Obilježavanje 100. obljetnice osnutka Komunističke partije Jugoslavije

100. obljetnica osnutka Komunističke partije Jugoslavije obilježena je u Beogradu 19. 4. 2019. u organizaciji Koordinacije komunističkih i radničkih partija s prostora bivše Jugoslavije (Socijalistička radnička partija Hrvatske – SRP, Komunisti Srbije, Komunistička partija Makedonije, Jugoslavenska komunistička partija Crne Gore i Savez komunista Bosne i Hercegovine).

U Beogradu je od 20. do 25. 4. 1919. na kongresu ujedinjenja socijaldemokratskih i socijalističkih stranaka utemeljena Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k). Na Drugom kongresu SRPJ (k), u Vukovaru 20. – 25. lipnja 1920., partija mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Od 1952. godine, partija djeluje pod nazivom Savez komunista Jugoslavije – SKJ.

Govornici su podsjetili na povijesne činjenice i na ogromna postignuća: od pobjede nad fašizmom i oslobođenja zemlje u Drugom svjetskom ratu do uvođenja socijalističkog samoupravljanja i snažnog razvitka zemlje, ali i na okolnosti pod kojima je došlo do kontrarevolucije i raspada države praćenog serijom ratova. Razmotreni su uvjeti u kojima naše klasno profilirane stranke danas djeluju, a koji su obilježeni teškom eksploatacijom radništva u restauriranom kapitalizmu i teškom manipulacijom radnicima u podivljalom nacionalizmu. Iskazana je spremnost  da se dosadašnja dobra suradnja stranaka u Koordinaciji nastavi, kao i suradnja sa srodnim strankama u Europi i svijetu.

U drugom dijelu svečane sjednice obratili su nam se gosti, predstavnici antifašističkih udruga i grupa, kao i prijateljskih stranaka iz Grčke, Njemačke, Rusije, Bugarske, Rumunjske i Italije.

Referat povodom 100 godina osnivanja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u Beogradu 1919.g.

 

Ako su NOB i revolucija 1940.-1945.g. bili epopeja žrtvovanja za oslobođenje od fašističkog ropstva, ali i dubok socijalni preobražaj zemlje, epopeja u kojoj su stradanja, materijalna razaranja i ljudski životi bili glavni zalog, a ona je upravo pod vodstvom Partije to bila, onda je poslijeratna socijalistička izgradnja bila samo nova epopeja stvaralačkog rada, kreativnosti, teorijske i praktičke pronicljivosti u kojoj nije izostajalo žrtvovanja, pa i teških trenutaka, ali je žrtvovanje sada nagrađivano ispunjenošću i osjećajima ljudske sreće zbog evidentnih i kontinuiranih uspjeha u socijalnom i civilizacijskom preobražaju zemlje, uz stalno podizanje životnog standarda svih radnih ljudi i građana i opću humanizaciju društva, pa i utoliko udobnija, ali jednako slavna i herojska.

Ta poslijeratna pregnuća KPJ i naroda, iako u istom cilju, ostvarivala su se u dvije povijesno različite etape – etape državnog socijalizma ili administrativno-centralističkog sistema i etapa samoupravnog socijalizma odnosno radničkog i društvenog samoupravljanja, pri čemu je ova druga po mnogo čemu „Jugoslavenski” specifična i budi dodatna osjećanja ponosa.

 

KPJ u razdoblju administrativno-centralističkog sistema 1945.-1950.g.

Nakon 26 godina revolucionarne borbe u kojoj je izrasla u najjaču politički organiziranu društvenu snagu zemlje, povela je i pobjedonosno završila oslobodilački rat i socijalističku revoluciju 1941.-1945.g.. KPJ čvrsto je držala vlast u svojim rukama. Kao i u svim drugim zemljama gdje je pobijedila socijalistička revolucija i u Jugoslaviji je uspostavljen sistem „državnog socijalizma” iako u nešto specifičnijoj formi. Suština tog državno-centralističkog sistema bila je da bude oruđe radnih masa – naroda Jugoslavije, oblik diktature proletarijata. Zato ga možemo kvalificirati kao revolucionarni, a ne birokratski etatizam. Dok se uspostavljao, komunisti su znali da je samo etapa u izgradnji novog socijalističkog društva, a uvjeti u kojima je nastajao (vanjski i unutarnji) veoma bremeniti, pa prema tome njima i uvjetovan.

Odmah nakon zvaničnog završetka II svjetskog rata, Jugoslavija se na vanjskopolitičkom planu, kao mlada revolucija našla pod udarom konzervativnih snaga i njihovim ciljevima i kombinacijama poslijeratnog uređenja svijeta. Dojučerašnji saveznici u ratu, SAD i Velika Britanija, čak su i vojno prijetile vezano sa granicama sa Italijom i Austrijom.

Mlada revolucija našla se i na udaru poraženih snaga na svom tlu i drugim snagama buržoaske kontrarevolucije koje se nisu mirile porazom i gajile iluziju da ako ništa drugo, mogu opstati barem kao opozicija u višepartijskom sistemu, pa je tu bilo raznih pokušaja i manevara od tobože konstruktivnog ulaženja u Narodnu frontu i novu Vladu, pa onda protestnih izlaza iz svega osujećivanja prvih izbora za Ustavotvornu skupštinu, do ubacivanja terorističkih grupa u zelju i zastrašivanje naroda. Dio katoličkog klera, na čelu sa Zagrebačkim biskupom Stepincem, napisao je poslanicu vjernicima da ne prihvate novi režim.

U borbi protiv pokušaja restauracije građanskih stranaka i višepartijskog sistema, što je u sebi nosilo veliku opasnost od novog razdora među narodima Jugoslavije, pa i novog građanskog rata, KPJ je radila na tome da se te snage razbiju, učvrsti jedinstven Narodni front i ojača moć i autoritet nove države.

Na izborima za Ustavotvornu Skupštinu 11.novembra 1945.g. NFJ je ostvarila apsolutnu pobjedu. Novoizabrana skupština 29.novembra 1945.g. proglasila je republiku. Ustavotvorna Skupština 30.januara 1946.g. donijela je prvi Ustav.

Uoči II svjetskog rata Jugoslavija je pripadala najzaostalijim zemljama Europe sa pretežno seljačkim stanovništvom. Industrija je neznatno učestvovala u društvenom proizvodu, a nekih važnih industrijskih grana nije ni bilo. U ratu je uništeno 36,5% industrije, a industrijska proizvodnja mogla se organizirati samo na 30% kapaciteta. Bez krova nad glavom ostalo je 3,5 milijuna ljudi. Tu su i brojne iseljene osobe, logoraši i ratna siročad.

Da bi se život koliko-toliko normalizirao, bilo je potrebno najprije obnoviti puteve, mostove, pruge, prijevozna sredstva, tvorničke pogone, javne objekte, stambene zgrade i kuće za stanovanje. Bilo je potrebno reparirati brojne izbjeglice, zbrinuti žrtve rata i ratnu siročad, spriječiti prijeteću glad koja se nadvila nad narodom, crnu burzu i organizirati garantirano sadijevanje naroda sa najosnovnijim potrepštinama.

Teorijsko znanstveni pogled KPJ o putevima izgradnje socijalističkih društvenih odnosa u periodu neposredno poslije oslobođenja bili su veoma oskudni.

Doduše kao i svaka marksistička i lenjinistička partija, KPJ je polazila od toga da je eksproprijacija kapitalističke klase prvi i početni akt diktature proletarijata. Nacionalizacija sredstava za proizvodnju i stvaranje državne svojine je dakle bio glavni programski cilj KPJ.

Presudni idejno-politički utjecaj na koncepciju izgradnje društvenih odnosa vršila je sovjetska teorija i praksa, a to je stav da je državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, centralno državno planiranje i upravljanje proizvodnjom, raspodjelom i potrošnjom, i potpuna likvidacija svakog oblika privatnog vlasništva temeljna zakonitost socijalističkog razvitka. U prvim godinama izgradnje socijalizma u Jugoslaviji rukovodeće snage revolucije nisu imale nikakva posebna iskustva, a ni prilike nakon NOB-a nisu bile puno bolje nego u Rusiji nakon Oktobarske revolucije, pa se u sličnim povijesnim okolnostima pošlo od Sovjetskog modela, iako treba reći da to nije bilo prosto kopiranje, već uz znatne modifikacije prema domaćim uvjetima što je kasnije izazivalo i nesuglasice.

I opća privredna struktura zemlje bila je veoma nepovoljna. Brza industrijalizacija zemlje bila je gotovo sudbinsko pitanje od kojeg zavisi ne samo uspješan daljnji razvoj, nego i sam opstanak revolucionarnog pokreta pod čijim je rukovodstvom zemlja i oslobođena. Smatralo se da su državna svojina i centralizam u upravljanju društvenim poslovima efikasan put i metoda da se u prvim poslijeratnim godinama izbjegne privredni slom koji bi mogao nastupiti zbog ogromnih ratnih razaranja i opće nestašice potrebnih sredstava za život. Isto tako, polazilo se od uvjerenja da je bez državne svojine i administrativnog upravljanja nemoguće akumulirati velika sredstva (materijalne i ljudske snage) za privrednu izgradnju što je bio prvi uvjet brzog privrednog razvoja.

Prema tome, povijesne okolnosti koje smo prethodno naveli – borba za obranu nezavisnosti nove države FNRJ, borba protiv kontrarevolucije, veoma teška privredna situacija s jedne i programska koncepcija KPJ o izgradnji socijalističkog društva na bazi državno-svojinskog monopola, ambiciozni planovi industrijalizacije zemlje s druge strane, uvjetovali su da se u ratu i revoluciji formiran sistem upravljanja razvije u izrazito centralistički globalni društveni sistem. U stvari htjelo se da štab koji je upravljao ratom i revolucijom treba nastaviti upravljati društvom i u obnovi zemlje.

Globalni društveni sistem sa svojim podsistemima – političkim sistemom i privrednim sistemom, bio je neodjeljiv monolit organiziran na principu strogo revolucionarne hijerarhije u kome se niže stupanj vlasti u potpunosti pokorava direktivi i odluci višeg stupnja. Na čelu globalnog sistema stajao je Politbiro CK KPJ.

U duhu navedene koncepcije, eksproprijacijom imovine suradnika okupatora, Zakonom o agrarnoj reformi 1945.g. i Zakonom o nacionalizaciji gotovo sva sredstva za proizvodnju i opća dobra, osim seljačke imovine i imovine zanatlija, našla su se u državnom vlasništvu.

Politički sistem iz kojeg je proizlazio i privredni, organiziran je na saveznoj, republičkoj i lokalnoj razini u obliku predstavničkih skupština i narodnih odbora čije je zastupnike birao narod neposredno na općim izborima sa odgovarajućim izvršnim organima i organima uprave.

Što se tiče privrednog sistema, on je organiziran kao jedan veliki trust cjelokupne privrede na čijem čelu stoji Savjet ministara sa vodećom ulogom resora planiranja.. Poduzeće je samo pogon jednog velikog privrednog sistema čiji su prihodi i rashodi dio sveopćeg državnog budžeta.

Pravo raspodjele društvenog proizvoda na potreban rad i višak rada, pravo zahvaćanja i raspolaganja viškom rada pripadalo je samo centralnim organima državne vlasti. Ovakva koncepcija privrednog sistema supstituirala je robnu proizvodnju sistemom centralnog planiranja proizvodnje i sistemom planske distribucije roba, novca i radne snage.

Efikasnost tzv. revolucionarnog etatizma u tim prilikama bila je izuzetna i uglavnom opravdala razloge zbog kojih je i primijenjen.

Imajući najširu podršku masa, državna vlast i KPJ ostvarile su takvu mobilizaciju rada i sredstava kakvu Jugoslavije nikad nije ostvarila, ni prije ni poslije tog razdoblja. KPJ je uspjela gotovo svo stanovništvo obuhvatiti u masovne organizacije kao što su NF, USAOJ, AFŽ i druge.

Želja za napretkom postala je materijalna sila društva. U relativno kratkom periodu nakon rata repatrirano je preko 350.000 ljudi iz izbjeglištva i logora, zbrinuta ratna siročad, a iz za život nemogućih kraških područja u plodne (Vojvodinu i Slavonija) preseljeno je preko 60.000 najsiromašnijih seljačkih obitelji. Agrarnom reformom na 315.000 seljačkih obitelji podijeljeno je oko 800.000 ha zemlje. Osigurano je garantirano snabdjevenije osnovnim životnim potrepštinama za sve zaposlene pri nižim cijenama, stroga kontrola cijena i spriječena je crna burza.

Zakonom o nacionalizaciji i agrarnom reformom smanjile su se iritantne socijalne razlike među ljudima. Radnicima je skinut jaram kapitalističkog i vlasničkog komandiranja i eksploatacije, a seljaštvo je oslobođeno od prijeratnih dugova i zelenaškog pritiska, a i obrtnici su došli u povoljniji položaj..

U roku od 3 godine, što je apsolutni rekord, obnovljeni su svi u ratu porušeni privredni i infrastrukturni kapaciteti. Donesen je prvi petogodišnji plan razvoja zemlje (1947-151.g.) čiji je osnovni cilj bio razvoj teške industrije kao temelja industrijalizacije, elektrifikacije i povećanja životnog standarda naroda, i počeo se uspješno ostvarivati.

Industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje KPJ podigla je na nivo odlučujućeg svenarodnog zadatka.

Bruto investicije iznosile su 1947., 1948. i 1949.g. 34% nacionalnog dohotka, dakle svaki treći dinar (Kraljevina Jugoslavija 5%, SAD 13%). Krajem 1945.g. bilo je zaposleno 461.000 radnika i službenika, a 1949.g. već 1.990.000. Fizički obim industrijske proizvodnje u odnosu na 1939.g. iznosio je već 1948.g. 150%, a vrijednost sredstava rada porasla su na 352%.

Nacionalni dohodak porastao je od 264,2 milijardi 1939.g. na 441,1 milijardi 1948.g. i više nikada nije toliko rastao, čak ni šezdesetih godina kad je Jugoslavija imala najveći rast u svijetu.

Iako je centralizam bio dominantan u sistemu upravljanja, on u početku nije gušio inicijativu radnih masa. Bio je veoma djelotvoran jer su svi dijelovi, sve ćelije društva, vrlo dosljedno izvršavale ideje centra uz najveći stupanj samoinicijative.

Međutim, neposredna budućnost i iskustvo drugih revolucionarnih pokreta pokazati će da se revolucionarni zanos postepeno gasi, a u društvenim odnosima se počinju razvijati nove proturječnosti i novi konflikt. Zato možemo reći da revolucionarni etatizam ima ogromnu inicijalnu moć, moć da pokrene ogromnu energiju milijuna ljudi, naravno u kontekstu ukupne revolucionarne situacije, ali dugoročno etatizam nije u stanju da osigura optimalni razvoj proizvodnih snaga. Već na samom početku etatizam je pokazao da nije u stanju trajno osigurati efikasnost i racionalnost u proizvodnji i razmjeni dobara. Uostalom, krajnji cilj socijalističke revolucije nije perpetuiranje moćne države, vojske i policije, već oslobođenje čovjeka od svakog otuđenja.

U razdoblju od 1945.–1949.g. na zadacima obnove zemlje i donošenje i ostvarivanja prvog petogodišnjeg plana 1947.-1951.g. administrativno-centralistički sistem manje-više je bio izgrađen, ali će upravo tada otpočeti novi revolucionarni proces njegove dugoročne postepene transformacije u samoupravni sistem.

 

Borba za izgradnju samoupravnog društva 1950.-1900.g.

U jeku danonoćnog rada na obnovi zemlje i izvršavanju zadataka Petogodišnjeg plana došlo je do napada Komunističkih partija Informbiroa na KPJ. Ne ulazeći u pojedinosti i dramatičnost tih događaja, taj napad za vodstvo Partije, ali i narod, bio je šokantan tim više što je KPJ bila vjeran partner prvoj zemlji socijalizma i zazirala od kritika sa bilo koje strane na račun SSSR-a, smatrajući ih štetnim za vlastitu političku borbu u zemlji i za međunarodni radnički pokret općenito. Što se više očitovao hegemonistički karakter nasrtaja na Jugoslaviju, sve više je u rukovodstvu KPJ sazrijevala spoznaja da se korijeni i uzroci nasrtaja na Jugoslaviju nalaze u deformiranim (birokratiziranim) unutrašnjim društvenim odnosima u SSSR-u. Zato je rukovodstvo KPJ počelo još kritičnije i svestranije, u duhu klasika marksizma, preispitivati, ne samo sovjetsko, nego i vlastito društvo, a to znači mogućnost da se i naš „revolucionarni etatizam” koji je u toku destruira u birokratski. A kad su u pitanju klasici (Marks, Engels i Lenjin) čije učenje jedino može biti kriterij koji treba verificirati i sovjetsku i jugoslavensku praksu, Marks u „Komunističkom manifestu” u podnaslovu „Proleteri i komunisti” piše: „Kada u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i kad cijela proizvodnja bude koncentrirana u rukama individua (slobodnih proizvođača), javna vlast izgubit će politički karakter”. Iz ovoga se jasno vidi u kom pravcu socijalistička izgradnja mora smjerati, u čije ruke mora doći proizvodnja i koje je sudbina države kao klasne tvorevine. Nakon što je V kongres KPJ 1948.g. odbacio napade kao neargumentirane i nepravilne, za nešto više od godinu dana rukovodstvo KPJ je procijenivši tendencije društvenog razvitka, došlo do odluke da promjeni generalno liniju partije. Ukratko, odlučeno je da se zaokrene na put borbe za samoupravni socijalizam. To je nužno značilo da proces odumiranja države mora otpočeti odmah, da se državna svojina mora transformirati u društvenu, da se Partija mora distancirati od aparata vlasti i ojačati kao Partija svoje klase. Krajem 1949.g. B.Kidrič i Đ.Salaj kao predstavnici vlade i sindikata, potpisali su Uputstvo o osnivanju i radu radničkih savjeta, državnih privrednih poduzeća u 215 eksperimentalno izabranih poduzeća.

Što u suštini znači prijelaz sa državno-administrativnog sistema upravljanja društvom na samoupravljanje. To znači otvaranje procesa prenošenja najvećeg dijela funkcija i poslova koje su obavljali državni organi u ime proizvođača i građana na njih same, a naročito upravljanje dohotkom koga stvaraju. To zahtjeva izgradnju posve nove samoupravne organizacione strukture i samoupravnog instrumentarija upravljanja. To znači i promjenu metoda političkog djelovanja jer sa jačanjem uloge baze društva slabi uloga politike sfere. Zvuči gotovo utopistički jer u tome praktičkog iskustva nema, osim epizodnog iskustva Pariške komune. A upravo je to Partija postavila pred svoje članove i narod jer u tome i jeste suština socijalističke izgradnje.

Prvo desetljeće 1950.-1960.g. bilo je prijelomno za prijelaz na samoupravljanje, a obilježava ga nekoliko važnih zakonskih projekata i političkih skupova.

Savezna Skupština 1950.g. donijela je Osnovni zakon o predaji državnih privrednih poduzeća i viših privrednih udruženja na upravljanje radnim kolektivima. Od običnog proizvodnog pogona, glomaznog državnog aparata koji rukovodi proizvodnjom, poduzeće postaje samostalni robni proizvođač sa svojim sredstvima rada, planom proizvodnje, ukupnim prihodom u kome je dohodak. Poduzećem, uz direktora, upravljaju radnici putem Radničkog savjeta. U duhu samoupravljanja, labavi se djelovanje ekonomskih zakona, širi tržište i jača uloga trgovine uz postepeno nestajanje racionaliziranog snabdjevenija. Za neke artikle počinje i slobodno formiranje cijena. Ukida se dakle direktno upravljanje poduzećima od strane države i podjela poduzeća na lokalna, republička i savezna, a time i nužni državni aparat.

No, država društvenim planom utvrđuje osnovne proporcije društvene reprodukcije i raspodjele nacionalnog dohotka, i u tu svrhu zahvaća u državni budžet dohodak koga poduzeća stvaraju, osim djela koji ostaje za osobne dohotke i tek neznatno za investicije. Krajem desetljeća dio dohotka namijenjena za investicije (akumulacije) ide u državne investicione fondove, ali isto pod državnom ingerencijom.

Pod parolom decentralizacije i demokratizacije nastaju velike promjene i u političkom sistemu. Iz savezne uprave odlazi 100.000 ljudi, dio na niže razine, a najveći dio u proizvodnju (ukaz savezne narodne skupštine 1950,.g.). Novim zakonom o Narodnim odborima zaustavljena je intencija da se NO pretvore u transmisiju centralnih organa, zadržana je njihova autonomnost i proširena nadležnost čime su udareni temelji buduće komune, odnosno lokalne samouprave.

Ističe se značaj zakonitosti u radu, samostalnost sudova, važnost osobnih sloboda građana i pokreću akcije protiv privilegija i socijalnih razlika.

VI Kongres KPJ 1952.g. donosi novu koncepciju Partije (faktor usmjeravanja a ne vlasti) i mijenja ime Partije u Savez Komunista Jugoslavije, kako bi se i formalno distancirao od klasične političke organizacije, posebno staljinističkog tipa, a što više identificirala s Marksovim Savezom Komunista. Istovremeno, SK razvija samostalnost ostalih političkih organizacija, naročitu ulogu dobiva NF koja postaje oblik javne tribine u okviru koje se mogu artikulirati različita mišljenja, naravno u okviru izgradnje socijalizma, a koja na svom IV Kongresu mijenja naziv u SSRN. I sindikati uz klasične funkcije zaštite ekonomskih uvjeta rada radnika dobivaju obrazovno-političku funkciju radi osposobljavanja radnika za samoupravljanje i unapređenje sistema samoupravljanja.

Dijelom kao rezultat svih promjena u političkom sistemu od 1949.-1953.g. koje je trebalo ustavno sankcionirati, a dijelom i radi poticaja daljnjim promjenama na liniji razvoja samoupravljanja, Narodna Skupština NFRJ je 1953.g. donijela Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja. Kao osnovu društvenog uređenja Ustavni zakon proglasio je društvenu svojinu i samoupravljanje proizvođača. U savezne i republičke skupštine uvedeno je i Vijeće proizvođača, čime se samoupravljanje radnika neposrednom proizvodnjom širi i na društvene poslove (politički sistem). Uvodi se funkcija šefa države u licu Predsjednika republike i za prvog predsjednika izabran je J.B.Tito. Kao izvršni politički organ Narodne skupštine uvedeno je Izvršno vijeće umjesto ranije Vlade da bi se jače naglasio radni karakter i princip skupštinske vladavine. Sve promjene u političkom sistemu imale su za cilj prevladavanje kategorija i ustanova državne vlasti i sprečavanje tendencija birokratskog (staljinističkog) despotizma, ali i liberalne građanske demokracije.

Radnička klasa koja je prešla dva milijuna zaposlenih, stasala je i u političku snagu koja se čuje. Održan je I Kongres Radničkih savjeta na kome su neposredni sudionici samoupravljanja analizirali iskustva i prve domete samoupravljanja u radnim kolektivima i postavili zahtjev da se precizno utvrde obaveze kolektiva prema društvenoj zajednici, a ostatak dohotka ostavi na upravljanje kolektivima, te da se ukine tutorstvo države na uređenje unutarnjih odnosa u radnim kolektivima i prepusti radnicima.

Održan je VII Kongres SKJ i donesen novi Program partije u kome je data prva ozbiljnija teorijska razrada samoupravljanja. Socijalizam definira kao društveno uređenje zasnovano na podruštvljenim sredstvima za proizvodnju u kome društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi neposredni proizvođači.

Polazeći od stavova I Kongresa Radničkih savjeta, Savezna skupština donijela je skupinu zakona s kojima su izvršene daljnje promjene u privrednom sistemu (o porezima i doprinosima, radnim odnosima). Tom grupom zakona, prvi put je knjigovodstveno definiran dohodak.

Osim sve veće afirmacije Radničkih savjeta u upravljanju poduzećima, u okviru velikih poduzeća započinje neposredno upravljanje radnika manjim tehnološkim cjelinama, nazvanim ekonomskim jedinicama.

Naravno, samoupravljanje u prvoj dekadi nije izgrađeno, ali su mu neposredno udareni temelji i pokazao se ostvarivim. Uz to nakon pada proizvodnje, uslijed ekonomske i političke blokade 1948.g., privreda je ušla u ekspanziju i to po stopi od 11% 1953.g. do 17% 1957.g., a adekvatno tome rast zaposlenosti od 1.846.000 1953.g. na 2.39.000 zaposlena 1957.g.. Nacionalni dohodak raste po stopi od 13,3%. Naravno, sve je to pripisivano samoupravljanju što je silno ohrabrilo snage samoupravljanja.

Drugu dekadu razvoja samoupravljanja 1960.-1970.g. obilježavaju donošenje drugog Ustava 1963.g., održavanje VIII Kongresa SKJ 1964.g. i IX Kongresa SKJ 1969.g., ukidanje Državnih investicionih fondova, poduzimanja privredne reforme 1965.g., sve u cilju da se ojača materijalna osnova samoupravljanja, daljnja decentralizacija prenošenjem dijela federalnih funkcija iz oblasti društvenih djelatnosti na republike, uvođenjem komunalnog sistema i izjednačavanja prava radnika društvenih djelatnosti na samoupravljanje u svojim zajednicama sa istim pravom radnika u neposrednoj proizvodnji čime su oni ispali iz režima državnih činovnika.

Ustavom SFRJ 1963.g. proširuju se samoupravna prava radnika na oblast raspolaganja viškom rada, odnosno usvaja se princip da radne organizacije moraju biti samostalne u raspolaganju dohotkom. Novim zakonom o dohotku do kraja je razrađen sistem dohotka i utvrđeni novi odnosi u raspodjeli. VIII Kongres 1964.g. prvi put zaključuje da se društvena akumulacija prenese na neposredne proizvođače kako bi radni kolektivi bili nosioci proširene reprodukcije.

1965.g. pristupilo se privrednoj i društvenoj reformi koja je imala za cilj da ojača samostalnost radnih organizacija, ojača ulogu tržišta, ekonomiju rada u poduzećima, modernizaciju proizvodnje i izlaženje na vanjska tržišta. Ukidanjem DIF-ova, njihova sredstva prenesena su na banke, izgrađen je bankarsko-kreditni sistem, a što je važnije, prestalo je izvlačenje djela akumulacije u fondove iz radnih kolektiva i to je trebalo ojačati materijalnu osnovu samoupravljanja. Međutim, to se ipak nije dogodilo tako, pa su rezultati bili polovični. Doduše, privreda se stabilizirala, postala efikasnija, modernizirala se, povećala kvalitetu proizvoda i izlazila u svijet ( prosječni rast industrijske proizvodnje 8,6%, društveni proizvod 6,9%, nacionalni dohodak 7.7% ), ali je stabilnost ostvarena i na račun stagnacije zaposlenosti što je izazivalo socijalne i političke probleme. Međutim, jačanje materijalne osnove samoupravljanja nije se dogodilo i samoupravljanje je ušlo u stagnaciju. Umjesto države koja je do sada gospodarila akumulacijom, na sve slobodnijem tržištu pojavljuju se novoformirane banke, veletrgovačke i vanjsko-izvozničke kuće i druge uslužne djelatnosti u koje se uslijed njihovog monopolnog položaja, prelijeva akumulacija iz proizvodnih organizacija i one postaju centri ekonomske, a postepeno i političke moći. U takvim uvjetima rađao se i jačao tehno upravljački sloj koji ima drugačiju logiku od samoupravljanja, povezuje se s organima državne vlasti koji servisiraju privredu, pa čak i s partijskim strukturama. Društvo se sukobilo sa svojevrsno opasnošću srašćivanja tehno upravljačkog monopola u privredi i aparata državne vlasti, s time da su za razliku od poslijeratnog razdoblja, glavnu ulogu preuzeli nosioci tehno-upravljačkih monopola u privredi.

U takvim uvjetima javljale su se i grupno vlasničke tendencije, tendencije da se mijenja karakter društvenog vlasništva i bit socijalističkog samoupravljanja, pa i idejna kolebanja u samom SK. Sve je to dovodilo do usporavanja razvoja samoupravnih socijalističkih odnosa i priječilo da se samoupravljanje razvija kao integralna društvena snaga, pa se SK morao s time sukobiti i otkloniti te opasne tendencije. To se dogodilo donošenjem novog Ustava u trećoj dekadi.

Treća dekada 1970.-1980.godine je prelazak na udruženi rad i integralno samoupravljanje. Obilježava je donošenje ustavnih amandmana koji se odnose na reformu federacije i tzv. radnički amandmani (XXI i XXII) 1971.g., II Kongres samoupravljača u Sarajevu također 1971.g. na kome se usvaja koncepcija amandmana a razrađuje konačna platforma za donošenje novog ustava, njegovo donošenje 1974.g. ,X Kongres SKJ iste godine radi idejne mobilizacije za ostvarivanje Ustava i donošenje Zakona o udruženom radu 1976.g.

Prelaz na udruženi rad znači da se od „udruživanja” koncentracijom i centralizacijom društvenih sredstava koja su se na ovaj ili onaj način odvajala od radničke klase i održavalo na životu etatizam i tehnokratizam, preko udruživanja rada i sredstava pređe na udruživanje rada. To je značilo izgradnju potpuno nove samoupravne organizacije (strukture) društvenog i samoupravnog instrumentarija koji će na minimum svesti mogućnost bilo kojih društvenih moći ili struktura, da se ubacuju između rada radnika i rezultata njihovog rada i tako reproduciraju svoju moć na račun moći samoupravljanja, iako naravno iz te strukture do kraja ne ispada i država ali ostaje u specifičnom obliku i ograničenoj mjeri.

Stare hijerarhijske forme kapital odnosa, poduzeće i predstavnička demokracija, odlaze u povijest, jer se pokazalo da se u okviru tih klasnih formi, samoupravljanje radnika ne može u potpunosti ostvariti. Zamjenjuju ih Osnovna organizacija udruženog rada, delegatska skupština, i novi samoupravni instrumentarij.

Osnovna organizacija udruženog rada je radna zajednica u koju radnici na društvenim sredstvima udružuj svoj rad i neposredno upravljaju uvjetima i rezultatom svog rada (dohotkom koji je neotuđiv od njih). Oni su zajednica zato što ne stupaju u radni odnos ni s kim, već samo u međusobni odnos iz čega nestaje svaki najamni odnos. Osnovna zato što se radi povećanja ukupnog društvenog dohotka od čega ovise i osobni dohoci udruženih radnika i alimentiranje svih društvenih potreba, udružuje u šire asocijacije udruženog rada – OUR, SOUR, Poslovne zajednice, udružuje dio dohotka u zajedničke projekte, prometne organizacije, osiguravajuća društva, banke i slično. Razmjenjuje svoj rad sa društvenim djelatnostima. Ona je početak i kraj udruživanja dohotka i u njoj se u zametku reproduciraju svi društveni odnosi.

Novi instrumentarij uređivanja svih odnosa u udruženom radu su Samoupravni sporazumi i Društveni dogovori, samoupravno planiranje i delegatski sistem.

Samoupravno organizirani radnici u udruženom radu imaju svoje Vijeće udruženog rada u skupštinama društveno-političkih zajednica (općine i republike) koga čine delegati udruženog rada čime samoupravno organizirani radnici u proizvodnji šire svoj utjecaj sa ostalim građanima i na društvene poslove. Pošto skupštinu društveno-političkih zajednica čine delegati udruženog rada i teritorijalno organiziranih građana, ona gubi obilježja državne vlasti i postaju najširi oblik društvenog samoupravljanja radnika i građana. To je to integralno samoupravljanje.

Federaciju čine Republike kao samoupravne asocijacije udruženog rada i komuna (općine) sa izvornim suverenitetom. Na federaciju se prenose poslovi osiguranja jedinstvenog društvenog uređenja, poslovi obrane i vanjski poslovi. Tijela federacije su paritetna a odluke se donose koncensusom. Time se osigurava i nacionalna ravnopravnost. Na razini federacije a i ostalih društveno-političkih zajednica nema kumuliranja sredstava i investicija, osim Fonda za pomoć nerazvijenom Kosovu. Cjelokupni dohodak i akumulacija pod kontrolom je udruženog rada.

To je bio odgovor Partije i radničke klase, sadržan u novom Ustavu, na jačanje tehnokratizma i etatizma i stagnaciju razvoja samoupravljanja u drugoj dekadi, sa čvrstim uvjerenjem da je to put da radnička klasa konačno ovlada cjelinom dohotka i cjelinom procesa društvene reprodukcije.

Pokrenute su značajne aktivnosti u uspostavljanju udruženog rada i uopće u ostvarivanju Ustava. Razumljivo, najrevnosniji bili su proizvođači i sindikati. Republička rukovodstva, doduše više su pokazivala interes o položaju republika u federaciji nego ulozi udruženog rada u društvu što je već tada bilo indikativno.

A onda se dogodila najteža stvar koja se mogla dogoditi. Otišao je J.B. Tito a nešto prije i E.Kardelj kao najveći protagonisti samoupravnog socijalizma bez kojih više ništa neće biti kao s njima.

O četvrtom desetljeću 1980-1990 godine. ne možemo još govoriti u čvrstim kategorijama. Nedostaju nam mnogi odgovori za koje pitanja još nismo ni postavili jer od tih odgovora ne ovisi samo historijska istina, nego i sudbina radničkog i socijalističkog pokreta i ljevice uopće u budućnosti na ovim prostorima, a možda i šire. Spomenuti ću samo tok događaja.

Samoupravljanje se odvijalo u recesijskim uvjetima, odnosno privredne krize kao zvanične kvalifikacije.. U stvari više je to bila stagnacija bez uobičajeno visoke stope rasta sa još održivom stopom rasta zaposlenosti.

SK je zaključno sa svojim XIII Kongresom dosljedno stajao na stajalištu da su uzroci privredne stagnacije u sporosti ovladavanja radničke klase cjelinom dohotka koga stvara i još uvijek velike moći tehno birokracije, pa je i Dugoročni program ekonomske stabilizacije, donesen 1983.g., na tome i temeljen. Pošto se od strane SIV-a, sastavljenog uglavnom od provjerenih tehnomenadžera, u drugoj polovici osamdesetih godina, potrošnja proglašava glavnim uzročnikom krize, uslijedio je državni intervenizam na samoupravna prava radnika da slobodno raspolažu dohotkom, bez da itko s njima o tome razgovara, a oni su to plaćali sa smanjivanjem osobnih dohodaka i zajedničkom potrošnjom. Rukopis tehno birokracije tu je jasno prepoznat. No te ishitrene mjere nisu naravno smirile situaciju već je sve kulminiralo inflacijom koja je razorno djelovala na ukupno društveno-političko-psihološko stanje, ne samo masa, nego i organiziranih socijalističkih snaga. Umjesto dosljednom otklanjanju prepreka, integralnom samoupravljanju i prevladavaju dvojnosti sistema s jedne strane država, a s druge samoupravljanje, što je do krize i dovelo, krizu su rješavali neoliberalnim dogmama jer je to jačalo vlast tehno birokracije. Naprotiv, ukidanjem ZUR-a, donošenjem novog Zakona o poduzećima, pa i intervencijama u Ustav, samoupravljanje je došlo pod udar kao glavna zapreka izlaska iz krize, a time označena i kao glavni krivac krize. Srušena inflacija i stabilan novi dinar, vezano za ime predsjednika SIV-a Anta Markovića, bio je samo labuđi pjev. Bez Partije, koju su na XIV Izvanrednom kongresu srušili njene vođe, jedina snaga na političkoj sceni ostala je tehno birokracija. Višestranačkim izborima do kraja su otvorena vrata kontrarevoluciji. Ostalo se zna. Umjesto stabilizacije, krenula je restauracija i građanski rat.

SKJ pokazao je zadivljujuću vjeru i čvrstinu u svoj koncept izgradnje samoupravljanja i odolijevao svim izazovima od onih objektivnih proturječnosti nivoa ekonomske razvijenosti do onih političkih strujanja koja su iz tog proizlazila i poprilično slobodno ispaljivala. Najprije se trebalo 1956.g. suprotstaviti liberalizmu u liku M. Đilasa, Brijunskim plenumom snagama etatizma 1966.g., a snagama tehnokratizma i nacionalizma 1971.g.. No, sve te snage uključujući snage kapital odnosa permanentno su djelovale, međusobno se preplitale i što je najgore jačale. Svoju bitku SKJ izgubio je upravo sa tim snagama koje su krajem devedesetih činile kičmu kontrarevolucije, baš kao što je i sam upozoravao sedamdesetih da se može dogoditi ako nadjačaju samoupravljanje (Zadnja rečenica pisma Predsjednika SKJ JB Tita i Izvršnog biroa komunistima 1972 godine glasila je: „Sudbina socijalizma u Jugoslaviji ovisi o tome, da li će radnička klasa ovladati cjelokupnim procesom društvene reprodukcije ili neće“).

Zašto se sve to dogodilo pitanje je na koje tek treba dati odgovor. Možda je dijalektički sve to tako moralo i biti. A možda se SK suviše uljuljkivao u svoje uspjehe i podlegao svakodnevnici. Jer Jugoslavija je pod vodstvom Partije najhumanije prevladala svoju stoljetnu zaostalost za razvijenim kapitalističkim zemljama i od agrarne seljačke zemlje postala srednje industrijski razvijena, sa četvrtom stopom rasta u svijetu (4,5%), sa najvećom stopom rasta globalne produktivnosti (4,8%), ali i najvećim koeficijentom učešća osobne potrošnje građana u nacionalnom dohotku, porastom životnog vijeka za 14 godina i porastom stanovništva od 12 miliona na 21 milion. Čak što više, ona je anticipirala i budućnost ljudskog društva – samoupravljanje. Živjelo se sretno i opušteno.

 

Ivan Plješa

 

 

KOORDINACIONI ODBOR

komunističkih i radničkih partija s prostora Jugoslavije na svečanoj konferenciji posvećenoj stogodišnjici formiranja KPJ odlučio je da donese slijedeće zajedničko saopćenje:

Prije točno sto godina, na ovom mjestu u hotelu „Slavija“, najhrabriji i najuporniji borci protiv kapitalizma, vođeni revolucionarnim idejama marksizma-lenjinizma osnovali su Socijalističku radničku partiju Jugoslavije – komunista. Njihova vizija da samo jedna revolucionarna i čvrsto organizirana partija na cijeloj teritoriji Jugoslavije može srušiti kapitalizam, već poslije 26 godina, se u praksi pokazala kao ispravna, jer je Komunistička partija Jugoslavije u Narodnooslobodilačkoj borbi i oružanoj revoluciji srušila kapitalizam, porazila fašiste i njihove sluge i počela izgradnju  najhumanijeg socijalizma na planeti.

Koordinacioni odbor komunističkih i radničkih partija s prostora Jugoslavije, trajno inspiriran vizionarstvom, hrabrošću i upornošću članova KPJ, a naročito partizanske generacije s maršalom Titom na čelu, obavezuje svoje  organizacije da podignu suradnju na još viši nivo i da se, vođeni revolucionarnom marksističko-lenjinističkom idejom i idejom zajedništva naših naroda i narodnosti, beskompromisno bore protiv kapitalizma i nacionalizma, koristeći sva sredstva koja im stoje na raspolaganju.

 

U Beogradu 19. aprila 2019.

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/