Archive for Tito

STAV SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE – REGIONALNE ORGANIZACIJE ISTRE POVODOM NASTUPA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ U PAZINU

Revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom, odnosno s pobjednicima nad fašizmom, koji se u Hrvatskoj provode nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih ne prestaju, dapače oni se intenziviraju.

Najnoviji primjer dolazi iz samog vrha Hrvatske nazovi-države iz usta njene predsjednice na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije održane 25. rujna u Pazinu povodom obilježavanja 74. godišnjice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju i 70. godišnjice Pariške mirovne konferencije.

Predsjednica je tom prilikom ignorirala rezultate ukupne borbe partizanskih boraca u NOB-i, žrtve čiji su životi uloženi u rezultate te borbe, od čega 17.000 Istrana, i ulogu vođe i komandanta NOR-a maršala Tita, što je bio uvjet da bi uopće došlo do sjedinjenja, odnosno povrata okupiranih područja Istre, slovenskog i hrvatskog Primorja, Rijeke, Zadra, Splita i otoka. Zaslugu je pripisala katoličkoj crkvi i svećenstvu u Istri. To je revoltiralo prisutne koji su joj opravdano uputili salve zvižduka i negodovanja. Isto se dogodilo i saborskom zastupniku Antonu Klimanu za sličan nastup. Uskoro su se javili pojedinci i udruge iz crkvenih i nazovimo intelektualnih krugova koji spočitavaju antifašistima, ali i bivšim jugoslavenskim vlastima, da nedovoljno cijene ulogu i zasluge istarskog svećenstva na čelu s mons. Božom Milanovićem na Pariškoj mirovnoj konferenciji. To nije točno! Zvižduci i negodovanje u Pazinu nisu upućeni svećenstvu ni mons. Boži Milanoviću nego Kolindi Grabar Kitarović.

Obilježavanje ovih značajnih događaja održava se svake godine. Uloga istarskog svećenstva i mons. Bože Milanovića u diplomatskim aktivnostima koja su uslijedila nakon pobjede u ratu nije prešućivana. Ona je isticana adekvatno doprinosu  i njima se nije zviždalo svih poslijeratnih godina. Oni su samo odradili posao u okviru pozicije koju su imali u društvu, a bili su posjednici ili monopolisti podatkovnog arhiva po prirodi posla kojeg crkva obavlja. I da li bi bilo korektno da te podatke nisu ustupili međunarodnoj komisiji? Ne bi.

Kod valoriziranja veličine doprinosa pojedinih aktera, valja imati na umu da je mirovnoj konferenciji prethodila pobjeda u ratu i da nikakve konferencije ne bi bilo da ta pobjeda, uz spomenute žrtve, nije postignuta. Podatkovna arhiva postojala je i nakon I. svjetskog rata u kojoj je odnos slavenskog življa u odnosu na ostale bio još povoljniji, ali Istra nije pripojena Hrvatskoj jer je Hrvatska tada bila na strani gubitnika – kao što je i NDH bila na strani gubitnika pa je bezvrijedan bio dekret ili odluka Pavelićevih vlasti od 10. rujna 1943. godine kako oni razvrgavaju ugovor s Kraljevinom Italijom jer je prešla na stranu njihovih neprijatelja. Bilo je to nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine.

Osim toga, nisu istarski svećenici bili jedini delegati na konferenciji – bili su tu i predstavnici nove Jugoslavije, koji su u međuvremenu savladali diplomatske vještine, a učestvovali su i predstavnici savezničke antifašističke koalicije.

Iz crkvenih krugova stižu i neosnovane optužbe da su nove jugoslavenske vlasti vrlo brzo zaboravile doprinos istarskog svećenstva i mons. Bože Milanovića, što nije točno. Monsinjoru je bilo omogućeno vjersko djelovanje, izdavačka djelatnost, 1962. godine dodijeljen mu je počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a 1978. godine, zajedno s mons. Dragutinom Nežićem, biva odlikovan Ordenom zasluge za narod sa srebrnim zracima.

Na osnovu svega da se zaključiti da zvižduci upućeni predsjednici nisu izraz kulture, bahatosti, arogancije ili nedostatak kućnog odgoja – oni su naprosto izraz zdravog razuma.

Prvi želimo ukazati na još jedan detalj koji je promakao predstavnicima medija, a to je da predsjednica nije znala izgovorit ispravno ni ime Bože Milanovića pa ga je tako u nekoliko uzastopnih navrata preimenovala u „Božo Milanković“.

Postavlja se pitanje nakon toliko gafova od kada je ustoličena u kojima omalovažava državu, doduše vazalnu, kojoj je na čelu, sebe i vlastitu porodicu: što rade njeni savjetnici, ima li ih i da li ih sluša te na koncu konca što ta nekadašnja NATO-va sekretarica zna raditi osim što odlično zna Engleski?

http://kontraportal.com/stav-socijalisticke-radnicke-partije-povodom-nastupa-kolinde-grabar-kitarovic-u-pazinu/

http://www.regionalexpress.hr/site/more/kapuralin-zvizhduci-u-pazinu-nisu-upueni-sveenstvu-nego-kolindi-grabar-kita

 

 

U Puli 3. X. 2017.

 

Socijalistička radnička partija

RO Istre

Vladimir Kapuralin

Forum radnika: Anindol 2017.

U Anindolu smo 1. 8. 2017. polaganjem vijenaca i kratkim govorima obilježili 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, a na istom smo se mjestu i istim povodom okupili i 9. rujna 2017.

Nakon što je Partizanski zbor otpjevao hrvatsku himnu i Internacionalu, položeni su vijenci, a govore su održali predstavnici Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA), Saveza društava “Josip Broz Tito”, SDP-a, Socijalističke radničke partije (SRP), Radničke fronte  i Saveza komunista Hrvatske (SKH).

Svi su se govornici prisjetili slavne prošlosti, osvrnuli na mučnu sadašnjost i otvorili pitanje budućnosti. Kako se nositi s novim izazovima, kako na njih odgovoriti, kako djelovati?

Pravi se odgovori mogu naći samo ako se dobro prepoznaju i analiziraju uzroci i ako se u prošlosti pronađe nadahnuće za budućnost.

 

Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

Anindol, 2017.

Okupili smo se na mjestu na kojem je prije nešto više od 80 godina osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu, u noći između 1. i 2. kolovoza 1937., podnio Josip Broz Tito. Prisjećajući se narodnooslobodilačkog rata i pobjede nad fašizmom i nacizmom, o Komunističkoj partiji i Titu govorimo kao o simbolima antifašizma.

Govorimo i o sadašnjem vremenu u kojem vidimo novi uzlet fašistoidnih ideja, svugdje u svijetu. Radikalne nacionalističke stranke vode hajku protiv imigranata optužujući ih da će domaćim radnicima uzeti posao i srušiti cijenu radne snage. Za loše plaće, nezaposlenost, pad standarda… nisu krive pogubne ekonomske politike, nije krivo deregulirano tržište, nije kriv razulareni kapitalizam, krivce se traži u onima koji nisu naša nacija.

Kad se u Hrvatskoj nabrajaju krivci za sve veću bijedu u kojoj živimo i beznađe zbog kojih mladost iseljava, pored onih koji su druge nacije ili vjere, ima tu i udbaša, orjunaša, privatizacijskih pljačkaša…, ali i, gle čuda, “naslijeđenog socijalističkog mentaliteta”. Kakav misaoni salto mortale treba napraviti da bi se za bijedan život u kapitalizmu okrivio daleko pravedniji i humaniji socijalizam? Socijalizam u kojem se Hrvatska razvijala brže nego ikad u svojoj povijesti, kad je vanjski dug bio manji nego danas, kad je hrvatsko stanovništvo raslo, kad su industrijski giganti bili u hrvatskom vlasništvu, kad je nezaposlenost bila mala, kad je zaposlenje bilo sigurno, kad su socijalne razlike bile manje, kad su plaće bile realno veće nego danas, kad su zdravstvo i školovanje bili besplatni, kad su se radnicima dijelili društveni stanovi, kad se moglo jeftino ljetovati u radničkim odmaralištima, kad su žene išle u mirovinu s 55, a muškarci sa 60 godina… Sve su te činjenice nevažne, sve to treba iščupati iz svijesti naroda – jer nije bilo ostvareno u neovisnoj hrvatskoj državi.

Izvorni fašistički simbol je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, više njih zajedno je teško polomiti. Jedan čovjek je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas, kod nas. Na sve se gleda kroz prizmu nacionalnog jedinstva i nacionalnih interesa. Ponovo gledamo kako se nacija nasilu harmonizira. A svima koji ne vide tu harmoničnu idilu i postavljaju logična pitanja (zašto među pripadnicima iste nacije ima onih koji žive u dvorcima i onih koji kopaju po kantama za smeće?), njima se lijepe etikete “jugonostalgičara” i “mrzitelja svega što je hrvatsko”. U vremenu krize i rastućeg siromaštva, umjesto lijeka propisuje se opijenost nacionalnim. A nacionalno u isti koš stavi i Todorića i njegovog skladištara, iako jedan ima besramno mnogo, a drugi ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i s obzirom na moć i društveni utjecaj. Radnik će zbog najmanjeg duga biti pod ovrhom, a za vlasnika će se napisati Lex Agrokor…

Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma. Osnovna napetost u kapitalističkom društvu je napetost između rada i kapitala. Da bi prikrila tu temeljnu opreku i da bi razbila jedinstven nastup radničke klase, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam se u kapitalizmu ne događa slučajno, on je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da razbije jedinstvo radništva, da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što su razlike unutar nekog društva veće, to su veće i napetosti. Kako napetosti rastu tako se sve žešće govori o nacionalnom jedinstvu. U konačnici, do eskalacije ne dolazi tamo gdje bi trebalo – u području suprotstavljenih interesa rada i kapitala – nego tamo gdje je napetost premještena, u području nacionalizma. O nacionalnim se interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.

Kod nas je antifašizam došao u paketu sa socijalizmom. Svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički, jer fašizam je dijete kapitalizma. I zato, tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Svaka bi politička stranka morala precizno odrediti svoj identitet, jasno iskazati koga zastupa. Ne može se zastupati sve građanke i građane Republike Hrvatske, jer građanin je i Todorić i njegov skladištar, a interesi su im oprečni i svaki zakon kojim se nešto regulira, svaka mjera koja se izglasa, svaka odluka koja se donese – pogoduje ili jednom ili drugom. Ono što je jednom poželjno (poput fleksibilizacije i deregulacije tržišta rada), za drugog je pogubno.

Komunistička partija Hrvatske, kao dio KPJ, svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. Ona nije organizirala pokret otpora (koji želi pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje), nego je povela narodnooslobodilački rat. Istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvila nova vlast i stvorio novi društveni sustav – socijalizam.

Suočeni s današnjim fašistoidnim idejama i u naporima da im se odupremo moramo dati odgovore na ključna pitanja: zašto se te pogubne ideje ponovo javljaju, sada i ovdje, koje teške probleme prikrivaju, zamagljuju, lažno prikazuju kao ugroženost nacije. Ljevica mora dati jasan odgovor: nije ugrožena nacija, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, prisjetimo se da su se naši antifašisti, pored za oslobođenje zemlje, borili i za klasne promjene. Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

 

Forum radnika SRP-a

Vesna Konigsknecht

 

 

Neće nas navući na fašizam – 80. obljetnica osnivanja KPH na Anindolu