PRVI MAJ, međunarodni, praznik rada, borbeni dan solidarnosti proletarijata i radnih ljudi cijelog svijeta. Proslava Prvog maja historijski je vezana uz veliki štrajkaški pokret koji se razvio u Sjedinjenim Američkim Državama osamdesetih godina devetnaestog stoljeća i koji je dostigao najveći razmah Prvog maja 1886., kada je u Chicagu stupilo u štrajk 40.000 radnika. Na mitingu, na kojem su radničke vođe istakle zahtjeve simbolizirane u tri osmice (osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja),  došlo je do oružanog napada na štrajkaše i policija je ubila, šest a ranila oko pedeset radnika. Veliki broj demonstranata bio je uhapšen, a rukovodioci štrajka izvedeni su pred sud. Otpočela je najmonstruoznija karikatura pravde (koja traje i do danas). Na smrt je osuđeno pet radničkih vođa, a trojica na dugogodišnju robiju.

Na 1. kongresu Druge internacionale 1889.  godine, odlučeno je da se svake godine, u spomen na čikaško krvoproliće, održe toga dana masovne radničke demonstracije. „Potrebno je“ – kaže se u tom manifestu – „da se u određeni dan organizira velika međunarodna demonstracija i to tako da toga dana istodobno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute državnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan“. Ali već 1890., Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, već proslave u mnogim zemljama poprimaju karakter opće manifestacije klasne solidarnosti radničke klase. U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100.000 radnika, u Marseillu 50.000, bečki proletarijat održao je 60 skupova na kojima je prisustvovalo oko 60.000, a crvene zastave u Budimpešti oko 50.000. Demonstracije su održane i u Pragu, Brnu, Bukureštu i u Zürichu. U Engleskoj Prvi maj proslavlja više od 200.000 radnika i Engels piše „To je naša prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama“. Na kongresu Druge Internacionale 1891. godine, vodila se borba između oportunističkog i revolucionarnog krila o karakteru i danu održavanju prvomajskih praznika. Delegati iz Njemačke i Engleske inzistirali su da se radnički dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, što je u stvari značilo odbacivanje štrajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvaćena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovom kompromisnom prijedlogu „Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora ukoliko uvjeti u dotičnoj zemlji omogućuju takve proslave“. Bez obzira na taj ustupak u Briselu, koji je kritizirao i Engels, proslave Prvog maja u svijetu sve više povezuju ekonomski i politički zahtjevi radničke klase te se, uz osmosatno radno vrijeme i povećanje nadnica, ističu u prvi plan i zahtjevi za općim pravom glasa i garantiranjem osnovnih političkih sloboda.

Daljnje proširivanje i revolucioniranje sadržaja proslave Prvog maja povezano je uz 1893. godinu, kada su na Kongresu u Zürichu ponovo pokrenute opširne diskusije o cilju i karakteru tih manifestacija. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politički karakter)  i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obustaviti rad) donesena je rezolucija da proslava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija „Čvrste volje radničke klase da socijalnom revolucijom ukine klasnu razliku i tako pođe putem koji vodi do mira unutar svakog naroda i do međunarodnog mira“. I amsterdamski kongres Druge internacionale (1904.) ističe, uz poziv za „zakonsko uvođenje osmosatnog radnog dana, potrebu demonstriranja za klasne zahtjeve proletarijata i za svjetski mir“.

Iz godine u godinu, prvomajske proslave izrastaju u snažne proteste protiv kapitalističke eksploatacije. Poslije pobjede Oktobra u zemlji Sovjeta, prvomajske proslave dobivaju karakter općenarodnog praznika rada. Uvidjevši sve jaču snagu i značenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalističke, pa čak i fašističke, zemlje i vlade, u nemogućnosti da se suprotstave sveopćoj težnji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, same proglašavaju Prvi maj službenim praznikom, u nadi da će na taj demagoški način zavarati radničku klasu, paralizirati i kanalizirati njene zahtjeve i proteste. No fraze o „brizi za radnike“ provedene uz najbeskrupolozniji teror nad radnicima i progresivnim snagama čitavog društva, nisu mogle ostaviti dubljeg odjeka u revolucionarnoj svijesti svjetskog proletarijata. Zahtjevi radničke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890., bogatili su se, mijenjali i proširivali u ostvarenju jednog jedinstvenog bitnog cilja: oslobođenje radničke klase od svih oblika kapitalističke eksploatacije. Zahvaljujući toj višedecenijskoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radničkog zakonodavstva i političkih prava, već je u nizu zemalja izvojevao i vlast i ozakonio Prvi maj kao državni praznik.

U Jugoslaviji je Prvi maj proslavljen već 1890., neposredno poslije kongresa Druge Internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve također istakli tzv. „tri osmice“. U Srbiji, Prvi maj slavi se od 1893. godine, u Bosni od 1906. godine, a u Makedoniji od 1909. godine. Proslave Prvog maja u svim dijelovima Jugoslavije postepeno su prerasle u „mobilizaciju i demonstraciju svjesnog proletarijata, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve, već za društveni cilj: socijalistički ideal“ (Dimitrije Tucović). Od 1918., uza sav teror, žandarske kundake, strijeljanje i batinjanje, pucanje u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve što je taj dan značio često i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlučnih zahtjeva radničke klase i njezine Komunističke partije. Od prvih dana ustanka do konačne pobjede revolucije, upravo se na taj simbolički dan snažno manifestirala čvrsta povezanost naroda i radničke klase u borbi protiv fašizma. U socijalističkoj Jugoslaviji, Prvi maj proglašen je državnim praznikom.

doc. dr. Pavle Vukčević