Archive for Tito

Čestitka povodom Dan ustanka naroda Hrvatske – Komunisti Srbije

Dragi drugovi,

čestitamo vam Dan ustanka naroda Hrvatske. Na današnji dan pre 78 godina partizani su pod rukovodstvom KPJ započeli borbu protiv fašista i njihovih slugu na teritoriji Hrvatske koju uspešno priveli kraju 1945. godine. To nije bila samo antifašistička borba, već i socijalistička revolucija.Nažalost, danas sve državice s prostora SFRJ žive u kapitalističkom nehumanom sistemu pod okriljem neofašističke SAD i EU. Uvereni smo da će naša bratska SRP i u godinama koje su pred nama slediti revolucionarne ideje komunista i ustanika iz 1941. godine.
Drugarski pozdrav,

Komunisti Srbije

POVODOM DANA D: TITO NA PROSLAVI PROBOJA U NORMANDIJI

Povodom 75. godišnjice otvaranja zapadnog fronta od strane saveznika u II. svjetskom ratu 6 lipnja 1944., kada je pokrenuta jedna od najvećih pomorskih invazija u kojoj je sudjelovalo gotovo 150 hiljada vojnika, službenog naziva Operacija Neptun kao dio šire operacije Overlord, popularno nazvana Dan D ili invazija saveznika na Normandiju, prilika je da se svjetska javnost i ove godine podsjeti na ovu značajnu bitku kao prekretnicu u konačnom slamanju fašističkih Sila osovine, Trećeg Reicha i njegovih saveznika, među koje nažalost spada i kvislinška tzv. NDH, nasuprot većeg dijela naroda u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji koji je stao uz Tita i partizane.

Toga dana izjave su dali Glavni komandant savezničkih snaga Dwight D. Eisenhower koji je poručio svojim vojnicima „oči svijeta uperene su u vas… nade i molitve svih ljudi koji vole slobodu marširaju danas s vama… nećemo prihvatiti ništa drugo nego potpunu pobjedu“, kao i američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt koji na radiju poručuje „da se oni ne bore za osvajanje već za oslobođenje“, dok je u Donjem domu britanskog Parlamenta premijer Winston Churchill održao govor opisujući Normandijsku operaciju „najkompliciranijom i najtežom koja se ikada odigrala“.

Ova bitka, koja predstavlja početak kraja fašističke dominacije, uz ključni doprinos sovjetske Crvene armije na drugoj strani, imala je odlučujući značaj na daljnji tok rata u većem dijelu Evrope, ali ne i direktno na razvoj vojne situacije na jugoslavenskom ratištu na kojem je upravo tada propala operacija Desanta na Drvar protiv Tita i Vrhovnog štaba NOVJ, uz jačanje jugoslavenske partizanske armije koja na svom području vezuje znatne okupatorske snage. Dugo odgađana akcija zapadnih saveznika imala je dva strateška cilja: aktivnije izmoriti sovjetsku armiju kasnijim uključivanjem u ratni sukob te preduhitriti veliku ofanzivu Crvene armije pod nazivom „Bagration“ i njen utjecaj na oslobođene teritorije. Zato i nije iznenađenje da se godišnjica Normandijske invazije od strane zapadnih zemalja svečano obilježava, a što često američki predsjednici koriste kao pozornicu za jedan od svojih najvažnijih govora.

Nažalost, antifašizam, antifašistička borba, partizani i napose Tito, kao pobjednički vojskovođa na južnoslavenskim prostorima, te godišnjice mnogih bitaka, ljudi i događaja iz tog vremena, vlasti u današnjoj Hrvatskoj naveliko ignoriraju – bilo da se radi o domaćim ili pak svjetskim događajima. Tako je domaći uznapredovali povijesni revizionizam uklonio sva obilježja koja su podsjećala na pobjedničke partizane, kulturocidno uklanjajući gotovo svu spomeničku baštinu, imena ulica i trgova, škola i ustanova po značajnim događajima iz razdoblja NOB-a. Još je svježa odluka predsjednice da iz svog ureda ukloni bistu Josipa Broza Tita kao i sramna odluka Gradskog vijeća Zagreba – Grada heroja, koji je uklonio ime Trga maršala Tita i mnogi drugi.

Za razliku od toga, i bez obzira na skandalozne događaje u njegovoj rodnoj zemlji, Tito je u svijetu još uvijek simbol uspješnog antifašističkog vojskovođe, čovjek mira i suradnje među narodima. Tako je na proslavi obilježavanja 70. godišnjice proboja fronta u Normandiji 4. lipnja 2014. našem Maršalu ukazana iznimna počast, poštovanje i zahvala, gdje se Tito sa svojim velikim pano-portretom našao između glavnih vojskovođa Antifašističke koalicije: Charlesa de Gaullea, Winstona Churchilla i drugih.

 

Split, 5. 6. 2019.

Društvo „Josip Broz Tito“ Split

Maj – mjesec kad se sjećamo Tita

Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati, mjesec je kad se sjećamo Tita.

Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj, sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. Čini se da nemamo kontrolni paket dionica ni na vlastitu zemlju, domovinu iliti državu, da se izrazim riječima Agrokorovih menadžera. Sve su to „domoljubi“ proćerdali.

Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi, a to smo baš mi – pa i mi koji se ovdje gledamo u oči i sjećamo se Tita.

Kako stvari stoje unazad ovih skoro trideset godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga alarmantnog stanja duha bi trebao biti svjestan prosječni građanin Hrvatske, a kamoli akademik ili zastupnik u Hrvatskom Saboru, ustavni sudac, liječnik, žandar…  čak, moguće, i predsjednica Republike – jedino je za Brunu Esih to nemoguća misija. Otužno je da su, ne tako davno, svi nabrojani rođeni kao slobodni ljudi u nekad slobodnoj zemlji, ali da su u suštini, po genetskom kodu i rođenju, bili definirani kao podanici i da pored svih svojih obrazovanja, uglavnom stečenih u socijalizmu, ne mogu ništa bolje doseći od statusa kmetova u europskim razmjerima, što svakodnevno i dokazuju.

Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas upravo vene zadnji tračak nade u procvat „sanjane“ nam Hrvatske.

Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito bit će u interesu i na tapeti raznih mudrosera, od onih „duhovitih povjesničara “, koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu, do ekipa klero-fašističkih udruga takozvanih branitelja koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata. Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita sa svih trgova i ulica, pa i u ostatku svijeta, ne samo u Hrvatskoj, ali su za sada slabo ekipirani… Međutim, klanjat će se i „crvenim Kinezima“ za sitnu kintu, ali uvijek s „figom u džepu“ – to nam je u genima.

Ni mi ostali, odnosno kao drugačiji Hrvati, nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas… što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi. Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru, ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika – pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog vlastitog naroda, a mentalitet ovog naroda, kmetova, to ne može shvatiti, a kamoli prihvatiti. Manu mu možemo naći vrlo lako. On ni jezik svog naroda nije znao kako bi trebalo znati, nije znao niti slovenski, što mu bio majčin jezik, a kamoli srpski ili bosanski. Ali, ne lezi vraže, došli Kinezi koji znaju što će s njim i za siću od love uzeli nam „brand“ od kojeg će napraviti svjetsku destinaciju u Kumrovcu. Jaja će od zloće pojesti Zagorci iz Velikog Trgovišća, na primjer. Da ne govorim o Međugorcima… Gospa im je malo olinjala, mala im je dividenda, a nagomilalo se dioničara. Kinezi oživljavaju novog „sveca“, ali malo predaleko za hercegovačku manufakturu prefriganog „Matana“. Čini se da je prošla baba s kolačima.

NJEGA, Tita, čak se i ne može dohvatiti, ali sprdati se s njim može. Bitange svih razina, od one najprimitivnije do bitange u liku doktora nauka u ovoj zemlji, pa čak i one plavuše Esih, imaju stalnu inspiraciju u liku i djelu Tita. Naći će sve što pokvarenoj, ali i dobronamjernoj mašti treba. Ima u priči o Titu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica i probisvijeta, ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki uz njegov lik i djelo… Međutim, iznad svega toga on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. I premca nema. Kmetovi se useravaju od straha čak i od mogućnosti koju im ideja nudi… i zato ostaju kmetovi.

Kad bi ovi domaći klero-fašisti mogli shvatiti što je za Hrvatsku učinio Tito u završnim operacijama oslobođenja Jugoslavije 1945. – organizirano bi, na čelu s kardinalom Bozanićem, pohodili Kumrovec svake godine na 25.maja, gdje bi glancali do usijanja desnu čizmu brončanog Augustinčićeva spomenika MARŠALU TITU.

Jer taj je Tito uspio uvjeriti Crvenu armiju, nakon što je oslobodila Beograd u oktobru 1944. zajedno s NOVJ, da će Narodnooslobodilačka Vojska Jugoslavije osloboditi sama i Hrvatsku i Sloveniju sve do Trsta! Naša će briga biti riješiti se Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika, veli Tito, a oni (Crvena armija) neka krene preko Vojvodine, Baranje i Mađarske prema Austriji i Beču „ćerat“ Nijemce. Mi ćemo „ćerat“ svoje… Žrtve nisu bile bitne, jer je trebalo odigrati veliku ratnu predstavu – Grande finale za svjetsku javnost – na Sremskom frontu!

Zašto? Tito je izmislio Sremski front kako bi odvratio Crvenu armiju da pregazi Hrvatsku i Sloveniju na putu do Beča i time prvenstveno spasio Hrvatsku.

Baš danas, na dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945., našla se Bruna Esih da govori o okupaciji Zagreba, a ne o oslobođenju. Naravno, ima pravo tako misliti. U nedostatku pravog odgovora na takvu bedastoću, gotovo da sam poželio da su jedinice Crvene armije oslobodile Zagreb umjesto partizana 1945. godine. Da su kojim slučajem Rusi ušli na područje Hrvatske, koja je za njih bila ozloglašena ustaška NDH, pitanje je kako bi Hrvatska izgledala i kako bi Zagreb izgledao. Banski dvori, gdje je sjedio Pavelić, a tek katedrala, gdje je stolovao Stepinac i držao svete mise za NDH i postrojbe koje su kretale na istočni front protiv „crvene nemani“? Kamen na kamenu ne bi ostao. Do Blajburga ne bi nitko ni stigao – „Blajburg“ bi se dogodio u Zagrebu. Treba pročitati i pogledati što su doživjeli Mađari i Austrijanci kao saveznici Hitlerove Njemačke – nakon „prolaska“ Crvene armije preko njihovih zemalja. Kod njih nitko ne obilježava svoje „Blajburge“, barem ne na način kako mi to izvodimo u Blajburgu – i teško da se imaju kome požaliti!

Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, Rusi su u Austriji ostali 10 godina – do 1955. Mislim, odnosno nadam se, da Austrijancima ne pada na pamet da relativiziraju i prekrajaju prošlost. Majka Njemačka, ona Hitlerova, bila im je „mila majka“ u odnosu na ono što ih je snašlo u 10 godina pod Rusima.

Logično je stoga da Austrija ne želi imati posla s političkim dernekom u Bleiburgu ove godine. Možda neki njihovi nostalgičari imaju skrivene želje, ali ne izazivaju vraga. Lakše je ovako – šutneš ove kmetove sa svoje zemlje, koje si i inače šutao od „stoljeća sedmog“. Navikli su na šutiranje, to im je prirodno stanje.

Sadašnja nastojanja crkve u Hrvata da kod pape Franje istjera Stepinca za Sveca argumente nalazi u razdoblju nakon 1945., do njegove, Stepinčeve, smrti u „komunističkim kazamatima“. Za taj period je on zaslužio postati Svetac po mišljenju crkve u Hrvata i na tomu se temelji zahtjev, jer je tada bio pravi mučenik Vjere – pod KOMUNIZMOM, jel’?

A, gle čuda, jučer papa Franjo veli da „novog sveca u Hrvata ne bu bilo tako skoro“. Dovoljan je onaj Hrvat u Kumrovcu – za ostatak svijeta. Od hodočasnika svecu u Kumrovcu barem će biti više para – za Kineze.

Hrvatska kravata oko hrvatskog vrata…

 

Igor Galo


Hit Counter by http://yizhantech.com/