GLAS ISTRE: PREDSTAVA ZA MALU DJECU

RAZGOVARALA: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ

 

Socijalistička radnička partija Hrvatske, koju je 1997. utemeljio Stipe Šuvar, danas broji 600-ak članova. U Istri ih je svega 80-ak, većina živi u Puli. Puljanin Vladimir Kapuralin od 2012. do 2016. rukovodio je strankom, a danas je član Predsjedništva. Iako zastupaju mnoge napredne ideje, uz ostalo se zalažu za veća prava radnika i jednakost među ljudima, birači ih na izborima redovito “nagrađuju” mizernim brojem glasova nedovoljnim za prelazak izbornog praga.

Nema jednog krivca

– Mnogi birači lijeve orijentacije, razočarani u SDP, odustali su od izlaska na izbore ili su se okrenuli populistima, poput Živog zida. Radnička prava sve su niža, mladi sele iz države. Kako objašnjavate tako mali broj glasova koje na izborima ostvaruju lijeve stranke, među ostalima i SRP, iako se zalažu za veća prava tih istih obespravljenih radnika?

– Došlo je do velike stigmatizacije same socijalističke ideje, a to je društveni fenomen koji ima svoje uzroke. Prije svega, radi se o napuštanju klasnog identiteta radnika. Kad kažem radnici, ne mislim samo na one koji tuku čekićem po željezu, nego na svakog tko živi od svog rada, a koji nije vlasnik sredstava za proizvodnju. Jedan od tih radnika ste i vi. Došlo je do napuštanja klasnog identiteta, dakle ti ljudi koji nisu vlasnici sredstava za proizvodnju se više ne identificiraju kao klasa koja radi za nekog, nego je prihvatila mamac koji im je bačen, a to je identifikacija kroz naciju ili, što je još gore, nacionalizam. Dakle, više nema onog “mi smo radnici, a oni su naši gospodari koji nas izrabljuju”, nego “mi imamo Hrvatsku”. Plasirana je floskula “mi imamo Hrvatsku” i oni se sad lupaju po prsima i viču “mi imamo Hrvatsku”. Nemaš je. Hrvatsku imaju vlasnici kapitala. Hrvatsku imaju vlasnici telekomunikacija, hotelskih i turističkih objekata, vlasnici tvornica tamo gdje još postoje. Bilo domaći, bilo strani. Oni su vlasnici Hrvatske, a ne ti. Ti si sutra bez posla. Evo nam primjer Uljanika.

– Kad je riječ o hapšenju 12 bivših i sadašnjih rukovoditelja Uljanika i 3. maja, je li država trebala reagirati puno ranije, a ne čekati propast Arsenala?

– Ovo je, po meni, predstava za malu djecu. Ne bih čak rekao predstava za javnost nego za malu djecu jer je to spušteno na nivo mentalnog sklopa malog djeteta koje bi to prožvakalo. Ukoliko se željelo reagirati, imalo se kad. Postavlja se pitanje koliko je mogućih tragova u međuvremenu nestalo. Ako se radi o ozbiljnoj namjeri da se to procesuira, mada u to ne vjerujem, to je tempirano upravo sad kad je vrag odnio šalu, pa dajte da malo skrenemo pažnju ozlojeđenog naroda s konkretnog problema, a to je najvjerojatnija likvidacija. I time je sad jedan krug zaokružen. A on je počeo 1856. godine kad je Austro-Ugarska Monarhija osnovala današnji Arsenal. Tu monarhiju možemo na neki način predstaviti kao tadašnju Europsku uniju jer je u njoj bilo desetak država i još više naroda. Danas se Uljanik gasi, male su šanse da se to neće dogoditi, i to je učinila Europska unija, čime je zaokružen jedan povijesni krug.

– Je li posrijedi EU ili i lokalni igrači?

– Tu ima svega i svačega, nema jednog krivca, ali je činjenica da naši igrači vuku poteze po diktatu EU-a.

– Hoće li hapšenje ostati na spomenutih dvanaest žigosanih? U javnosti se spominju puno veće brojke od 50 menadžera koji su povezani i s Uljanik Plovidbom čiji je direktor Dragutin Pavletić također među uhapšenima?

– Ja to ne mogu znati s razine mog stupnja informiranosti, odnosno uključenosti u te sfere. Mi smo izvanparlamentarna stranka i sve što bih rekao mogla bi biti špekulacija.

– Tko je, po Vama, odgovoran za situaciju u Uljaniku? Ima li aktualno hapšenje veze i s lokalnom politikom, IDS-om?

– Tu je masa krivaca. Priče o potrebi translokacije Uljanika su počele prije 20-ak godina. Već su se tad pojavile ideje da bi prostor trebalo upotrijebiti za neke atraktivnije djelatnosti. Prema tome, tu se ne može eskulpirati ni lokalna vlast.

Gdje je solidarnost

– Ideju o preseljenju plasirao je u medijima tadašnji predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić.

– I on je to rekao javno, čak je, ako se dobro sjećam, i IDF jednom izašao s tom tezom. Ne moramo eskulpirati ni državnu vlast bez obzira što kažu da privredni subjekt mora poslovati po tržišnim zakonitostima. On mora ispunjavati određene normative. Sve je to točno, ali to se događa u tvom dvorištu i ne možeš glumiti nezainteresiranu stranku u slučaju kad jednom velikom poslovnom subjektu kreće loše. Tu su i sindikati, oni u Hrvatskoj nisu protivnici vlasti, nego suradnici. Oni se dogovaraju, ne kreću radikalno ili revolucionarno na poslodavce ili državu, za razliku od sindikata od recimo Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i drugdje. Sindikati su bili radikalniji u socijalizmu nego danas. Tad službeno štrajkova nije bilo jer su prava radnika bila riješena zakonom. Međutim, događalo se da ne bude isplaćena plaća. Ako bi do toga došlo, organizirala se tzv. obustava rada, mada je to u biti bio štrajk, do marende, i drugi dan je plaća bila tu. Krivci za stanje u Uljaniku su, normalno, i menadžeri, odnosno vodstva koja su to tolerirala i nisu ništa poduzimala. Puno njih je tu našlo svoju korist. Uzmimo na primjer kooperante. Mnogi su lijepo živjeli i vukli korist na račun tih kooperacija. Tu su i enormne menadžerske plaće. Tu je bilo i vrlo loših poslovnih poteza koje je vuklo rukovodstvo. Međutim, ni radnici ne mogu biti izuzeti od odgovornosti. Bez obzira na našu empatiju prema socijalnom statusu tih radnika i njihovih familija, moramo biti na njihovoj strani, ali ne možemo ne reći gdje ste bili do sada. Dok je plaća tekla, bilo je dobro bez obzira što si vidio da onaj tamo radi svinjarije. Nisi reagirao. Nadalje, gdje je ta radnička solidarnost? Gdje su bili kad se zatvarala trikotaža Arena, kad se zatvarao Siporex, Astra, kad se niz poslovnih proizvodnih subjekata u Puli gasio. I ne samo u Puli, u cijeloj državi. Nije ih bilo, dobivali su plaću i bili su tiho. Sjetili su se sad kad je vrag odnio šalu. Kasno je. Ova akcija varenja kapije je izraz očajnika. To nije racionalan potez, taj potez je trebalo napraviti prije 25 godina. Vraćam se na pitanje zašto je do toga došlo. Klasna identifikacija je nestala, pojavila se nacionalna, nacionalistička, i onda se u Puli prije mjesec, dva dogodilo da uljanikovci marširaju s transparentima zazivajući Thompsona. Thompson će im riješiti situaciju? Onome tko zaziva Thompsona nije cilj interes radnika jer je upravo politika koja je iznjedrila Thompsone krivac za ono što se danas događa.

Urušava se strop, ali ne i stranka

SRP djeluje u unajmljenom gradskom prostoru u derutnoj austrougarskoj zgradi na Danteovom trgu. Nalazi se tik do vrata iza kojih djeluje lokalni HDZ. Strop u stranačkim prostorijama već se godinama ljušti, vrata se jedva otvaraju, stružu o pod. Kapuralina pitamo urušava li se i stranka poput stropa.

– Došlo je do narušavanja statike prilikom adaptacije prostorija na donjem katu. Predložili smo Gradu da to saniramo puno jeftinije nego što bi to učinili oni, a da nam priznaju ulaganje pod trošak najma. Načelno smo se usuglasili, ali još nismo postigli konkretan dogovor. Ne mora to značiti urušavanje stranke. Opstali smo 20 godina u za nas nepovoljnim uvjetima, što je ravno podvigu. Opstali smo u vrlo neprijateljskom okruženju u kojem djelujemo za razliku od mnogih stranaka koje su se pojavile i nestale, a to je zato što nismo ušli u politiku očekujući neku korist za sebe, nego zbog svoje ideje. Jedan od razloga zbog kojih nemamo dovoljno ljudi nije samo u stigmatizaciji socijalizma, nego i zato što se zaposleni ljudi boje javno eksponirati kao naši članovi.

Ne shvaćaju poruku Austrije

– Kako objašnjavate sablazan iz vrha hrvatske vlasti i desnice nakon što je Katolička crkva Koruške odbila izdati dozvolu za služenje mise na Bleiburgu? Je li to još jedna potvrda da se vlast ne želi distancirati, kao što to želi koruška Crkva, od zadnjih, kako kažete, fašističkih rudimenata u ovom dijelu Evrope? Koju poruku time odašilju?

– Oni time šalju poruku autističkog poimanja stvari. Hrvatska politika nije prepoznala signal koju šalje austrijska biskupija o tome da je došlo vrijeme da se odrekne tih svojih fašističkih rudimenata, a kojih su se njeni mentori, nacizam i fašizam, odrekli prije 70 godina. Krenuli su mudrovati, docirati austrijskoj Crkvi o tome da bi se trebali dogovarati. Time dokazuju elementarno nepoznavanje funkcioniranja uređenih društava. Uređena društva ne licitiraju sa svojim odlukama. Hrvatska je tu opet pokazala svoj jad. Činjenica je da Bleiburg gubi esenciju koju je imao jer dosad nije bio žal za stradalima, nego žal zbog poraza u Drugom svjetskom ratu. Revizija povijesti ide za time. Pobjednici se proglašavaju negativcima, a poraženima se pridaju moralne vrijednosti. To je totalno izokrenut pogled i tumačenje.

– Zbog čega se toliko inzistira na tome? Je li to zato što je ekonomija uništena, pa se ljudima nema ništa za ponuditi osim parole “imamo Hrvatsku”?

– To vodi vodu na mlin. No, i bez toga recidivi su bili, nisu oni 1990. tek tako iz ničega nastali. Dio je snaga emigrirao, dio je ostao pritajen u državi i hibernirao i čekao svoju priliku koja se pojavila 90-ih. Ali činjenica je da zbog uređenosti države koju smo imali, da zbog uređenosti odnosa poslovnih i ostalih nisu imali plodno tlo. Pa i zakon je bio koncipiran da im ne dozvoli uzdignuće, kao i u ostalim zemljama s fašističkom prošlošću. U Njemačkoj je daleko rigidnija situacija. Navest ću primjer osobe koja je a javnom prijevozu nosila fašističke parole. Vozač je pozvao policiju i ona ga je u lisičinama odvela. Nijemci su prošli kroz katarzu i naučili nešto.

– Kako objašnjavate činjenicu da Porečka i pulska biskupija nije reagirala ni na nedavni istup Romana Leljaka u pulskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, gdje je promovirao knjigu i popratni filoustaški film o Jasenovcu?

– Leljak je jedan bjelosvjetski hohštapler, prevarant koji je još krajem 1980-ih dok je bio u JNA bio osuđen zbog nekih sitnih krađa. Biskupija neće reagirati jer to njima ide u prilog. To je na njihovom pravcu djelovanja i razmišljanja. Tako razmišlja i tako se ponaša Katolička crkva u Hrvatskoj. Njima je Leljak dobrodošao.

EU je zajednica kapitala

– Bližimo se izborima za Europski parlament. Nije li kontradiktorno da će SRP, iako se protivio ulasku RH u Europsku uniju, imati svoju listu na tim izborima?

– To može zvučati kontradiktorno dok ne znamo bit stvari. I Komunistička partija Grčke, jedna od najjačih komunističkih partija u zapadnoj hemisferi, ima svoje predstavnike u Europskom parlamentu, a protivnik je i Unije i NATO-a. Mi jesmo protiv EU-a, ali i Stipe Mesić je bio protiv Jugoslavije kad je ušao u Predsjedništvo SFRJ pa se protiv nje borio iznutra.

– Vi biste se u Europskom parlamentu borili protiv EU-? Zašto?

– Jer je ona za nas neprihvatljiva. To nije zajednica naroda nego zajednica kapitala.

– Ima li nečeg pozitivnog u Uniji? Recimo, nije li jedan od ciljeva promicanje mira i dobrobiti građana?

– Pa upravo EU sudjeluje u ratovima. Kao sastavnica NATO- a, Unija sudjeluje u ratovima u Siriji, Afganistanu, djelomično u Iraku. Libiju su uništili. Lijepo je reći ne bih ratovao u svojem dvorištu, a za tuđe te nije briga. Borili bismo se protiv Unije na osnovi našeg programa i naše ideje.

Obnovljivi izvori energije u pulskoj luci

– I u prošlom sistemu je bilo slučajeva nestanka neke djelatnosti. Uzmimo za primjer zatvaranje Ugljenokopa Raša 1980-ih godina. Međutim, ondje su otvorene druge tvornice, Prvomajska – tvornica poljoprivrednih strojeva, tvornica keramičkih pločica i niz drugih u Labinu. U Uljaniku i na sjevernoj strani zaljeva postoje krasni zidani objekti koji mogu biti upotrijebljeni za bilo kakvu proizvodnu djelatnost. Ako se znalo da će brodogradnja morati biti ugašena, tu se, kao supstitut za radnike, može pokrenuti druga djelatnost, poput proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Mogu se postaviti solarni paneli, uređaji za iskorištavanje energije vjetra i niz drugih proizvodnih djelatnosti.

– Vi niste za turizam u luci? Zašto?

– Zato što je u Hrvatskoj udio turizma u BDP-u viši nego u stabilnim ekonomijama, iznosi 20 posto, što je vrlo rizično ukoliko bi sutra došlo do poremećaja na tržištu. Cipar i Malta imaju udio od po 14 posto, a te države zaista nemaju nekih velikih mogućnosti razvoja druge industrije. U Grčkoj je taj udio osam posto, u Španjolskoj pet, a u Italiji dva posto. Osim toga, Hrvatska zapošljava svega šest posto radnika u turizmu, Cipar 9, Malta 5, Grčka 8,5, a Španjolska 6 posto.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/