Okupili smo se na mjestu na kojem je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu podnio Josip Broz Tito i istaknuo dva glavna pravca djelovanja Komunističke partije. Jedan je borba protiv fašizma – borba za nacionalnu slobodu. Drugi je klasna borba – borba za pravednije društveno uređenje. Uskoro je počeo Drugi svjetski rat u kojem je Komunistička partija djelovala u oba zacrtana pravca. Na našim prostorima nije organiziran pokret otpora. Pokreti otpora žele pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje. Mi se nismo htjeli vraćati na staro. Na našim se prostorima vodio narodnooslobodilački rat: istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvijala nova vlast i stvarao novi društveni sustav – socijalizam.
Komunistička partija i Tito su simboli antifašizma i socijalizma. To trebaju biti dva glavna pravca i našeg djelovanja. Jednakim žarom trebamo voditi obje bitke. Boriti se za ideje antifašizma i boriti se za ideje socijalizma i radničkog samoupravljanja. Fašizam i kapitalizam su neraskidivo povezani. Fašizam se u korijenu može sasjeći samo udarom na ono što ga rađa i hrani, a to je kapitalizam.
Simbol fašizma je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, ali kad se pruće poveže u snop teško ih je polomiti. Pojedinac je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na nacionalno jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas. Obmanjuju nas da nas ugrožavaju oni koji nisu naša nacija i da je naša snaga u nacionalnom zajedništvu i jedinstvu.
Zar je moguće zajedništvo i jedinstvo onih koji imaju besramno mnogo i onih koji imaju ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i o utjecaju u društvu, o razini moći? Kapitalističko društvo nije idila zajedništva i jedinstva, kapitalističko društvo je klasno društvo, društvo u kojem većina živi (ili pokušava živjeti) od svog rada i u kojem manjina živi od tuđeg rada. U fokus javnosti, prvenstveno radništva, moramo vratiti klasna pitanja: svijest o klasi, o klasnim interesima, o revolucionarnom potencijalu radničke klase.
Kad se nacija nasilu harmonizira, to ne vodi ničem dobrom. Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma koja proizlazi iz suprotstavljenih interesa rada i kapitala. Kako se radništvo ne bi ujedinilo, organiziralo i solidariziralo, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što je kriza dublja to se o nacionalnom jedinstvu i nacionalnim interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.
Komunistička partija Hrvatske svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. To i nama danas mora biti ideja vodilja. Ne treba nam nacionalno jedinstvo jer nacija nije ugrožena, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući dan osnutka Komunističke partije Hrvatske, podsjetimo se još jedanput da je fašizam dijete kapitalizma i da svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički. Antifašizam je klasna borba.
Smrt fašizmu, sloboda radnom narodu!
