Osvijesti se narode!

Osvijesti se narode!

Pred 20 godina bio si vlasnik, samoupravljač u svom poduzeću, odlučivao si o sebi.

Bili su ti predočavani podaci o zaradi i u što se ona ulaže.

Ulagalo se u mirovinski fond, zdravstveni , fond zajedničke potrošnje,  gradili su se i kupovali stanovi za radnike, gradila odmarališta.

 

Gradile su se i tvornice, pogoni, škole, sportski tereni.

Gdje smo nakon 20 godina?

 

Je li naša zemlja još uvijek naša?

Tko je doista njen vlasnik?  Tko su vlasnici nekadašnje društvene imovine i na koje načine i kako su to postali?

Je li nas itko ikad pitao o tome, jesmo li izašli na referendum odlučiti želimo li sve što smo desetljećima gradili i stvarali, pokloniti nekome tko će to rasprodati u svoju korist.

Jer nije bila riječ o državnom vlasništvu, ono je bilo DRUŠTVENO. I kao suvlasnici o njemu su trebali odlučivati radnici i građani Hrvatske.

Sjeća li se itko da je bio upitan želi li svoj vlasnički udio nekome pokloniti?

Ne? Niti ja.

Odluka o pretvorbi društvenog vlasništva u državno je bila protuustavna, zločinačka, usmjerena na brzu akumulaciju kapitala i uspostavu kapitalističkog društva.

I ne da je uspostavljen liberalni kapitalizam, mi smo se našli u feudalnom kapitalizmu, koliko god takva formulacija smiješno zvučala.

U kojem to društvenom uređenju i poretku radnik ne dobiva, ne pravednu, nego nikakvu naknadu za svoj rad, osim u feudalizmu i robovlasništvu.

A u to su nas pretvorili, robove stranih banaka, kmetove feudalnih gospodara koje nam je još prvi predsjednik Tuđman obećao u liku 200 najbogatijih obitelji Hrvatske, koje će posjedovati sve vrijedno i odlučivati o svemu.

Danas su građani, radnici Hrvatske, ljudi, najveća vrijednost zemlje, gladni i poniženi. Ugroženi su oni, njihova djeca, zdravlje, pravo na obrazovanje.

Ugrožena im je preostala imovina, jer su ovrhe postale svakodnevnica.

Komunizam je utopija? Možda!

Socijalističko samoupravljanje to svakako nije bilo.

Ne može se poduzećem upravljati zajedničkim odlučivanjem, uvjeravali su nas.  Mora prijeći u privatno vlasništvo, tek tada će prosperirati i radnicima će biti bolje.

Većinu, ako ne sve, što je stvoreno u tom socijalističkom samoupravljanju, prisvojili su pojedinci i rasprodali u svoju korist.

Kakav je to i gdje boljitak nastupio za radnike, seljake  i građane Hrvatske u proteklih 20 godina?

Samo privid boljeg standarda.

Stanove već jednom kupljene i plaćene se moralo otkupljivali, novaca od otkupa nema.

Poduzeća su rasprodana, radnih mjesta nema, novaca od prodaja nekretnina tih poduzeća nema.

Preostala manjina koja još nešto radi, za to nije plaćena.

Seljaci su uvjeravani da moraju podići krediti i unaprijediti proizvodnju ako žele biti konkurentni nakon ulaska u EU, obećavane su im državne potpore, sad su ostavljeni na milost i nemilost stranih banaka.

 

Prethodno su te iste banke, prvo opljačkane, sanirane našim novcem, pa poklonjene strancima.

I  sad nas sve, zahvaljujući kreditima koje su slatkorječivo djelili, uvjeravajući nas u neophodnost istih, drže u dužničkom ropstvu.

 

Prijeti nam se ovrhama i ovršnim šerifima.

Jesu li doista dugovi malih ljudi i njihova nemogućnost plaćanja najveći problem nefunkcioniranja ičega u državi.

Gdje je zapravo izvorište zaduženosti i siromaštva u koje smo upali?

 

Ako se razbolite, gotovo svaku liječničku intervenciju morate dodatno platiti.  Nikad toliko potrebe za humanitarnim akcijama da bi se nekome pomoglo u liječenju. Čemu onda služi zdravstveni fond? Gdje i kako se prelijevaju sredstva?

Pritom gomila privatnih zdravstvenih ustanova u suradnji sa zdravstvenim fondom, sasvim solidno posluje.

 

Mirovinski fond je konstatno pred kolapsom, jer je preveliki broj umirovljenika u odnosu na one koji rade.

Tko je stvorio i na koji način tu vojsku umirovljenika po svim mogućim osnovama.

Koliko je od sadašnjeg broja umirovljenika ljudi koji su doista zaradili svoju mirovinu, s punim radnim stažem i godinama života, a koliko ih je po svim mogućim osnovama doslovno uteklo u okrilje mirovine da ne ostane bez ikakvih sredstava za život, jer im je nemoguće, iako još uvijek radno aktivni, naći zaposlenje, nakon što su im poduzeća uništena.

 

A i one preostale koji još uvijek rade se dodatno primorava na produženje radnog staža, u skladu sa svjetskim trendovima, uvjetovanim  starenjem populacija i trošenjem novaca mirovinskih fondova u tko zna koje svrhe.

Kad, gdje i kako će se zaposliti naša djeca i unuci, kada i kako  će oni zaraditi svoju mirovinu?

Kakve su im uopće mogućnosti obrazovanja ako njihovi roditelji koji rade bez plaće, ne mogu osigurati ni golu egzistenciju, a kamoli platiti im školovanje.

Kuda smo to dovedeni, kuda bauljamo i tko nas tamo vodi?

Samoupravni socijalizam u kojem smo živjeli do pred 20 godina, sasvim je sigurno imao svojih mana i slabosti, ali je bio i ostao naša nužnost.

Nije nespojiv sa tržišnom ekonomijom, naprotiv, ali jest sa mogućnošću onoga što nam se sad događa, da radnici usprkos svom radu i ostvarivanju profita budu dovedeni na rub egzistencije, a korist imaju samo pojedinci.

Filozofija marksizma nije utopija. Nije apstraktna filozofska ideja. Ideje marksizma proizašle su iz stvarnih osnova, činjenice  klasnih suprotnosti i njihove borbe.

Razlike između manjine neizmjerno bogatih i dnevno rastućeg broja obespravljenih, osiromašenih i poniženih kojih smo svjedoci i u našem društvu, nemoguće je više ignorirati.

Ne opravdava i ne tješi činjenica da je ista pojava globalno raširena.

Naprotiv, upravo zove na potrebu da se ta rastuća masa obepravljenih, taj kvantitet nezadovoljnih, ponovo prelije u novi kvalitet, u socijalno i pravedno društvo!

 

A naše društvo se ovog časa nalazi u upravo takvom trenutku.

Sve starija smo nacija. Djeci i unucima ne ostavljamo nažalost ništa, na što bismo trebali biti ponosni.

Niti  vide svoju budućnost u zemlji kakva je sada, niti u svijetu kako je postavljen imaju kuda otići.

 

Nas je možda pregazilo vrijeme, svijet i tehnička dostignuća prebrzo se mijenjaju i dolaze, ali zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba i prava ne smije biti podložno trenutku i milosti pojedinaca.

 

Radnici bez radnih mjesta i plaća, seljaci bez budućnosti, fejsbuk omladino, sad je trenutak da razmislite i preostalu energiju uložite u svoju budućnost i budućnost svoje djece.

 

Pridružite nam se!

 

Pridružite se SOCIJALISTIČKOJ RADNIČKOJ PARTIJI –SRP-u!

 

Izgradimo ponovo društvo zadovoljnih ljudi, vratimo radniku i seljaku dostojanstvo, vratimo našoj djeci budućnost!

 

Samo brojčano jaki, ujedinjeni i složni u tom cilju možemo i uspjeti!

 

Ana Zorić

 

 

 

 

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/