Kako Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka uništavaju privredu zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja?

 

Međunarodni Monetarni Fond (MMF) i Svjetska banka (SB) jednim djelom su stvorene i u svrhu pomaganja na smanjenju siromaštva te na podizanju društvenog standarda stanovništva zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja, ali opća je konstatacija da u ovome ne uspijevaju. Jedna od taktika koje koriste za otvaranje novih poslova u navedenim zemljama je, prije svega, dokidanje zakonskih regulativa u tim zemljama kako bi lakše mogli iskoristiti i izvoziti njihove prirodne resurse i jeftinu radnu snagu. Zbog ogromnih potreba s kojima se ove zemlje suočavaju (siromaštvo, enormno kreditno zaduženje, zastarjela tehnologija, nizak nivo stručne osposobljenosti), one često ne vide drugi izlaz nego da organiziraju svoju industrijsku proizvodnju na način kako diktiraju MMF i SB, kontrolirane od Ministarstva financija SAD. Upravo, nažalost, su ove zemlje najslabije pripremljene za neočekivane štete koje nastaju kao posljedica ekonomske liberalizacije zbog čega vrlo brzo se pogoršava ukupno društveno stanje – proizvodnja materijalnih dobara rapidno stagnira.

Za podizanje stranih ulaganja, ključnog sastojka ekonomskog razvoja, MMF i SB koriste programe pod nazivom „programi strukturalne prilagodbe“. Ovi programi u osnovi traže liberalizaciju politike o okolišu. Oni preusmjeravaju industrijske prioritete s razvoja domaće proizvodnje na orijentiranost na izvoz. S obzirom da se MMF i SB u ovom slučaju ponašaju kao bankari, oni kontroliraju opravdanost svojih ulaganja i na taj način osiguravaju vraćanje kredita.

Iako se u određenim industrijama otvaraju nova radna mjesta,  cjelokupni učinak je izuzetno razoran. Ljudi bivaju iščupani iz svog nekada produktivnog života napuštajući svoja prebivališta (postaju nomadi), bačeni su u nove situacije za koje oni nisu bili pripremljeni.

 

Četiri bitna koraka reformi MMF i SB

1. liberalizacija tržišta kapitala, privatizacija, tržišno formiranje cijena i uvođenje slobodne trgovine;

2. privatizacija, a odnosi se na transfer usluga i roba koje su do tada bile u rukama države, poput plina, nafte, izgradnje cesta, vodoopskrbe, pošta i banaka, na privatne kompanije. Privatno vlasništvo ne ostavlja tim državama mogućnost zaštite svojih građana ili prirodnih resursa od zloupotrebe moći;

3. tržišno formiranje cijena – točka je na kojoj kupovna moć potrošača pada, a stvarne gubitke počinje trpjeti lokalna ekonomija.

Političke vođe zemalja više nemaju mogućnosti uspostave lokalnog nadzora nad gospodarskim kretanjima, a zemlja i građani postaju ranjivi na hirove globalnog tržišta;

4. formula (dominacija)slobodne trgovine. Siromašne zemlje nisu u istom ekonomskom i financijskom položaju kao njihovi industrijalizirani trgovinski partneri. Industrijalizirane zemlje, pod utjecajem svojih korporativnih pomagača, obično ruše pokušaje siromašnih zemalja da kontroliraju uvoz kako bi izvukle korist od lokalne industrije, jeftine radne snage i prirodnih resursa.

Službeno, mjere MMF-a i SB-e nameću se siromašnim zemljama radi smanjenja inflacije, povećanja izvoza i jačanja fiskalne situacije dužničkih nacija kako bi im se omogućilo da plate svoje dugove. U stvarnosti, međutim, opći rezultat strukturalne prilagodbe je smanjenje plaća, mirovina, smanjenje kupovne moći, povećanje profitne stope multinacionalnih investitora, a što vodi ka povećanju siromaštva i društvene nestabilnosti .

 

doc. dr. političkih znanosti Pavle Vukčević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Hit Counter by http://yizhantech.com/