GOVOR NA SKUPU MS SRP ZAGREB 22. 10. 2011

GOVOR NA SKUPU MS SRP ZAGREB 22. 10. 2011

 

Poštovani drugarice i drugovi, omladinke i omladinci.

Od trenutka sloma historijskog socijalizma u europi ekonomska politička i vojna snaga zemalja kojih su time zahvaćeni neprestano pada. Metodom permanentne eksproprijacije narodnog bogatstva u korist malobrojne buržuazije u nastanku konstantno se sputava razvoj i poboljšanje stanja narodnih masa. Sadašnja historijska situacija u kojoj se nalaze Hrvatska i bivša Jugoslavija nije izuzetak u tom kontekstu, ona je zapravo išla dalje od toga tako što su tzv. nacionalne elite uvukle zemlju u deset godina naizmjeničnog građanskog ratovanja i privremenog mira koje su na kraju dovele do zamrzavanja konflikta nakon rata u Makedoniji 2001.

Ta je permanentna ekonomska kriza i ciklusi ratovanja na tom teritoriju doveli su do snažnog izranjanja profašističkih elemenata na vlasti ili bliskih vlasti koji uz opću antikomunističku histeriju i općeprisutni nacionalizam su snažno utjecali na ograničavanje rada svih naprednih organizacija a posebno omladinskih.

Sa jačanjem pritiska eksploatatora i blijeđenjem uspomene na ratna događanja, jača klasna svijest u masama, povećanje broja nezaposlenih i penzionera konstantno pojačava pritisak na vlasti koje nisu u stanju nuditi riješenja. U drugim djelovima europe međutim, nacionalizam doživljava renesansu u epohi ekonomske stagnacije i recesije. Opasnost da profašističke organizacije dođu na vlast u pojedinim zemljama je realna opasnost. Europska unija nije se pokazala spremnom i sposobnom suočiti se sa realnom političkom i ekonomskom krizom te je u svakom pogledu uvijek i samo reagirala na poteze SAD. Takva politika pokazala se nedovoljna i pogubna za većinu zemalja članica a posebno onih siromašnijih. Klasna borba i radikalizacija politike što ju sljedi predstavljaju veliku opasnost za sadašnji ustroj vlasti političke i ekonomske na kontinentu. To istodobno predastavlja priliku i opasnost za revolucionarnu ljevicu. Dosadašnji izbori pokazali su da nacionalističke i tradicionalne socijaldemokratske partije najviše poentiraju od trenutčne situacije dok istinska ljevica uglavnom stagnira bez da se probije među glavne političke aktere i ostaje na margini političkog dijaloga. Sve to potvrđuje da radne i općenito siromašne mase imaju tendenciju se okupljati oko tradicionalnih socijaldemokratskih partija ijako je jasno da one ne predstavljaju realnu alternativu sadašnjem stanju, ili se prije okreću nacionalističkom ekstremizmu u daleko većem broju nego revolucionarnom pokretu.

Činjenica je da u Hrvatskoj radnička klasa podjeljena na jednu “buržuiziranu” i jednu “supereksploatiranu”. Skoro svi radnici u Hrvatskoj sa plaćom iznad 4 000 kn a i mnogi sa plaćom ispod toga sebe smatraju privilegiranim u odnosu na siromašnije radnike, nezaposlene i penzionere te smatraju svojim prvobitnim zadatkom obranu tih “privilegija”. Glavnina tih radnika nalazi se u državnoj upravi, manje u državnim poduzećima i u određnom broju prisutni su i u privatnim firmama. Sve više penzionera vidi isto tako svoju budućnost u obrani sadašnjih pozicija od drugih socijalnih grupa umjesto da se izbori sa državom za dodatna prava. Djelovanje te “privilegirane” radničke klase prije svega se ispoljava u radu sindikata koji sve više postaju psi čuvari “privilegija” nekolicine u potpunosti zanemarujući potrebu da se izbore bolji uvjeti rada i života za svih. To je i razlog zbog ćega sindikati preživljavaju uglavnom samo u državnoj upravi i državnim poduzećima dok su skoro nestali u privatnom sektoru.

Druga grupa radnika tzv.”supereksploatiranih” osjećaju se sve više marginaliziranima u društvu, riječ je o nezaposlenima, sezonskim i dr. radnicima koji bi htjeli naći stalno i dobro plaćeno radno mjesto, mladima općenito, studentima, i svim ostalim marginaliziranim grupama. Njima je cilj uči u kategoriju “privilegiranih” ali iz nekog razloga nemogu.

Sve starija prosjećna dob stanovništva ima za posljedicu “cementiranje” postojeće podjele s obzirom da se stariji i “ustolićeni” smatraju ugroženima od strane mlađih i agresivnijih, ali i zato šta politička težina starih sve više marginalizira mlađe.

Državna politika čini to isto potićuči povremeno zapošljavanje, studentske ugovore, sezonski rad, prekvalifikaciju za radna mjesta niže stručne spreme, sve represiivnije i skuplje visoko obrazovanje itd.

Sve to dokazuje da je dobar dio tradicionalne radničke klase same reakcionarno nastrojen.

 

Postoje isto tako problemi suvremenog društva kao što su pitanja tzv.”autorskih prava”, sve skupljih i kontroliranijih telekomunikacija, sve skuplje energije, razni ekološki problemi, legalizacija tzv. opojnih sredstava, konzervativizam u društvu itd.

Postaje jasno da se iz klasičnog eksploatatorskog kapitalizma sve više prelazi na rentni u kojem se više niti ne proizvode proizvodi nego se “iznajmljuju intelektualne usluge” u vidu “copyrighta” ili se telekomunikacije naplaćuju daleko više od troškova koje stvaraju, cestarine i sl. ali isto tako jednom permanentnom i kontinuiranom eksproprijacijom javnih dobara u korist privatnih interesa.

Drugi temeljni problem je cijena energije, koja dijelom zbog inflacije, a dijelom zbog rasta svijetskog stanovništva postaje sve veći problem društva posebno u vidu industrijskih nesreća kao što je bio izljev nafte u meksičkom zaljevu ili nesreća nuklearne centrale Fukušima. Lenjin je rekao poznatu izreku da je socijalizam sovijetska vlast plus elektrifikacija, moje je mišljenje da će komunizam budućnosti biti besplatne telekomunikacije plus besplatna energija za svih. Problem samodovoljnosti zemlje ili pokraine u hrani i energiji morati će postati jedna od centralnih tema klasne borbe u budućnosti.

Problem tzv. autorskih prava postaje isto tako sve izraženiji pošto svi se možemo složiti da autori nekih djela zaslužuju nagradu ali nametanje permanentne rente na korištenje tih djela i njihovo ograničavanje predstavlja napad bez presedana na slobodu govora, kritike, umjetničkog izražavalnja i općenito smrtni udarac onome što se nekad zvalo narodna kultura.

Isto tako mislimo da bi država trebala u potpunosti nacionalizirati sve financijske institucije: banke, mjenjačnice, osiguranja, fondove i sl. Isto tako trebala bi nacionalizirati kockarnice, kladionice i sl.

 

Naše političko djelovanje bazira se na kritičnom odnosu prema historiji radničkog i komunističkog pokreta.

Komunističke partije i režimi na čijem su čelu bile, doživljavaju se kao represivna društva i da su te partije preuzele ulogu klera tj. crkve u moraliziranju i nametanju određenih represivnih modela na pr. seksualnih, izražajnih itd. Takve se pojave u današnjem društvu nesmiju ponavljati.

Istodobno ono što je najvažnije je stavljanje u prvi plan oslobodilačku i pravedničku silu koju su oslobodile narodne revolucije i narodnooslobodilački pokreti, prije svega Oktobarska Revolucija i naš Narodnooslobodilački Pokret, koji su u cijelome svijetu milione ljudi digle iz siromaštva, oslobodile od feudalnih i patrijarhalnih okova, ali i od kolonijalizma svijetskih imperijalnih sila.

 

Veliki problem u našemu društvu predstavlja predrasuda o “prljavoj politici” među mladima i širem stanovništvu koje vodi uširenje anarhističkih grupa, fragmentaciju ljevice, nastanka “autonomaštva” i “spontanizma” koji se uporno pokazuju kao samoporažavajuče prakse.

 

Faktori koji utjeću na radikalizaciju politike su sljedeći:

 

1. Stagnacija i opadanje realnih dohodaka stanovništva

2. Inflacija, odnosno opći porast cijena posebno osnovnih potrebština

3. Nestašice osnovnih potrebština

4. Demografski pritisak, odnosno nagli porast stanovništva

5. Urbanizacija, tj. preseljenje većeg broja stanovnika u veće gradove

6. Porast nezaposlenosti posebno mlađe i školovanije populacije

7. Osjećaj korupcije i neefikasnosti političke elite

8. Razina represije političke vlasti i njenih pristaša

9. Kultura, odnosno klasna svijest radničke klase i širokih masa općenito

10. Snaga i odlučnost sindikata i političkih partija (ili drugih udruženja građana), posebno onih većih

11. Podjele stanovništva (jezične, vjerske, rasne, pokrajinske, ekonomske itd.)

12. Komunikacija, povezanost stanovništva

13. Opća razina školovanosti populacije

14. Opće “bogatstvo društva”

15. Opadanje količine i kvalitete javnih usluga

16. Brojnost radničke klase

17. Brojnost studentske populacije

18. Razina kriminaliteta

19. Inozemni utjecaji (ekonomski, politički, vojni, kulturni, itd.)

Jasno je da u svim društvima u krizi svi ti faktori nisu zajedno prisutni ili imaju jako raznolik utjecaj (ponekad i suprotan od očekivanog) na svijest i reakcije radničke klase. Mnogi od tih faktora su usko povezani uzročno-posljedičnom vezom. Oni su općenito ekonomske, demografske, kulturne i političke prirode.

Stanovništvo Hrvatske je počevši od 1991. u stalnom padu tako da je do 2011 zemlja izgubila oko pola miliona građana, prosjek starosti stanovništva je 41 godinu, a po mojim računima ako se ti trendovi nastave Hrvatski narod bi trebao nestati za otprilike 150 godina.

Nakon razbijanja socijalističkog sistema novostvoreni kapitalisti ali i država shvatili su da je lakše, brže i unosnije špekulirati kapitalom nego ulagat u proizvodne kapacitete. U razvijenim privredama (kapitalističkim i socijalističkim) velike tvornice sa velikim brojem radnika su kičma privrede, pogotovo što se tiče zapošljavanja jer koliko god se pjevali hvalospjevi malim i srednjim poduzečima oni nisu u stanju investirat u znanstveno istraživanje ili proizvest veliku količinu visokotehnoloških proizvoda i prema tome stvoriti višak vrijednosti koji bi mogao uzdržavati nacionalnu privredu. To je dovelo do masovne dezindustrijalizacije na način da je bilo unosnije odpustiti radnike, prodat posebno mašine i na kraju špekulirat sa zemljištem na tržištu nekretnina. Na taj način novonastali kapitalisti u vrlo kratkom roku mogli su ostvarit profit na svoja ulaganja (ukoliko ih je bilo), bez zamaranja sa investicijama, radnicima i njihovim sindikatima, te na kraju sa konkurencijom. Sve je to dovelo do masivnog otpuštanja radnika proizvodnih zanimanja i općenito pada potražnje za takvim zanimanjima. Istodobno narastao je ogroman građevinski sektor u kojega su se slile ogromne količine novca u proteklim godinama od strane špekulanata u nadi da će cijene nekretnina i njihova potražnja vječno rasti. Sa ekonomskom krizom SAD i europe cjene i potražnja nekretnina su pali a i sam rast stanovništva nije takav da bi mogao poduprijeti potražnju. Očito je da u sljedečih nekoliko godina doči će do drastičnog smanjenja građevinskog sektora, koj će možda i prepolovit broj radnika i stvorit novi val nezaposlenosti.

Sam pritisak nezaposlenih na tržište rada pritišće prema dolje realne plaće, koje uzimajući u obzir kupovnu moć konstantno padaju od početka 1980ih a s njima i životni standard građana koji je bio najviši oko 1975 god. Za naglasit je posebo činjenica da već danas Hrvatska ima velik broj dobro obrazovanih mladih građana, koji nakon godina napornog i sve skupljeg obrazovanja ne nalaze godinama zadovoljavajuči posao, plače su im niske ili ih ne primaju uopće a tzv. rad na crno je najnormalnija pojava. Činjenica je da penzioneri i invalidi dobivaju malo, ali mislim da je bitniji problem kada je omladina u punoj snazi ovisna o roditeljima, nema posla ili je posao premalo plaćen. Njihovi problemi će se sve više odražavati u eksplozivnim, masovnim izljevima nasilja koji će se sve teže kontrolirati.

Problemi korupcije, smanjenja broja i kvalitete javnih usluga, povećanje običnog i organiziranog kriminaliteta, dodatno povećavaju očaj radnih masa koje se nalaze u historijskoj sljepoj ulici u kojoj se ne vidi budućnost tj. gubi se nada u planove i programe elita.

Svim tim problemima elite daju u suštini dva odgovora: ulazak u Europsku Uniju i reformu.

O te dve teme nije potrebno previše govoriti. Od kad ja pamtim stalno se u javnim raspravama govori o reformama, tako da je nakon skoro 30 godina “reformi” ta riječ sama postala sebi svrhom tj. reforma radi reforme ili “reformirajmo danas da bismo reformirali sutra”. To je u biti ideologija parazitske kaste, koja nema političkog cilja izvan poznate fraze “mjenjati sve da bi sve ostalo isto”, tj. da bi isti ostali na vlasti.

Pitanje vezano za EU je isto dosta prožvakano u javnosti ali mislim da je sad došlo do jedne vrlo jasne situacije unutar nje same. Četiri punopravne članice EU bankrotirale su kronološkim redom: Latvija, Grčka , Irska i Portugal. Druge zmelje članice na rubu su bankrota. Sve nam to govori da je razdoblje u kojem je u suštini Njemačka upumpavala pare u EU i prema tome najviše najsiromašnijim članicama definitivno gotovo. Ideja ili točnije ideološka pozicija da je samo članstvo u EU istovjetno sa ostvarenjem raja na zemlji nije samo pogrešna nego i parazitska jer se očekuje da će bogatije članice financirati sve naše troškove. Sve te iluzije rasplinut će se istog trenutka kad Hrvatska uđe u EU, kao što su se iluzije rasplinule kad je ušla u NATO.

Na kraju svega ovoga u roku nekoliko godina osiromašene mase ostat će same oči u oči sa vladajućom klasom, bez iluzija, bez novca, bez kruha.

Pozicija Socijalističke Radničke Partije mora u vidu svega rečenog biti jasna: ova vladajuća klasa, ova vladajuća ideologija, ova vladajuća politika vode prema jednom historijskom raskrižju na kojem će na jednoj strani biti kapitalistička diktatura a na drugoj socijalizam. Mi sami kao subjekt historije možemo odlučiti kojim će putem ova zemlja krenuti.

 

Na kraju dozvolite mi da kažem nešto o još jednoj bitnoj stvari.

Prošli četvrtak 20. 10. 2011. nakon više od osam mjeseci herojske borbe protiv nadmočne sile svijetskih imperijalista i domaćih izdajnika mučenički je ubijen Muammar Geddafi. Njegova smrt odmah me prisjetila na smrt Ernesta Che Guevare, oba su se borili do zadnjeg trena, među mrtvim i ranjenim drugovima, ranjeni su, zarobljeni i hladnokrvno ubijeni.

Tim činom neprijatelji libijskog naroda i svijetski imperijalisti misle da su skršili svaki otpor Libijaca. Naša je nada da će libijski narod brzo shvatiti da neće imati sretnu budučnost u rukama izdajnika i marioneta stranih sila, da je borba za slobodu srednjoistočnih i afričkih naroda ušla u novu fazu i da će Muammar Geddafi vječno biti zapamčen kao nepomirljivi borac za slobodu, nezavisnost i blagostanje naroda siromašnih zemalja.

Vječna mu slava i hvala!

Koordinator Izvršnog Odbora Mladih Socijalista SRP

Davor Rakić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/