Archive for Tito

SRP SPLITA OBILJEŽIO 77. GODIŠNJICU STRADANJA PRVOG SPLITSKOG ODREDA

Socijalistička radnička partija Splita današnjim polaganjem cvijeća na spomenik na Plokitama u Splitu, mjesta s kojeg je odred krenuo u partizane, te na spomenik na stratištu u Ruduši kod Sinja, gdje je odred strijeljan od fašista, obilježila je godišnjicu stradanja boraca Prvog splitskog partizanskog odreda, izražavajući duboko poštovanje i zahvalnost prema mladosti koja je vođena idealima slobode, mira, jednakosti i pravde gotovo goloruka krenula na fašističku neman položivši svoje mlade živote za humanije društvo u kojem čovjek nikada više neće biti rob.

Ovih dana, 77 godina od tragične pogibije mladih heroja, podsjećamo vlast na nepravedno zaboravljenu mladost i njenu veliku žrtvu za slobodu, no upravo se „nemar vlasti“ potpuno uklapa u njen konačni otklon od antifašizma i njegovih civilizacijskih vrijednosti, čiji je jedini krimen da je uspješno vođen od malene, ali dobro organizirane Komunističke partije na čelu s Titom.

I ovom prilikom izražavamo protest vladajućoj politici koja toleriranjem profašističkog divljanja kroz zapjenjeni nacionalizam, ksenofobiju, rasizam, mržnju i netoleranciju svake vrste, čime se sve manje poštuje, cijeni i podupire antifašizam, dolazi u koliziju s vlastitim Ustavom, duboko vrijeđa sve žrtve, patnju i uspješnu borbu naroda za slobodu.

Tako je i ova mladost, dajući svoj život za slobodu i ideale progresivnog društva, doživjela ponovnu egzekuciju kao kolateralna žrtva takve politike. To potvrđuje i ovogodišnje, već „tradicionalno“ vandalsko uništavanje spomen ploče na Plokitama, kao i mnoge druge za koje nikada nitko nije odgovarao.

Split, 26. 08.2018.

Gradska organizacija Split

Obilježavanje dana osnutka Komunističke partije Hrvatske – Anindol, 1. 8. 2018.

Okupili smo se na mjestu na kojem je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu podnio Josip Broz Tito i istaknuo dva glavna pravca djelovanja Komunističke partije. Jedan je borba protiv fašizma – borba za nacionalnu slobodu. Drugi je klasna borba – borba za pravednije društveno uređenje. Uskoro je počeo Drugi svjetski rat u kojem je Komunistička partija djelovala u oba zacrtana pravca. Na našim prostorima nije organiziran pokret otpora. Pokreti otpora žele pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje. Mi se nismo htjeli vraćati na staro. Na našim se prostorima vodio narodnooslobodilački rat: istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvijala nova vlast i stvarao novi društveni sustav – socijalizam.

Komunistička partija i Tito su simboli antifašizma i socijalizma. To trebaju biti dva glavna pravca i našeg djelovanja. Jednakim žarom trebamo voditi obje bitke. Boriti se za ideje antifašizma i boriti se za ideje socijalizma i radničkog samoupravljanja. Fašizam i kapitalizam su neraskidivo povezani. Fašizam se u korijenu može sasjeći samo udarom na ono što ga rađa i hrani, a to je kapitalizam.

Simbol fašizma je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, ali kad se pruće poveže u snop teško ih je polomiti. Pojedinac je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na nacionalno jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas. Obmanjuju nas da nas ugrožavaju oni koji nisu naša nacija i da je naša snaga u nacionalnom zajedništvu i jedinstvu.

Zar je moguće zajedništvo i jedinstvo onih koji imaju besramno mnogo i onih koji imaju ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i o utjecaju u društvu, o razini moći? Kapitalističko društvo nije idila zajedništva i jedinstva, kapitalističko društvo je klasno društvo, društvo u kojem većina živi (ili pokušava živjeti) od svog rada i u kojem manjina živi od tuđeg rada. U fokus javnosti, prvenstveno radništva, moramo vratiti klasna pitanja: svijest o klasi, o klasnim interesima, o revolucionarnom potencijalu radničke klase.

Kad se nacija nasilu harmonizira, to ne vodi ničem dobrom. Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma koja proizlazi iz suprotstavljenih interesa rada i kapitala. Kako se radništvo ne bi ujedinilo, organiziralo i solidariziralo, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što je kriza dublja to se o nacionalnom jedinstvu i nacionalnim interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.

Komunistička partija Hrvatske svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. To i nama danas mora biti ideja vodilja. Ne treba nam nacionalno jedinstvo jer nacija nije ugrožena, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući dan osnutka Komunističke partije Hrvatske, podsjetimo se još jedanput da je fašizam dijete kapitalizma i da svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički. Antifašizam je klasna borba.

Smrt fašizmu, sloboda radnom narodu!

TRIBINA: ANTIFAŠIZAM I POVIJESNI REVIZIONIZAM

U Grohotama na otoku Šolti, u subotu, 30. 06. 2018., u organizaciji Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, u suradnji s Antifašističkom inicijativom Šolte, održana je, u prostoru općinske vijećnice, tribina  pod nazivom „Antifašizam i povijesni revizionizam“.

Prije tribine položen je vijenac na spomenik palim borcima NOB-a  i žrtvama fašističkog terora  u Grohotama.

Tribinu su pred sedamdeset posjetilaca u ime organizatora pozdravili Krešimir Sršen, predsjednik ZUABA- SDŽ, zatim Nikola Cecić Karuzić, načelnikOpćine Šolta, i Juraj Krstulović, potpredsjednik SABA Hrvatske.

Moderator tribine bio je dr. sc. Zoran Radman, inače Šoltanin, koji je uvodnom temom „Šolta u NOR-u“ otvorio tribinu, a govorili su doc. dr. sc. Dragan Markovina, „Antifašizam i antifašizam danas“, zatim doc. dr. sc. Pavle Vukčević, „Moralne pretpostavke antifašizma“, dok je prof. Mate Nikolić predstavio izlaganje povjesničara Gorana Korova o antifašizmu u ostalim zemljama ex-Jugoslavije, te na kraju bivši predsjednik RH, Stjepan Mesić, sa završnim izlaganjem „Antifašizam i povijesni revizionizam“.

Na skupu su bili prisutni i članovi SRP-a. Ispred splitskog SRP-a učesnik tribine bio je Pavle Vukčević te članovi GO SRP Kaštela: predsjednica Vesna Ugrina i Marko Veselinović.

Nakon tribine uslijedilo je zajedničko druženje učesnika.

 

Dr. sc. Zoran Radman:

UVODNO IZLAGANJE

Kada sam razgovarao o ideji da organiziramo tribinu „Antifašizam i povijesni revizionizam“, kao i u toku same pripreme tribine, susreo sam se s komentarima: „Do kada ćemo više o povijesti, o ustašama i partizanima… Imamo ozbiljnih životnih problema koje treba rješavati ….itd.“

Nažalost, priča o Drugom svjetskom ratu, odnosno o „ustašama i partizanima“ kako se to danas uvriježilo kazati, nije samo priča  o onom što se događalo prije 70 i više godina na ovim prostorima. To je priča i o današnjoj Hrvatskoj. Ta priča, odnosno problem povijesnog revizionizma, sadržan u samoj sintagmi „ustaše i partizani“, nametnut je hrvatskom društvu i ide prema marginalizaciji i difamaciji partizanskog pokreta s jedne i revitalizaciji NDH s druge strane. On se povezuje i s nastojanjem da se izbriše iz sjećanja sve što je povezano s društvenim sustavom socijalizma i delegitimira simbolično nasljeđe bivše države, što je bilo vidljivo u oštećivanju, u uništavanju oko polovice antifašističkih memorijala u Hrvatskoj. Kroz tu priču i u vezi te priče proteže se besmislena krilatica o „dva totalitarizma“ čime se želi izjednačiti nacifašistički zločinački režim NDH sa socijalističkim društveno-političkim sustavom u Jugoslaviji, koji se prema recentnim politološkim kriterijima ni ne može smatrati totalitarnim, premda je imao obilježja autoritarnog sustava, u ranoj fazi više, a kasnijoj sve manje. Iza ovoga se krije jedna nazadna, zatvorena, konzervativna ideologija, koju nažalost podupire dio crkvenih krugova, gdje revizija povijesti Drugog svjetskog rata služi za povijesnu kontekstualizacju, iz čega je vidljiva duboka podijeljenost hrvatskog društva.

Stoga se mora pokazati što je povijesna istina, jer je javnost bombardirana golemom količinom laži. To je naročito došlo do izražaja nakon ulaza Hrvatske u Europsku uniju. Danas smo zemlja u koju se upire prstom od strane Njemačke, Vijeća Europe, američkog State Departmenta, čak i od austrijskih biskupa, kao u zemlju u kojoj se revitalizira fašizam. Iz dana u dan, suočeni sa sve agresivnijom propagandom povijesnih revizionista koji uvjeravaju kako su pravi zločinci bili Titovi partizani.

Potrebno je i dalje naglašavati da bi se bez antifašističke borbe Hrvatska našla na strani poraženih te da bi se, sukladno odlukama Velike trojice na Jalti, našla u sastavu obnovljene Kraljevine Jugoslavije, bez Istre, Zadra i većeg dijela otoka. Neshvatljivo je i gotovo apsurdno falsificiranje povijesti kojim se nastoji svrstavati Hrvatsku na stranu onih koji su izgubili rat. Ekstremni desni nacionalisti, koji Hrvatsku guraju u tabor pobijeđenih, štete Hrvatskoj i guraju je u već viđenu izolaciju. To nisu nikakvi domoljubi kakvima se predstavljaju jer istinski domoljubi vide Hrvatsku u pobjedničkom, antifašističkom bloku i ističu značaj ratnog antifašizma, promičući vrijednosti antifašizma danas, budući da se za antifašističke vrijednosti i danas potrebno boriti. Jer od nekih 14 karakteristika fašizma koji ističe dr. Lawrence Brit, mnoge se može prepoznati oko nas, u našem društvu i šire.

Obzirom da se ova tribina održava na Šolti, koristim priliku da iznesem nekoliko činjenica o Šolti u NOR-u. Više o tome je napisano u našoj šoltanskoj Monografiji.

Za kratkotrajnog „aprilskog rata“ 1941. godine i nakon proglašenja NDH, narodni zastupnik HSS-a, dr. Josip Berković, iz Splita je telefonski nazvao sve predsjednike općina i naredio im da se stave u službu NDH, a već 11. travnja talijanska torpiljarka uplovila je u Stomorsku na Šolti gdje je iskrcala vojsku i materijal.

Za Šoltu, kao i za ostatak Dalmacije, važno je bilo potpisivanje Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. o određivanju granica između NDH i Italije, kojima se poglavnik NDH Ante Pavelić odrekao većeg dijela Dalmacije i gotovo svih otoka. Veleizdajnički akt nove „hrvatske države“ bolno je primljen u srcima ljudi kao izdaja Dalmacije. Izdajničkim aktom NDH i Šolta je anektirana od fašističke Italije, što je bitno ojačalo antifašističku motiviranost otočana.

Kapitulacija Jugoslavije i okolnosti koje su uslijedile nisu zatekle nespremne šoltanske komuniste. Formiran je na Šolti prvi Općinski komitet Komunističke partije od šest članova na čelu s Antonom Vidanom.

Početkom kolovoza 1942., u partizanske jedinice na kopnu odlazi prva grupa od oko deset šoltanskih boraca, a prvih dana studenoga 1942. oko 100 boraca.

Odlasci Šoltana u oružanu borbu izazvali su masovne represalije i odmazdu okupatora. Tako su fašisti u studenome 1942. godine pojačali teror nad stanovništvom dovodeći na otok kaznenu ekspediciju od oko 400 crnokošuljaša. Uhapsili su više od stotine talaca i sproveli ih u splitski zatvor gdje su bili podvrgnuti mučenjima. Dana 25. studenoga, Talijani su uhapsili sekretara Komiteta Antu Vidana koji je nakon višednevnog zvjerskog mučenja strijeljan na splitskom groblju.

U proljeće 1943., Talijani su ponovno otjerali u koncentracijske logore velik broj stanovnika, pripadnika NOP-a i članova partizanskih obitelji.

U kolovozu 1943. godine odlazi sa Šolte i peta grupa od 36 Šoltana u partizane. U međuvremenu je bilo i pojedinačnih odlazaka u borbu. Do kapitulacije Italije, u partizane je otišlo oko 140 Šoltana i Šoltanki.

Nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943., formirana je partizanska četa „Ante Vidan“ koja je ušla u sastav 1. otočne, potom 12. dalmatinske brigade. Krajem listopada, formira se Bračko-šoltanski narodnooslobodilački partizanski odred u čiji sastav sa Šolte ulaze dvije čete, koje su od konca studenoga u sastavu 12. dalmatinske brigade. Formirana je također i Šoltanska flotila od četiri patrolna čamca.

Kad su potkraj 1943., zauzimanjem poluotoka Pelješca i Korčule, Nijemci ugrozili srednjodalmatinske otoke, jedinice koje su branile Šoltu povukle su se na Vis.

Evakuacija stanovništva Šolte započela je 31. prosinca 1943. preko otoka Visa, a odatle savezničkim vojnim transportnim brodovima do prihvatilišta Bari u Italiji. Iz Barija, zbjeg je odveden u mjesto Santa Maria di Leuca, odakle je nakon 20 dana zadržavanja savezničkim brodovima prebačen u Egipat u logor El Shatt na Sinaju.

Prema raspoloživim podacima, među prognanima sa svog ognjišta bilo je ukupno 1.825 Šoltana, od toga u El Shattu 939 Šoltana.

Šoltu je, 13. siječnja 1944., zauzela četa Nijemaca iz sastava 264. divizije. Nedugo zatim, 19. ožujka, snage NOV-a s Visa, uz pomoć jednog bataljuna i avijacije Saveznika, likvidirale su njemački garnizon u Grohotama koji je brojio oko 140 vojnika i oficira, zarobivši 100 vojnika i dva oficira.

Ovdje je potrebno naglasiti da je savezničko bombardiranje, koje je u sklopu nove akcije izvedeno na dan sv. Josipa 19. ožujka 1944., Grohotama nanijelo znatne gubitke.

Nakon prepada, Nijemci su prebacili na otok dvije ojačane čete 892. puka 264. divizije i organizirali protudesantnu obranu uz osiguranje artiljerijske podrške s Čiova.

Vidjevši da je i preostali dio stanovništva na otoku odan NOP-u, okupator se odlučio na krajnje represivne mjere. Cjelokupno stanovništvo s otoka deportirano je u Split. Tako je Šolta, možda prvi put u svojoj povijesti, nasilno iseljena.

Dana 9./10. svibnja 1944. godine, I. dalmatinska udarna brigada i III. bataljon XII. Brigade, u kombinaciji s pomorskim i zračnim snagama, izvršili su ponovni napad na utvrđenja na otoku nanijevši  neprijatelju velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Neprijatelj je imao 107 mrtvih, a 52 su zarobljena. Gubici snaga NOV-a su bili dosta veliki – 40 mrtvih i 129 ranjenih boraca.

U sklopu operacija za oslobođenje Dalmacije, neposredno nakon oslobođenja Supetra 20. rujna, štab 12. dalmatinske brigade organizirao je napad koji je krenuo tijekom noći 22./23. rujna prema njemačkim jako utvrđenim položajima. Međutim, njemačka vojska napustila je Grohote i u luci Rogač ukrcala se na brodove za Split. Na izlazu iz luke, napali su ih i potopili britanski brodovi. Mali dio Nijemaca uspio je doplivati na obalu i predati se jedinicama 12. dalmatinske brigade.

Šolta je vojnički oslobođena, ali na otoku nije bilo niti jednog stanovnika. Sve Šoltane Nijemci su u svibnju 1944. protjerali u logore i izgnali u Bosnu i Slavoniju, jer je postojao dogovor između vlade NDH i zapovjednika 2. oklopne armije, generala Rendulića, da se nasilno rasele svi Hrvati sa Šolte, Brača, Hvara, Korčule, Pelješca, Mljeta i Dubrovačkog primorja i to područje nasele Paveliću vjerni podanici.

Znači, izdajnička NDH imala je namjeru raseliti nas zauvijek. Na sreću, nacisti i njihovi sateliti ustaše, koji su bili nešto najgore i najužasnije što se dogodilo čovječanstvu, poraženi od strane antifašističke koalicije u kojoj su veliki obol dali hrvatski partizani u okviru NOP-a Jugoslavije.

U četverogodišnjoj borbi, Šolta je dala i davala sve što je mogla. Sa Šolte je u partizane otišlo 850 boraca ili 26% od ukupnog stanovništva. U toj teškoj, krvavoj epopeji, na raznim bojištima ostavio je svoj mladi život 141 borac sa Šolte. Njihovi znani i neznani grobovi rasuti su po bespućima planina bivše Jugoslavije, mnogi su nestali u vodama Neretve, Sutjeske, Tare, u dubinama Jadrana, na prilazima Mostaru, Kninu, Splitu, Rijeci, Trstu i ostalim ratnim poprištima. Još 47 Šoltana pali su kao žrtve terora okupatora u logorima i internaciji, poginuli od nagaznih mina ili umrli u zbjegu.

Na kraju, radi povijesne istine, treba iznijeti i događaje na Šolti koji se mogu povezati s Narodnooslobodilačkim pokretom, a koji se nisu smjeli dogoditi, jer predstavljaju zločin u ratu koji baca sjenu na NOP. U razdoblju od 18. kolovoza do 21. rujna 1943. godine, ubijeno je na Šolti šest osoba i bačeno u jamu na Rudinama, između Grohota i Gornjeg Sela.

U Šolti su, u spomen na poginule u Narodnooslobodilačkom ratu, u svim naseljima, u različitim vremenskim odmacima, postavljani spomenici. Nakon višestranačkih izbora 1990., promjenom vlasti, u eri ničim opravdanog vandalskog odnosa prema spomenicima NOB-a diljem Hrvatske, šoltanski spomenici ostali su na svojim mjestima. Izuzetak je spomenik u Srednjem Selu (koji je oskrnavljen skidanjem zvijezde petokrake), međutim, pouzdano se zna da to nije djelo Šoltana.

Danas se na brojne načine i u brojnim prilikama nasrće na antifašistički pokret, na njegova obilježja i sudionike, a s druge strane pokušava se rehabilitirati NDH. Aktualni radikalni desni povijesni revizionizam kroz reviziju povijesti želi prikazati ustaše kao borce za naciju i državu do 1991., negirajući pozitivnu jezgru iz tradicije hrvatske ljevice, što je proklamirala pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. To je danas vidljivo iz zahtjeva da se iz Ustava izbaci ZAVNOH, odnosno antifašizam, kao jedno od ustavnih utemeljenja.

Dovođenjem u pitanje antifašističkog pokreta i njegovih simbola, vođa i pripadnika, dovodi se u pitanje antifašistička borba i državnost Republike Hrvatske koja je postupno oblikovana Ustavima iz socijalističkog razdoblja od 1947.g. do, konačno, Ustava iz 1974.g. kojim je Republika Hrvatska utemeljena kao država, što devedesetih postaje osnova priznanja neovisnosti Hrvatske.

Ovim nastojanjima se, a što je krucijalno, dovodi u pitanje Ustav (22. prosinca 1990.) kojim je utemeljena Republika Hrvatska, odnosno dovodi se u pitanje samo ustavno i političko utemeljenje Republike Hrvatske za koju se narod na referendumu o hrvatskoj samostalnosti izjasnio ZA, za koju se narod borio u Domovinskom ratu i koja je međunarodno priznata.

Derogiranjem antifašističkog temelja u izvorišnim osnovama Ustava, to više u konstitutivnom smislu ne bi bila ova Republika Hrvatska, jer se time njen unutrašnji i međunarodni legitimitet dovodi u pitanje.

Na kraju, želim spomenuti da ova tribina ima za cilj pridonijeti promicanju javne diskusije koje treba s razine prijepora o činjenicama ići prema dijalogu  o interpretacijama, i to radi sadašnjosti i budućnosti, kako bi se snažnije i kvalitetnije nastavio proces suočavanja s prošlošću, a što obuhvaća široki spektar koji se odnosi na  rekonstrukciju uzroka ratova i konflikta.

U svakom slučaju, revizija je proces i prihvatljiva je, ali bez revokacije istine, odnosno revizionizma neospornih povijesnih činjenica, jer se onda dolazi do rehabilitacije zla.

Na kraju, želim naglasiti da je antifašizam aktualan i danas, jer se danas mora suprotstavljati suvremenom fašizmu, mržnji prema migrantima, dizanju žica na granicama, odvajanju djece od roditelja i trpanju djece u kaveze, fašistoidnim pojavama u nizu zemalja Europske unije, posebno onim istočnima… Zašto policija puca na migrante, baca dijete pod kotače teretnog vlaka, zašto se traži uskraćivanje prava manjinama, otkud suprotstavljanje zaštiti žena od nasilja, otkud nasilje nad umjetničkim slobodama i sl.? Antifašizam je aktualan i stoga što, na primjer, na HTV-u nacisti nisu nacisti i tamo se ne ističu heroji i mladost čitavog svijeta koja je te monstrume zaustavila, kao što je slučaj kod civiliziranih naroda. Antifašizam je potreban jer se na javnoj televiziji daje prilika kojekakvim budalama da javno govore kako je Jasenovac bio radni logor, a ne stratište desetaka tisuća nevinih ljudi, žena i djece. Antifašizam je potreban jer se kod nas ne obilježava Dan pobjede nad fašizmom kao u čitavom civiliziranom svijetu.

Antifašizam je potreban, jer je u proteklih pola godine oskrnavljeno još osam partizanskih spomenika i nadgrobnih obilježja žrtava ustaškog ili nacifašističkog terora u Zavojanima, Makarskoj, Rijeci, Zagrebu, Dugom Ratu, Šibeniku, Kastavu i Dubravi.

Antifašizam treba promicati i danas, jer se radi o idejama dobra naspram najvećeg zla, koje se opet nazire, a za koje su izgubili živote i bili spremni umrijeti hrvatski partizani i drugi rodoljubi dijelom svijeta. Antifašizam treba nastaviti širiti u društvu bez obzira koliko su  jake snage ekstremne radikalne desnice.

Antifašizam nije političko pitanje – ono je prvenstveno etičko i civilizacijsko pitanje, pitanje borbe za slobodu.

Goran Korov:

ANTIFAŠIZAM U OSTALIM ZEMLJAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE

Što se tiče antifašizma u ostalim republikama bivše Jugoslavije, svugdje su, pod utjecajem novog nacionalistički inspiriranog narativa, tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije bile podvrgnute reviziji u većoj ili manjoj mjeri. U Srbiji je tijekom 1990-ih partizanski pokret bio toleriran, ali je rehabilitacija Ravnogorskog pokreta uzimala sve više maha. Pozivajući se na savezničko priznavanje (do Teheranske konferencije 1943., na kojoj je partizanski pokret priznat kao jedini legitimni oslobodilački pokret u okupiranoj Jugoslaviji), zagovaratelji pokreta pod vodstvom Draže Mihailovića prešućivali su ili umanjivali otvorenu suradnju četnika sa snagama Wehrmachta  ili s talijanskom vojskom, ovisno o okupacijskoj zoni. U kontekstu isticanja žrtava po nacionalnosti, stavljajući naglasak na žrtve srpske nacionalnosti, bio je primjetan i val podizanja kapelica u krugu memorijalnih područja građenih za vrijeme socijalizma. Na taj su način sagrađene kapelice u krugu spomen-obilježja Sremski front kraj Adaševaca, spomen-park Bubanj kraj Niša, spomen-park Ostra kraj Čačka i ostali. Proteklih godina, najviše su maha uzeli pokušaji sudskih rehabilitacija pojedinih kolaboratora, poput Milana Nedića, predsjednika tzv. Vlade narodnog spasa, i već spomenutog Draže Mihailovića. Iako partizanski pokret u Srbiji nije demoniziran do te mjere da njegova obilježja nisu komemorirana i da se ne obnavljaju, ipak je u najvećoj mjeri samo „prigodničarskog karaktera“.

Iako se u Bosni i Hercegovini antifašizam u javnom prostoru često ističe kao dio politike BiH, situacija je isto uglavnom „prigodničarska“. Antifašistički spomenici su uglavnom zapušteni (spomern-park Vraca u Sarajevu), a oni obnovljeni financirani su uglavnom iz inozemnih sredstava raznih nevladnih udruga – posljednji primjer je obnova Partizanskog spomen-groblja u Mostaru, dok su ranijih godina obnovljeni spomen-muzeji bitke na Neretvi kraj Jablanice, Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu i ostali, ali problem koji su za sobom ostavila ratna opustošenja jesu manjak originalnih eksponata koji su tijekom rata uglavnom bili uništeni ili ukradeni. I dok su antifašistički spomenici u krajevima s hrvatskom većinom uglavnom uništeni, u Republici Srpskoj su uklopljeni u novi narativ. Spomen-kompleks bici na Kozari ili spomen-park Šušnjar ističu se isključivo kao mjesta stradanja Srba, mada su među stradalnicima bili i pripadnici ostalih nacionalnosti. U Republici Srpskoj je afirmacija Ravnogorskog pokreta također uzela maha, što se vidi u nekoliko spomenika podignutih Draži Mihailoviću ili spomenika posvećenog ravnogorskim četnicima u Trebinju. U bošnjačkom se narativu antifašizam ističe iako ima pokušaja da se pojedini bošnjački kolaboracionisti rehabilitiraju. Od prošle je godine poznat slučaj imenovanja jedne osnovne škole u Sarajevu po Mustafi Busuladžiću, istaknutom intelektualcu antisemitskih stavova i kolaboracionistu s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata.

U Crnoj Gori antifašizam je relativno dobro ukalupljen u državne strukture iako je u valu nacionalizma i tamo bilo pokušaja da se rehabilitira četnički pokret. Dan državnosti Crne Gore jest 13. srpnja, datum kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu priznata kao suverena država i datum kada je izbio antifašistički ustanak u Crnoj Gori 1941., tzv. Trinaestojulski ustanak. Iako su 1990-ih pojedine ulice, imenovane po partizanima i revolucionarima, bile preimenovane, spomenici i spomen-obilježja posvećeni NOB-u uglavnom se održavaju. Pokušaj izgradnje spomenika četničkom vojvodi i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću 2015. godine nije uspio. Vlada Crne Gore je zabranila projekt, a pripremljeno postolje srušeno. Međutim, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori značajno doprinosi anti-antifašizmu radeći na rehabilitaciji Ravnogorskog pokreta i kanonizirajući pojedine svećenike koji su djelovali tijekom Drugog svjetskog rata, a poznato je da su propagirali otvorenu suradnju s talijanskim i njemačkim fašistima.

Situacija na Kosovu je takva da javnost i vladajuća garnitura zagovaranje antifašizma poistovjećuju s jugoslavenskim partizanima i Narodnooslobodilačkom borbom, odnosno zagovaranje antifašizma poistovjećuje se s tobožnjim dozivanjem neke nove jugoslavenske zajednice. Spomenici NOB-a na Kosovu su zapušteni, a neki su i uništeni, posebno ako su bili posvećeni revolucionarima ili žrtvama srpske ili crnogorske nacionalnosti. Tako je npr. postojalo zajedničko spomen-obilježje Bori Vukmiroviću i Ramizu Sadiku, dvojici revolucionara s Kosova i Metohije, koje su fašisti strijeljali. Boro i Ramiz su tijekom socijalizma bili simbol srpsko-crnogorsko-albanskog bratstva i jedinstva. Međutim, vandali su na njihovom zajedničkom spomeniku uklonili bistu Bore Vukmirovića dok je preostala samo bista Ramiza Sadika.

U Makedoniji su antifašizam i Narodnoosloboidlčka borba uglavnom ostali općeprihvaćeni u javnom i političkom narativu kao temelji suvemene makeodnske države i ostali istaknuti kao važan period u emancipaciji makedonskog naroda. Najvažniji datum koji se proslavlja u Makedoniji je 2. kolovoza, dan kada je započeo Ilindenski ustanak protiv osmanske vlasti 1903. godine i dan kada je 1944. godine u manastiru sv. Prohor Pčinjski održano Prvo zasjedanje Antifašističkog sobranja narodnog oslobođenja Makedonije, na kome su udareni temelji suvremene Makedonije. Dan ustanka naroda Makedonije, 11. listopada, i danas je nacionalni praznik; spomen-obilježja se održavaju i u većini ih slučajeva redovno posjećuju predstavnici lokalne vlasti, a imena ulica nakon 1990. nisu previše mijenjana. Unatoč tome, narativ o NOB-u ipak je bio prilagođen novoj klimi nakon 1990. godine pa se makedonski antifašiostički pokret često nastoji prikazati kao pokret samostalan od vodstva Komunističke partije Jugoslavije, stavljajući naglasak na izoliranost Makedonije od centralnih zbivanja NOB-a u Jugoslaviji koncentriranih uglavnom u središnjim i sjevernim dijelovima bivše države. Također se, nakon 1990-ih, počelo više govoriti o pojedinim revolucionarima za koje se sumnja da su poginuli pod sumnjivim okolnostima, opisujući ih u novim okolnostima kao žrtve „beogradskog režima“. Unatoč svemu, antifašizam i NOB su u Makedoniji poprilično nesporna tema, ali se u novije vrijeme naglasak ipak više stavlja na istraživanju makedonske povijesti iz doba antike i osmanske vladavine.

U Sloveniji se također posebno drži do antifašizma i čuvanja uspomene na Narodnooslobodilačku borbu, što se očituje u brizi za spomenike NOB i stalnom oprezu vlasti da ne ogrezne u duboki revizionizam i da ne pokrene val rehabilitacija. Prošle je godine bila značajna presuda Ustavnog suda Slovenije kako je Kočevski proces iz 1943., u kome su partizani sudili pripadnicima Bijele i Plave garde, bio legitiman i zakonit. Kočevski proces ostao je poznat u historiografiji kao prvi sudski proces protiv ratnih zločinaca u Europi. Slovenija je tijekom Drugog svjetskog rata bila podijeljena između okupatorskih snaga, a s 1945. godinom, odnosno priključenjem velikog zapadnog područja Sloveniji, veći dio slovenskog naroda našao se u jednoj državi. Određeni krugovi u Sloveniji zagovaraju uklanjanje pojedinih obilježja starog sustava otjelovljeno u uklanjanju svih ulica koje u Sloveniji nose ime Josipa Broza Tita. Međutim, povremeni marševi talijanskih neofašista u talijanskim mjestima na granici sa Slovenijom upozoravaju slovensku javnost da fašizam nije do kraja poražen.

 

doc. dr.Pavle Vukčević:

O MORALNIM PRETPOSTAVKAMA ANTIFAŠIZMA

 

“Nema uzaludne smrti

Svaka smrt po jedna poruka,

Mnogo smrti mnogo poruka,

Strašne smrti,strašne poruke ”

 

Dušan Radović

(stihovi sa spomenika Građanima)

 

Antifašizam ima prevashodni zadatak da spasi od zaborava činjenice koje su same za sebe i za buduća vremena (buduće generacije) potvrda tragičnih zbivanja; da doprinese rasvjetljavanju i tačnijem sagledavanju počinjenih zločina fašista, nacista, ustaša, četnika i drugih.

Ta se misao (obaveza) nikada ne smije napustiti i ona nadograđuje moralni lik i obavezu prošlih, sadašnjih i budućih generacija.

Historijska znanost utvrđuje činjenice; događaje vezane za zbivanja u drugom svjetskom ratu, ali se historija ne bavi pojedincima i njihovim ličnim doživljajima. Historijska istina o tragičnim vremenima naroda Evrope, Jugoslavije, Hrvatske, jedino može da se utvrdi ako njeni živi učesnici mogu slobodno da opišu kako su se događaji odvijali kako bi ostavili budućim pokoljenjima svoje viđenje historijskih zbivanja, jer će neumitna vaga historije sve odnijeti (na žalost, mnogo toga je i odnijela).

Sve one žrtve drugog svjetskog rata (i ranije) zahtijevaju svoje mjesto na stranicama suvremene historije, ne samo zbog utvrđivanja istine, nego i zbog toga da bi se na vrijeme onemogućile izmišljene istrage protiv nedužnog stanovništva, druge nacije, vjere, rase ili ideološkog opredjeljenja.

Smrt čovjekova, njegova nasilna smrt, smrt bilo kojeg pojedinca jeste, dakle, u krajnjoj liniji i smrt kolektiva, naroda, nacije, čovječanstva. Jer je svaka i „najmanja smrt“ tek karika u beskonačnom lancu naše ukupne smrti.

Uspomene na one kojih više nema, koji dadoše svoje živote, postaju jedina stvarnost i jedina realnost. Uspomene su strašne, onih ubojica i zločinaca, nestali, uhvaćeni ili pobjegli preobučeni u mirne građane u nekom Paragvaju, Boliviji ili Argentini.

Svaka priča je posebna i različita i onda kada potiče s istog mjesta, iz istog logora, ali su slične u dubokoj ljudskoj težnji da se istraje i u uslovima koji su bili stvoreni upravo da ih nitko ne preživi.

A različna je u sjećanju samo bol, lični neprenosivi gubitak, strah, žalost i užas koji se sruči nad ljudskom vrstom – i zato su sva sjećanja neobično slična i neobično različita jer govore o sreći, nadi, ponosu, hrabrosti, dostojanstvu – a kada se dublje pogleda suvremenu stvarnost, kao da je ostala laž, hipokrizija, licemjerje.

Hoćemo li i do kada živjeti u strahu da će se naći neko koji će nas organizirano uništavati i da će isti i pronaći i valjana opravdanja i legitimne razloge kako bi dokazao da je čovjek smrtan i nemoćan.

To zlo i danas drsko pomalja svoje zlokobno lice, kao da civilizacija na početku trećeg milenijuma nije izvukla nikakve pouke iz paklenih i dijelom ostvarenih namjera iz ne tako davne prošlosti.

To zlo se ponovno javlja u sve prisutnijoj mržnji, a to navodi na zaključak da zlo nije poraženo, da se protiv njega treba stalno boriti i da ga ne treba podcjenjivati.

Kao da smo još plemenski određena bića; tako se živi, tako se osjećamo i javno deklariramo (tako se od nas traži), takvi želimo biti i tražimo od drugih da nas takvima vide i određuju – nacionalno i vjerski.

Ne pita se kod nas, ko je moralan ili nemoralan, dobar ili zao, pošten ili nepošten, pravedan ili nepravedan, itd. – ČOVJEK – nego da li je neko dobar u nacionalnom ili vjerskom određenju, a zaboravlja se pri tome namjerno (ili ne) da u takvom poimanju to ne znači ništa .

Moralno se odnositi znači prije svega poštivati samoga sebe, kao dostojno ljudsko biće, pa onda i čovječnost u svakom drugom biću.

 

Nacionalistička homogenizacija – negacija morala

 

Nacionalizam je kao „svjetonazor“ u svojoj biti zasnovan na iracionalnoj ideologiji „krvi i tla“. On se ne poziva na razum, već na skupove podsvjesnih poriva i instikata, kolektivnih i individualnih, u kojima je sadržan najagresivniji dio ljudske prirode. To je onaj najdublji sloj individualnog i socijalnog psihološkog sustava koji još nije posredovan racionalnim odnosom prema životu nego sav vanjski svijet posmatra kao prostor agresivne ekspanzije, širenja svoga „JA“.

Nacionalizam nastoji da u ekspanzivnoj regiji grupnih i pojedinačnih emocija (interesa) probudi „sjećanje“ na zajedničko porijeklo, za koje se tvrdi da je otuđeno u zaborav pa ga treba vratiti u svijet aktuelnog istorijskog trenutka. Ideologija nacionalizma u svojoj biti potencira nacionalne razlike i barijere razvijajući osjećaj ugroženosti.

Nacionalistička se država opija vjerom u kulturnu hegemoniju, u potrebi ograničenih, čuvanih teritorija, a s druge pak strane opravdava nejednakost, siromaštvo, obespravljenost, nezaposlenost, mržnju, nasilje.

Nacionalistička država negira svoju moralnu odgovornost za oduzimanje prava nacionalnim manjinama; prijetnja je unutarnje raznolikosti i simbol je nasilja i nesloboda; ne priznaje nikakav viši zakon iznad svoje barbarske volje; nesposobna je voljeti i nedostaje joj savjesti.

 

Smjernice za djelovanje Antifašista Hrvatske

a) razvijanje svijesti o ulozi i rezultatima antifašističke borbe i prepoznavanje biti fašizma/nacizma;

b) održavanje spomeničke i druge baštine antifašista i to ne samo kao znak sjećanja i zahvalnosti generaciji koja je izvojevala pobjedu te pijeteta prema onima koji su u toj borbi dali svoje živote, već i kao oblik odgoja mlade generacije u antifašističkom duhu;

c) suprotstavljanje svakom iskrivljivanju hrvatske povijesti, posebice one 20 stoljeća, uključujući i povijest NOB-e i njenih ciljeva i ostvarenja, otklanjanje uvjeta i uzroka rađanja i razvijanja fašističkih pojava;

d) neprestano pomlađivanje;

e) čuvati čast i dostojanstvo i druge vrijednosti antifašističkog pokreta radi stvaranja sve veće demokratizacije, pluralizacije, socijalne pravde, pravne zaštite, ravnopravnosti naroda i narodnosti, itd.

 

Split, 06. 07. 2018.

Gradska organizacija SRP-a Split


Hit Counter by http://yizhantech.com/