Prije 22 godine, 25. 10. 1997. osnovana je Socijalistička radnička partija Hrvatske

Nakon 45 godina kontinuiranog i vidljivog napretka u socijalizmu, u procesu tranzicije, točnije regresije iz socijalizma u kapitalizam, društveno je vlasništvo podržavljeno, a onda privatizirano. U novoj ideološkoj pravovjernosti ultimativnog domoljublja i naplaćivanja ratnih zasluga, rodila se nova klasa vlasnika, parazita i lopova nesposobnih da organiziraju proizvodnju i naprave smislenu strategiju upravljanja i razvoja. Rezultat je uništenje zatečenih privrednih kapaciteta, a radnici, oni koji nisu bačeni na ulicu ili poslani u mizernu mirovinu, socijalno su i politički vraćeni u obespravljenu klasu 18. i 19. stoljeća.

Cjelokupna ekonomska politika prilagođena je jačanju nove tajkunske klase. Glavni cilj je stabilnost cijena i očuvanje tečaja domaće valute, da bi se očuvala vrijednost prigrabljenog kapitala, na štetu razvoja i novog zapošljavanja. Sve više se uvozilo i trgovalo i time uništavalo domaću proizvodnju. Otpočeo je proces deindustrijalizacije, a time i tehnološkog zaostajanja, pa je privredna struktura poprimila obilježja zemalja trećega svijeta – izvoz sirovina i uslužne djelatnosti za potrebe stranog kapitala.

Strani je kapital preuzeo najvrijednije industrijske pogone i sve banke i time onesposobio domaći razvoj. Troškovi predimenzionirane i skupe države nisu se više mogli pokrivati pa je počela rasprodaja i vanjsko zaduživanje. Procvala je korupcija i kriminal, drastično je pala kvaliteta života svima, osim malobrojnim novopečenim bogatašima.

Da bi se ostvario glavni cilj, prebacivanje društvenog kapitala u malobrojne privatne ruke, stvorena je država koja je u svojoj biti diktatura kapitala nad radom, diktatura novih kapitalista nad radničkom klasom.

SDP je na prvim višestranačkim izborima poražen, ali je još uvijek imao veliku podršku birača (čak 33 %). No, u potpunosti je usvojio građansko-liberalnu doktrinu koja prešućuje postojanje klasa i klasnih suprotnosti i pod demokracijom podrazumijeva usklađivanje interesa pojedinaca i socijalnih grupa (ne klasa!), za što je sasvim dovoljan pluralizam u politici, a prešućuje se ekonomija u kojoj kapitalistička klasa ima apsolutni monopol. SDP je u potpunosti prihvatio liberalno shvaćanje ljevice koja ni na koji način ne dovodi u pitanje kapitalistički poredak, a istinske lijeve ideje počinju se označavati kao „ekstremne“.

Padom berlinskog zida ljevica, ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta, više ne razmišlja kako svoju ulogu ostvarivati u novim uvjetima, nego kako od nje pobjeći. Tako je i SDP u potpunosti odustao od borbe za socijalizam i pristao na prevrednovanje i obezvređivanje socijalističkih tekovina. Klasna borba i socijalizam nestali su iz fokusa političkog interesa SDP-a. Umjesto radničke klase, nacija – monolitna, klasno neraslojena – postaje temeljna socijalno politička kategorija. Zatvaraju se oči pred činjenicom da privatizacijom nastaju dvije suprotstavljene klase čiji se interesi ne mogu jednostavno usklađivati. Tako preobražena partija nije vidjela da ukidanje samoupravljanja i privatizacija (pljačka) predstavljaju agresiju na radničku klasu, da je stvorena država koja je porobila radničku klasu (a time i naciju). SDP nikada nije pokazao da želi zaustaviti ili barem ublažiti restauraciju kapitalizma u Hrvatskoj, nego ga sve do danas, zajedno s HDZ-om, podržava i zagovara.

Kao reakcija na transformaciju SDP-a pojavljivale su se neke male lijeve stranke, ali su i nestajale, jer je lijevo glasačko tijelo, u strahu od HDZ-a, i dalje glasalo za SDP, a novonastale male stranke doživljavalo kao rasipanje na ljevici i zato im uskraćivalo podršku na izborima.

Iako su imale naglašene lijeve stavove, nijedna od tih stranaka nije zagovarala socijalizam. Njihova pojava je bila pozitivna, ali nije mogla ispuniti prazninu nastalu odustajanjem SDP-a od klasnog razumijevanja društva i ideje socijalizma. Postojala je potreba za ljevicom koja zna da se interesi kapitala i rada na duži rok ne mogu uskladiti, da se ljevica mora boriti za promjenu društvenog sustava, za rušenje kapitalizma i izgradnju socijalizma.

U tim je okolnostima 25. 10. 1997. osnovana Socijalistička radnička partija, kao partija istinske ljevice koja zna da ljevica mora govoriti o klasnoj borbi, o konstituiranju radnika kao klase i njihovom političkom organiziranju da bi se mogli boriti za duboke društvene promjene. To opredjeljenje je konstanta SRP-a do današnjih dana. Nažalost, konstanta su i ograničavajuće okolnosti u kojima djelujemo.

S jedne strane hrvatsko je društvo svo vrijeme i u svim sferama izloženo političkom nasilju, na što smo ukazali jednim nedavno objavljenim tekstom:

Nasilje se sustavno provodi u jeziku, „čisti“ ga se i prekraja ne bi li postao što hrvatskiji. Na silu se prekraja i povijest ne bi li gubitnici postali pobjednici. Zatire se sjećanje na NOB, od fizičkog uništavanja partizanskih spomenika i mijenjanja naziva ulica i trgova do pisanja novih kurikuluma među kojima je najsporniji onaj iz povijesti. Da se ne bismo sjećali onoga što je bilo, da bi se konstruiralo ono čega nije bilo. Ta želja da se prekroji povijest, da se zatre jedno (nepodobno) sjećanje i nametne neko iskonstruirano ali podobno, toliko je žarka da se ne preže ni od totalne gluposti pa se tvrdi da se do devedesetih nije smjela pjevati pjesma napisana 1999.

U takvim okolnostima ni policija ni sud više ne razumiju svoju ulogu u društvu jer se cijelo društvo našlo u raljama političke represije, a institucije su svedene na pse čuvare represivnog režima.

Politička represija na hrvatski način podrazumijeva dvostruka pravila ponašanja, policija i sud to samo nekad teže shvate. Partizanski spomenici se smiju minirati, Tuđmanov spomenik se ne smije ni zašarati. Za Tita se smije reći da je zločinac, za Tuđmana ne. Talijanski neofašizam se osuđuje, domaći je OK. Postoje primjerene izjave „za van“ – Hrvatska je utemeljena na antifašizmu – i primjerene izjave za „po doma“ u kojima se relativiziraju zločini i rehabilitiraju zločinci i zločinački ustaški režim. ZDS je u nekim prigodama dozvoljen, a u nekima je (barem) deklarativno zabranjen. Srbima se svašta može reći i napisati, a kad Srbi progovore, bolje im je da paze što će reći.

Društvo koje je stalno izloženo lažima, izmišljanjima, prekrajanjima i dvostrukim mjerilima postaje društvo izgubljeno u vremenu i prostoru do kojeg je teško doprijeti unatoč svim nastojanjima i jasnim pokazateljima.

S druge strane, mediji ili ignoriraju ili ismijavaju našu klasnu profiliranost, jer ne vide, ili ne žele vidjeti, klasnu raslojenost društva. Svjesno ili nesvjesno sudjeluju u nasilnoj harmonizaciji društva i konstrukciji lažne stvarnosti u kojoj vlasnici i radnici imaju jednake interese.

SRP se s time nikada nije i nikada neće pomiriti. Nikada nećemo odustati od istine i od borbe, duboko uvjereni u socijalističku perspektivu čovječanstva. To je konstanta SRP-a od osnutka do danas.

Obilježavajući 22 godine postojanja s ponosom i zahvalnošću sjećamo se prvog predsjednika SRP-a, Stipe Šuvara, i svih onih koji su poput njega velik dio svoje energije i iskustva ugradili u SRP. Na nama je da nastavimo.

 

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/