Pismo ANPI-u (Talijanskom savezu boraca)

Poštovani drugovi,

za žaljenje je, blago rečeno, vaš odnos i nedostatna reakcija na povijesni revizionizam, a posebno slab otpor korištenju Dana sjećanja u blaćenju jugoslavenskog i talijanskog otpora.

Za osudu je vaše uporno uskraćivanje javnog prostora kao i zabrana podržavanja vaših sekcija, udrugama koje žele govoriti o istinama, o fojbama i tzv egzodusu .

Da vas podsjetim…

Do 1943. godine u Istri su fašisti pjevali: „Se l’ Arena xe a Pola, la foiba xe a Pisin“ (Ako je Arena u Puli, foiba (jama) je u Pazinu …”, i dole u rupu. civile, jugoslavenske i talijanske antifašiste.

Nakon sloma fašizma, dva tri mjeseca kaosa, unakrsnih osveta, ukazivanje prstom na drugoga, nakon čega dolaze Nijemci da naprave „reda“. Od 1945. do 1947., Istrom su upravljali Saveznici. Tokom ovog razdoblja moglo se OPTIRATI, što znači birati, ostati ili emigrirati (sanjajući Ameriku ili Australiju). Iselile su se i mnoge slavenske obitelji s talijaniziranim prezimenima, poput Božac u Bosazzi, Fonović u Fonio, Lazarić u Lazzari itd. Dakle nisu prognani ako su imali dovoljno vremena da odluče prevesti i namještaj, koji je kasnije ostavljen u tršćanskim skladištima – magazinima.

ANGVD (Talijansko nacionalno udruženjeje Julijanaca, Istrana i Dalmatinaca) vrbovao je u svoje redove obrazovanije osobe, učlanivši se u to udruženje nudio im se posao i mjesto stanovanja. Tako je prošla i moja „šantula“ – kuma učiteljica sa suprugom.

Nasuprot tome, spomenut ću drugi primjer zato što je dobro poznato ime, Sergio Endrigo, koga sam imao čast osobno upoznati. Endrigo se nije nikada želio pridružiti ovom klatežu, da upotrebim izraz Sandra Pertinia, kojim ih je oslovio jednom prigodom u Trstu,

Zbog toga su Endriga posprdno, sarkastično, nazivali „crveni“.

Pjesma “1947” posvećena rodnom gradu Puli melankolična je pjesma kao i sve pjesme iseljenika.

U svojoj antifašističkoj aktivnosti imao sam čast upoznati partizane kao Giuseppe Marasa (odlikovan od predsjednika Tita), Ovidia Gardinia, Alfia Vitalia...

Vrlo dirljive i poticajne, bile su crtice koje mi je uputio Gardini:

„Dragi Ivane, hvala na pažnji i poštovanju i tvojim ličnim podsjećanjima kojima si htio naglasiti i uznositi vrijeme, odnose među ljudima i ljudskih života uopće, koji su obilježavali Jugoslaviju 70-ih i početkom 80-ih godina, kada je još brazda otpora i vrijednosti, usmjeravala jugoslavensku omladinu i društvo.

Ali bodri me činjenica da, i pored neizbježne gorčine zbog današnjih grozota, ostaje u tebi nada i vjera u jednu budućnost ponovne spoznaje vrijednosti sveopćeg i vječitog narodnog otpora, u obnovi mira, bratstva i jedinstva među svim jugoslavenskim narodima.

U tom smjeru si velikodušno opredijeljen i ti, kao i mi nekada, pravi „otporaši“ i to ohrabruje i daje snagu nama, starim partizanima, ponekad zbunjenima i omamljenima pred današnjim događajima, osjećajući se izdanima od povijesti i ljudi, izdani obezvrjeđenjem naše velikodušnosti, iznevjereni možda našom dobi i njenim slabostima više nego našim greškama, ali nikad izdani od našeg srca i savjesti…”

Idemo dalje!

 

Ivan Pavičevac (talijaniziran Giovanni), rođen u Puli, 1940. godine, član jedne od borbenijih sekcija ANPI-a iz Rima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/