Labinska republika

UZ 93. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO

 LABINSKA  REPUBLIKA

1.III. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa, Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.

Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasilnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk koji je počeo 2. III.  1921. u 13 sati.

Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom. U njemu je učestvovalo više od 2 000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.

Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz Sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donjjela Sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.

Za naredni dan, 3.III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa, došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista prilikom čega je bilo i povrijeđenih.

„Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata“ iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:

 

RUDARI !

Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran, sa sjedištem u Firenci, „Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata“. „Konzorcij“ je zadružna asocijacija radnika.

Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj „Konzorcija“ je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje „Konzorcija“. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ „Konzorcija“, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!

„Konzorcij“ namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala koje razvija  radnički svijet…

 

Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.

Osim napada fašista na Pipana i poziva „Konzorcija“ iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.

Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade, Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.

Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.

Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su „crvene straže“ koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, a u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.

Zadatak Komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.

Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“ („Rudnik je naš“), isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i, kao i nova vlast na ovom području, priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost lokalnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo, tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1 000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.

Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV.  u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30  zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.

Na strani rudara poginula su dvojica: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinju gdje su dvojica podlegla uslijed zlostavljanja. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. g. pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.

Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraj da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni Dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.

Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju, druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.

Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio štrajk koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.

30. X. 1922. g. na vlast dolazi Mussolini, „Squadre d’Azione“ krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.

27. IV. 1923. g., dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre. Novonastala Komunistička partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U „crvenu federaciju“,  koju vodi komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.

U izvještaju fašističke milicije od 9.VII. 1925. godine se navodi: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.“

Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25%  povećanje plaće.

6. XI., donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan „Specijalni sud za zaštitu države“ koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: je li Labinska republika imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije, nema potvrda da je Labinska republika zbog toga proglašena, niti formalno organizirana. Narod je govorio o „Slobodnoj republici“. U štampi, ovaj se pokret nazivao: „LA REPUBBLICA ROSSA“, „SAN MARINO COMUNISTA“ ili „COMUNE PARIGINA ISTRIANA“.

Drugo pitanje koje se nameće: da li je ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, to se ne bi moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i „Nacionalni zadružni konzorcij“ iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu, oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.

Ustvari, bila je to istinska, prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli „tvornice radnicima“, drugim riječima – samoupravljanje.

To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji koja je ideju uspješno sprovela.

 

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

 

 

 

Revolucionarni plemić Floriano

 

PIŠE Elio VELAN

 

Prije par godina poznanik iz Trsta Livio Dorigo, inače Puležan koji je rodni grad napustio 1947. godine, posudio mi je knjigu koja je dugo ležala u nekom kutu stana. Iskreno, ne znam da li mi je knjigu posudio ili poklonio, pitat ću ga čim ga vidim; ali uspio sam je napokon dohvatiti i prelistati, dobrim djelom i pročitati. Već naslov crvenom bojom ispisan na bijeloj (sad požutjeloj) naslovnici imponira: „Un patrizio rivoluzionario“ (Revolucionarni plemić). Iznad naslova ime i prezime autora knjige od 84 stranice: Giovanni Tonetti, ispod naslova datum i mjesto objave: Venezia 1970.U uvodu autor objašnjava da se radi o biografiji jednog revolucionara, o biografiji ljevičara, socijalista koji će 1959. postati komunist, član talijanske Komunističke partije. Autor piše kako se vjerojatno radi o minornoj biografiji revolucionara u odnosu na već objavljene knjige poznatijih imena talijanskog i svjetskog radničkog pokreta. „Ipak sadržaj knjige čini mi se zanimljivim zbog niza nepoznatih činjenica i događaja u razdoblju od Prvog svjetskog rata pa do današnjih dana koja su u njoj nanizana. Još više ona (knjiga) intrigira zbog nesvakidašnjeg spoja socijalnog, odnosno staleškog porijekla glavnog lika i njegovog revolucionarnog puta.“ piše Tonetti prije nego što će čitaoca prepustiti priči o Florianu, glavnom junaku, revolucionaru rođenom Venecijancu.

Već od početnih stranica stalo me zanimati tko je taj Floriano jer u knjizi se nigdje ne spominje njegovo prezime, autor teksta igra se književnim, narativnim formalnim smicalicama iako su izneseni podaci o događajima i ljudima u njima nanizani strogom vjerodostojnošću koja priliči knjizi s povijesnom građom. Očito je Floriano bio čovjek od krvi i mesa, njegove su priče stvarni događaji, a naracija u trećem licu tek je varka, model koji je izabran slijedeći nesvakidašnju i originalnu logiku. Trebalo mi je malo vremena da shvatim da je Floriano u biti sam autor knjige koji je iz još nerazumljivih razloga izbjegao naraciju u klasičnom obliku autobiografije. U uvodu Giovanni Tonetti veli za Floriana da se radi o nesvakidašnjem revolucionaru koji je u suštini okorjeli i nemilosrdni pesimist, mislim, možda je to razlog Tonettijevog skrivanja iza izmišljenog lika. Način na koji iznosi činjenice odaje i drugu osobinu autora: izuzetnu skromnost koja odudara od nevjerojatnih životnih obrata junaka Floriana.

Dakle, Floriano – Giovanni Tonetti – rođen je u Veneciji 1888. godine u obitelji venecijanskih patricija čija povijest seže u daleko 11. stoljeće. Radi se o imućnoj obitelji koja je, uz velebnu palaču uz sam Canal Grande, bila vlasnik velikih imanja na istarskom poluotoku, na Labinštini, kako na području Kršana tako i u Plominu (talijanska Fianona) gdje su, među ostalim, bili vlasnici jedne palače.

Doznao sam da je autor preminuo u mjesto Bressanone na sjeveru Italije u kolovozu 1970. upravo u godini kada je u Veneciji objavljena knjiga o Florianovom životnom putu. Rođen u imućnoj i plemićkoj obitelji Floriano – Giovanni Tonetti – će se već kao mladi student uključiti u radnički pokret kao socijalist. Mladić poznaje Istru i socijalne prilike u njoj, djeluje revolucionarno na širem području stare pokrajine Venezia Giulia, putuje neprestano iz Venecije preko Trsta u Kršan i Labin. Godine su to oštrih sukoba između radničkih partija i sindikalnih organizacija s jedne strane i fašista s druge. Kada u ožujku 1921. godine izbijaju socijalni nemiri u Labinu, koji će kulminirati osnivanjem Labinske republike rudara, Giovani Tonetti – Floriano je među štrajkašima, jedan je od vođa pokreta. Ostat će s rudarima do kraja, doživjet će oružani sukob s policijom, vojskom i fašističkim odredima. Čitam dalje i doznajem da pratim životni put revolucionara poznatog kao „crveni barun“, amblematične figure venecijanskog plemića koji će do kraja ostati vjeran revolucionarnim idealima iz mladosti. Tonetti će 1959. godine napustiti socijaliste i postati članom talijanske Komunističke partije sve do smrti.

Velim si da nije slučajno što sam knjigu dobio u Trstu, od čovjeka, Livia Doriga, koji pripada posebnoj i osebujnoj grupi ezula-ljevičara, mahom socijalista i komunista koji su unatoč poslijeratnoj teškoj ideološkoj granici između Juge i Italije, unatoč egzodusu, ostali vjerni mladenačkim idealima. Krajem 1970-ih ova će skupina istarskih ezula, predvođena, među ostalim i Fulvijom Tomizzom osnovati udrugu Circolo Istria koja je već pri kraju 1980-ih uspostavila prve odnose sa zavičajem.

Nakon pada Labinske republike u travnju 1921. Tonetti postaje predmet krvoločne hajke fašista koji ga traže među poraženim rudarima. Uspjet će se skloniti u Plomin, uz zaštitu poznanika; pa će brodom doploviti do Cresa i potom otići do Zagreba. Nakon kratkog zagrebačkog boravka sklonit će se u Švicarsku, a nakon pada fašističkog režima preći će u partizane, u pokret otpora organiziran na sjeveru Italije. U poslijeratnom razdoblju bio je član skupštine koja je izglasala ustav nove talijanske republike, u nekoliko je navrata bio zastupnik u talijanskom parlamentu, vijećnik u Veneciji, načelnik općine Cona, član talijanske udruge partizana ANPI. Fašisti su mu krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća doslovce uzeli, pokrali palaču u Veneciji plativši mu dva groša, a nakon Drugog svjetskog rata posjed u Istri bit će nacionaliziran. Giovanni Tonetti – Floriano, primjer nesvakidašnjeg životnog puta, od plemića i bogatuna do komunista, predvodnika rudarskog bunta, revolucionara, lik nezamisliv za današnje (ne)prilike.

Glas Istre, 15. III. 2013.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/