Pojam i ideja ljevice vezani su za nastojanje da se univerzalno ostvare ideje slobode, jednakosti i pravde tako što će se društvene promjene realizovati, prije svega, u korist siromašnih, nezaposlenih, eksploatisanih, obespravljenih.
Ljevica je širok, historijski i strukturalno promjenjljiv i teško (precizno) odrediv pojam i pokret. Početno, unutar građanske revolucije, ljevicu su činili liberalno i radikalno republikansko građanstvo. Sa širenjem izbornih prava i političkim organizovanjem radništva, mijenja se (i širi) socijalna osnova ljevičarskih pokreta. Istovremeno, radikalizacijom pokreta – širenjem ideje jednakosti i na socijalnu i ekonomsku ravan, čitav politički spektar društva se pomjera u ljevo. Slična promjena desiće se tridesetih godina prošlog vijeka s nastankom komunističkih partija. Nasuprot tome, sedamdesetih godina istog vijeka, posebno sa raspadom real–socijalističkih poredaka krajem vijeka, krenuo je obrnuti proces deradikalizacije i vraćanje klatna u ravnotežnu tačku.
Ljevica se, posebno na političkoj ravni, često izjednačavala s radničkim i socijalističkim pokretima. No, ljevici pripadaju i svi pokreti i struje koje se zalažu za proširenje liste sloboda i prava preko granica osnovnih građanskih, političkih i prava na minimalnu socijalnu sigurnost. I to bez obzira na stav (indiferentnosti, čak i odbijanja) koja imaju prema socijalizmu i radničkim organizacijama. Radi se danas, prije svega, o novim društvenim pokretima (mirovnim, feminističkim, ekološkim) koji se s tradicionalnom ljevicom nalaze u odnosima naizmjeničnih sukoba i suradnje. Na drugoj strani, praksa populističkih i reakcinarnih pokreta to najbolje pokazuje, radništvo i njegove organizacije nisu apriori na ljevici.
Složena i difuzna odredba ljevice može se i mora precizirati daljnjom podjelom na umjerenu („lijevi centar“) i krajnju, ekstremnu ljevicu, između kojih ostaje uži ili širi prostor za autonomne („ni socijaldemokratske ni komunističke“) pokrete i organizacije. Osnov diferenciranja unutar ljevice čini prije svega odnos prema socijalnom i ekonomskom pluralizmu i parlamentarnoj višestranačkoj demokratiji.
Načelno, riječ je o različitom razumijevanju ideja slobode i jednakosti – njihovog protivrječnog međuodnosa. Zalaganje za radikalnu jednakost i razaranje socijalnog i političkog pluralizma, vodilo je ukidanju slobode i neograničenoj vlasti, ali i faktičnom stanju nejednakosti. Ljevica (krajnja) tako, iako to protureči osnovnome određenju ljevice, može biti autoritarna, čak i totalitarna. Istorija komunističkog pokreta i ekstremističkih ljevičarskih struja, nerijetko istorija terora i strahovlada nad narodom, je dovoljno rječit primjer i dokaz. Ljevica može, iz pretežno programatsko–političkih razloga, biti i (pro)nacionalistički usmjerena. Za ovaj tip ljevice važi izreka da je put do pakla često popločan najboljim (početnim) namjerama.
Na drugoj strani, poziciju umjerene ljevice odlikuje zalaganje za onu mjeru ekonomske i socijalne jednakosti koja neće u pitanje dovesti slobodu i ekonomsku (i društvenu) efikasnost i motivaciju. Političke snage koje je reprezentuju –socijaldemokrati i njihovi saveznici s „centro-ljevice“ (socijal-liberali, lijevi zemljoradnici, hrišćanski socijalisti) – odrekli su se zamašene nacionalizacije, a forme direktne participacije vide kao korektiv i nadopunu predstavničke demokratije. Praktično, političke granice u odnosu na (politički) centar su sve teže raspoznatljive. Razlike unutar (i između) socijaldemokratskih i socijalističkih partija idu uglavnom linijom podjele na socijal-liberale, koji u potpunosti zadovoljavaju postkapitalistički okvir, i socijal–reformiste koji bi ga reformisali i preusmjeravali ka demokratskom socijalizmu.
Kriza ljevice u Hrvatskoj nije društvena nego moralna i ideologijska; ponestalo joj je snage i uhvaćena je u pogrešci. Ukoliko se političari s ljevice, demoralizirani zbog vlastite političke nesreće i gubitka vjere u vlastite snage, ne sakupe i ne saberu da bi današnjem društvu ponudili ozbiljan program strukturalnih promjena, bit će vrlo brzo odbačeni, jer postoji realna mogućnost da glavna žrtva permanentne ekonomske krize neće biti kapitalizam, već ljevica sama – tim više što je njena nemogućnost da ponudi uvjerljivu alternativu vulgarnom kapitalizmu u Hrvatskoj postala svima vidljiva. Efekti ekonomske, socijalne i političke krize su vidljivi – iniciraju rast rasističkog populizma, povećanju siromaštva i još većem raslojavanju. Svjedoci smo eskalacije globalnog širenja desnog totalitarizma uz posvemašno pervertiranje pojmova slobode, demokracije i svakog poimanja ljudskih prava i pravde posebno.
Ljevici ne nedostaju ideje – nedostaju ljudi koji bi ostvarivali te ideje. Potreban je tim ljudi za pobjedu, za provođenje novih ideja u stvarnosti. Što su ideje složenije, potrebno je više ljudi – trebaju vođe koje znaju razgovarati s ljudima, objasniti im i inspirirati ih. Ljevičari su i dalje taoci vlastitih promašaja i neuroze, nedostaje im i odlučnosti i moralne snage koja je potrebna za djelovanje. Ljevica u Hrvatskoj bi trebala savladati svoj bijes i pretvoriti ga u odlučnost da misli, da promišlja o stvarima na uistinu radikalan način. Demoralizacija ljevičara ne znači kraj klasne borbe ili ukidanje društvenih protivrječnosti. Ako ljevičari ne vjeruju u alternativu, neoliberalizam se neće sučeliti s političkim protestima, nego sa spontanim bijesom. Ljevičari ponekad tvrde da ih ne zanima učinkovitost, već da im je jedino ravnopravnost važna. Promovirati ravnopravnost bez promišljanja o učinkovitosti jednako je iskazivanju sulude neosjetljivosti prema dobroti ljudske rase. Ne možemo biti neosjetljivi na pitanje „hoće li ljudi biti jednako sretni ili jednako bijedni“. Većina pogrešaka koje ljevičari rade, uključuje loše samoobuzdavanje, netoleriranjem moralnih normi društva – čak i onda kada uistinu nemamo pojma kako ih ispraviti te hoće li lijek biti još i gori od same bolesti.
Jedna od stvari koju ljudi s ljevice u Hrvatskoj teško shvaćaju u suvremenom konzervatizmu, jeste činjenica da većina ljudi s desnice svoje političke poglede ne vide samo kao izraz vlastitih interesa, već i kao posljedice jednog šireg spektra moralnih obaveza. Oni smatraju da ih činjenica da su politički desno orjentirani čini boljim ljudima.
Ljevičari izbjegavaju objektivnu spoznaju da je radnička klasa u Hrvatskoj deklasirana zbog nacionalizma, masovne nezaposlenosti i ekonomskog haosa, izgubila je tradiciju borbe i vlastitu političku kulturu. Radnicima je uskrsla prošlost, ustali su im mrtvi bogovi, obnovljeni su im stari državni simboli – uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam. Radnici se nerado pozivaju na prošlost. Sjećanje je blokirano ispiranjem mozga, podjednako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, uz jaku dozu antikomunizma, koja podjednako dolazi i iz vjerskih krugova, koji kao da dolaze na svoje –„raj se ipak nalazi s onu stranu realnog života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za raj nakon smrti“.
doc. dr. Pavle Vukčević