilježavajući to i samom promjenom naziva KP u Savez komunista.” (objavljeno i u Miroslav Krleža: “Kratka biografija Josipa Broza”, Enciklopedija leksikografskog zavoda Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1955.

(https://www.xxzmagazin.com/kratka-biografija-josipa-broza)

Ličnost i djelo Josipa Broza Tita nije moguće ne povezivati s antifašističkom borbom iz NOB-a, emancipatorskim momentom te borbe, odnosno socijalističkom revolucijom i poslijeratnom izgradnjom. Svaki takav pokušaj je revizionistički pokušaj. Titove djela su naša prošlost i naša budućnost. Zato je promašeno opetovano, obranaško opravdavanje dijela Titovih poštovaoca da ne diviniziraju Tita, da ne gaje Titov kult ličnosti i da manifestacije u Kumrovcu ne propagiraju nikakvu ideologiju nego europske i civilizacijske vrijednosti. Nedopustiva je tendencija pokušavanja svođenja manifestacije u Kumrovcu na “brend” i, kako je netko rekao, “dostojanstvenu, tradicionalnu miroljubivu manifestaciju u čast antifašizma i vrijednosti suvremene Europe, bez patetike i veličanja Titove ličnosti i djela”.

Europski liberali i lažna ljevica proturaju floskulu da je današnja Europa utemeljena na civilizacijskim vrijednostima antifašizma. Međutim, kraj II. svjetskog rata u Europi bio je samo vojna pobjeda antihitlerovske koalicije nad vojnim snagama naci-fašizma, ali kao stanje duha, ideologija i politička metoda, on nije pobijeđen i sad se vraća u cijeloj Europi, a pogotovo u takozvanim tranzicijskim državama. Današnja Europa, dakle, nije utemeljena na antifašizmu, nego na vojnoj pobjedi antihitlerovske koalicije (koje već odavno nema), antikomunizmu i imperijalizmu te antisovjetskoj, a danas antiruskoj državnoj politici. O tome rječito govore tri dobro poznate, tendenciozne Rezolucije proizašle iz “kuhinje” Europske unije čiji je zajednički nazivnik teza o dva neprihvatljiva totalitarizma: nacizmu i komunizmu.

Ni „moderna“ Hrvatska faktički nije utemeljena na antifašizmu (usprkos Preambuli Ustava RH) nego na antikomunizmu, blokovskom svrstavanju, revizionizmu, revanšizmu, negiranju i raskidu sa svim socio-ekonomskim i emancipacijskim tekovinama NOB-a, odnosno socijalističke revolucije. Ovdašnja inačica naci-fašizma, ustaštvo, danas se regenerira izravno na podlozi II. svjetskog rata.

Zato bi po pitanju odnosa prema Titu istinska ljevica i istinski antifašisti imali činiti upravo suprotno: isticati Titovu ličnost, graditi sjećanje na njega, njegova djela i njegove ideje. Posebno je važno naglašavati utopijski moment NOB tokom koje je provedena i socijalistička revolucija. To je ono što je potrebno sačuvati i spasiti. Tito je znao da iza svake revolucionarne i praktične borbe mora stajati neka filozofija, odnosno teorija, bez koje je borba nemoguća te da se oblici te borbe imaju tražiti i nalaziti u samom društvenom životu svake zemlje, posebno iz njezinih historijski postojećih uvjeta. Oni ne mogu biti dogmatski propisani. Tako se i danas inspiracija za našu borbu ima tražiti u Marxovoj filozofijskoj misli, a oblici te borbe moraju biti adekvatni danom trenutku koji je danas obilježen totalitarizmom liberalne demokracije na globalnom planu te kontrarevolucionarnom restauracijom, povijesnim revizionizmom, galopirajućim klerofašizmom i tendencijom rehabilitacije NDH na lokalnom planu.

Titova ličnost nisu samo njegova djela već i snaga i spremnost da podmetne leđa i preuzme odgovornost, ne samo za sve što je učinio ili pak nije, a mogao je, nego i za sve ono što se je učinilo ili pak nije, a moglo se. Tita ne možemo odvojiti od ideja koje je zastupao i provodio. Zato nije održivo tvrditi da ne slavimo, odnosno izražavamo snažno poštovanje njegovog lika i djela. Tito jest podmetnuo leđa i preuzeo odgovornost. U tome je njegova veličina i primjer. Zato je ultimativni zadatak nas komunista: ponoviti Titovu gestu, no taj akt nije diviniziranje Titove ličnosti i robovanje autoritetu. To nije gajenje kulta ličnosti. Kako u već spomenutom članku kaže Srećko Pulig: „Ako je i postojao kult druga Tita, on je postojao u dekadentnom razdoblju Jugoslavije, uoči i nakon njegove smrti, kada se od socijalizma, postepeno, ali nažalost na kraju uspješno, odustajalo“.

Također je promašeno isticati da nismo jugonostalgičari, da ne gajimo žal za bivšim. Strah od nostalgije ide na ruku onima koji zatiru sjećanje na sve ono što je postojalo prije kontrarevolucionarne restauracije 90-ih. Takvi već punih trideset godina rade na eliminaciji svakog pozitivnog sjećanja, jer bi ono moglo postati pokretački moment opasan po vladajući režim. Baš zato što stremimo u budućnost ne smijemo zazirati od nostalgije. Ona je, kažimo još jednom, duboko usađena emocija, sjećanje i budno sanjanje o mogućoj budućnosti u kojoj ne bi bilo gospodara i slugu, već bi čovjek bivstvovao u carstvu slobode u kojem bi čovjek bio gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek. Zato treba uporno nastojati na ponovnom unošenju emancipatorsko-revolucionarnog momenta i to ne samo u pojam antifašizma, nego i u životnu filozofiju uopće. Recimo još i to da, premda je um taj koji nas ima upućivati na ovakvo ili pak onakvo djelovanje (ili nedjelovanje), nema ozbiljenja uma, dakle samosvjesnog, odnosno slobodnog čovjeka, ukoliko tu nije prisutan i pozitivan element emocije. U tome je sadržan i jedan od temelja moralnog djelovanja – jer čovjek bez emocije, bez empatije, nije čovjek.

Socijalistička Jugoslavija je stvorena tokom tokom NOB u II. svjetskom ratu u kojoj su učestvovali svi narodi Jugoslavije. Nastala je kao rezultat težnje naroda Jugoslavije da žive u jednoj državi organiziranoj na federativnoj osnovi, na principima bratstva i jedinstva, oslobođeni od represije nacionalnih buržoazija. Osim borbe protiv nacističkog i fašističkog okupatora, vođena je i borba protiv domaćih slugu okupatora: ustaša, četnika, balista, belogardejaca i sličnih. Borba je bila krvava i u njoj je stradao ogroman broj antifašističkih boraca i nevinih civila, koji su stradavali u krvavim zločinima stranih okupatora i njihovih domaćih sluga.

NOB je uspješno organizirala i vodila Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita. Ostale političke opcije (čast izuzecima) su se srozale ili na „spavaće pod perinama“ ili na, više-manje, otvorene kolaborante s okupatorom. Da se toj borbi nije priključila velika većina hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije (dakle ljudi svih svjetonazora, a ne samo komunisti) od te borbe ne bi bilo ništa. Socijalistička/komunistička ljevica je bila svjesna da se antifašistička borba može organizirati i odvijati samo kao široki antifašistički front ljudi svih svjetonazora i klasnih pripadnosti. U skladu s time, i ljudi konzervativnog nazora mogu biti i bili su u prošlosti dio antifašističkog fronta. Nitko se ne mora slagati s komunističkom idejom, ali ako se netko deklarira kao antikomunist, onda je vrlo blizu fašizmu. Antikomunizam je zapravo – fašizam. U borbi su, dakle, sudjelovali i ne-komunisti. Dapače, većina učesnika nisu bili komunisti, ali je ona ipak imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku viziju, dakle klasni cilj, artikuliran komunističkim pokretom.

NOB ne bi bila uspješna bez izrazite emancipatorske komponente koja je, nakon oslobođenja, prerasla u općenarodni zanos u obnovi i uspješnoj izgradnji zemlje. Tokom antifašističke borbe odvijala se je i socijalistička revolucija, jer naši ljudi nakon silnih patnji tokom antifašističke borbe više nisu ni mogli ni htjeli živjeti onako kako su živjeli prije II. svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. Druge političke opcije nudile su samo povratak na staro, a to je za sve narode Jugoslavije bilo neprihvatljivo. Titu i komunistima „liberalni demokrati“ danas ne mogu oprostiti što su voljom naroda spriječili „spavaće pod perinama“ da ponovno postanu „gazde“. Zato se prešućuju, ili čak i negiraju, pozitivne političko-socijalno-ekonomske tekovine jugoslavenske NOB, koje, osim uvođenja općeg prava glasa, početka rješavanja ženskog pitanja, uvođenja novih oblika vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora, programa opismenjavanja, uključuje i pokušaj raskidanja sa sistemom klasne eksploatacije. Zato se i na dijelu takozvane građanske ljevice pozitivna uloga komunista nastoji zanijekati tvrdnjama da su komunisti nakon oslobođenja od okupatora uzurpirali vlast, a antifašistička borba se pokušava ”dezinficirati” od komunista koji su je pokrenuli i organizirali. Zar su očekivali da će oni koji su izvojevali slobodu vlast prepustiti onima koji su im prije rata pili krv? Drugo je sad pitanje da li je neposredno nakon rata sve išlo onako kako je u duhu Marxa trebalo.

Premda je nakon Rezolucije Informbiroa 1948. jugoslavensko rukovodstvo prekinulo sve veze sa Staljinovom doktrinom, ipak se je staljinizam uspio, čak i u uvjetima jugoslavenskog društva, implantirati kao određeno stanje duha. Zbog toga inicijatori i izvršioci okrutnog obračuna s pristalicama Staljina (a često i onima koji to nisu bili) na Golom otoku, tom sramotnom epizodom nisu odagnali Staljinovu sablast, već su je na stravičan način materijalizirali ciničnim kredom: „Staljinom protiv Staljina“. Nije sporno da je u ondašnjim uvjetima borbe za opstanak protiv Staljinovih prijetnji neke ljude trebalo na neko vrijeme izolirati, ali – bez nasilja. Opravdanja za nasilje nema. To je bilo dezavuiranje revolucije. Da budemo jasni: kod staljinističkih i srodnih režima i ideologija nije se radilo ni o kakvim deformacijama koje bi imale korijene u Marxovoj filozofiji, već je tu riječ o eklatantnoj negaciji same biti Marxove filozofije. Zato staljinizam i Staljin imaju izdajničko-negatorsku, termidorsku ulogu u odnosu na Marxovu filozofiju i istinski komunizam kao humanizam u praksi. S obzirom na sve što je rečeno, neke tvrdnje da je Tito bio „ponajbolji Staljinov učenik“ su u najmanju ruku deplasirane i neukusne.

Premda se Preambulom Ustava Republike Hrvatske nedvosmisleno uspostavlja kontinuitet hrvatske državnosti i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH, to se ne poštuje u državnoj političkoj i pravosudnoj praksi. Nastavlja se „veliko čišćenje“ započeto 90-ih, uz toleriranje sve agresivnijih revanšističkih i prostačkih napada na antifašističku NOB, pokrete i ljude koji su tu borbu vodili i pobijedili radikalno zlo materijalizirano u nacifašizmu ustaške NDH. Stvorena je društvena klima u kojoj je ustaški naci-fašizam dobio status prihvatljive društveno-političke opcije. Faza revizionizma je već prešla u pokušaj rehabilitacije NDH.

Postupci policije tokom priprema i održavanja manifestacije „Dan mladosti – radosti“ 2019. u Kumrovcu ukazuju na novi moment odnosa vladajuće političke opcije u Hrvatskoj prema ljevici, posebno komunističkoj. Došli smo do prijelomne točke: početka državnog progona ljevice. Nije slučajno da je policija nezakonito postupala u Kumrovcu i da se istovremeno, i tada i danas, u Jurišićevoj ulici u Zagrebu vije ustaška zastava, a da država tvrdi da je sve po zakonu. Nije to slučajno, nego se Hrvatska država aktivno uključuje u akcije crne internacionale, odnosno aktiviranje triju spomenutih rezolucija Europske Unije.

Inženjeri povijesti, razni kriptoustaše, filoustaše i antikomunistički kvaziliberali nesmetano izlaze sa svojim konstrukcijama „istine“ o Jasenovcu, Bleiburgu i tobožnjim genocidom komunista nad „Domovinskom vojskom“ i cjelokupnim „hrvatskim korpusom“. U tome sudjeluje i država. Pobjednike nad nacifašizmom optužuje se za zločine jer su s naci-fašističko-ustaškim zločincima postupili prema “receptu” generala De Gaullea: „Kakav opus, takva kazna“. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić je po tom pitanju vrlo direktan i iskren: „Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći“. I to je to – bez ostatka.

Antifašistička borba hrvatskog i svih ostalih naroda bivše Jugoslavije 1941. – 1945. godine, socijalistička revolucija i posebno uloga Josipa Broza Tita kao predvodnika te borbe i čovjeka, koji je dugo stajao na čelu SFRJ i bio priznati svjetski državnik, ne mogu se obezvrijediti, usprkos svim nastojanima snaga kontrarevolucionarne restauracije.

 

Saša Blagus

 

Zagreb, 24. svibnja 2020.

 

Vrijeme prolazi, a Tito se vraća, sve veći i veći

Iako skromno, i ove smo godine u Kumrovcu obilježili Dan mladosti i odali poštovanje Titu, ličnosti koja je obilježila povijest 20. stoljeća, koju su cijenili diljem svijeta i koja je simbol vremena u kojem su postizani izvanredni ekonomski, društveni i kulturni rezultati. Prisjetili smo se mladih ljudi koji su u Narodnooslobodilačkoj borbi podnijeli najveći teret i žrtve kako bi zemlju oslobodili od okupatora i sramotnog, zločinačkog i veleizdajničkog režima tzv. NDH, kao i mladosti koja je iznijela teret poslijeratne izgradnje zemlje.

Iako se današnje mlade ljude pokušava zbuniti promoviranjem drugačijih vrijednosti, veličanjem pokreta koje je povijest već osudila i demoniziranjem Tita i socijalizma, istina je neupitna. Stipe Šuvar jednom je prilikom ustvrdio da je Tito ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao i kako je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima.

 

 

Majski dani u Hrvata

Proturječja vezana uz obilježavanje značajnih datuma iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj obnavljaju se svake godine krajem aprila, u vrijeme obljetnice proboja jasenovačkih logoraša, obljetnice koju naša vladajuća desnica odradi stisnutih usta, obljetnice koju kvazilijevi SDP odradi stisnuta srca, i završava krajem jula, na obljetnicu dana ustanka u Srbu. Ipak, kulminaciju predstavlja maj, mjesec u kojem je 1945. godine oslobođena zemlja, a fašističke sile i njihovi sateliti bezuvjetno kapitulirali.

Poslijeratna dnevna politika i Hladni rat umnogome su iskrivili stvarnu sliku rata na ovim prostorima, dok je do dodatnog iskrivljavanja istine došlo nakon promjena 1990. godine. Posebnu odgovornost za takvo stanje imaju jugoslavenski komunisti, odnosno inteligencija.

Situacija u Evropi krajem 30-ih godina stavila je vlade svih evropskih zemalja, s izuzetkom SSSR-a i Velike Britanije, pred dilemu kakav status žele za svoje zemlje u Evropi novog, nacističkog poretka. Već tada je postajalo jasno, što je Mussolini artikulirao početkom novembra 1941. godine, da će se sve evropske zemlje podijeliti u dvije velike grupe: njemačke satelite i njemačke kolonije. Neovisnih i neutralnih nije moglo biti. Stoga nije uputno kritizirati tadašnje vlade u Evropi koje su očajnički pokušavale svojim zemljama priskrbiti status satelita. U tome su, uostalom, imale gotovo plebiscitarnu podršku vlastitih naroda.

Znajući ultimativni cilj, ultimativnu metu, njemačkog militarizma, kao i beznačajnu snagu komunističkih partija u Evropi, sovjetsko rukovodstvo se sredinom 30-ih godina odlučilo na napuštanje ideje svjetske revolucije, odnosno izravnog ideološki utemeljenog miješanja u unutarnje poslove drugih država, te se okrenulo ideji Narodnog fronta. Ta je ideja dala određene rezultate u Španjolskoj, dok je, kad se govori o Zapadnoj Evropi, značajnije rezultate imala u Francuskoj, gdje su komunisti predstavljali glavnu snagu Pokreta otpora, dok se zajedno s njima borilo lijevo krilo socijalista te određen broj francuskih patriota konzervativnog svjetonazora.

Ideja Narodnog fronta rezultirala je snažnim otporom u okupiranim sovjetskim republikama, dok je izvan SSSR-a otpor značajniji razmah dobio u Poljskoj, Srbiji, Albaniji i Grčkoj. Zemljama, treba to istaći, koje su do XIX. i početka XX. stoljeća pripadale drugom civilizacijskom krugu: klasnom, no još uvijek netržišnom.

Prekretnica sovjetske vanjske politike najplodotvornijom se pokazala u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je na čelo KPJ postavljen, vrijeme će to pokazati, ponajbolji Staljinov učenik, Josip Broz Tito. Napuštena je politika rušenja „versajske tvorevine“ Jugoslavije, dok su osnovane komunističke partije Hrvatske i Slovenije. Na V. zemaljskoj konferenciji, jasno je prokazan velikosrpski nacionalizam kao glavna prijetnja opstojnosti zajedničke države.

Nakon okupacije zemlje, organizirani otpor okupatoru prvo se pojavio u Srbiji, no on je kratko potrajao, jer su se rojalističke snage okrenule prema suradnji s Nijemcima, što je u određenoj mjeri razumljivo jer su u Srbiji Nijemci prvi put uveli dotad u historiji ratovanja gotovo nezamislivu instituciju: uveli su strijeljanje talaca, odnosno civila, kao način borbe protiv otpora njihovoj okupacijskoj vlasti. Njemački oficiri, koji su provodili takvu politiku, nakon puštanja na slobodu početkom 50-ih godina u svojim memoarima i dalje su branili svoje postupke.

Uspostava marionetske NDH mirno je primljena od velike većine njenog stanovništva uključujući i Srbe. Na poziv ustaških vlasti, stanovništvo zemlje predalo je vojničko oružje, jer je prosječan građanin zemlje, uglavnom legalistički nastrojen seljak, bio on Hrvat ili Srbin, smatrao da je rat okončan. Jedina snaga koja se pripremala za rat, za rušenje tada uspostavljenog poretka, bili su komunisti. Oni su jedini prikupljali i skladištili vojno oružje i opremu.

Dva su vanjska faktora presudno utjecala na nastanak i razvoj narodnooslobodilačkog pokreta na području tzv. NDH. Prvi je bilo proširenje njemačkog Reicha na sjevernu Sloveniju. Nepoželjni Slovenci trebali su biti premješteni na područja NDH naseljena srpskim stanovništvom, prvenstveno na Baniju. To je, uz već dobro razrađenu pragmatičnu politiku ustaša, koji na svoju stranu ljude nisu mogli privući pozitivnim ekonomskim rezultatima, već samo pljačkom imovine Srba i Židova, dovelo do prvih velikih, ničim izazvanih, zločina nad srpskim stanovništvom. Dotad lojalni seljaci digli su se na ustanak koji je prijetio dubokim međuetničkim sukobom. Ipak, zaslugom komunista, mahom Hrvata pridošlih među srpske ustanike, postupno je mijenjan karakter ustanka, te se on, u konačnici, pretvorio u općenarodnu borbu svih naroda Jugoslavije, njihovog progresivnog dijela, protiv okupatora i domaćih izdajnika. Važno je, ipak, napomenuti da su se u trenucima očaja daleko čvršćim pokazali borci seljaci, osobito u prvoj godini rata, od komunista, značajnog njihovog dijela, koji su znali pokazati sklonost k prekidu borbe i nagodbi s ustaškim vlastima.

Drugi važan, presudan faktor predstavljaju njemački porazi na Istočnom frontu. Glavni njemački cilj, slom sovjetske države za 8 – 10 tjedana, nije bio ostvaren, tako da plijena za evropske građane nije bilo. Dapače, novu fazu rata morali su materijalno podupirati tadašnji njemački saveznici. Jednako sateliti i kolonije. Na području NDH, prvi su tu promjenu na svojoj koži osjetili dalmatinski težaci i ribari. Oni su od 1942. godine počeli popunjavati proleterske jedinice nakon što su njihovi izvorni borci, srbijanski seljaci, radnici i intelektualci, većinom izginuli.

Posebno zanimljivo i poučno poglavlje u razvoju NOB-a predstavlja Sjeverozapadna Hrvatska, jer se tu radilo o isključivo unutarhrvatskom sukobu. Znatan dio te populacije, van svake sumnje više od 10 %, s velikim oduševljenjem je dočekao ustašku vlast. Ipak, najveći dio tih ljudi se, poput većine ostalog stanovništva, do jeseni 1941. godine odmakao od ustaške vlasti. Sve veći pritisak na građane tog područja, mahom seljake, bilo da se radilo o ekonomskom pritisku ili o slanju mladića u Bosnu, rezultirao je jačanjem otpora ustaškoj vlasti. Veliki obol jačanju pokreta otpora dale su tradicija seljačkih buna i Radićevog nauka koji se, između ostalog, očitovao kroz dosljedan antiklerikalizam i antigermanizam. Stanovništvo tog dijela Hrvatske podijelilo se na dva nepomirljiva tabora tako da ne treba čuditi mjera kakav je bio proglas zapovjednika UNS-a, Maksa Luburića, od 19. 9. 1943. objavljen u listu “Hrvatski tjednik”:

  1. Za svako kidanje telefonske žice strijeljat ćemo na licu mjesta 10 osoba iz okolice.
  2. Za svaki napadaj na državne zgrade, kidanje željezničke pruge, strijeljat ćemo 50 osoba bez obzira gdje se to dogodilo.
  3. Za svakog ubijenog ustašu, domobrana ili njemačkog vojnika strijeljat ćemo 100 osoba iz okolice mjesta, gdje je ubojstvo izvršeno.
  4. Za svaku suradnju s partizanima strijeljat ćemo dotičnog, njegova će porodica biti otpremljena u sabirni logor, a imovina zaplijenjena u korist Hrvatske Države.

Premda u tom području nisu bile vođene velike borbe, svako iole veće mjesto u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, osobito u zagrebačkom prstenu, kraj rata dočekat će s desecima palih boraca NOB-a i civilnih žrtava fašističkog terora. Istovremeno su dobro organizirane jedinice X. korpusa uspjele prikupiti spiskove suradnika okupatora s kojim se kanilo obračunati nakon oslobođenja, premda su mnogi od tih izdajnika, u tihom podzemnom ratu na tom području, još tijekom rata bili eliminirani od strane mladih SKOJ-evskih aktivista.

Završnica rata i prvi poslijeratni dani predstavljaju izvor mnogih umjetnih proturječja za koje jednaku odgovornost snose jugoslavenska i suvremena hrvatska historiografija. Prva prešućivanjem tih događaja, dok je potonja, premda su je nerijetko činili bivši pripadnici NOP-a u skladu s vladajućom dogmom o pomirbi Hrvata, svu pažnju nastojala usmjeriti na sukob sa srpskim nacionalnim korpusom. Otuda podmukle kritike Titovog rukovodstva koje je, kako oni tvrde, svjesno prvenstvo ulaska u Zagreb prepustilo srpskim jedinicama, dok su borci X. korpusa na ulazak u Zagreb morali čekati dva dana. U tom maglovitom međuprostoru nestala je i istina o kažnjavanju okupatorskih suradnika nakon ulaska partizana u Zagreb. Zaključak bi trebao biti da su ubojstva počinili borci srpskih jedinica, neprekidno se govori o “ubijenim Hrvatima“, premda je poznato da su borbene jedinice vrlo rijetko ubijale zarobljene neprijatelje, a još manje civile, jer su se nakon borbe odmarale, popunjavale i pripremale za nove zadatke. Jedan od rijetkih suprotnih primjera predstavljaju događaji u Širokom Brijegu u februaru 1945. godine kad su borci 11. brigade NOV-a, mahom Hrvati s otoka i obale Dalmacije, kaznili širokobriješke fratre zbog aktivnog učešća u borbama protiv partizana, koje su rezultirale pogibijom od oko 200 partizanskih boraca. Prema tvrdnjama bosanskih partizana: “Dalmatince se jednostavno nije moglo obuzdati“.

Stoga se za kažnjavanje suradnika okupatora u Zagrebu i okolici može reći da je predstavljalo završnu fazu unutarhrvatskog sukoba, započetog od strane ustaša tijekom okupacije, te da su ga proveli isključivo pripadnici hrvatskog naroda.

Ne ulazeći u opravdanost tih postupaka – ubrzo su bili uspostavljeni sudovi koji su na jednodnevnim suđenjima izrekli mnoštvo presuda, uključujući i stotine smrtnih kazni – ostaje otvoreno pitanje da li se moglo postupiti drugačije. Premda mnoštvo bivših partizana tvrdi da te ljude, ustaše, nije bilo moguće preodgojiti, primjer sovjetskog pristupa govori suprotno. Borbene jedinice Crvene armije u stopu su pratile jedinice NKVD-a i na samom poprištu bitke preuzimale zarobljenike. Nikakvih većih ubijanja nije bilo, niti je moglo biti. Nepisana pravila ratovanja, koja su upražnjavale sve zaraćene vojske, nalagala su da se tijekom borbi pojedinci i manje grupe neprijateljskih zarobljenika jednostavno ubijaju. Nakon otvaranja sovjetskih arhiva 90-ih godina, moglo se vidjeti da je svaki zarobljenik imao dosje od 20 do 200 stranica. Ukoliko se radilo o građaninu SSSR-a, on je prošao proces filtriranja te je nakon toga najčešće bio obučen u uniformu Crvene armije i poslan u prve borbene redove. Ovo je osobito važno zbog pristupa, osobito raširenog unutar kvaziljevičarske inteligencije, slijedom kojeg se podmeće da bi pripadnici neprijateljskih formacija doživjeli daleko goru sudbinu da su umjesto partizana pali u ruke Crvene armije. Postoji određen broj hrvatskih desničarskih historičara koji znaju da je to netočno – koji znaju da bi se ustaše bolje provele sa Staljinom nego s Titom.

Kakvi se praktični zaključci mogu izvući iz događaja iz 40-ih godina XX. stoljeća? Situacija u današnjoj Evropi je neutješna. Ona svakim danom sve više liči na prvu polovicu 40-ih godina. Evropa se ponovno pretvara u veliko reakcionarno more pritisnuto njemačkom čizmom. U osobito teškom položaju naći će se mali narodi. S druge strane, reakcija je iz historije XX. stoljeća izvukla pravilne zaključke. Koristeći se rezultatima naučno-tehničkog progresa, povećala je udio privilegiranog stanovništva u svakoj zemlji ponaosob, dok ostatak stanovništva nije, zasad, stavljen u bezizglednu situaciju koja bi ga mogla prisiliti na borbu. A i sama borba je stavljena izvan zakona izglasavanjem rezolucije o osudi “komunističkog totalitarizma“. Rezolucije za koju su glasali svi evroparlamentarci iz Hrvatske, uključujući i “lijeve“ SDP i IDS. Na horizontu nema svjetla, nema sovjetske crvene zvijezde koja je 1945. godine evropskim narodima donijela slobodu, donijela mogućnost za novi početak.

Odgovornost za ovakvu situaciju isključivo leži na evropskoj ljevici. Ona je nakon rata imala realne mogućnosti za izgradnju nove Evrope iz koje bi ultimativno bio protjeran srednjovjekovni mrak. Ona je to odbila te se posredno i neposredno, skrivajući se iza mnoštva floskula, stavila u službu reakcije.

Nade ipak ima. Prvi put nakon punih sedam desetljeća, Evropa postupno dolazi u situaciju gdje će morati živjeti od vlastitog rada. Dolaskom Trumpa na vlast, odnosno dodatnim ubrzanjem procesa izgradnje ekonomski samodostatnog američkog društva, Evropljani više neće biti u stanju živjeti na račun antikomunizma i antiruskog sentimenta američkih elita. Još veću “prijetnju“ današnjoj Evropi predstavljaju emancipacijski procesi u zemljama Azije i Afrike koje je sve teže eksploatirati. Na taj način će se problem odnosa rada i kapitala u dogledno, ne tako daleko, vrijeme napokon vratiti u Evropu. I on će morati biti riješen. Na lijevim snagama Evrope, svake zemlje ponaosob, leži zadatak osmišljavanja metoda borbe za izgradnju društva dostojnog čovjeka. Evropskim narodima trebat će ličnosti koje će, osim na ekonomskom prosperitetu vlastitih naroda, aktivno raditi i na njihovom kulturnom preobražaju.

 

Azur Sejdić


Hit Counter by http://yizhantech.com/