Maj ili svibanj, kako bi rekli mi Hrvati, mjesec je kad se sjećamo Tita.
Mnogi se sjećaju Tita u ovoj malenoj zemlji Hrvatskoj, sjećaju ga se i u onoj bivšoj Jugi, nekoliko puta većoj, koja je također bila naša, nekad. Sad ni ova naša Hrvatska nije naša, kako stvari stoje. Čini se da nemamo kontrolni paket dionica ni na vlastitu zemlju, domovinu iliti državu, da se izrazim riječima Agrokorovih menadžera. Sve su to „domoljubi“ proćerdali.
Mali narodi nisu mali zbog toga što su brojčano mali – mali su zato što su sitni u duši, što su kmetovi, a to smo baš mi – pa i mi koji se ovdje gledamo u oči i sjećamo se Tita.
Kako stvari stoje unazad ovih skoro trideset godina „samostalne i demokratske“ Hrvatske – toga alarmantnog stanja duha bi trebao biti svjestan prosječni građanin Hrvatske, a kamoli akademik ili zastupnik u Hrvatskom Saboru, ustavni sudac, liječnik, žandar… čak, moguće, i predsjednica Republike – jedino je za Brunu Esih to nemoguća misija. Otužno je da su, ne tako davno, svi nabrojani rođeni kao slobodni ljudi u nekad slobodnoj zemlji, ali da su u suštini, po genetskom kodu i rođenju, bili definirani kao podanici i da pored svih svojih obrazovanja, uglavnom stečenih u socijalizmu, ne mogu ništa bolje doseći od statusa kmetova u europskim razmjerima, što svakodnevno i dokazuju.
Vrhunac beznađa upravo se manifestira pred našim očima u mjesecu svibnju/maju kad bi sve trebalo propupati, procvasti, a kod nas upravo vene zadnji tračak nade u procvat „sanjane“ nam Hrvatske.
Cijeli ovaj mjesec pokojni Tito bit će u interesu i na tapeti raznih mudrosera, od onih „duhovitih povjesničara “, koji nam prezentiraju „pravu i jedinu istinu“ o Titu, do ekipa klero-fašističkih udruga takozvanih branitelja koji traže zabranu crvene zvijezde i protjerivanje imena Tita iz svakodnevnog života Hrvata. Ukinuli bi oni zvijezdu, onaj njezin crveni dio, naravno. Ukinuli bi oni Tita sa svih trgova i ulica, pa i u ostatku svijeta, ne samo u Hrvatskoj, ali su za sada slabo ekipirani… Međutim, klanjat će se i „crvenim Kinezima“ za sitnu kintu, ali uvijek s „figom u džepu“ – to nam je u genima.
Ni mi ostali, odnosno kao drugačiji Hrvati, nismo mnogo bolji. Ni sami ne znamo što bi s njim – s Titom, nekako je prevelik za nas… što je tipično za male narode, kmetove od stoljeća sedmog. S njim, koji je u svoje vrijeme nadrastao sve usporedivo u organizacijskom, vojnom, državničkom pa i u ljudskom smislu – pojma nemamo što bi. Previsoko se uzdigao u svemu – i po dobru, ali i po zlu, što je neminovna sudba svakog velikog državnika – pogotovo njega koji je bio velik u svjetskim mjerilima. Iskočio je iz gabarita svog vlastitog naroda, a mentalitet ovog naroda, kmetova, to ne može shvatiti, a kamoli prihvatiti. Manu mu možemo naći vrlo lako. On ni jezik svog naroda nije znao kako bi trebalo znati, nije znao niti slovenski, što mu bio majčin jezik, a kamoli srpski ili bosanski. Ali, ne lezi vraže, došli Kinezi koji znaju što će s njim i za siću od love uzeli nam „brand“ od kojeg će napraviti svjetsku destinaciju u Kumrovcu. Jaja će od zloće pojesti Zagorci iz Velikog Trgovišća, na primjer. Da ne govorim o Međugorcima… Gospa im je malo olinjala, mala im je dividenda, a nagomilalo se dioničara. Kinezi oživljavaju novog „sveca“, ali malo predaleko za hercegovačku manufakturu prefriganog „Matana“. Čini se da je prošla baba s kolačima.
NJEGA, Tita, čak se i ne može dohvatiti, ali sprdati se s njim može. Bitange svih razina, od one najprimitivnije do bitange u liku doktora nauka u ovoj zemlji, pa čak i one plavuše Esih, imaju stalnu inspiraciju u liku i djelu Tita. Naći će sve što pokvarenoj, ali i dobronamjernoj mašti treba. Ima u priči o Titu i drugarstva i herojstva, partizana i proletera, naći ćeš i ubica i probisvijeta, ljubavnica i glumica i nebrojenih spletki uz njegov lik i djelo… Međutim, iznad svega toga on je bio ideja koja okuplja i osnažuje druge za djelovanje, a o toj ideji spomena nema. I premca nema. Kmetovi se useravaju od straha čak i od mogućnosti koju im ideja nudi… i zato ostaju kmetovi.
Kad bi ovi domaći klero-fašisti mogli shvatiti što je za Hrvatsku učinio Tito u završnim operacijama oslobođenja Jugoslavije 1945. – organizirano bi, na čelu s kardinalom Bozanićem, pohodili Kumrovec svake godine na 25.maja, gdje bi glancali do usijanja desnu čizmu brončanog Augustinčićeva spomenika MARŠALU TITU.
Jer taj je Tito uspio uvjeriti Crvenu armiju, nakon što je oslobodila Beograd u oktobru 1944. zajedno s NOVJ, da će Narodnooslobodilačka Vojska Jugoslavije osloboditi sama i Hrvatsku i Sloveniju sve do Trsta! Naša će briga biti riješiti se Nijemaca, ustaša, domobrana, četnika, veli Tito, a oni (Crvena armija) neka krene preko Vojvodine, Baranje i Mađarske prema Austriji i Beču „ćerat“ Nijemce. Mi ćemo „ćerat“ svoje… Žrtve nisu bile bitne, jer je trebalo odigrati veliku ratnu predstavu – Grande finale za svjetsku javnost – na Sremskom frontu!
Zašto? Tito je izmislio Sremski front kako bi odvratio Crvenu armiju da pregazi Hrvatsku i Sloveniju na putu do Beča i time prvenstveno spasio Hrvatsku.
Baš danas, na dan oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945., našla se Bruna Esih da govori o okupaciji Zagreba, a ne o oslobođenju. Naravno, ima pravo tako misliti. U nedostatku pravog odgovora na takvu bedastoću, gotovo da sam poželio da su jedinice Crvene armije oslobodile Zagreb umjesto partizana 1945. godine. Da su kojim slučajem Rusi ušli na područje Hrvatske, koja je za njih bila ozloglašena ustaška NDH, pitanje je kako bi Hrvatska izgledala i kako bi Zagreb izgledao. Banski dvori, gdje je sjedio Pavelić, a tek katedrala, gdje je stolovao Stepinac i držao svete mise za NDH i postrojbe koje su kretale na istočni front protiv „crvene nemani“? Kamen na kamenu ne bi ostao. Do Blajburga ne bi nitko ni stigao – „Blajburg“ bi se dogodio u Zagrebu. Treba pročitati i pogledati što su doživjeli Mađari i Austrijanci kao saveznici Hitlerove Njemačke – nakon „prolaska“ Crvene armije preko njihovih zemalja. Kod njih nitko ne obilježava svoje „Blajburge“, barem ne na način kako mi to izvodimo u Blajburgu – i teško da se imaju kome požaliti!
Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, Rusi su u Austriji ostali 10 godina – do 1955. Mislim, odnosno nadam se, da Austrijancima ne pada na pamet da relativiziraju i prekrajaju prošlost. Majka Njemačka, ona Hitlerova, bila im je „mila majka“ u odnosu na ono što ih je snašlo u 10 godina pod Rusima.
Logično je stoga da Austrija ne želi imati posla s političkim dernekom u Bleiburgu ove godine. Možda neki njihovi nostalgičari imaju skrivene želje, ali ne izazivaju vraga. Lakše je ovako – šutneš ove kmetove sa svoje zemlje, koje si i inače šutao od „stoljeća sedmog“. Navikli su na šutiranje, to im je prirodno stanje.
Sadašnja nastojanja crkve u Hrvata da kod pape Franje istjera Stepinca za Sveca argumente nalazi u razdoblju nakon 1945., do njegove, Stepinčeve, smrti u „komunističkim kazamatima“. Za taj period je on zaslužio postati Svetac po mišljenju crkve u Hrvata i na tomu se temelji zahtjev, jer je tada bio pravi mučenik Vjere – pod KOMUNIZMOM, jel’?
A, gle čuda, jučer papa Franjo veli da „novog sveca u Hrvata ne bu bilo tako skoro“. Dovoljan je onaj Hrvat u Kumrovcu – za ostatak svijeta. Od hodočasnika svecu u Kumrovcu barem će biti više para – za Kineze.
Hrvatska kravata oko hrvatskog vrata…
Igor Galo
