•
Slavko Kulić
Ovih dana imenovan sam direktorom američkog Instituta za svjetske probleme za
Europu i ne želim štedjeti ovaj narod od istine. Europska unija samo je još jedan
oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako
danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu
Uoči skorašnjeg odgovora iz Bruxellesa kojim će se odlučiti sudbina za više od osam tisuća
radnika u »3. maju«, »Kraljevici«, »Brodotrogiru« i »Brodosplitu«, o najcrnjem scenariju, ali i
još uvijek mogućim izlazima za spas ove strateški važne industrije u Hrvata razgovarali smo s
poznatim stručnjakom s Ekonomskog instituta Slavkom Kulićem.
Što će se dogoditi ako Hrvatska ostane bez brodogradnje?
– Bez brodogradnje, gospodarstvo Hrvatske će nestati jer je većina naše nacionalne ekonomije
vezana je uz ovu industriju. Onaj tko bude vlasnik preostalog u gospodarstvu, taj će ubuduće
određivati i formu života na ovim prostorima, od Ustava, zakona i svega ostalog. Oni koji
pokušavaju napraviti okvir moraju znati da se prije radi slika, a tek onda okvir. To što će Hrvatska
ostati bez svojih brodogradilišta nije ništa u odnosu na što još čeka ovaj narod kojeg će politička
vlast žrtvovati u političke svrhe i »cilj svih ciljeva«, a to je uključenje u Europsku uniju. U tu
umjetnu asocijaciju, s ovakvom politikom i ponašanjem državne vlasti, ući ćemo kao objekt, a ne
kao subjekt civilizacije. Politička vlast Hrvatske vidi samo i isključivo sebe u birokratskoj strukturi
Europe i nimalo ih ne brine od čega će ovaj narod i radnici živjeti. Što će to i tko čuvati interese
hrvatskog naroda ako stranci kupe sve što vrijedi?! Ako ništa ne proizvodimo i ne izvozimo,
članstvo u takvoj Europi postaje besmisleno. Hrvati na ovaj način neće imati priliku da budu ni
podanici, ni najamnici jer strani kapital ima svoju vrijednosnu strukturu koja prati interese kapitala
i zato je krajnje vrijeme da pobjegnemo od ove društvene nesreće.
Politika je problem
Govorite kao najljući euroskeptik.
– Nisam ni pesimist ni optimist, samo javno i odgovorno kažem istinu. Dosad sam napisao
pet knjiga o Europi i vrijeme je potvrdilo njihov sadržaj. Ovih dana imenovan sam direktorom
američkog Instituta za svjetske probleme za Europu i ne želim štedjeti ovaj narod od istine.
Europska unija samo je još jedan oblik pljačke jer kao što je nekad u povijesti Europa pljačkala
druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu Europu. Europske direktive
su ultimativne, ocijenio bih ih kao teži oblik staljinizma. Da kojim slučajem te direktive primamo
iz Moskve, sigurno je da bi se pobunili protiv njih. Ovako, šutke ih prihvaćamo. Ne znam zašto
nikad nitko nije raspravio ni u vjerskom, političkom ni znanstvenom determinizmu posljedice
jednog takvog ultimativnog odnosa prema Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Oni žele da kupujemo
njihovu robu, tako i brodove, da ostanemo bez domaće proizvodnje. Sve što naša politička vlast
stavlja u funkciju političke svrhe proizlazi iz funkcionalnog aspekta Europske unije da sociološko-
psihološki principi izostavljaju iz prosuđivanja takvog članstva i suživota. Nitko ne spominje što će
se dogoditi s nama kada postanemo članica Unije. Tog trenutka spustit ćemo se na onu potrošnju
na razini koje proizvodimo. Drugim riječima, manje ćemo proizvoditi i još ćemo manje trošiti.
Gdje smo pogriješili s brodogradnjom?
– Brodogradnja je kralježnica hrvatske proizvodnje u posljednjih šezdeset godina, po brodu smo
postali i ostali prepoznatljivi u svijetu. Istina, gradili smo skupe brodove jer su brodogradnju vodili
inženjeri, a ne ekonomisti. Iza toga stajala je bivša država koje je to financirala premiranjem
brodogradnje jer je postojala nacionalna valuta. Hrvatska nema ni financijsku ni ekonomsku moć
da podupire takvu brodogradnju u kojoj stranci dobivaju veću vrijednost od one koje plaćaju.
Osim toga, kuna je samo prijelazno, transakcijsko sredstvo.
Pod udarom špekulantskih principa u međunarodnim razmjerima, u kojima se cijena čeličnog
lima mijenja svakih 15 do 20 dana, a u posljednje tri godine varirala je između 600 i 1.700 dolara,
hrvatska brodogradnja napuštena od države sama više ne može pronaći moguće u nemogućem.
Toga moramo biti svi svjesni, baš kao i činjenice da nemamo ni sirovinsku bazu odnosno domaće
željezare koje bi pratile proizvodnju na navozima. Nemamo ni monetarnu, a još manje neovisnu
političku vlast Republike Hrvatske koja sada pod svaku cijenu napušta spašavanje nacionalne
brodogradnje. Pitanje brodogradnje pokušava se riješiti s naslova političkog restrukturiranja
odnosno privatizacije škverova, a to vodi ka njihovoj likvidaciji. Zaključno, nije problem u
brodogradnji, već u politici.
Brodogradilišta moraju opstati
Pred zaključnim smo pečaćenjem sudbine domaćih škverova. Što se u ovom trenutku
uopće može više učiniti da se hrvatska brodogradnja ili barem jedan njezin dio uspije
održati?
– Mi još uvijek imamo mogućnost da u koncepciji dugoročnog razvitka Hrvatske po prvi put
damo značenje jadranskoj orijentaciji u kojoj bi brodogradilišta, ili barem jedan dio njih, itekako
dobili na značaju i smislu. To znači gradnju brodova za domaće brodare. Jadranska koncepcija
podrazumijeva i jači značaj povezivanju otoka s kopnom što bi otvorilo gradnju trajekata za svaki
veći otok, baš kao i manjih i brzih brodova za naše najudaljenije otoke kao što su Vis, Korčula
i Lastovo. Time bi velikim dijelom zaposlili kapacitete naših brodogradilišta, uz nove narudžbe
iz inozemstva jer, bez obzira na ovu recesiju, oceani čekaju nove brodove s obzirom na to da
je dobar dio svjetske flote zastario. To opet otvara mogućnost da se neka od brodogradilišta
upotpune s remontom i popravcima brodova. Brodogradilišta, sigurno je, nemaju razloga da budu
zatvorena, još manje da umru.
Azija je slomila model razvoja Zapada
Azija je pobijedila i slomila model razvoja Zapada u kojem kapitalizam napušta tržište i
pribjegava vojsci i oružju, napuštajući svoje institucije. Svijet ulazi u nasilnu preraspodjelu
u kojoj moćni jedu slabe, u brzi jedu spore, mali nestaju na račun opstanka velikih.
Europski odjel Institute On World Problems, koji odnedavno vodim, traži novi civilizacijski
ustroj jer u ovoj nasilnoj preraspodjeli civilizacije i kulture malih naroda nestaju. Samo
ako poštujemo ekonomsku i tehnološko-tehničku logiku možemo se tome othrvati. To
moramo osvijestiti. Sve ovo što se događa tek je prvi razred onoga što se dogodilo, da ne
spominjem ono što bi tek trebalo uslijediti.
Čak i kad bismo to uspjeli osmisliti za brodogradilišta u ovom »cajtnotu« završnih
pristupnih pregovora s Europskom unijom, opet bismo bili u istim problemima s
navozima. Tako je gotovo dva desetljeća. Orijentaciju i zapošljavanje kapaciteta
brodogradilišta kroz gradnju vlastite trgovačke i putničke flote mogu dopustiti samo
oni najjači, poput Kine i Koreje, koji se odbijaju povinovati bilo kakvim pravilima WTO-
a, upumpavajući obilate državne novce u navoze, a sa svojim resursima još su u poziciji
da diktiraju cijenu čelika. Hrvatska ne barata nikakvim »inputima« koji direktno utječu na
cijenu koštanja broda.
– Izlaz bi se mogao naći u tome da naša brodogradilišta sklope dugoročne ugovore za
željezarama i čeličanama u svijetu, čak i na principu zajedničke izgradnje broda na principu »joint
venturea«, a ne da kao sada do čelika dolazimo preko više ruku. Na taj način izbjegli bismo
princip špekulacije. Otklanjanjem tog izvanjskog udara na cijenu broda na nama bi bilo samo
da počnemo respektirati ekonomsku logiku proizvodnje na navozima što znači više kvalitetnih
ekonomista koji bi, uz inženjere, vodili brodogradilište. Ekonomisti bi tu morali staviti odgovornost,
ne po naknadnoj već unaprijed smišljenoj istini. Drugim riječima, da se financijska logika i
kalkulacija ne radi nakon, već precizno definira prije samog početka gradnje broda. Treba
jednom zauvijek dokinuti i praksu da politika manipulira nadzornim odborima i upravama u
brodogradilištima. Brodogradnjom se moraju baviti ljudi kojima je stalo do ove Hrvatske i onog što
proizvodimo i prodajemo svijetu. Jer, svijet će nas cijeniti po onome što pridonosimo, a ne što od
njega prosimo.