Izdvajamo:

<< >>

IN MEMORIAM: JASNA TKALEC (1941. – 2017.)

  U 77-oj godini života, napustila nas je drugarica Jansa Tkalec, novinarka, spisateljica i članica SRP-a, u čijem je rukovodstvu bila, no, prije svega, intelektualna heroina socijalističke misli. Jasna Tkalec završila je studij romanistike i klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a daljnje studije

IN MEMORIAM: LOVRE REIĆ

(foto: Slobodna Dalmacija)   IN MEMORIAM LOVRE REIĆ  22. 06. 1920. – 25. 07. 2017.   U Splitu je u utorak, 01. 08. 2017., tihim pokopom na groblju Lovrinac sahranjen Lovre Reić, legendarni Titov partizan, jedan od posljednjih dalmatinskih prvoboraca, junak i ponos Dalmacije, borac

Povodom 80. godišnjice osnutka Komunističke partije Hrvatske

Danas smo na Anindolu obilježili 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske. U 11 sati su se oko spomenika u šumi okupila izaslanstva Socijalističke radničke partije, Saveza komunista, Udruženja antifašističkih boraca i antifašista i Društva Josip Broz Tito. Izaslanstva su polaganjem cvijeća i kratkim govorima posvjedočila

MINISTRE, KUPIO BIH G. P. „VIADUKT“ ZA JEDNU KUNU

  G.P.VIADUKT NA KOLJENMA – 1200 novih gastarbajtera po drugim zemljama – 500 ovrha više   Prateći u ovih 27 godina propast hrvatske privrede, a posebno zagrebačke industrije, ne mogu se oteti dojmu da se ne upitam: ako nas je zapadni kapitalistički svijet predodredio za

INTERVJU S VLADIMIROM KAPURALINOM POVODOM ODLUKE STALNOG ARBITRAŽNOG SUDA O UTVRĐIVANJU GRANICE IZMEĐU SLOVENIJE I HRVATSKE

Intervju je dat za Radio citta aperta / Radio slobodni grad iz Rima na kojemu se emitira  emisija „La voce Jugoslava“ / „Jugoslavenski glas“. Intervju je vodio Ivan Pavićevac   Radio cita aperta Pozdrav našim slušaocima. Nalazimo se u Puli, gdje vladaju nesnosne vrućine, s

UZ 4. JULI, DAN BORCA

Na današnji dan, prije 76 godina, politbiro Komunističke partije Jugoslavije pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita u Beogradu donio je povijesnu odluku o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih domaćih slugu na cijelom području Jugoslavije. Bio je to najznačajniji događaj i kruna ukupnih aktivnosti koje

RAZMISLITE PA TEK ONDA ODLUČITE!

Poštovani zastupnici Gradske skupštine, u vas su danas uprte oči ne samo građana Zagreba, nego i cijele Hrvatske. Odluka o promjeni imena jednoga trga u glavnome gradu mnogo je više od toga. Ona znači ili radikalni i definitivni otklon od političke platforme zapisane u Ustavu

OTVORENO PISMO

  SABORU I VLADI REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE GRADONAČELNIKU GRADA  ZAGREBA I SKUPŠTINI GRADA ZAGREBA Predsjedništvo udruge izražava protivljenje izraženoj namjeri da se na konstitutivnoj sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba 1. 7. ukine Trg maršala Tita u Zagrebu te u svezi toga  priopćava: VRIJEME

IN MEMORIAM STIPE ŠUVAR 29. VI. 2004. – 29. VI. 2017.

  Danas, 29. lipnja navršava se 13 godina otkako je sa životne scene, prerano i iznenada, otišao sveučilišni profesor dr. Stipe Šuvar, osnivač i prvi predsjednik Socijalističke radničke partije i izdavač časopisa Hrvatska ljevica. Ono na što osobito mi u SRP-u možemo biti ponosni je

TRG MARŠALA TITA

Poštovane drugarice, poštovani drugovi…. izjavom o promjeni imena Trga maršala Tita, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić jasno je dao do znanja da nimalo ne drži do svojih riječi danih u predizbornoj kampanji o referendumu u svezi promjene imena istoga. K tome se zbog dobivanja većine u

MINISTRE, KUPIO BIH G. P. „VIADUKT“ ZA JEDNU KUNU

 

G.P.VIADUKT NA KOLJENMA – 1200 novih gastarbajtera po drugim zemljama – 500 ovrha više

 

Prateći u ovih 27 godina propast hrvatske privrede, a posebno zagrebačke industrije, ne mogu se oteti dojmu da se ne upitam: ako nas je zapadni kapitalistički svijet predodredio za primjer kako se uništava privreda i narod jedne zemlje, pitam  se otkud u tome toliko, što svjesnih, a što nesvjesnih, pomagača iz redova vlastitog naroda!?

Ako nam je 1990. godine HDZ uz pomoć SDP-a „upalio svjetlo“, što se to događa da ni nakon 27 godina nismo progledali(mačićima treba dva tjedna), zajedno sjeli, objektivno snimili stanje naše sveukupne propasti, izašli s prijedlogom njezinog zaustavljanja i izlaza iz tog stanja? Zar ne vidimo da u povijesti ovoga naroda nije bilo većeg nazadovanja i iseljavanja!?

Ako smo prihvatili tezu da je jugoslavenski komunizam, čija je vladavina bila u periodu od 1945. do 1952. godine, bio vrijeme „mraka“ i pod isti naziv podveli period od 1952. do 1990. godine, iako je to period jugoslavenskog, a time i hrvatskog samoupravnog socijalizma, onda ovaj drugi period možemo nazvati „hrvatskom privrednom zorom“. Bio je to period u kojem se dogodila prva u svijetu mirna revolucija predaje vlasti i procvata privrede. Period u kojem su privredna poduzeća bila bitno samostalnija nego danas, a banke i tadašnja vlast u njihovoj funkciji – ne u funkciji tuđina ili pojedinca.

Ako period vladavine komunista na ovim prostorima možemo nazvati totalitarnim, u kojem su militantne i totalitarne ideologije prisvajale znanstvene spoznaje pa i da su ih iskrivljavale i zlorabile za svoje ciljeve osvajanja i održavanja na vlasti, periodu hrvatskog samoupravnog socijalizma taj pridjev nitko ne može „prikrpiti“, bez obzira što su u tom periodu na vlasti bili članovi Saveza komunista. To je period koji u svijetu doživljava naučna istraživanja, a i kod nas će biti(nadam se) istim predmetom po našem osviještenju.

 

Što se to događa s G.P.Viaduktom

Proveo sam ja 25 godina radeći u tom hrvatskom gigantu građevinske industrije. Doživljavao je on svoje uspone i padove. Preživljavao je on i političke i privredne i tržišne udarce. Bio sam ponosan na reorganizaciju i tim na čijem sam čelu bio kad smo ga iz ponora digli na prvu građevinsku firmu za niskogradnju u bivšoj Jugoslaviji. Provodeći reorganizaciju, nisam išao na otpuštanje radnika, već sam izvršio višestruko povećanje bruto produkta poduzeća uz povećanje broja radnika za 5%(s 5.500 na 5.750) i ostvarili smo taj planirani prihod – čak i premašili i oporavili tog građevinskog diva (naziv iz V.L. od 8. 04. 2017.).

Poduzeće je to osnovano 1947.godine. U periodu do 1955.godine, od specijaliziranog poduzeća za izgradnju i obnovu porušenih mostova, prerastao je Viadukt u poduzeće za izvedbu svih radova u niskogradnji. Od 1965. godine, ta građevinska organizacija raspolaže s najsuvremenijom opremom i mehanizacijom za izvođenje svih građevinskih radova većeg obima u državi i u svijetu.

U posjedu je vlastitog automatiziranog kamenoloma. Posjeduje tvornicu za izradu mosnih konstrukcija na industrijski način i za ostalu građevinsku opremu, specijalna vozila za njihov transport te dizalice i opremu za montažu na uporišna mjesta. Ima vlastite baze za proizvodnju betona i asfalta s otkupljenim zemljištem još za vrijeme socijalizma. Da bi zadovoljila traženoj kvaliteti radova, osnovala je vlastite laboratorije za praćenje kvalitete izvedbe radova. Među prvima je usvojila izvedbu mostova, nadvožnjaka i vijadukata od prenapregnutog betona. Pogon za održavanje mu je brojao cca 500 stručnih radnika. U njemu se uz redovito održavanje strojnog i voznog parka vršio popravak i generalni remont svih njegovih strojeva i vozila uz strojnu obradu i za treća lica – čak i za Mercedesov servis u Zagrebu. Bravarski pogoni pratili su tehnološke metalne potrebe Viaduktove proizvodnje.

Od 1964. godine, to poduzeće je na otvorenom međunarodnom tržištu rada radeći sve vrste cesta, mostove, vijadukte i propuste po afričkim zemljama, ali i u Njemačkoj. To poduzeće izvelo je veći dio cesta i mostova u Republici Hrvatskoj, a u Istri gotovo cijelu cestogradnju s mostom nad limskim kanalom i njegovim središnjim stupom visine 110 metara (samo stručnjaci znaju šta to znači).

Na potezu od Bukovačke ulice do tramvajskog okretišta u Dubravi u Zagrebu, izvršilo je rekonstrukciju Maksimirske ulice (ista je tada bila jedini putni i tramvajski prolaz Dubrave i Sesveta s gradom Zagrebom) od petka u 19 sati do nedjelje u 16 sati, primijenivši organizacijski pristup rada svih aktivnosti svih poduzeća putem mrežnog planiranja (povratnici s vikenda prošli su starom cestom vozeći se 5 km na sat, a vratili se po u potpunosti obnovljenoj i cesti i tramvajskoj prugi). Mogao je to u tadašnjoj Hrvatskoj. Mogao je, a zašto sada ne može? Jedno je sigurno: tada su poduzeća imala daleko više samostalnosti nego sada (u privredi su se rukovodstva birala po sposobnosti, a ne po podobnosti; osobno sam kao predsjednik komisije za izbor kadrova s komisijom postavio direktora OOUR-a „Održavanje“ Jamšek Vladimira, a bio je nekad član ustaške mladeži – da, bio je direktor u Titovo doba), a svi društveni i državni faktori bili su u funkciji pomaganja, a ne uništenja, kako bi se prodao za jednu kunu.

Poslovanje G.P. Viadukta

Ako je vjerovati javnoj štampi i izjavi sad već bivšeg direktora, Viadukt je poslovnu godinu završio s ostvarenim prihodom od 806 miliona kuna i dobiti od 700.000 kuna i aktivnim ugovorima od milijardu kuna (unaprijed osiguran posao za više od 14 mjeseci). U normalnim poslovnim okolnostima takvo poduzeće ne bi smjelo imati poslovnih problema, a ipak je nelikvidno i u blokadi. Ipak je u rasulu pred uništenjem – ne može naplatiti izvedene radove, ne može isplatiti plaće radnicima, kvalitetniji kadar odlazi, radovi mu se oduzimaju, ugovori raskidaju, a od 1.700 radnika otpušta 500 radnika jer u takvoj situaciji mu postaju višak i tako do potpunog kraha – do prodaje za jednu kunu. Pitam se čiji je to cilj. Nema li ovaj grad, nema li ova država, efikasan regulator zaustavljanja propasti i regeneracije svojih poduzeća koja doživljavaju lomove, ne svojom krivnjom, a društvu su potrebna. Očito nema – a imao je. Imao je, „al ne smijem kazati da me se pravo ne svati“.

 

Tko je odgovoran za nelikvidnost, blokadu i nastalo stanje

Ako poduzeće ima 147 miliona dospjelih nenaplaćenih potraživanja od javnih naručitelja (nisu to bilo koji i bilo kakvi naručioci); ako potražuje cca 300 miliona (40 miliona €) nastale štete radi prekida radova u Libiji; ako izlicitira i uđe u radove na mostu Pelješac pa to postane „puj pik ne važi“; ako se radovi u ovoj zemlji daju koncesionarima koji 90% radova izvode s našim podizvođačima, a u tim radovima je 7% nadzor i građevinska dokumentacija (slučaj francuskog koncesionara Bouyguesa gdje je glavni partner trebao biti Viadukt koji, usput rečeno, donedavno nije bio u obavezi plaćati PDV na cestarinu), onda i lud vidi da je koncesionar došao uzeti pare, a naše građevinske firme staviti u stanje propadanja. Ako smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj su ukinute licencije pa milijardske poslove dobivaju neprovjerene tvrtke s jednim zaposlenim koji ubire zaradu, a podizvođači rade za „crkavicu“, onda se za diviti Viaduktu da je opstao u ovih 27 godina nebrige države, vlade i gradonačelnika za svoja proizvodna poduzeća – od kojih i oni primaju plaću. Ako bez ikakve odgovornosti državni organi sklapaju ugovor s koncesionarom tunela Učka kojim mu garantiraju određen promet, a ostave mu slobodno formiranje cijene prolaza kroz tunel, a on odredi takvu cijenu da skrene dio prometa „starom“ cestom i naplati do 2027. godine 1,07 milijardi € zbog smanjenja opsega prometa i za to nitko ne odgovara (tim novcem mogao se stvoriti fond za beskamatnu pomoć poduzećima od posebnog društvenog interesa i poduzećima koja dolaze u krizne situacije ne svojom krivnjom).

Ima li tko da se upita što su te institucije učinile da se „div“ oporavi i njemu slična poduzeća od interesa za grad, državu i društvo? Nema! Taj instrument odgovornosti ne postoji. Državni organi nisu stvorili funkcionalan sistem kojim pravni subjekt pravovremeno može naplatiti od javnih naručitelja svoje uredno izvršene radove. Vlada nije stvorila način zaštite takvih slučajeva. Gradonačelnik, koji se razbacuje milodarima, javnim WC-ima i fontanama, već 4 mandata ne vidi da mu institucije ne rade svoj posao, a poduzeća nestaju s privredne „pozornice“ ( Zagreb je bio, dok su „njegovi vladali“, prvi industrijski grad Jugoistočne Evrope i male Azije – danas je industrijska ropotarnica).

 

Zadivljuje nebriga o onom od čega se živi

Prvog travnja u „Večernjem listu“ objavljeno je da će Hrvatske ceste raskinuti ugovor s Viaduktom za izgradnju trogirskog mosta Čiovo zbog proboja rokova gradnje, a već 8. travnja isti list objavljuje da je to i učinjeno i da je tvrtka doživjela težak udarac. Kako i ne bi došlo do raskida kad ministar Oleg Butković izjavljuje da je most Čiovo prevelik zalogaj za Viadukt. Da je to izjavio neki ministar neke banana države i ostao ministar to bih shvatio. Kada to izjavi naš ministar za našu firmu, mogu samo reći: „oprosti mu, bože, na neznanju, na nemoći sagledavanja posljedica te izjave i oslobodi ga svake krivnje kad ti dođe gore“, ali ako je vlast vlast, taj ne bi smio dalje obnašati tu dužnost jer on taj posao jednostavno ne zna. No i njega i ostale sudionike javno molim kad se „Viadukt“ bude prodavao za jednu kunu da mi omoguće pravo prvokupa – možda opet postane „div“, a ako opet postane „div“, prodat ću ga njegovim radnicima za jednu kunu!

Od svog stvaranja 1947. godine, prolazio je G.P. Viadukt i preživljavao svakakva razdoblja. Preživio je on i 1964. godinu kada su poduzeća u bivšoj Jugoslaviji s planske privrede prešla na tržišnu (a 1990. „došljaci“ nas svrstaše s poduzećima bivših istočnih komunističkih zemalja). Preživio je on i Kardeljeve pravce razvoja socijalističkog sistema i pretvaranje poduzeća u OUR-e. Preživio je on i Šajberovo prisiljavanje 1975. godine pokušaja spajanja s Hidroelektrom, pa potom s Gortanom i Tehnikom. Preživio je i Markovićev, Barbićev i Šeparovićev povratak s OUR-a natrag na poduzeća. Preživio je on i Tuđmanovo vrijeme postavljanja predsjednika N.O. iz redova HDZ-a po „dekretu“.

Ovo plansko ciljano „bombardiranje“ države i njezinih organa, bojim se, neće preživjeti. Zašt? Možda progledamo. Zapad vidi. Vidi daljnji proboj na ove tržišne prostore i 1.200 novih gotovih, odškolovanih, njemu potrebnih gastarbajtera u svojim zemljama. Vidi i 500 novih ovrh, tj. 500 otetih ustavom nepovredljivih domova putem njihovih, nekad naših, banaka; vidi daljnje stavljanje u ovisnost „neovisne“ države.

 

ing. Gojko Maričić

INTERVJU S VLADIMIROM KAPURALINOM POVODOM ODLUKE STALNOG ARBITRAŽNOG SUDA O UTVRĐIVANJU GRANICE IZMEĐU SLOVENIJE I HRVATSKE

Intervju je dat za Radio citta aperta / Radio slobodni grad iz Rima na kojemu se emitira  emisija „La voce Jugoslava“ / „Jugoslavenski glas“. Intervju je vodio Ivan Pavićevac

 

Radio cita aperta

Pozdrav našim slušaocima. Nalazimo se u Puli, gdje vladaju nesnosne vrućine, s Vladimirom Kapuralinom odgovornim za inozemne odnose Socijalističke radničke partije Hrvatske od kojega tražimo razjašnjenje, ukoliko je to moguće, u vezi kontroverze između Slovenije i Hrvatske oko pomorske granice, točnije Piranskog zaljeva koji je ovih dana ponovno osvanuo na prvim stranicama medija. Izvoli Vlado.

V. K.

Hvala, Ivane, što ste mi ukazali mogućnost da prezentiram naše stavove o ovom slučaju, također upućujem srdačan pozdrav slušaocima emisije „Jugoslavenski glas“.

Nedefinirana granica između Slovenije i Hrvatske je jedan od recidiva kontrarevolucije i secesije iz 90-ih godina prošlog stoljeća. Prašinu diže posebno onaj dio koji se odnosi na morsku granicu.

Problem možemo razdvojiti na tri segmenta:

-          nacionalni

-          pravni

-          klasni

Početi ću s klasnim koji je za nas jedini relevantan.

Za radne ljude, znači za ne vlasnike kapitala, i u Sloveniji i u Hrvatskoj potpuno je svejedno kako će se potezati granica, jer je već  samo njeno postavljanje otežavajuća okolnost. To neće značajno uticati na živote gađana, kao što je bilo svejedno dok smo bili u zajedničkoj državi. Tada su građani i Slovenije i Hrvatske koristili infrastrukturu i s jedne i druge strane administrativne granice .  Konkretno građani Istre iz pogranične zone koristili su usluge bolnice u Izoli, koja je na slovenskoj strani, a neki pogranični dijelovi u Sloveniji snabdijevali su se iz buzetskog vodovoda.

Stvar se unekoliko mijenja kad su u pitanju interesi kapitala, ribarstvo, turizam i drugo.

Vezano za nacionalne interese, i Slovenija i Hrvatska su male nacije i kao takve podložne kompleksu inferiornosti i potrebe za dokazivanjem. Obe su pokrenule rušenje Jugoslavije vođene egoističkim porivima i žele zadovoljiti svoj ego i u ovom slučaju.

Pravni okvir za rješavanje problema nudio je tri puta:

-          međusobni dogovor dviju strana

-          Međunarodni sud za pravo mora iz Hamburga

-          Stalni arbitražni sud u Haagu

S obzirom da za međusobni dogovor nije bilo volje, preostali su Međunarodni sud za pravo mora iz Hamburga ili Stalni arbitražni sud u Haagu. Hrvatska je predlagala da se spor rješava na Međunarodnim sudu za pravo mora, a Slovenija je inzistirala da to bude Stalni arbitražni sud.

Razlika između te dvije institucije je što se Međunarodni sud za pravo mora rukovodi isključivo pravnim standardima, dok Stalni arbitražni sud uvažava i one političke.

Bilo je to vrijeme kada je Slovenija već bila članica EU, a Hrvatskoj se podanički i brzopleto tamo žurilo, ne pitajući za cijenu. Slovenija je tu svoju poziciju koristila maksimalno ne prežući niti od ucjene. Prihvaćajući da predmet preuzme Stalni arbitražni sud, Hrvatska je pristala da spor izgubi i time plati ulaznicu za EU. Odbijajući  prihvatiti Međunarodni sud za pravo mora, Slovenija je pokazala želju da pobijedi. I to je osnova svega.

Iako si je Slovenija preuzimanjem predmeta Stalnog arbitražnog suda izborila povoljniju poziciju, izgleda da im to nije bilo dovoljno pa su se upustili u neke kompromitirajuće poteze. Hrvatska je do tih informacija došla i upotrijebila ih kao povod da iz postupka koji je za nju mogao završit nepovoljno izađe , odbijajući prihvatit eventualno rješenje.

Hrvatska zasluge za otkrivanje kompromitirajućih podataka pripisuje sposobnosti svojih obavještajnih službi. Međutim, prema nepotvrđenim špekulacijama, Hrvatskoj su informacije došle iz Amerike, koja je time hitjela kazniti Sloveniju što je u posjetu primila ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je došao na komemoraciju 100-te godišnjice pogibije većeg broja ruskih zarobljenika iz I sv. rata koji su poginuli u snježnoj lavini u Julijskim Alpama u Sloveniji za vrijeme gradnje ceste preko planinskog prelaza Vršič.

Nakon izbijanja kompromitirajuće afere, hrvatske odluke o izlasku iz postupka arbitraže, ali i  povlačenja slovenskog pravnog tima iz sudskog vijeća, Hrvatska nije dovoljno uporno argumentirala potrebu obustave postupka i on je u izmijenjenom sastavu nastavio rad i donio neku odluku koju ja ne želim niti imam mandat da je komentiram. Međutim svi su izgledi da su se obe strane našle u pat poziciji.

Radio citta aperta

Hvala Vlado. Danas je u Puli održana i komemoracija povodom godišnjice rođenja velikog fizičara Nikole Tesle, kojom prilikom je položen vijenac na njegov spomenik.

V. K.

Hvala vama.

 

 

U Puli. 10. VII. 2017.

UZ 4. JULI, DAN BORCA

Na današnji dan, prije 76 godina, politbiro Komunističke partije Jugoslavije pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita u Beogradu donio je povijesnu odluku o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih domaćih slugu na cijelom području Jugoslavije. Bio je to najznačajniji događaj i kruna ukupnih aktivnosti koje je Partija provodila nakon okupacije zemlje od strane sila Trećeg Reicha, a posebnu povijesnu dimenziju daje mu činjenica u vidu jedinstvenog modela pružanja otpora na okupiranim teritorijima.

Evocirajući uspomenu na taj događaj, mi ne umanjujemo niti jednu aktivnost koja je doprinosila zajedničkom cilju – oslobođenju zemlje.

Međutim, da nije bilo ovog događaja i spomenute odluke, sasvim je izvjesno da bi tok oslobodilačke borbe i otpor neprijatelju, bio potpuno drugačiji.

Vrlo je vjerojatno da bi se ona vodila neorganizirano,  nekoordinirano i razjedinjeno po pojedinim dijelovima zemlje, poput otpora razjedinjenih indijanskih plemena ili, u najboljem slučaju, kao u ostalim dijelovima okupirane Evrope. Teško je zamisliti da bi u takvim uvjetima bila izvediva i socijalistička revolucija, a izostala bi i vlastita pobjeda te bi sloboda bila donesena na bajunetama tuđih vojski. Stoga je ovaj događaj prirodno značajan i svim autentičnim ljevičarima i antifašistima.

Revizija povijesti i restauracija retrogradnih poraženih ideja, koja traje od secesije i kontrarevolucije 90-ih, može samo na određeno vrijeme odložiti rezultate, povijesne poruke i društvene vrijednosti proizišle iz događaja koje slavimo, ali ih ne može izbrisati ni zaustaviti njihovo povijesno poslanje.

Kulminacija kleroustaškog revivala, koja se u Hrvatskoj manifestira odstranjivanjem svakog spomena na vođu revolucije i pobjednika Josipa Broza Tita, ne može zasjeniti njegove rezultate ni ugroziti njegovo mjesto u povijesti. Ne moraju hipotetski nijedna ulica na svijetu ili trg biti nazvani po Geronimu ili Che Guevari, ali ljudi koji su za života ušli u legendu ne mogu biti iz nje istisnuti. To vrijedi i za Tita, usprkos neutemeljenim i uzaludnim pokušajima nosioca civilizacijskih nevrijednosti.

Zato u jeku klerofašističke regeneracije na širem prostoru, raduje svaka pojava koja odudara od tog trenda.

Istovremeno s indignacijom odbijamo svaki pokušaj usporedbe i povezivanja Narodnooslobodilačke i antifašističke borbe s kontrarevolucijom sprovedenom 90-ih godina prošlog stoljeća, u vidu međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba, a s time i vrlo česte izjave predstavnika hrvatskog establišmenta, na svim nivoima i u svim prilikama, kako je „domovinski rat bio nastavak antifašističke borbe“. Pri tome dotična gospoda tu tvrdnju ne potkrjepljuju ni jednim argumentom iz jednostavnog razloga što argumenata za to naprosto nema. Oružani sukob iz 90-ih je bio sušta suprotnost i negacija antifašističke borbe. Njime su ukinuta sva dostignuća antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje društva. U tom sukobu nije zapjevana ni jedna antifašistička pjesma, ali jesu ustaške; u tom sukobu nije istaknut ni jedan antifašistički simbol, ali jesu ustaški i u tome je sukobu, i nakon njega, uništeno između 3.000 i 4.000 spomen-obilježja koji su podsjećali upravo na antifašističku borbu, što znači da je izostala svaka poveznica između ta dva događaja.

 

04. 07. 2017.

Vladimir Kapuralin

 

 

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/