Niti Slaven, niti kriminalac iz navike (Gewohnheitsverbrecher*)

 

 

 

 

 

 

 

Partije sljednice slavile 100. godina KPJ

6. travnja 1941. je njemački Wehrmacht zajedno s mađarskim i talijanskim trupama napao Kraljevinu Jugoslaviju. Uslijedila je okrutna okupacija s bezbroj pokolja nad civilnim stanovništvom; sukladno nacističkoj teoriji o slavenskom „podčovjeku“ vršena je odmazda – 100 civila za jednog ubijenog njemačkog vojnika. Ubrzo je uslijedila herojska NOB pod vodstvom Josipa Broza, koji je postao poznat kao Tito.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), ubrzo zabranjena nakon osnivanja, postala je najjača snaga u partizanskom pokretu te je stekla veliko povjerenje širokih masa.

36,5 % industrije biva uništeno 1945. godine, 3,5 milijuna ljudi ostalo je bez doma. Pobjeda Narodnooslobodilačke vojske srušila je monarhiju te je uvedeno socijalističko društveno uređenje, sa znatnim reformama i nacionalizacijom.

Priznanjem Slovenije i Hrvatske od netom „ujedinjene“ Njemačke, stvoreni su uvjeti za uništavanje zajedničke države Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca, Makedonaca, Slovenaca, kao i narodnosti Albanaca na Kosovu. Prije dvadeset godina su NATO avioni, i iz Njemačke, bacili preko 420 000 bombi, dijelom s osiromašenim uranom, na ciljeve u Beogradu i drugim gradovima u tadašnjoj SRJ. Ubijeno je 2 500 ljudi. Unutar jednog stoljeća, slavenski su narodi treći put postali njemački protivnik. Rasistička popratna glazba nisu im bili oportunistički niti potrebni, ministri Fischer i Scharping su agitirali za sprječavanje „novog Auschwitza“- imidža kojeg ni u kojem slučaju nisu htjeli izgubiti.

19. travnja, partije nastale iz KP Jugoslavije obilježavaju osnivanje Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), od 1920. KPJ, na povijesnom mjestu – hotelu „Slavija“, u srcu glavnog grada Srbije. Put do mjesta konferencije u Beogradu išao je kraj zapovjedništva vojske Jugoslavije, koje je tada 1999. uništeno. Jedan drug iz partije Komunista Srbije nam je pričao da je bio raspoređen u obrani Beograda na aerodromu. U njegovoj jedinici je bilo samo ozlijeđenih i ranjenih, ali mnogi vojnici nisu preživjeli NATO bombardiranje.

Koordinacijski komitet sačinjen od Komunista Srbije (KS), Jugoslavenske KP Crne Gore (JKP CG), Socijalističke radničke partije Hrvatske (SRPH), Saveza komunista Bosne i Hercegovine (SK BiH), Komunističke partije Makedonije (KP Makedonija) i Kulturno-političkog  društva „Komunist“ iz Slovenije (KPD Komunist Slovenija), pozvali su komunističke partije iz Evrope. Uz pozdravni govor DKP-a (Njemačka komunistička partija), svoje pozdrave su prenijeli i KP Bugarske, KP Grčke, Socijalistička partija Rumunjske i KP Ruske Federacije, kao i  „Koordinacija za Jugoslaviju“ iz Italije. Pozvane gostujuće partije uglavnom su na pozitivan način iskazivali mnijenje prema Titovoj politici i multinacionalnoj državi – Jugoslaviji. Međutim, slamanje odnosa sa SSSR-om 1948. godine (rezolucija Informbiroa), koje  je jugoslavensku državu pretvorilo u „loptu“ za interese NATO-a i prije svega američkog imperijalizma, kojeg su koristili za razdor unutar socijalističkih zemalja, zauzeo je važnu ulogu tokom konferencije.

Ideološki je otklon KPJ od politike SSSR-a od 1949. godine, stvorio uvjete za uvođenje radničkog samoupravljanja u poduzećima. Partija je 1952. preimenovana  u Savez komunista Jugoslavije i republika je,  uvođenjem novog Ustava, dobila ime „Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija“. Nadljudski napori, ali i ekonomska pomoć SAD-a, pomogli su zemlji da postignu zavidan rast i socijalna dostignuća. Nakon smrti J. B. Tita i  Edvarda Kardelja, glavnih protagonista radničkog samoupravljanja, izbija recesija 1980-ih godina i nastaje plodno tlo za nacionalističke secesionističke ideje – s poznatim posljedicama.

Današnje rasprave o radničkom samoupravljanju ne smiju se promatrati bez ekonomske analize. Jednako nedijalektički bilo bi principijelno odbijanje samoupravljanja iz čisto ideološkog kuta gledanja, kao i provođenje istog na račun faktički tek nastalih socijalističkih država Istočne Europe. Možemo reći, postojao je  jugoslavenski mikrokozmos.  Povijesna iskustva moramo uzeti u obzir – kako privredna, tako i politička. Na povratku u Njemačku pita me graničar (jedva 30 godina):

„Odakle ste doputovali?“

„Iz Beograda.“

„Šta ste tamo radili?“

Na upit zašto je potrebno iznijeti razlog putovanja, objašnjava: „Vaš genotip ne odgovara putovanjima u Beograd.“.

Drugim riječima: fizionomija mora imati slavenske korijene ili putnika smještaju u rubriku „Kriminalac iz navike“. Čini se da granične postrojbe podučavaju rasizmu.

1999. kao prekretnica: u Evropi se govori njemački – veze iz prošlosti su očito utjecajne.

 

*Gewohnheitsverbrecher“ - odnosi se na bezobrazluk graničnog
policajca Njemačke povodom povratka delegata DKP u Njemačku.
Pojam „Gewohnheitsverbrecher“ korišten je u nacističkoj Njemačkoj
uz druge pogrdne rasističke pojmove za opis Slavena kao narodne
skupine.

https://unsere-zeit.de/de/5117/internationale_politik/11102/Weder-Slawe-noch-Gewohnheitsverbrecher.htm

Piše: Günther Pohl,  Sekretar za međunarodne odnose DKP-a

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/